IGRA na KONOPCU ...


Dok stvarnost usvaja njen glas i pesmu,
ona nastavlja da zivi u svome snu i nestvarnosti.
Uspavana, ona traga za svojom stvarnoscu,
ali odbija da joj se potcini. Jer kad bi joj se potcinila,
stvarnost joj ne bi pripadala, vec bi ona pripadala stvarnosti.
 
Posedovala je najdublje okeane i najvishe planine,
jahala najlepshe konje i razgovarala sa najkrvolochnijim zverima;
Lebdela je iznad svih smrtnika ovoga sveta,
bila na granama, onim najvishim........
Probudila se i pala.
 
srna33:
Crazy_creature:
Posedovala je najdublje okeane i najvishe planine,
jahala najlepshe konje i razgovarala sa najkrvolochnijim zverima;
Lebdela je iznad svih smrtnika ovoga sveta,
bila na granama, onim najvishim........
Probudila se i pala.
Surova stvarnost... :( :( :(

Koju nazhalost svoje prste ponekad preplete sa prstima sna, pa vishe ne mozhemo da razaznamo shta sanjamo,a shta nam se zaista deshava... :?
 
VRTESKA

Nocas sam te sanjala.
Stajali smo licem u lice.
Kao pred poljubac.
Delili smo tajne.
Oko nas su se vrtele pokretne slike,
a mi smo se okretali oko nevidljive ose
nasih skrivenih htenja.
Vrteska.
Misli su se videle ispisane u vazduhu.
Slova su se mesala i stapala,
pretvarajuci se u dim koji se dizao
iznad nasih glava.

Divlja :arrow:
01_2.gif
 
Obuze me strava
ni slutila nisam sta u meni spava,
kakvi ce leptiri izici iz caura
sto pociva ispod ploca zaborava,
ni koje ce prozore otvoriti bura,
ni koliko ima potajnih odaja,
ni slutila nisam kakav je kalauz
miris sa oblaka
i iznenadni jutarnji okean sjaja.
 
Danas se smejem
svojim snovima, sebi.
Smejem se ludo
suncu na zidu sobe,
vetru u krošnji drveta.
Danas pevam.
Melodije čarobne šaraju nebo nada mnom.
Pevam sa cvrkutima
i penušavim valima.
Moje srce se smeje i peva.
Srce živi!
 
PORTRET GOSPODJICE M

Poslednji zivot gospodjice M. bio je obavijen raznoraznim naslucivanjima, pricama i tajnama. Smatrali su je cudnom, jer se po ivicama vrata njene sobe hvatala plesan, a kroz kljucaonicu je pocelo da raste neko cudno bilje. Govorilo se da se velikim zarom posvetila proucavanju fantasticnih svetova iz nekih starih knjiga koje je skupljala, a koje su kao zidovi rasli do tavanice njene sobe. Kazu da ju je obuzela ideja da hoda na granici izmedju sna i jave i da se igra na njoj kao na konopcu.
Medjutim, gospodjica M. je samo duboko verovala da sve cemu covek tezi treba naci u sebi samom, pa se cesto uvlacila u sebe kao kornjaca. Glava joj je radila na vetar, srce na ugalj. Verovalo se da ima tri ljubavnika, jednog da joj utoli zedj za telesnom ljubavlju, drugi da joj gasi zedj za saznanjem i treci koji bi joj hranio dusu.
Doduse, pogled joj jeste stalno lutao medj oblake, ali ga je najvise volela opustoseno zbog beskrajnog plavetnila. Sedela je uvek prekrstenih nogu, ali kao muskarac, oslanjajuci uvek zglob leve noge na desno koleno. Volela je da sisa domali prst na desnoj ruci ili umesto toga da glodje vrh olovke. U slobodne sate igrala se senkama na zidu njene sobe ili je glumila pred velikim ogledalom velike zenske likove iz literature cije je govore znala napamet. Svi koji bi je videli prvi put hteli su da oduvaju njen mladez na levom kapku. Bila je lepa i njen osmeh je njenu srcoliku glavu uvek naginjao na istok.
Imala je jos jednu opsesiju. Snove. U njima se osecala nago. Cim bi dosla zima hvatao ju je medvedji san i obicno je sanjala kako bosa hoda po talasima i hvata fijuk vetra za usi. Povremeno su je usisavali virovi njene duse, ali je iz njih uvek izlazila sa novim ulovljenim osecanjem. U snovima, medjutim, nije imala nijednog ljubavnika, samo jednu hiljadugodisnju ljubav za kojom je tragala, ali ta ljubav u snu nije imala lice. Znala je samo da osmeh njegovu glavu uvek naginje na zapad.

DIVLJA :arrow:
01_2.gif




ps. ponavljam tekst, zato sto sam sad skontala kako ce se zvati moj roman prvenac! Yuuupiii! :D
 
Ne, više nije važno šta ću reći.
Već beše sve to nekad ko zna kad
u nekom snu il nekoj čudnoj reči.
Ja posle sna tog ne znam kuda sad.

Ti, snu moj, moje tamno podne, sen
zar svedok predela nestvarnih ja
za svet od tople gline umešen!
Kuda da odem posle ovog sna. :(

 
ZAROBLJENICA

Kroz nejasne
grane
devica sto bese
zivot hodila je.
Kroz nejasne grane.
Ogledalcem
odgledala dan je
koji bese odsjaj
glave joj prozracne.
Kroz nejasne grane.
Izgubljena
idjase sred tame,
ropkinja vremena
koja rosom place.
Kroz nejasne
grane.
 
Mrežama za ljude, lancima za ribe,
Privukla si me.
Okovima od zlata, rukama oko vrata,
Konopcima ljubavi
Svezala si me, radosti draga,
Okovima od zlata, rukama oko vrata,
Konopcima ljubavi.

I sad hodam kao mjesečar
Po zlatnoj stazi što na vodi sja.
Ostavljam svoj čamac
Da potone do dna
I trčim po vodi,
Mokrih stopala,
U svjetioniku nasred mora.

Tvoji signali u noći:
Dragi, kada ćeš doći?
Tvoji signali u noći:
Dragi, kada ćeš doći?

Mrežama za ljude, lancima za ribe,
Vezani su ljudi svi;
Oni dišu kao jedan, čitav svijet je svezan
Konopcima ljubavi.
:P
 
Nogom pred nogu tiho
ja po vodi hodam
svojim putem uspravno

Pljuga na pljugu
jednu na drugu slažem
za te dane, godine

I teku bitke teku porazi
Kad nije film, da pravda pobjedi
sjeti se

Kako smo maštat znali
I Bogu dane krali
Ispred Zvečke satima

Kovali planove
Kužili istinu
Svak' sa svojeg oblaka

Kad krenu bitke dođu porazi
Ti znaš da nije lako isti ostati

Moje zastave, uvjek su iste boje
Nad njima ljubav caruje
Moje zastave, nikad na pola koplja
Ljubav se ne predaje

Nogom pred nogu tiho
Ja na žici plešem
Zatvorenih očiju

Pljuga na pljugu
jednu na drugu slažem
za te dane godine

Sad neki novi klinci dolaze
A sve se teže prave riječi nalaze

:P
 
CAROBNO OGLEDALO

Njeno novo divlje srce ceznulo je za planinskim vetrovima, za koje se pricalo da sibanjem duse lece sva bolna mesta . Odvuklo ju je visoko u planinu gde je sela tik uz liticu ispred tamnog ulaza pecine. Resila je da se ne pomera sve dok se njena dusa ne zaleci. I dok su joj visoko iznad glave promicali oblaci, danima, nedeljama , smenjivajuci se sa zvezdama i menjajuci sve boje neba, ona je nepomicno sedela.
Vremenom, koza joj je ogrubela i potamnela, usne popucale kao zemlja sto puca pred vrelinom sunca. Nikla joj je brada kao u kakvog mudraca, ali ridja.
Ponekad bi se njeno levo oko naglo otvorilo, osmotrilo okolinu, a potom ponovo naglo zatvorilo. Hranila se tisinom i lizala bi kapljice kise kada bi orosile njene usne. Njeno cutanje bilo je plave boje, al’ u sebi pricala je zaboravljenim jezikom boje ognja.
Jednom zakresta kao rajska ptica . Bio je to znak da joj je dusa sada potpuno cista i odjednom, na potpuno opustelom nebu pojavila se crna tacka koja se preobrazi u pticu. Ptica namernik, takva kakva se moze naci samo u pricama poput ove, u kojima posecuje one sto se osame, noseci im nekakvu vaznu poruku. Crna kao ugalj, sarenog kratkog kljuna i neobicno velikih krila u odnosu na svoj trup i glavu slete devojci divljeg srca na rame i kljucnu je svom silom da se ona odmah prenu iz svog dubokog sna :

“Ridjobrada, pogledaj u lice sopstvene duse! Ogledalo te ceka u pecini.” rece ptica.

Tako probudjena , devojka pomisli da joj se ptica pricinila. Ona nikada nije imala ridju bradu. Pokrenula se. Jedva podize svoje onemocalo telo i dovuce se do tamnog ulaza pecine. Ogledalo je cekalo vekovima da se neko u njega zagleda. Naizgled sasvim obicno ogledalo nosilo je cudesnu moc. S prednje strane, izgledalo je kao i svako drugo ovalno ogledalo, ukraseno drvenim reljefnim ramom. Devojka se pogleda, ali ne prepozna svoj lik. “ To nisam ja. “, zacudjeno je posmatrala ogrubelog muskarca ridje brade, pokusavajuci da otkrije ko je neznanac, dodirujuci glatku povrsinu ogledala. Tada vide mladez na levom kapku koji je odade. “Zar je moguce? Zar sam to stvarno ja?!” Ali to nisam ja!”, povika i naglo okrenu ogledalo.
Njegova poledjina otkri tajnu njegove moci. Ono pokaza istinsko lice njene duse. Odraz je bio cudovisan. Umesto glave ridjobradog muskarca, nestremice ju je posmatralo dzinovsko oko nasadjeno kao glava na lepo i oblo, nago zensko telo. U pozadini ove zaprepascujuce figure , meskoljila su se ogromna krila. To nisu bila obicna krila neke ptice. To su bila raskoshna crvena krila andjela ratnika.
Devojka se zaledi u sopstvenom strahu i ustuknu pred ovim velicanstvenim prizorom.

DIVLJA :arrow:
01_2_4.gif
:P
 
...istina je ono što neko čini...

Jedan kralj je imao dva prijatelja koji su oglašeni zbog izdaje i osuđeni na smrt. Iako ih je voleo, nije imao srca da ih pomiluje, da ne bi dao loš primer narodu. Zato je izdao sledeću naredbu: "Neka se razapne uže nad dubokim ambisom i svaki osuđenik neka pređe preko njega, ka slobodi ili ka smrti."
Prvi je uspeo da stigne živ i zdrav na drugu stranu ambisa. Drugi je povikao: "Prijatelju, kako si to izveo?"
"Otkud znam?" rekao je ovaj. Kad god sam se nagnuo na jednu stranu, odmah sam se nagnuo na drugu."
...
 

Back
Top