Budući da je tako retka, malo ljudi uopšte i zna šta je poniznost i skoro uvek je brka sa poniženošću. A u stvarnosti, poniznost je kod čoveka prisutna u obrnutoj srazmeri s poniženošću. Što je neko manje ponizan, to je više ponosan, gord i ohol, a time je u većoj prilici da mu taj ponos bude pogažen i povređen i da se nađe u stanju poniženosti. Simple as that.
A ponos (gordost, oholost) je za čovekove međuljudske odnose toliko štetna da je proglašena za "smrtni greh".
Ponos je smrtni greh jer donosi smrt, po nekad i biološku (ljudi su nekad zbog povređenog ponosa izlazili na dvoboje i ginuli), a mnogo češće simboličnu.
Ponos tj. odsustvo poniznosti u ljubavnim vezama je jedna od najdestruktivnijih sila koje postoje. Kad dvoje koji se vole nisu ponizni jedno prema drugom, već gordi - pokušavaju da budu "bolji", "vredniji", "veći", "iznad" od onog drugog - ljubav, ako je među takvima uopšte i ima, osušena je na propast. Jer za ljubav je potrebna suštinska ljudska jednakost, solidarnost, uviđavnost, a ne egoizam i arogancija.
Kod mladih ljudi, tinejdžera, je o poniznosti smešno govoriti, jer je to vreme ekspanzije ega i povećane narcisoidnosti koji isključuju poniznost. Zato im ljubavne veze najčešće kratko traju. Na žalost, i kod "zrelijih" osoba je poniznost retka jer - em ljudi nemaju pojma šta je poniznost pa joj ni ne teže, već je mešaju sa poniženošću i izbegavaju, em ni ti "zreliji" nisu preterano zreli, već su često egoisti i narcisi.
Eto, o tome se radi kad je ljubav i poniznost u pitanju.