Nije pristojno vaditi ma čije reči iz konteksta.
Onima koji se bave takvim stvarima cilj je, najčešće, ubeđivanje, a to isključuje mogućnost konstruktivne diskusije. Kad se svemu tome dodaju predrasude, dobija se sve sem onoga što smatram valjanom komunikacijom. (Izvesno je, naime, da se "amerikansko" društvo nije izjašnjavalo o Prustu na referendumu, pa većinskim brojem glasova odlučilo da je bolji od Šekspira. Šta čitaju, cene i misle se, možda, može zaključiti i na njihovim forumima, uz preduslov da nije reč o "PC idiotima" poput onih drugih koji pričaju o...ti bolje znaš čemu - sama si navela tu vrstu ljudi).
Da ne bude da sam opet izostavila primer, evo: izvodiš pogrešne zaključke na osnovu sasvim jasnih premisa (nigde, recimo, ne piše da je gledanje navedenih filmova bolji način za upoznavanje ruske misli. Takođe, nisu sve navedene filmove pravili "zapadnjaci". Na stranu i to što je jedan "zapadnjak" među navedenima sjajni, sjajni Viskonti. Onda nekoliko redova niže prepoznaješ pomeranje težišta teme (koje, opet, shvataš u nekim svojim okvirima, a van konteksta). I tako više puta, da bi, na koncu, izvela zaključak o huljenju na Dostojevskog. Pogrešan, prirodno.
To što neko slabo zna primere koji su bolji od nečega, ne znači da bolji primeri ne postoje u svetu izvan.
Elem, nisam istoričar književnosti, a i da jesam, ne bih se bavila on line kursevima. Svoje poznavanje književnosti smatram ograničenim, ali, evo nekih primera koje znam:
Samo u Vajldovim bajkama, na primer, ima humanosti, altruizma, imanja i nemanja i drugih društvenih i duševnih percepcija ništa manje nego kod Dostojevskog.
Prust je univerzum za sebe. Duševna stanja su kod njega nove galaksije do kojih je malo ko u književnosti stizao.
(Njihove seksulane orijentacije me ne zanimaju, kao ni bilo čije sem svojih i seksualnih mi partnera. A ni za kog, sem za sebe ne mogu da kažem
da znam da je ovo ili ono u tom kontekstu. Očigledno ni da ona ironija nije shvaćena kako treba.)
Alisa u zemlji čuda je jedna izuzetno, izuzetno kompleksna slika koje čega. Između ostalog i iskušenja, besmislenosti pojedinih društvenih pojava, ličnih slabosti i njihovih nadilaženja, robovanja kolotečini, prepuštanja izvesnostima, kreativnosti...
Tristram Šendi je, na primer, bar deset puta mračniji roman od
Zlih duha, pa
Iscelitelj, pa,
Majstor i Margarita ako hoćeš i
Usta puna zemlje, mnoge pripovetke Dilena Tomasa, čak, neke Dina Bucatija, Borhesa, pa Blejk, Milton, Dante...ima mračnjaka koliko voliš i pre i posle Dostojevskog, a bez antičke književnosti i onih koje češće ubrajaju u filozofe (recimo, Vitgenštajna).
Videćeš, eto, Igoa. Ni on nije mnogo izvan te grupe.
Pijanistkinja, Elfride Jelinek ima mnogo bolje slike različitih duševnih stanja, na ivici ludila. Sartrova
Mučnina - takođe. Pa, Kafkin
Preobražaj, Kjerkegorov
Dnevnik zavodnika,
Dr Faustus,
Dopler,
Dugo putovanje u noć. O Ibzenu (šta god da uzmeš,
Divlja patka, može, eto) i da ne govorimo.
Ako si pročitala, neke pripovetke ili, na primer,
Uliksa, a i dalje ti nije jasno zašto je Džojs veliki (čuj me, veliki?! -
preveliki!), moj komentar sigurno neće imati uticaja, te je izlišan.
Da bih ti odgovorila na pitanje zašto mislim da je
Bobac najbolje što je Dostojevski napisao, neophodno je da se dotaknemo teorije književnosti i stilistike.
Radije ne bih.
Ukoliko, opet, negde ostane nejasno šta sam rekla i šta o Dostojevskom govorim od početka ove teme, evo, u reči i slici.
Na nesreću, postoji "ali" (iz grupe onih što devojci kvare sreću) o kome filmić ne govori eksplicitno - treba i hteti i moći izaći iz pećine.