Najdraži stih

SENKA

Zbog svega što smo najlepše hteli
hocu uz mene nocas da kreneš.

Ma bili svetovi crni,
il beli,
ma bili putevi hladni,
il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hocu da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra
i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka,
jednako jaka.

Hocu uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol
i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom
ispod crnog neba
pronadeš hleba komadic beli,
pronadeš sunca komadic vreli,
pronadeš života komadic zreli.

Il crkneš,
ako crci treba
zbog svega što smo najlepše hteli.

Miroslav Antic (cini mi se)
 
MALENKOSTI

Ponekad naidje neki trenutak
sto cudno moze sto vudno zna
da malen kao recni belutak
citave svetove nama da

Ponekad moze necega sen
da bude zanos da bude krilo
ponekad je dovoljan maleni tren
vise od svega sto je bilo

Ponekad nekome snu si predan
pa ti se zivot ruga zbog njega
ponekad se moze ostati cedan
i posle svega.

Slavko Vukosavljevic (1927.)
 
ADRIJEN


Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra

ili proletnjeg…

Grešila sam, priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala…

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
 
Licno, najdraza mi je Desanka Maksimovic jer tako pitomo dira strune duse. Ona je vecna, za sve generacije. Svidja mi se i par pesama Vaska Pope, mada me nervira sto takve nebuloze ponekad razumem. Ili barem mislim da razumem.Volim i rodoljubive pesme Milana Rakica.
 
Trazim pomilovanje
za tragikomicne gnjurce
i vodice u labirinte srca beskrajne
za poniranja u sebe zedne
za nedosledne
zbog doslednosti neke tajne
za verolomne zbog vernosti neke unutarnje
za skromne zbog nekakvog u sebi bogatstva
za one koji su samo srcu verna pastva.
Desanka Maksimovic "Za pastvu srca".
 
Najdražih ima mnogo, mnogo. Evo , na primer, ponešto:

Izlazak mjeseca

Kad mjesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.

Niko ne jede narandže
pod punim mjesecom.

A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.

(F. G. Lorka)


Jaoooooooooooooooo!!!!!!!!!!!!!!!! :heart:

LA LUNA ASOMA

Cuando sale la luna
se pierden las campanas
y aparecen las sendas
impenetrables.

Cuando sale la luna,
el mar cubre la tierra
y el corazón se siente
isla en el infinito.

Nadie come naranjas
bajo la luna llena.

Es preciso comer
fruta verde y helada.

Cuando sale la luna
de cien rostros iguales,
la moneda de plata
solloza en el bolsillo.
 
Poslednja izmena:
***
Nikad ti nisam rekao
koliko do suza volim
tvoju tršavu glavu
koja u sumrak mirise
na sapun i jesenji vetar.

Glavu u kojoj stanuju
samo visoke boje,
ogromne, nedostižne,

sposobnu da razume
spirale nebeskih ognjeva,
geometriju sna
i hrabrost novih Ikara
koji će krenuti sutra
ka nepoznatim suncima
brzinom prema kojoj je
svetlost obično puzanje.
***

Mika Antić
 
ZALJUBLJENA

Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima
Njeno telo ima oblik mojih ruku
Ona je boje mojih očiju
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebu

Ona ima uvek otvorene oči
I ne dopušta mi da spavam
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare
Zbog njih se smejem plačem i smejem
Govorim a ništa ne kazujem


Pol Elijar :)
 
Putevi

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve )

Mak Dizdar
 
nije najomiljeniji, ali je tacan..

Vekovna biljka – sa sabljastim grozdima, zutih latica koje rastu iz male osnovice. Zivi barem stotinu godina. Prvih 10god. raste daleko sporije, ili 40god. sve dok odjednom izraste tanano stablo iz njenog centra koje za manje od mesec dana moze porasti I vise od 6metara. Za nesto vise od 7dana na vrhu stabla izbije na stotine malesnih zutih cvetova, koji svojom visinom nadmasuju sve sto raste u okolini. Posle toga, cvece se razleti noseno vetrom, visoko stablo brzo uvene I savije na zemlju, a biljka nakon te lepote, jedinstvenog momenta slave, uvene I izumre. Sjajna metafora za mnoge od nas koji dozivimo ogroman uspeh.
~O.M. “Izbor”~
 
Ovo nije stih ni iz jedne pesme,necu vam otkriti odakle ga znam,ali je na mene ostavio utisak...

'Sta je proslost?...Proslost je nesto sto je bilo iza nas-Znaci ne postoji...
Sta je buducnost?...Budnucnost je nesto sto ce biti posle nas-znaci ne postoji...
Sta je sadasnjost?...Kada sat otkuca 'tik'-to je proslost,a pre nego sto otkuca 'tak'-to je buducnost...Sta je sadasnjost?...'
 
SITNICA



Drhtaj.
ni lagan
ni čeznjiv
ni bolan
ni strasan
ni treperav
ni smiješan
tek
Drhtaj.
Što me na istom raskršću...
svaki put...
kad ostanem bez
dnevne porcije tvoje nježnosti...
porazi...
podsjeti da sam dijete...
što se ne boji
samo kad ga voliš...


A.S.
 
Jedna od mnogobrojnih...

Izmirenje

I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stardanja i mena:
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!

Jovan Dučić
 
TAMNICA

To je onaj život gde sam pao i ja
s nevinih daljina, sa očima zvezda
i sa suzom mojom to nesvesno sija
i žali, ko ptica oborena gnezda.
To je onaj život gde sam pao i ja.

Sa nimalo znanja i bez moje volje,
nepoznat govoru i nevolji ružnoj
i ja plakah tada. Ne beše mi bolje
I ostadoh tako u kolevci tužnoj
sa nimalo znanja i bez moje volje.

I ne znadoh da mi krv struji i teče,
i da nosim oblik što se mirno menja;
i da nosim oblik, san lepote, veče
i tišinu blagu ko dah otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji i teče.

I da beže zvezde iz mojih očiju,
da se stvara nebo i svod ovaj sada
i prostor, trajanje za red stvari sviju,
i da moja glava vraća sav svet jada,
i da beže zvezde iz mojih očiju.

Al' begaju zvezde; ostavljaju boje
mesta i daljine i vezuju jave;
i sad tako žive kao biće moje,
nevino vezane za san moje glave.
Al' begaju zvezde; ostavljaju boje.

Pri beganju zvezda zemlja je ostala
za hod mojih nogu i za život reži;
i tako je snaga u meni postala
snaga koja boli, snaga koja leži.
Pri beganju zvezda zemlja je ostala.

I tu zemlju danas poznao sam i ja
sa nevinim srcem, al' bez mojih zvezda.
I sa suzom mojom, to mi i sad sija
i žali ko ptica oborena gnezda.
I tu zemlju danas poznao sam i ja.

Kao stara tajna ja počeh da živim.
zakovan na zemlju to životu služi,
da okrećem oči daljinama sivim,
dok mi venac snova moju glavu kruži.
Kao stara tajna ja počeh da živim.

Da osećam sebe u pogledu trava.
I noći, i voda i da slušam biće
i duh moj u svemu kako moćno spava.
ko jedina pesma, jedino otkriće;
Da osećam sebe u pogledu trava.

I očiju, to ih vidi moja snaga,
očiju to zovu kao glas tišina,
kao govor uma, kao divna draga
izgubljenih snova, zaspalih visina,
I očiju, to ih vidi moja snaga.


Jovan Dučić-pesma ženi (on je pisao imaginarnoj osobi)
...A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

EKV ima i boljih tekstova ali evo ovog:
Sinhro
Promenicu svet do kraja pesme
Igracu pijani ples u ritmu vetra
Pusticu sunce da topi ljubav
Izmedu sveta, daleko od nas

Dosao sam da te nosim
Da se ne bojis
Da ne govoris, nema me
Da zatvoris oci
Da ne zaboravis rec po rec

Dosao sam da te nosim
U kuce mojih predaka
Da ti pricam da noci nema
Da odustanes
Da zelja je glad je vatra

Promenicu jezik, pokret, telo
Govoricu reci tude pesme
Dosao sam da ti kazem, cuvaj me
Tvoj korak je moje ime, cuvaj me

Dosao sam da te nosim
Da se ne bojis
Da ne govoris, nema me
Da zatvoris oci
Da ne zaboravis rec po rec

Dosao sam da te nosim
U kuce mojih predaka
Da ti pricam da noci nema
Da odustanes
Da zelja je glad je vatra
 
Poslednja izmena:
Vraćanje

Kad mi opet dođeš, ti mi priđi tada,
Ali ne ko žena što čezne i voli,
Nego kao sestra bratu koji strada.
Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli.
Puna nostalgije beznadežne, duge,
Ne sećaj me nikad da bi mogla doći
Zadocnela radost iz dubine tuge,
Ko ponoćno sunce iz dubine noći.
Jer ti ne znaš, bedna kroz sve dane duge
Da te voljah mesto ko zna koje žene
U tvom čaru ljubljah sav čar neke druge...
I ti beše samo sen nečije sene...

Jovan Dučić
 
Umnožio sam se da bih ćutao
da bih mogao ćutati sebe samog
bilo mi je potrebno ćutati sve
i skliznuo sam, samo sam se prelio
razodenuo sam se i odao
u svakom je kutu moje duše
oltar različitom bogu.

(Ovo sam pročitala na početku Šerbedžijeve autobiografije "Do poslednjeg daha", nisam zapamtila ime pisca, ali mi se mnogo dopalo.)
 

Slične teme


Back
Top