SLAVA ZABORAVA
Jedna od nepravdi literature je da ne postoji tabela pisaca prema njihovoj
vrednosti. U muzici se zna da postoji jedna sfera raja viša od drugih u kojoj su
zauvek Bah, Mocart, Betoven, Bartok i možda Bitlsi, ali postoji čitav jedan Olimp
kompozitora druge i čak treće kategorije, koje slušamo i kojima se divimo uprkos
sigurnosti da neće biti večiti. Slično se događa i slikarima. Dovoljno je prošetati se
svetskim muzejima da bi se shvatilo kako su uz Goju i Velaskeza, Leonarda i
Botičelija, Rembranta i Pikasa, mnogi smešteni u predsoblje večnosti u kojoj
zaslužuju da počivaju, ali na drugom nivou. U literaturi nije tako: ili se radi o piscu
prve linije, ili se ne zna gde da se smesti, i to ne samo u bezbrojnim odeljcima srca,
već i na koju policu biblioteke. U tom smislu najispravniji kriterijum je onaj u boksu:
postoji teška kategorija, velter, srednja, muva, i svako u njoj uživa opštu slavu unutar
određenih granica. U literaturi, umesto toga, samo oni iz teške kategorije odlaze na
nebo.
Somerset Mom je, na primer, nepravično zaboravljen. Postoje i mnogi drugi
pisci koji su u jednom trenutku izgledali veliki, što su uistinu i bili, da sa protokom
vremena sve više blede. Jedan od takvih je Oldos Haksli. To je utoliko više
iznenađujuće što je celu jednu deceniju njegov roman Kontrapunkt života smatran
kamenom međašom, u toj meri da se niko od obrazovanih ljudi nije usuđivao da
prizna kako ga nije čitao.
Kurcio Malaparte je imao sličnu sudbinu. Mada su njegove naturalističke knjige
Kaputt (nemačka reč koja označava propast) i Koža doživele velike tiraže i
prevedene na mnoge jezike naturalistički sadržaj ovih dela danas ne privlači istu
pažnju čitalaca.
Postoje i mnogi drugi pisci koji su svojevremeno uzbuđivali ako ne i izluđivali
čitaoce iz misterioznih razloga koje ne nameravamo da istražujemo kako bi čarolija
ostala. Mislim pre svega na Jakoba Vasermana i Lajoša Zilahija. Ma koliko Samrtno
proleće ovog poslednjeg delovalo otužno sentimentalno, ne treba smetnuti sa uma da
je stranice ovoga dela suzama kvasila cela jedna generacija. Ne može se, prirodno,
zaobići ni knjiga San Mikele švedskog lekara Aksela Muntea koja je potresla svet sa
do sada još uvek neobjašnjivom snagom. Mada je njegova obdarednost kao pisca
bila očigledna Munte je ispoljio slabost koja je u naše vreme tipična za proizvođače
filmova: hteo je da iscedi limun do poslednje kapi. Tako se jedino može objasniti da
je prionuo na pisanje drugog dela knjige bez koga se moglo.
Niko od pomenutih ne može se, ipak, porediti sa Blaskom Ibanjesom Visentom
čija je slava svojevremeno imala planetarni karakter. Utoliko više pada u oči zaborav
koji nije zaslužio. Kao, uostalom, i toliki drugi, koji isto tako nisu zaslužili takvu
sudbinu. To je, na primer, slučaj sa Anatolom Fransom, dobitnikom Nobelove
nagrade 1921. godine, koji je imao veliki uticaj na svoje savremenike. Njegov je
primer tužniji od onoga Aleksandra Dime koga još uvek čitaju, ali krišom, kao
učenici koji puše u toaletu. Ruski pisac Leonid Andrejev je takođe potonuo u
zaborav iako su njegove priče - jednostavne i lepe - zaslužile da budu više pominjane
od drugih savremenika. Tomas Man, najzad, uprkos povremenim novim izdanjima,
upola je utonuo u pepeo.
Sva ta otkrića su tužna, ali i zdrava, posebno za razmetljive pisce. Kao da nas
slabašni i majušni ali ipak razgovetan unutrašnji glas opominje kako je vreme da
spustimo krestu. Jer, nikad se ne zna.
G. G. Markes - Riba je crvena