Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Neka drugih!... Ponovo bi, u stvari, hteli mladost, praveći se da nije tako! I ne libe se!... Pre svega, nisam više bio u stanju još nešto da izdržim... A ipak, u životu nisam otišao daleko kao Robinson... U krajnjoj liniji nisam uspeo. Nisam stekao nijednu tako čvrstu misao kao ona zbog koje je on ubijen. Misao veću od moje velike glave, veću od sveg straha u njoj, lepu misao, divnu i vrlo pogodnu da se za nju umre. Koliko će još meni života biti potrebno da steknem mišljenje jače od ceiog sveta? Nemoguće je reći! Promašeno! Moje su misli lutale po mojoj glavi s mnogo prostora oko sebe, kao plamičci, skromni i žmiravi, koji čitavog života drhture usred odvratnog sveta punog užasa.

Luj Ferdinand Selin - Putovanje na kraj noći
 
I bez književnosti, video sam Van Gogovo lice, krvavocrveno u rasprskavanju
njegovih predela, kako ide ka meni,
međutim,
u užarenosti,
u bombardovanju,
u rasprskavanju,
osvetnici onog vodeničnoga kamena koji je jadni ludak Van Gog nosio celoga
života o vratu.
Vodenični kamen slikanja, ne znajući ni zašto ni kuda.
Jer nismo mi za ovaj svet,
nikada nismo za ovu kuglu zemaljsku svi uvek radili,
borili se,
rikom oglašavali svoj užas od gladi, od bede, od mržnje, od sablazni, i od gnušanja,
bivali svi otrovani,
iako smo njima svi bih opčinjeni,
i konačno smo se ubili,
jer nismo li svi, kao i sam jadni Van Gog, samoubice, žrtve društva!

Antonen Arto - Van Gog (Samoubica žrtva društva)
 
I baš tamo,na toj mansardi, Salvador Rejes će se pukim slučajem
jedanput sresti sa Ernstom Jingerom, koji je posetio
Gvatemalca vođen svojim estetskim njuhom i pre svega
nepresušnom znatiželjom. Kada je gospodin Salvador
prekoračio prag Srednjoamerikančeve nastambe, prvo što
je video bio je Jinger, u tesnoj uniformi oficira Vermahta,
zanet proučavanjem jedne slike dimenzija dva sa dva, ulja
koje gospodin Salvador već beše video bezbroj puta i koje
je nosilo neobičan naslov Pejzaž Meksiko Sitija sat vremena
pre svitanja, slike na koju je bez sumnje uticao nadrealizam
(pokret kojem se Gvatemalac priključio s više volje nego
uspeha, nikada ne uživajući zvaničnu podršku poštovalaca
kulta Bretona), a u kojoj je bilo moguće otkriti ekscentrične
interpretacije izvesnih italijanskih slikara pejzaža kao i
spontanu privučenost, ne tuđu za ekscentrične i
preosetljive Srednjoamerikance, francuskim simbolistima
Redonu i Morou. Slika je prikazivala Meksiko Siti viđen sa
brda ili možda balkona neke visoke zgrade. Dominantne
boje bile su zelena i siva, obe u raznim nijansama. Pojedini
kvartovi izgledali su kao talasi. Neki drugi, kao negativi
fotografija. Ljudske figure nisu se opažale, ali jesu, tu i
tamo, skeleti nejasnog porekla, verovatno su bili ljudski,
mada su isto tako mogli da prikazuju i skelete životinja.
Kada je Jinger video gospodina Salvadora, njegovim je
licem prošao vrlo lak izraz iznenađenja, praćen jednako
lakim izrazom radosti. Naravno, pozdravili su se srdačno i
razmenili ceremonijalna pitanja. Onda je Jinger počeo da
priča o slikarstvu. Gospodin Salvador ga je pitao za
nemačku umetnost, koju nije poznavao. Izgledalo je da
Jingera istinski zanima jedino Direr, zbog čega su posvetili
neko vreme razgovoru o Direru. Entuzijazam obojice
stalno je rastao. Gospodin Salvador je odjednom uvideo da,
otkako je stigao, nije razmenio ni reč s domaćinom.

Roberto Bolano - Čile noću
 
Veliku odgovornost za moderni optimizam snosi Hegel. Kako je mogućno da nije video da svest menja samo oblike i vidove, ali da uopšte ne napreduje? Postojanje is­ključuje apsolutno ispunjenje, cilj: zemaljska pustolovina odvija se bez svrhe koja bi bila van nje same, i završiće se onda kada se iscrpe njene mogućnosti putovanja. Nivo svesti menja se sa epohama, ali se ta svest ne uvećava nji­hovim nizanjem. Mi nismo svesniji od grčko-rimskog sveta, Renesanse ili XVIII veka; svaka je epoha u sebi sa­vršena i - smrtna. Postoje povoljni trenuci u kojima se svest rasplamsava, ali njeno zamračenje nikada nije takvo da čovek ne bi mogao da se suoči sa bitnim problemima, jer je istorija neprestana kriza, tj. bankrotstvo prostodušnosti. Negativna stanja - a baš ona daju maha svesti - različito se raspoređuju, ali ih, ipak, ima u svim istorijskim razdo­bljima: kada su ta razdoblja uravnotežena i „srećna", ona tonu u Dosadu - prirodnu smrt sreće; kad su izbačena iz ose i burna, zapadaju u Očajanje, i u religiozne krize koje iz njega nastaju. Ideja zemaljskog Raja sačinjena je od či­nilaca koji su, odreda, nespojivi sa Istorijom, sa tim tlom na kome bujaju negativna stanja.

Emil Sioran - Kratak pregled raspadanja
 
I lutao sam, i lutao, i ponekad bih uhvatio autobus i nastavio da lutam
glave prilepljene uz prozor, a ponekad bih naručio taksi i
nastavio da lutam sred žute i svetloplave, odbojnih boja
moje dosade, od centra grada do rektorata, od rektorata do
Las Kondesa, od Las Kondesa do Providensije, od
Providensije do Trga Italije i Šumskog parka, a onda
natrag u centar i natrag u rektorat, moju mantiju je podizao
vetar, mantiju koja je bila kao moja senka, moja crna
zastava, moja lako uštirkana muzika, čista, mračna odeća,
talog gde su se skupljali gresi Čilea i odatle više nisu
izlazili. Ali toliko lutanje bilo je jalovo. Dosada nije
posustajala, naprotiv, ponekih podneva činila se
neizdržljivom i punila mi je glavu besmislenim idejama.
Ponekad bih se, drhteći od zime, približio kakvom šanku i
naručio sodu „bilc“. Seo bih na visoku barsku stolicu i
očima zaklanog ovna posmatrao kapljice kako se spuštaju
površinom flaše, a gorki unutrašnji glas me je pripremao
na neverovatno posmatranje jedne kapi koja se prkoseći
zakonima prirode uspinjala flašom da bi stigla do grlića.
Tada bih sklopio oči i molio se, ili pokušavao da se molim,
dok mi je telo drhtalo, a dečaci i junoše trčali s kraja na kraj
Trga od oružja, izbezumljeni letnjim suncem, i prigušeni
smeh koji je stizao sa svih strana pretvarao se u
najprecizniji komentar mog poraza.

Roberto Bolano - Čile noću
 
Неки човек је у Ацбаху убио своју жену, јер је ова, по његовом мишљењу, из
запаљене куће спасла погрешно дете. Није спасила осмогодишњег сина, од којег
је њен муж желео да створи нешто посебно, већ ћерку, коју он није много волео.
Када су га пред окружним судом у Велзеру питали шта је намеравао са својим
сином, који је потпуно изгорео у пожару, човек је одговорио да је од њега желео
да направи анархисту, масовног убицу и рушиоца диктатуре државе.

Tomas Berndard - Ludilo
 
Зажмури се на једно око
Завири се у себе у сваки угао
Погледа се да нема ексера да нема лопова
Да нема кукавичјих јаја
Зажмури се и на друго око
Чучне се па се скочи
Скочи се високо високо високо
До наврх самог себе
Одатле се падне свом тежином
Данима се пада дубоко дубоко дубоко
На дно свога понора
Ко се не разбије у парампарчад
Ко остане читав и читав устане
Тај игра

Vasko Popa - Pre igre, iz zbirke Nepočin-Polje
 
Svi putevi i svi načini saznavanja dobri su: i rasuđi­vanje, i intuicija, i gađenje, i oduševljenje, i grčenje. Vizija sveta koja se zasniva na pojmovima nije nimalo ispravnija od one koja se rađa u suzama: i argumenti i jeca­ji podjednako su ubedljivi i ništavni. Izgradio sam jednu formu univerzuma: ja verujem u nju, ali to je univerzum koji se, ipak, ruši pred naletom neke druge uverenosti ili sumnje. Najgori analfabeta, kao i Aristotel, u istoj su meri neporecivi i - slabi. Apsolut i trošnost obeležavaju delo koje je godinama sazrevalo, a pesma se rađa po milosti trenutka. Zar je Fenomenologija duha istinitija od Epipsihidiona? Žestoko nadahnuće, isto kao i marljivo prou­čavanje, daju rezultate koji su definitivni i - smešni. Da­nas volim ovog ili onog pisca; sutra će doći na red neko delo koje mi se ranije gadilo. Duhovna ostvarenja - i principi koji tu važe - slede liniju naših raspoloženja, go­dina, groznica i razočaranja. Sve ono što smo nekada voleli dovodimo u pitanje, uvek smo u pravu i uvek smo u krivu; sve je tačno i sve je potpuno nevažno. Smešim se: jedan se svet rađa; mrštim se: on iščezava, drugi se naslu­ćuje. Nema mnenja, sistema, uverenja koje ne bi bilo u isti mah tačno i besmisleno, zavisno od toga da li uza nj pristajemo ili se s njim razilazimo.

Emil Sioran - Kratak pregled raspadanja
 
Ležanje u Ilјe Ilića nije bilo ni preka potreba, kao u bolesnika ili kao u čoveka koji hoće da spava, ni
slučajnost, kao u onoga koji je sustao, ni uživanje, kao u lenjivca, to je bilo njegovo normalno stanje. Kad
je bio kod kuće, — a on je bio gotovo uvek kod kuće, — ležao je jednako, i sve neprestance u jednoj, sobi,
u kojoj smo ga zatekli, a koja mu je služila i kao spavaća soba, i kao kabinet, i kao soba za primanje. U
njega su bile još tri sobe, ali je on retko u njih zavirivao, sem izjutra, i to ne svaki dan, dok je sluga čistio
njegov kabinet, što se nije činilo svaki dan. Nameštaj u tim sobama bio je pokriven navlakama, zavese
spuštene.
Soba, gde je ležao Ilјa Ilić, izgledala je na prvi pogled prekrasno nameštena. Tu je bio pisaći sto od
crvenoga drveta, dva divana postavlјena svilenom materijom. lepi zasloni na kojima su izvezene u prirodi
neviđene ptice i voće. Tu su bile svilene zavese, sagovi, nekoliko slika, mali kipovi od tuča. porcelan, i
množina lepih sitnica.
Ali vešto oko čoveka s pravim ukusom, jednim letimičnim pogledom na sve što je tu bilo. pročitalo bi
samo želјu da se kako tako očuva decorum neizbežnog uobičajenoga reda, tek koliko da se i to skine s
vrata Oblomov se, zacelo, samo o tom i starao kad je nameštao svoj kabinet. Fini ukus ne bi se zadovolјio
tim teškim, nezgrapnim stolicama od crvenoga drveta nepostojanim policama. Naslon u jednoga divana
srozao se naniže, naleplјeno drvo mestimice otpalo.
Isti takav karakter imale su na sebi i slike, i vaze, i sitnice.
Sam domaćin je, pri svem tom, gledao nameštaj svoga kabineta tako hladno i rasejano kao da je očima
pitao, »Ko je ovamo nadovlačio i natrpao sve ovo.« Zbog takvog hladnoga gledanja Oblomovlјeva na svoju
svojinu, a može biti i zbog još hladnijega gledanja sluge njegova Zahara na isti predmet, izgled kabineta.
kad se razgleda u njemu sve pažlјivije, poražavao je zapuštenošću i nemarnošću koja je vladala u njemu.

Ivan Gončarov - Oblomov
 
Sa šest godina želeo sam da budem kuvar. Sa sedam, Napoleon. Od tada, moja ambicija je stalno rasla,
kao i moje ludilo veličine. Sve mi je bilo dozvoljeno. Mokrio sam u krevet do svoje osme godine, iz
čistog zadovoljstva. Bio sam gospodar u kući. Za mene ništa nije bilo dovoljno dobro. Otac i majka su me
obožavali. Moj brat je umro u sedmoj godini od zapaljenja mozga, tri godine pre moga rođenja. Očajni,
moj otac i majka našli su utehu tek kada sam se ja rodio. Ličio sam na brata kao što jedna kap vode liči na
drugu: iste genijalne crte (od 1929. godine postalo mi je sasvim jasno da sam genijalan i moram priznati
da svest o tome, koja je iz dana u dan bivala sve jača, nije nikada u meni rodila osećanja koja se obično
nazivaju uzvišenima. Ipak moram priznati da svest o tome i danas izaziva u meni osećanje čija mi je
postojanost izvanredno prijatna); isti izraz prerane inteligencije koja zabrinjava. Ipak razlikovali smo se
po izvesnim psihološkim crtama. On je, recimo, imao pogled prevučen melanholijom, svojstven visokim
inteligencijama. Ja sam, međutim, bio mnogo manje inteligentan, ali sam, za razliku, reagovao na sve.
Kasnije sam se pretvorio u savršeni prototip „polimorfnog pervertiranog bića", fenomenalno zaostalog,
koje je u sebi sačuvalo sva osećanja na erotogeni raj novorodenčeta. Voleo sam zadovoljstva sebično i
bezgranično, i čim bi mi se neko i najmanje suprotstavio, postajao sam opasan. Jedne večeri, divljački
sam čiodom ogrebao obraz svoje dadilje, koju sam inače obožavao, samo zbog toga što je radnja u kojoj
mi je obično kupovala šećerleme bila zatvorena.

Salvador Dali - Ja sam genije
 
Želimo da bežimo, da pobegnemo, ali više ne možemo. Oni su (a i mi
smo sami) zazidali sve prolaze ka slobodi. Najednom, uviđamo da su nas (kao
što smo se i mi sami) zazidali. I samo još čekamo trenutak kada ćemo se
ugušiti. Potom, često razmišljamo - nije li bolje biti slep, biti potpuno
neodgovoran spram drugih bolesti koje nas parališu, budući da osim spoznaje
da su one smrtonosne, ništa više i ne vidimo, ništa više i ne čujemo, ali nam se
najednom i to učini kao pogrešan zaključak. Oduvek smo tražili isceljenje, gde
isceljenje, budući da ono više nije bilo moguće, nismo ni mogli da očekujemo.
Oduvek smo želeli da pobegnemo, ali bekstvo više nije bio moguće.
Moji su prekasno uvideli da su stvorili nikog drugog do svog razrušitelja i
uništitelja. A prekasno sam shvatio i ja. Shvatio sam kad je da se shvati bilo
prekasno. Koliko često su govorili - draže bi im bilo da imaju psa, pas bi ih
čuvao i manje ih koštao od mene, koji ih samo posmatra i ruga im se i razara ih
i rastura i uništava.

Tomas Bernhard - Montenj (priča)
 
Kakav je izvrstan primer o moći odeće pružao mali Oliver Tvist! Uvijen u pokrivač koji je do
toga trenutka predstavljao njegovo jedino ruho mogao je istovremeno da bude i dete plemića i dete
prosjaka; i čoveku sa strane najpunijem samopouzdanja teško bi bilo da mu odredi pravo mesto u
društvu. Ali sad, umotan u cicane krpe požutele od duge upotrebe, bio je označen i obeležen i odmah
je zauzeo svoje mesto — mesto opštinskog deteta — siročeta iz sirotinjskog doma — jadničeta,
izgladnelog malog mučenika — koji će kroz život da se potuca od nemila do nedraga — prezren od
svih i prema kom niko neće imati sažaljenja.
Oliver je plakao snažno. Da je znao da je siroče ostavljeno na milost i nemilost crkvenih tutora i
opštinskih nadzornika, verovatno da bi plakao još jače.

Čarls Dikens - Oliver Tvist
 
Evropejci se smrtno dosađuju i mešaju se svuda u takozvani Treći svet, ne bi li se rešili
smrtne dosade evropejske. Misionarstvo je nemački porok koji je svetu do dana-
današnjeg donosio isključivo nesreću i koji je vazda ceo svet gurao u krize.
Crkva je svojim odvratnim Bože blagi zatrovala Afriku, a sad je na korak od
toga da zatruje i Latinsku Ameriku. Katolička crkva je trovačica sveta,
uništiteljka sveta, razrušiteljka sveta, to je istina. I Nemac, već sam po sebi,
neprestano truje ceo svet izvan svojih granica, i skrasiti se neće dok čitav svet
ne bude fatalno zatrovan. Tako sam se davno već povukao u sebe, iz svoje
megalomanske zavisnosti da pomažem ljudima u Africi i Južnoj Americi.
Ljudima na našem svetu pomoći nema, budući da je svet već vekovima prepun
licemerja. Pomoći nema, kako svetu, tako ni ljudima, budući da i svet i ljudi
skroz-naskroz jesu oličenje licemerja.

Tomas Bernhard - Gete na sssamrti
 
U zoru, osvanusmo ispod stola, iznad bola. Između nas dvojice
spavalo je jedno golo oronulo telo nevinim snom deteta, s rukama
iznad glave. Oči su joj bile poluotvorene, tamnoljubičaste. Grudi
su joj splasnuto padale na prljavi ispljuvani patos, bockajući
šiljcima po prašini. Polako se prisetih svega. Sećam se da smo je
Igor i ja oteli od nekih mornara u pristanišnoj kafani. Na to me
podseti bol u temenu i modrica na Igorovom oku. Tukli smo se
prvo pesnicama, sve dok me nije jedan riđi marinac očešao po
glavi pivskom flašom. Onda smo se Igor i ja dočepali šanka. Ona
je u početku navijala za mornare, no kada se mi dočepasmo flaša i
počesmo da obaramo pijane matrose, ona stade da se previja od
smeha i da nas bodri. Na kraju, ona cmoknu pobednika u usta i
naruči sebi jednu žutu groznicu. Na naš račun.
»Za pobednike!« reče ona i podiže čašu.
»*****!« obrecnu se Jarac, pipajući svoje oko.
Onda se umešah ja:
»Jedini lek je prostitucija i...«
»*****!« ponovi Jarac i tresnu čašu o pod.
Ona se previjala od smeha.
»Ona je podla«, reče Igor uvreñeno. » U početku je navijala za
mornare...«
»A posle za nas«, rekoh. »Zar nije tako?«
»Ona je podlac«, ponovi Igor kroz suze »Sve su one iste, čak su i
***** nepoštene. Čak i *****!«
»Nisi ti još sve isprobao, Igore druže«, rekoh dirnuto.
»Sve, sve sam isprobao«, reče on. »***** su mi bile poslednja
nada.«
«Nisi probao crvenu groznicu«, rekoh. »Je li da nisi?«
Igor se trže:
»Je l' znaš recept? Znaš?«
»Konobar, konobar«, viknuh zadihano.
»Molim«, pokloni se nova ličnost.
»Pomešajte od svih pića jedan koktel... I stavite malo vanile. I
soka od žaluzije — žalfije... Ne zaboravite i malo gorčine od
jagorčevine, i, na kraju, malo bunila od bulke i bunike.«
»I tri čaše«, prekide me Igor.
Držao je tri prsta pred očima, kao da se čudi. Onda ponovi: »Tri«.

Danilo Kiš - Mansarda
 
Šibica me ponovo oprlji po prstima i nervozno je bacih. Žeravica
se u kratkom luku odbi od zida, zatim naglo utrnu, cvrčeći. Setih
se onda vlage i blata što se u ovim danima razvlači po basamcima.
Htedoh već da krenem i da se vratim, no vetar donese odnekud
žalosno zavijanje nekog voza izgubljenog u noći. Uskoro dopre do
mene, sad već izbliza, kloparanje točkova. Gospode, trgnuh se,
nisam zbog sebičnosti napisao najlepšu pesmu! Pesmu vozova
izgubljenih u noći. Baladu točkova! A svake sam se noći
uspavljivao uz tu pesmu, san su mi donosili veliki beli vozovi...
Gospode, živeo sam na mansardi kao na zvezdi!
Da li sam igde pomenuo da je moja mansarda bila blizu stanice?
Ne, nisam to nigde rekao. Nisu li krivi tome pomalo i vozovi? Nisu
li me oni zatrovali daljinama, zvezdama, sebičnošću?

Danilo Kiš - Mansarda
 
Odevena u starinsku nevestinsku haljinu, lepa kraljica vampira sedi sasvim sama u
svojoj velikoj, tamnoj kući, pod očima portreta svojih poremećenih, odvratnih predaka,
koji svi kroz nju nastavljaju svoje zloćudno posmrtno postojanje; ona deli tarot karte, bez
prestanka slaže sazvežđe mogućnosti, kao da nasumični pad karata na stolnjak od crvenog
pliša pred njom može da je prenese iz hladne, zamandaljene sobe u zemlju večnog leta, te
da izbriše neuništivu tugu devojke koja je i smrt i devica.
Glas joj ispunjavaju udaljeni, jaki tonovi poput odjeka u pećini: sada ste na mestu
uništenja, sada ste na mestu uništenja. Ona sama je pećina puna odjeka, ona je sistem koji
se ponavlja, ona je zatvoreno strujno kolo. „Može li ptica da peva samo pesmu koju zna ili
može da nauči novu?” Ona prevlaci duge, oštre nokte preko rešetaka kaveza u kom peva
njena ševa-ljubimica i izvlači iz njih potmuli trzaj kao da je neko dotakao strune u srcu
žene od metala. Kosa joj pada poput suza.
Zamak je uglavnom prepušten avetinjskim stanovnicima, ali ona ima svoj lični
apartman koji se sastoji od salona i spavaće sobe. Kapci s gustim šipkama i teške somotne
zavese sprečavaju da prirodna svetlost procuri unutra. Tu je okrugli sto na jednoj nozi,
zastrt crvenim plišem, na kom ona ređa svoj neizbežni tarot; sobu jedva osvetljava lampa
teškog abažura na kaminu, dok na tapetama tamnocrvenog dezena kiša pravi neobične,
uznemirujuće šare, kiša koja probija zapušteni krov i nasumice razbacuje oblasti
zloslutnih mrlja, poput onih koje na čaršavima ostave mrtvi ljubavnici. Trulež i gljive
zavlače se svuda, razarajući. neupaljeni luster tako je otežao od prašine da se više ne da
razaznati ni oblik pojedinih kristala; marljivi pauci ispleli su paravane po uglovima ovog
urešenog, natrulog mesta, zarobili su porcelanske vaze na kaminskoj polici u meke sive
mreže. Ali gospodarica sveg tog raspadanja ništa ne primećuje.

Anđela Karter - Krvava odaja
 
"Za sve praktične namere i svrhe ja sam po prirodi izolovaniji od čovečanstva nego što je bio Natanijel Hotorn lično, koji je obitavao sam usred gomile, i za koga je Salem čuo tek nakon što je ovaj umro. Prema tome, može se uzeti kao aksiom da ljudi jednoga mesta meni ne znače apsolutno ništa izuzev kao komponente opšteg krajolika i pejsaža. (...) Moj život ne leži među ljudima, već među prizorima – a moje lokalne naklonosti nisu ljudske, već topografske i arhitekturalne. (...) Ja sam uvek autsajder – za sve prizore i sve ljude – ali autsajderi imaju svoje sentimentalne preferencije u vizuelnom okruženju. Biću dogmatski nastrojen samo utoliko da izjavim kako je Nova Engleska ono što moram imati – u ovom ili onom obliku. Providens je deo mene – ja sam Providens... Providens je moj dom, i tamo ću okončati svoje dane ako je moguće sa makar kakvim prividom mira, časti ili pristojnosti. (...) Providens će mi uvek biti u pozadini svesti kao cilj ka kome se teži – kao krajnji Raj koji napokon treba zadobiti."

Hauard F. Lavkraft (pismo Lilijani D. Klark, 29. mart 1926.)
 
Dolazilo je u tvrđavu mnogo lјudi kažnjenih zbog krijumčarenja, zato nije
nikakvo čudo da se, i pored oštrog motrenja i stražarenja, nabavlјalo piće. Uzgred rečeno, krijumčarenje
je po svojoj osobini sasvim osobita vrsta krivice. Na primer, ko će verovati da novčana dobit kod nekih
krijumčara stoji tek na drugom mestu? A dešava se baš to. Krijumčar radi iz strasti, po pozivu. On je
unekoliko pesnik. On se izlaže najvećoj opasnosti, meće na kocku sve, dovija se, pronalazi, izbavlјa se iz
teškog položaja, katkad radi i po nekom nadahnuću. Ta je strast isto tako jaka kao i kartaška. Poznavao
sam jednog osuđenika kod nas, čoveka kolosalnih razmera, ali toliko mirnog, blagog, pitomog, da je teško
bilo i zamisliti kako je on dospeo u tamnicu. Bio je vrlo krotak i druželјubiv i dok je god sedeo u tamnici,
nikad se ni s kim nije posvadio. Poreklom sa zapadne granice, uhvaćen je u krijumčarenju; ni sada,
razume se, nije mogao da se savlada, nego se upuštao u krijumčarenje pića. Koliko je puta bio za to
kažnjen i koliko se bojao batina! I još mu je to krijumčarenje donosilo vrlo malo zarade. Zarađivao je na
vinu samo preduzimač toga posla. A onaj osobenjak je voleo samo umetnost radi umetnosti. Bio je plačlјiv
kao žena i koliko se puta, posle kazne, zaricao i zaklinjao da više neće krijumčariti. I muški bi se
savlađivao po čitav mesec dana, pa najzad opet... nije mogao da se uzdrži. Zaslugom ovakvih lјudi u
tamnici se nije oskudevalo u piću...

Dostojevski - Zapisi iz mrtvog doma
 
Moje najranije uspomene sežu do studeni, snijega i leda u kanalu, mraza
na prozorskim oknima, hladnoće oznojenih kuhinjskih zidova. Zašto ljudi žive u divljim
podnebljima umjerenih pojaseva, kao što se oni bezrazložno nazivaju? Zato što su ljudi po
prirodi budale, lijenčine i kukavice. Sve do svoje desete godine nisam imao pojma da postoje
»tople« zemlje, krajevi u kojima se kruh ne zarađuje u znoju lica, niti se drhti od jeze i tvrdi
kako to očeličuje i veseli čovjeka. Gdje god vladaju studeni ima ljudi koji se kilave od posla i,
kad izrode djecu, drže svom potomstvu propovijedi o radu — koje, u suštini, nisu ništa drugo
nego doktrina inercije. Moji roditelji su bili nordijci u pravom smislu te riječi, što će reći —
budalasti. Prihvatili su sve lažne ideje što su ikad bile izmišljene. Za njih je važila doktrina
čistoće, a o pravičnosti da se i ne govori. Bili su stravično čisti. Ali su iznutra smr-djeli. Nikada
nisu odškrinuili vrata koja vode u du&u; nikada nisu ni u snu pomislili da zatvorenih očiju
skoče u neizvjesnost. Poslije večere trebalo je pomno oprati suđe i spremiti ga u kredenc;
oprano rublje trebalo je izglačati i potrpati u ladice. Sve se radilo za sutra, a to sutra nikada
nije došlo. Sadašnjost je bila samo most, i oni na tome mostu još dan-danas stenju, kao što
cijeli svijet stenje, i nijedna se budala ne sjeti da most digne u zrak.
Iz pakosti često tražim razloge da ih osudim, odnosno da osudim samoga sebe. Jer ja sam u
mnogo čemu nalik na njih. Dugo sam vremena mislio da sam se izvukao ali, kako vrijeme
prolazi, uviđam da se ne popravljam, da sam čak i gori, već i zbog toga što mi je sve bilo
jasnije nego njima a ipak nisam ništa učinio da izmijenim svoj život.

Henri Miler - Jarčeva obratnica
 
Uradite ono što se traži od vas u bilo kojoj situaciji, a da to ne postane uloga s kojom se poistovjećujete.Uradite to zbog samog delovanja, a ne da biste zaštitili ili pojačali svoju ulogu i identitet ili im se prilagodili.
Svaka je uloga izmišljeni osjećaj vlastite licnosti i kroz nju sve postaje licno, sve kvari i iskrivljuje ono »malo ja«, umnu tvorevinu i ulogu koju igra.Kad ne igrate uloge, to znači da u onome što radite nema ja (ega). Ne postoje skriveni motivi, kao što su pokušaj da zaštitite ili ojačate sebe.
Najmoćniji ste i najdjelotvorniji kad ste potpuno ono što jeste. No, ne pokušavajte biti to što jeste. To je takođe uloga. Naziva se »prirodno, spontano ja«. Čim nastojite biti bilo što, igrate ulogu. Savet »samo budi takav kakav jesi« je dobar, ali može navesti na pogrešne zaključke.
Podrazumeva se da nešto morate napraviti da biste bili to što jeste. No, tome ovde nema mesta, jer vi već jeste vi. Samo prestanite dodavati nepotreban teret onome što već jeste. Prestanite definisati svoju licnost, bilo sebi, bilo drugima.
I ne brinite se o tome kako vas drugi definisu. Kad definisu vas, ograničavaju sebe, pa je to njihov problem....

Ekart Tol
 
San Đakoma Leopardija,
pesnika i osobenjaka

Jedne noći početkom decembra 1827, u ljupkom gradu Pizi, u ulici dela Fađola,
spavajući između dve perine da bi se zaštitio od ljute studeni što je pritiskala grad, Đakomo
Leopardi, pisac i osobenjak, usni jedan san. Sanjao je da se obreo u nekoj pustinji, i da je
pastir. Ali, umesto da ima stado koje ga prati, sedeo je udobno zavaljen u čezama koje su
vukle četiri snežno bele ovce, i te četiri ovce behu njegovo stado.
Pustinja, i brežuljci koji su je okruživali, behu od najfinijeg srebrnastog peska što se
svetlucao poput svetlosti svitaca. Spustilo se veče ali nije bilo hladno, štaviše, reklo bi se da
to beše jedna od onih blagih noći kasnog proleća, te Leopardi skide ogrtač s ramena i prebaci
ga preko naslona čeza.
Kuda me vodite, drage moje ovčice?, upita.
Vodimo te u šetnju, odgovoriše četiri ovce, mi smo ovčice lutalice.
Ali kakvo je ovo mesto?, upita Leopardi, gde smo to mi?
To ćeš tek otkriti, odgovoriše ovčice, kada budeš sreo osobu koja te čeka.
Ko je ta osoba?, upita Leopardi, baš bih voleo da znam.
He, he, smejuljile su se ovčice zgledajući se među sobom, ne možemo ti reći, neka to
bude iznenađenje.
Leopardi je ogladneo, te požele da pojede neki slatkiš; eto, baš bi mu prijala jedna
slasna torta s pinjolima.
Pojeo bih neki slatkiš, reče, zar u ovoj pustinji ne postoji mesto gde može da se kupi
neki slatkiš?
Odmah iza onog brda, odgovoriše ovčice, strpi se malo.
Stigoše na kraj pustinje i zaobiđoše brdo u čijem se podnožju nalazio dućan. Beše to
zamamna poslastičarnica, sva od kristala, i blistaše nekom srebrnastom iskričavom svetlošću.
Leopardi stade da razgleda izlog, neodlučan šta da izabere. U prvom redu su stajale torte,
svih boja i svih veličina: zelene torte od pistaća, rumene torte od malina, žute torte od limuna,
ružičaste torte od jagoda. Pa onda marcipani, neobično smešnih i primamljivih oblika: beše tu
jabuka i narandži, trešanja, a i raznih životinja. A na kraju su se nizali šatoi, kremasti i gusti,
s bademom na vrhu. Leopardi pozva poslastičara i kupi tri kolača: jednu torticu od jagoda,
marcipan i šato. Poslastičar beše srebrnasti čovečuljak, blistavo bele kose i plavih očiju. On
mu pruži kolače i pokloni kutiju bonbona. Leopardi se vrati u čeze i, dok su se ovčice
spremale za polazak, stade da uživa u poslasticama koje je kupio. Put koji je bio u laganom
usponu, sad se strmo verao uz padine. Kad gle čuda, i ovde je tlo svetlucalo, bilo je prozirno i
zračilo je bleštavom srebrolikom svetlošću. Ovčice se zaustaviše ispred jednog kućerka koji
se iskrio u noći. Leopardi siđe jer shvati da je stigao, uze kutiju s bonbonama, i uđe u kuću. A
unutra, jedna devojka je sedela na stolici i vezla na đerđefu.
Priđi bliže, čekala sam te, reče devojka. Okrenu se prema njemu i nasmeši se, i
Leopardi je prepoznade. Bila je to Silvija. Samo što je sada bila sva od srebra, likom ista kao
nekada, ali od srebra.
Silvija, mila Silvija, reče Leopardi uzimajući je za ruke, kako je slatko videti te
ponovo, ali zašto si sva od srebra?
Zato što sam selenit, odgovori Silvija, kada neko umre dolazi na Mesec i postaje
ovakav.
Ali zašto sam i ja ovde, upita Leopardi, da nisam možda umro?
Ovo nisi ti, reče Silvija, ovo je samo tvoj pričin, ti si još uvek na Zemlji.
A da li se odavde može videti Zemlja?, upita Leopardi.
Silvija ga povede do jednog prozora gde se nalazio durbin. Leopardi prisloni oko na
sočivo i netom ugleda jednu kuću. Prepoznade je: beše to njegova kuća. Jedan je prozor još
bio osvetljen, Leopardi zaviri unutra i ugleda svoga oca, u noćnoj košulji i s nokširom u ruci,
kako se sprema na počinak. Nešto ga stegnu oko srca i on okrenu durbin na drugu stranu.
Ugleda jedan krivi toranj na prostranoj ledini i, tik uz njega, vijugavi put i kuću iz koje je
dopirala slabašna svetlost. Napregnu se da zaviri kroz prozor i ugleda skromnu sobu, sa
komodom i stolom na kojem je ležala sveska dok je pored nje upravo dogorevala sveća. U
krevetu vide sebe kako spava između dve perine.
Jesam li ja to mrtav?, upita Silviju.
Ne, reče Silvija, ti samo spavaš i sanjaš Mesec.

Antonio Tabuki - Snovi o snovima
 
„Bila sam premlada, tada još nisam bila spremna za tebe. Tek je trebalo da prođem sve sa Mariom i Džejsonom. Bez njih ne bih došla do tebe.”

"Ne treba biti tako slab i dozvoliti da se zavisi od jedne osobe. Treba se ponositi sobom i nikada ne dozvoliti da vasa sreca zavisi od nekog drugog."

Megi O'Farel - Kada si otisao
 
Ne postoji ništa van tebe što može da ti omogući da postaneš bolji, jači, bogatiji, brži, ili pametniji. Sve je unutra. Sve postoji. Ne traži ništa izvan sebe. Ispod visoko podignutog mača, pakao je koji čini da drhtiš. Ali kreni napred, i bićeš u zemlji blaženstva. U um oslobođen misli i emocija, čak ni tigar ne nalazi mesta da zarije svoje oštre kandže. Ne žaliti za onim što je učinjeno. Ne činiti ono što nije od koristi.

Mijamoto Musaši
 
Capture.jpg

Peter Sloterdijk - Srdžba i vrijeme
 
За онога за кога се слобода поистовећује са изгубљеношћу,
вера, ма откуда долазила, макар била и антирелигиозна,
представља спасоносну препреку, прижељкивани, сањани ланац,
који треба да заузда радозналост и грозницу, да заустави зебњу од
неодређеног. Кад оваква вера победи и устоличи се, она одмах
смањи број проблема које себи морамо да поставимо, и готово
трагично сведе наше могућности опредељивања. Ослобађа нас
баласта избора; опредељује се уместо нас. Мекушни
многобошци, који су допустили да их нова религија привуче,
тражили су управо да неко одлучује уместо њих, да им покаже
куда да иду, како више не би морали да оклевају на прагу толиких
храмова, нити да се двоуме између толико богова. Ово верско
врење без веровања које је својствено читавом александријском
раздобљу, завршава се управо умором, одбацивањем духовних
лутања. Истовремено постојање више истина напада се баш зато
што се нико више не задовољава малим које му свако нуди; тежи
се свеукупности, али ограниченој, омеђеној, безбедној, толико је
велик страх да се из општег падне у неизвесно, из неизвесног у
непоуздано и безоблично. Ово стропоштавање, које се
својевремено десило многобоштву, сада се дешава хришћанству.

Емил Сиоран - Зли демијург
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top