Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Za sreću ima pravila, jer za pametnog nije sve slučaj. Napor može da pomogne sreći. Neki se zadovoljavaju time da dobroćudno stanu pred vrata boginje sreće i čekaju, dok im se ne otvore. Drugi stoje praznih ruku i već strahuju od zasićenja ako im se boginja smiluje. A treći, već bolji, streme napred i služe se svojom odvažnošću, da na krilima njene vrednosti i hrabrosti dostignu boginju i dobiju njenu milost. Ali, pravo misleći, nema drugog puta osim puta želje i upornosti, jer svako ima upravo toliko sreće i nesreće, koliko se trudi da je dostigne.

Vidosav Stevanović – Testament
 
“Najveći teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintezivnije ispunjenog života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.”

Milan Kundera, “Nepodnošljiva lakoća postojanja”
 
Nijedan živi organizam ne može zadugo da nastavi postojati razuman pod uslovima apsolutne stvarnosti;
čak i ševe i zrikavci, po nekima, sanjaju. Kuća na brdu, bez razuma, stajala je sama naspram tih brda, držeći
tminu u sebi; stajala je tako osamdeset godina i mogla bi da stoji još osamdeset. Unutra, zidovi su se uzdizali,
cigle se glatko susretale, podovi su bili čvrsti, a vrata razumno zatvorena; tišina je postojano ležala naspram
drveta i kamena Kuće na brdu, i šta god da je hodalo tamo, hodalo je samo.
Doktor Džon Montagju bio je doktor nauka; zvanje je stekao iz antropologije, nejasno osećajući da bi na
ovom polju mogao ponajbliže prići svom pravom opredeljenju, analizi natprirodnih manifestacija.
Skrupulozno je koristio svoju titulu jer, budući da su njegova istraživanja bila toliko nenaučna, nadao se da od
svog obrazovanja pozajmi utisak nečega dostojnog poštovanja, pa čak i učenjački autoritet. Koštalo ga je
poprilično, i u novcu i u ponosu, budući da nije bio čovek sklon moljakanju, da iznajmi Kuću na brdu na tri
meseca, ali apsolutno je očekivao da će mu ti napori biti nadoknađeni kroz senzaciju koja će uslediti za
objavljivanjem njegovog definitivnog dela o uzrocima i posledicama psihičkih poremećaja u kući koja je
opštepoznata kao „ukleta”. Za kućom uistinu ukletom tragao je čitavog života. Kada je čuo za Kuću na brdu
isprva je bio sumnjičav, zatim ispunjen nadom, pa onda neumoran; nije on bio čovek koji će pustiti da mu
izmakne Kuća na brdu jednom kad ju je pronašao.

Širli Džekson - Ukleta kuća na brdu
 
Na ekranu bi se pojavio natpis "u koloru" i ostajao tako pet-šest minuta. Slijedila je emisija koja se nije razlikovala od drugih jer smo te godine, 1973, 1974. ili 1975, svi ili skoro svi imali crno-bijele televizore. Natpis "U koloru" upozoravao je da postoje i drugi ljudi, mislili smo - sretniji, koji svijet vide drukčije, iako ga gledaju istim očima. "U koloru" je nestalo, neprimjetno i neznano kada, nakon što je Jugoslavenska radio-televizija većinu svojih emisija počela emitirati u boji. Još nekoliko godina kasnije sintagma "kolor televizor" značila je nešto veliko i važno, potvrdu socijalnog statusa, ljepotu zelene trave s prijenosa nogometne utakmice, drukčija i ljepša lica ljudi koji su se zvali Mirjana Jančić, Mebrura Topolovac, Vladimir Levak, Slavko Budihna, Mufid Memija, Rinko Golubović, Mića Orlović, Kamenko Katić...
Najelegantniji crno-bijeli televizor se zvao Crni biser. Dok je bio isključen ekran mu nije bio mutno zelen kao u drugih televizora, nego je bio crn. I sve drugo je na tom televizoru bilo crno. Njegova kutija bila je naprosto idealna da se na nju stavi najljepši heklani miljejčić čiji je jedan kraj bio prebačen preko ugašenog
ekrana, kao čuperak kose na licu usnulog princa. Na miljejčiću je bio najvredniji suvenir koji se mogao naći u kući. Obično nešto što je jednom neko donio iz inostranstva: plastična gondola s gondolijerom ili figurica bika probodenog na koridi ili uspravni metalni tanjurić s gravurom Aje Sofije. Televizor se obilno uključivao oko sedam navečer. Prethodno bi majka uredno presložila miljejčić, porodica je pobožno posjedala na svoja mjesta, otac je pušio i duboko uzdisao, djeca su sklopila ruke na krilima i čekala crtani film u sedam i petnaest.
Kažu da je prvi veliki bum u prodaji kolor televizora nastupio u martu 1974. i to zaslugom Josipa Katalinskog i trinaeste minute utakmice sa Španjolskom kada je savladao velikog Iribara i odveo Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo. Tada su odlučni očevi digli kredite, majke nisu smjele reći niti riječi jer se u njihovim
očima čitalo ludilo vjerskih fanatika koji znaju da nijedne pare ovoga svijeta ne mogu platiti dan kada će s nogometnom reprezentacijom otići u raj. Na kraju svjetskoga prvenstva bili smo osmi, kredit se otplaćivao još godinu dana, ali je porodici ostajao kolor televizor za kojeg je otac, kao po pravilu, izgubio interes.

Odlučnih očeva bilo je malo. Više je bilo onih koji su, jednostavno rečeno, bili previše siromašni. Kolor televizor je, naime, jedno vrijeme koštao kao trećina novog fiće. Njima Josip Katalinski nije mogao pomoći, nego su morali čekati neka druga vremena u kojima će kolor televizor biti jeftiniji ili na neki drugi način "prkositi siromaštvu jasnoće", kako je to lijepo rekao Branko Miljković u pjesmi o Titu.
Tako se, recimo, bila pojavila folija koja je od običnog, crnobijelog televizora mogla učiniti nešto što je barem sličilo televizoru u boji. Radilo se o običnom zelenom najlonu koji bi se nalijepio na ekran i koji su, navodno, preporučivali očni doktori jer, kao, poništava štetne utjecaje televizora na vid. Naravno, taj
zeleni najlon radnička klasa nije kupovala radi zdravlja, nego zato što se zeleni svijet činio nekako prihvatljivijim i šarenijim od crno-bijelog. Tu foliju zvali su "filter". Posjedali bi oko televizora s filterom, evo već vidimo jednu takvu porodicu iz rudarske kolonije u Kaknju (godina 1975.), pa su započeli s cjelovečernjim uvjeravanjima samih sebe kako kolor televizor i nema nekog smisla jer se za hiljadarku - što je vrijedilo dvije kutije cigareta - dobije čarobni "filter" s kojim vidiš baš sve u koloru. Zajebali su tako garavi rudari medjunarodni kapitalizam i loše socijalističke plaće. I neka im je vječno hvala na tome.
I jos jedna mala, ali važna fusnota ili historijska uzgrednica: Na "crne bisere" se nisu naljepljivale folije. Naime, Crni biser je bio najskuplji crno-bijeli televizor, pa ga sirotinja nije ni imala, a oni koji su ga imali pri pojavi "filtera" već su skupili dovoljno novca ili kreditne odvažnosti i kupili prave kolor televizore. Novac im
je omogućio da više vjeruju blagodatima kapitalizma nego svojoj mašti.


Miljenko Jergović "Crni biser"
 
WIN_20181129_10_00_53_.jpg

WIN_20181129_10_01_10_.jpg


Slobodan Vladušić - Književnost i komentari
 
"One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je:
- Zbog čega vi hodate bosi?
Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi.
- Tako se brže hoda, odgovorila im je.
- Stvarno?, rekli su svi u glas.
- Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete?
- U Diznilend, rekli su
- Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta.
Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu.
- Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san."

CA Blues - Milan Oklopdzic
 
Gledam, a u glavi mi se vrti. Vidim široko prostranstvo mora, čija je voda tako mastiljavo crna da me smesta podseti na opis Mare
Tenebrarum nubijskog zemljopisca. Panoramu žalosnije pustoši ljudska mašta nije kadra da zamisli. Desno i levo, dokle god oko
može da dopre, pružili su se, poput bedema podignutih da ograde svet, nizovi strahovito crnih i strmih litica, čiju mrku boju samo još
silnije ističu uzburkani talasi, koji, razbijajući se o njih, visoko zapljuskuju stene svojom belom i avetinjskom krestom, urlajući i šišteći neprekidno. Tačno nasuprot rtu na čijem smo se vrhu nalazili, a oko pet ili šest milja daleko na pučini, videlo se malo ostrvo, na izgled pusto; ili, tačnije, njegov položaj mogao se razaznati po divljem penušanju talasa, koji su ga potpuno preplavili. Oko dve milje bliže kopnu izdizalo se drugo, manje, grozno krševito i golo, opasano mrkim stenama nagomilanim u različitim razmacima.

Edgar Alan Po - U dubinama Malstrema
 
Smrt nije ništa do prelazak s jednog sveta na drugi, kao što prijatelji prelaze s kontinenta na kontinent;i dalje jedan u drugom žive. Jer oni koji vole i žive u onome što je sveprisutno, uvek ostaju s nama.
U ovom božanskom ogledalu suočeni su; a njihov razgovor je slobodan, iskren. To je uteha prijatelja,da, iako mogu umreti, njihovo prijateljstvo i društvo su, u najboljem smislu, zauvek prisutni jer su besmrtni.


Vilijam Pen...Još plodova samoće
 
Beda je raznovrsna. Jad ovog sveta je višestruk. Dugom premošćen beskrajni horizont, prošaran je bojama poput tog svoda – posebnim, a
ipak tako prisno stopljenim. Dugom premošćen beskrajni horizont! Kako to da sam u takvoj lepoti video nešto odvratno? – u takvoj svečanosti,
znak tuge? Ali, kao što u etici zlo proizlazi iz dobra, tako isto se, u stvari, iz radosti rađa tuga. Da nije tako, sećanja na prohujalo blaženstvo postaju
nespokoj ili drugačije, patnja koju nosimo potiče iz zanosa koji je možda postojao.

Edgar Alan Po - Berenisa

jao jeziva prica
 
“PAZI, KLIZAVO

Na vratima naše zgrade od jutros stoji natpis: „ Pažljivo, pod je klizav!“ Nešto se mislim, mogao bi taj natpis da stoji i na ulazu u život. Možeš se okliznuti ako loše misliš ili govoriš o sebi; možeš se okliznuti ako loše misliš ili govoriš o drugima. Možeš se okliznuti ako radiš ono što ne bi voleo da drugi rade tebi; ako se s prezirom odnosiš prema naizgled sitnim, svakodnevnim radostima, išekujući nešto stvarno veliko. I možeš, nije da ne možeš, da se zaštitiš cipelama sa debelim đonom, ali đon na cipeli, kao i na obrazu, što je deblji to te više odvaja od zemlje i od ljudi; čuva te, ali te i sputava. Zato je, možda, bolje u salonkama ili još bolje bosonog krenuti pa šta bude. Kad tako odlučiš, onda više ne hodaš sam, s tobom je vrlina zvana poverenje, pa ako se i oklizneš, na nju ćeš se nasloniti, a gde je poverenje, tu je i ljubav, tu je i zaštita koja nije samo odbrana, već novi impuls ohrabrenja. Ja biram ovo drugo. Ja sam tek žena i moja snaga nije u vojničkim cipelama, već u mekoći stopala.“

Brankica Damjanović, „Rukopis moga brata“
 
Један мушкарац се разголитио иза стуба подземне железнице. – Оооох, то је било срамотно – колика ствар. Одмерила је руком од властитог тела. – Једно стопа, Мозо, врло ружна.
- То се теби свидело – одговорио је Мозес осмехујући се.
- Ох не! Мозо, не! Било је гадно! Била је међутим заголицана.

Сол Белоу: Херцог
 
– Brodolomi? Ne, nikada nisam doživeo nijedan. Ali imam utisak
da su se sva moja putovanja završila brodolomom, a da je moj spas bio
skriven u intervalima podsvesti.
– Nejasni snovi, mutna svetlost, zbrkani predeli – eto šta mi je u
duši ostalo nakon svih tih putovanja.
Imam utisak da sam spoznao časove svih boja, ljubavi svih ukusa,
žudnje svih veličina. Nikada u životu nisam imao mere i nisam bio
dovoljan samom sebi, čak ni u snovima.
– Moram da vam objasnim da sam zaista putovao. Ali čini mi se
kako sve ukazuje na to da sam putovao, ali nisam živeo. S kraja na kraj
sveta, od severa do juga, od istoka do zapada, nosio sam u sebi osećaj
premora prošlošću koju sam imao, nespokoj zbog sadašnjosti koju živim
i dosadu jer moram da imam i budućnost. Međutim, toliko se mnogo
trudim da uvek i potpuno ostajem u sadašnjosti, ubijajući u samom sebi
prošlost i budućnost.

Fernando Pesoa - Knjiga nespokoja
 
Čovek ima više hrabrostri prema drugom, nego prema sebi. Da nije toga, ne bi bilo zla na svetu. Savršenstvo čoveka sastojalo bi se u tome da bude većma strog prema sebi, negoli čak i pravedan prema drugom. Ja znam puno ljudi koji su bili vrlo pravedni prema drugom, ali nisu bili strogi prema sebi, i zato su bili uvek labavi u stvarima dobra. Oni su bili više diletanti, nego artisti dobra. Njihova pravednost je uvek propadala, ako nije bila u pitanju tuđa ličnost nego njegova sopstvena, jer pravednost prema sebi zavisi od strogosti prema sebi, kao što pravednost prema drugom zavisi samo od naše dobrote. Pravednost je jedno kraljevsko osećanje, i čovek pokazuje pravednost često više laskajući sebi, nego voleći drugog. Najbolji ljudi su oni koji su prema sebi najstroži, i koji oproste drugom i ono što nikad ne bi oprostili samom sebi.

Jovan Ducic (blago cara radovana)
 
"Zar nije bilo divno?" reče Fifi Bredlo. "Zar nije bilo prosto divno?" Ona pogleda Bernarda sa izrazom zanosa, ali zanosa u
kome nije bilo traga ni uzbuđenja ni preterane razdraženosti - jer biti preterano razdražen znači biti još nezadovoljen.
Njena ekstaza je bila ekstaza postignutog cilja, mira; ne obične sitosti i ništavila, nego usklađenog življenja, uravnoteženih i
smirenih sila. Mir bogat i pun života. Jer Misa solidarnosti nije samo uzela, nego i dala, delimično je otočila samo zato da bi
dolila. Fifi je bila ispunjena do vrha, dovedena do savršenstva; bila je veća od same sebe. "Je l' da je bilo divno?"
navaljivala je uprvši u Bernarda svoje oči ispunjene natprirodnim sjajem. "Jeste, bilo je divno", slaga Bernard i skrete pogled:
njeno preobraženo lice ga je istovremeno optuživalo i ironično podsećalo na ono što ga odvaja od drugih.
U tom trenutku je bio isto tako jadno usamljen kao i na početku Mise - usamljeniji čak zbog svoje neispunjene praznine, svoje
umrtvljene zasićenosti. Izdvojen i neiskupljen dok su se ostali slivali u Najviše biće; usamljen i u Organinom zagrljaju - mnogo
usamljeniji, u stvari, mnogo beznadežnije zazidan u sebe nego što je ikad bio u životu. Iz onog grimiznog sumraka izronio je u
prostački električni blesak sa stidom koji se graničio sa mučenjem. Osećao se kranje jadno, a za to je, verovatno (optužiše ga
njene sjajne oči), sam bio kriv. "Zaista divno", ponovi on; ali u pamet mu je dolazila Morganina obrva.

Oldos Haksli - Vrli novi svet
 
"Postoji samo jedan greh, samo jedan. A to je krađa. Svaki drugi greh neka je vrsta krađe.
Kada ubiješ čoveka kradeš život,kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj deci oca.
Kada slažeš kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu."


Lovac na zmajeve Haled Hoseini
 
"On je Jedinstven i toliko je savršen da ne sliči nijednoj postojećoj stvari i ni jednoj nepostojećoj stvari; ne možeš ga opisati koristeći ljudski um, kao da je on neko ko se razbesni što si ti rdjav ili ko se iz dobrote brine za tebe, neko ko ima usta, uši, lice, krila, ili neko ko je duh, otac ili sin, čak ni samom sebi.
..
Za Jedinstvenog ne možeš da tvrdiš da postoji ili ne postoji, On obuhvata sve ali nije ništa: možeš da ga imenuješ samo kroz nesličnost, jer je besmisleno da ga zoveš Dobrota, Lepota, Mudrost, Ljubaznost, Moć, Pravda, jer šta god da ti kažeš o njemu, on to nikada neće izražavati.
..
On nije telo, on nema izgled, nema oblik, nema količinu, osobine, težinu ili lakoću, ne vidi, ne čuje, ne poznaje nered i poremećaj, nije duša, um, uobrazilja, mišljenje, misao, reč, broj, red, veličina, nije jednakost a nije ni nejednakost, nije vreme i nije večnost, on je volja bez cilja; pokušaj da shvatiš, On je svetiljka bez plamena, plamen bez vatre, vatra bez toplote, tamno svetlo, nemi odjek, slepi blesak, blistava izmaglica, zrak svoje tame, krug koji se širi skupljajući se u sopstvenom središtu, samotna višestrukost, on je... on je...

On je prostor koga nema, u kome smo ti i ja ista stvar, kao danas u ovo vreme koje ne teče."

Baudolino - Umberto Eko
 
Има искустава која не можеш више преживети. После њих, осећаш да, ма шта радио, нeма више никаквог
значења. Пошто си дотакао границе живота, пошто си живео с очајем, све што нуде тe опасне маргинe, свако-
дневни гест и обична тежња губе сваки чар и заводљивост. Ако ипак живиш, то је захваљујући моћи објекти-
визације којом се ослобађаш кроз писање од бесконачне напетости. Стваралаштво је временски спас из канджи
смрти.

Емил Сиоран - Крик безнађа
 
„Jedne noci sverala se kroz prozor,niz ono isto nimovo stablo uz koje je njen otac gajio bodljikavi zbun bugenvilije jos od kad joj je bilo godinu dana,da se ne bi neki muskarac uspeo uz stablo do prozora njegove kceri.Zbun je,kao hranjen njegovim cistim mislima,rastao i rastao dok citavo drvo,obraslo rasplamtjelim cvetovima,nije postao znamen vidljiv kilometrima naokolo.Ali nije racunao sa odlucnoscu rodjenog deteta.
U toj mesecinom obasjanoj noci trnje joj je poput ogolelih ocnjaka trgalo tananu odecu,cupalo kose i zarivalo se duboko u meso,ali je nije zaustavilo.Ispod je bio covek koga je volela.Kad je konacno stala pred njega,svaki joj je centimeter koze brideo kao u plamenu.Tiha sena ju je povela,ali sa svakim korakom kao da su joj nozevi sekli stopala,pa je u uzasnom bolu preklinjala da predahnu.Nemi ljudski obris ju je poneo.Bezdedna u njegovom toplom narucju osvrnula se ka svojoj kuci,velicanstvenoj naspram treperavog nocnog neba,i ugledala krvave otiske sopstvenih stopa kako se udaljavaju od drveta.Otiske njene izdaje.Zaplakala je,znajuci da ce oni najvise povrediti srce njenog sirotog oca

Mati pirinca Rani Manika
 
Samo ljubav nas izjednači sa bogovima – O, Ligija …
---------------------------------------
»Zar ne poznaješ Vespazijanovog sina Tita !? Govore da je jedva preživeo adolescentna leta kada je žestoko zavoleo Beroniku, da mu je čežnja gotovo ispila život… Tako bih znao takođe ja voleti tebe – O, Ligija ! … Bogastvo, slava, vlast – to je dim ! Ništa ! Bogati naiđe na još bogatijeg, slavnog zatamni tuđa, još veća slava, jakoga pokonča još jači …Da li može sam car, da li može čak neko od bogova osetiti veću slast, ili biti srećniji kao što je obični smrtnik u trenutku kada mu pored grudi dišu druga prsa, ili kada ljubi usne ljubljene … Samo ljubav nas izjednači sa bogovima – O, Ligija »

(»Quo vadis « - Henryk Sienkiewicz; te milozvučno-ulizujuće reči je izrekao Mark Vinicij, rimljanski patricij, kada je prvi put ugledao prelepu Ligijku Kalinu )

- - - - - - - - - -

"Ljubav glupe učini još glupljim !
(A. Moravija "Rimljanka")
 
"Ništa ne menja čoveka kao bol, pretrpljena bol, od nje posle dolazi i strah, i patnja, i prepuštanje, i nezainteresovanost.
Bol nas učini ravnodušnima za sve što ne pripada onom mestu otkuda on sam potiče
i ne obaziremo se previše na to što naša ravnodušnost uzrokuje bol kod drugih.

Jeste , život je i ovakav i onakav, uglavnom nezanimljiv, dosadan, oskudan, skučen, pa opet, kad se sve sabere,
ipak je to jedna dobra epizoda večnosti, ipak se i naši najgori časovi računaju u njega, i ipak on nije sasvim straćen."

Ako je to ljubav, Ovoga puta o bolu – Mihajlo Pantić
 
PROŠLOST, im. Onaj deo Večnosti s čijim malim delom imamo površno i žaljenja
vredno poznanstvo. Pokretna linija koja se naziva Sadašnjost deli je od imaginarnog
perioda poznatog kao Budućnost. Ova dva velika dela Večnosti, od kojih jedan stalno
potire drugi, potpuno su različiti. Jedan je mračan od tuge i razočaranja, drugi svetao
od blagostanja i radosti. Prošlost je oblast Suza, Budućnost carstvo Pesme. U jednom
se kriju Sećanja, odevena u vreće i posuta pepelom, i mrmljaju pokajničke molitve; u
drugom se Nada proteže na suncu, i slobodno leti okolo, pokazajući na hramove
uspeha i pregršti lakoće. Ipak, Prošlost je Budućnost jučerašnjice, a Budućnost je
Prošlost sutrašnjice. One su isto - saznanje i san.

Embrouz Birs - Đavolov rečnik
 
Da bi kolebljiva i nepostojana misao mogla da opstoji u čoveku, da se začne i počne rasti, potreban je mir, ono gnjilo mlako čiljenje vremena, ona tišina što se rastače u stvarima. Na gunguli i vrevi ona ne živi, tu strada kao krhka stabljičica u oluji.

Dorotej, Dobrilo Nenadić
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top