Čak je i jedan papa, Lav XIII, javno i pismeno priznao Dubrovčanima da su Srbi
UVEK SRPSKI PONEKAD LATINSKI NIKAD HRVATSKI
Piše:
Slobodan
Jarčević "U Dubrovniku, od pamtiveka, govorilo se srpski, govorilo - kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće tako i u općini", pisao je hrvatski istoričar Natko Nodilo
Natko Nodilo je, uz Franju Račkog, utemeljivač hrvatske istorije. Krasila ga je privr-ženost istini. Zaključke je donosio samo na osnovu pouzdanih izvora i nije podlegao pritiscima hrvatskih državotvoraca 19. veka, koji su od naučnika tražili da svoje radove prilagođavaju "istorijskim dokazima" o prisustvu hrvatskog naroda i hrvatskog jezika "diljem" Dalma-cije, Slavonije, Srema, Like, Korduna, Banije, Hercegovine, Bosne, Baranje i Dubrovnika.
Doslednost istini Natko Nodilo je dokazao i svojim delom "Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka" (JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128), gde je, o jeziku Dubrovnika, napisao ovako:
"U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik."
--------------------------------------------------------------------------------
Katoličanstvo ispovedaju i Španci, i Francuzi,i Nemci... pa ih niko zbog toga ne smatra Hrvatima.
--------------------------------------------------------------------------------
Nodilo je bio potpuno u pravu, mada se, danas, ne bi našao niko u Hrvatskoj, ko bi se usudio da podrži ovaj njegov naučni sud. Priznavanjem Dubrovčana katolika za Srbe, bilo bi srušeno sve u temelju zvanične hrvatske istorije, pa i tvrdnja o "povjesnom pravu" hrvatske države na ovaj grad sa srpskim stanovništvom i srpskom civilizacijskom baštinom.
Dubrovački dokumenti otkrivaju da je zvanični jezik Republike bio latinski, ali se, pored njega, pominje i domaći jezik; nekad kao srpski, nekad kao ilirski, nekad kao slavinski, nekad kao vlaški, ali nikad kao hrvatski.
To što su Dubrovčani ispovedali katoličku veru, kao i Hrvati, ne govo-ri ništa o srodnosti Dubrovčana i Hrvata. U pitanju je priroda širenja katolicizma u srpskim zemljama; na jadranskoj obali i zaleđu. To je činjeno zahvaljujući dominaciji Vatikana, Venecije, Mađarske i Austrije u ovom delu Balkanskog poluostrva. Ne znamo da li se iko, temeljno, bavio istorijskim fenomenom da je jedino Srbima zabranjeno da ispovedaju katoličku veru!?
Da bi ovo bilo primamljivo i značajno istraživanje, opominje nas i činjenica da su katolici Dalmacije, Slavonije, Hercegovine, Bosne, Dubrovnika i drugih srpskih krajeva, sve do prvih decenija 20. veka, sebe smatrali Srbima. Vremenom su svi oni postali "Hrvati" i među njima nema više onih koji se osećaju Srbima.
Institucije Katoličke crkve ne bi same uspele da prevedu Srbe, sa velikog područja, na katoličanstvo, pa onda da ih pohrvate, da im nisu pomagale navedene katoličke države: pritiscima i privilegijama, a i kroz prosvetnu, kulturnu i informativnu delatnost. Ove države su, radi preobraćanja Srba katolika i Srba pravoslavaca u Hrvate, posezale i za golom vojnom i policijskom silom, što je dostiglo vrhunac u oba svetska rata, kad je ovo pomagala i Nemačka. Dubrovčani su se dugo opirali uknjiženju u hrvatsku rubriku, jer nisu pristajali na tako nešto, samo zbog toga što ispovedaju kato-ličanstvo. Na kraju, tu veru ispovedaju Nemci, Italijani, Španci, Francuzi i drugi narodi i nikom ne pada na pamet da ih zbog toga, smatra Hrvatima!
Dubrovčani nisu dozvoljavali da ih religija sputava u narodnom osećanju. Za srpstvo su se borili javno, književnošću, prosvetom, štampom, kao i delatnošću u različitim društvenim organizacijama. Činili su to iako su protiv sebe imali i Vatikan, i mletačku, i mađarsku, i austrijsku, i nemačku, i hrvatsku vlast; u svakom periodu neku od njih, ili više njih - odjednom.
Zanimljiv je primer pokušaja pohrvaćenja Dubrovčana katolika u ne tako davnom vremenu - 1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu. Između ostalog, bacili su oko i na "Zavod Svetog Jeronima" u Rimu, kojeg su osnovali i izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su Dubrovčani, početkom 20. veka, već bili pripremljeni za prevođenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod preimenovao u "Hrvatski zavod Svetog Jeronima".
Dubrovčani katolici su žestoko protestvovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog. Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obaveštavajući ih da se iz imena ovog zavoda briše dodata reč "hrvatski". No, i posle ovog izvinjenja, papa je i dalje strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.
Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu "Dubrovnik", ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja hrvatske države i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi a tekstovi Lava Trinaestog igde još sačuvani.
Pohrvaćenje Srba Dubrovnika i Srba drugih srpskih krajeva činjeno je krađama, između ostalog, lirskih i junačkih narodnih pesama, koje su skupljali Srbi katolici, pa čak i katolički sveštenici. Te pesme je Matica hrvatska objavljivala kao "hrvatske narodne pjesme". Ovakav postupak Matice hrvatske podstakao je Dubrovčanina katolika (Srbina) Luju Vojnovića, brata pesnika Ive Vojnovića, da u srpskom listu "Dubrovnik" (1897, u broju 35) napiše oštru kritiku Matičnog postupka, proročki nagoveštavajući iščezavanje Srba katolika, uz genocid Hrvata nad Srbima. On svoj članak zaključuje ovim rečima:
"Srbe preko Drine! I ta se lozinka slijepo sluša i slušaće se do onog usudnog dana koji mora da dođe, kad će jedan veliki katakli-zam oboriti sve te umjetne ograde, ili... ili, jaoh, porušiti i posljednje bedeme narodne srpske zgrade i tada će - Hrvati biti zadovoljni!
Herostrata (potpaljivač Artemidinog hrama u Efesu) će pomenuti Kliomuza zaštitnica istorije."
+++++++++
http://www.bkbih.org/knjige/g-k00021.html
Hrvatski zavod svetog Jeronima ustanovljen je Apostolskim pismom Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. U ovom pismu Leona XIII. bio je nazvan Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod), no zbog diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva; 7. ožujka 1902. promijenjeno mu je ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Ilirski Zavod Sv. Jeronima). Odredbom pape Pavla VI. od 22. srpnja 1971. Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima), što je priznala i talijanska država dekretom Predsjednika Republike 11. listopada 1982.
Korijeni Zavoda, međutim, sežu u daleku prošlost.
…………………..
http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr...article-11.html
Zanimljiv je primer pokušaja pohrvaćenja Dubrovčana katolika u ne tako davnom vremenu - 1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu. Između ostalog, bacili su oko i na "Zavod Svetog Jeronima" u Rimu, kojeg su osnovali i izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su
Dubrovčani, početkom 20. veka, već bili pripremljeni za prevođenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod preimenovao u "Hrvatski zavod Svetog Jeronima".Dubrovčani katolici su žestoko protestvovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog. Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obaveštavajući ih da se iz imena ovog zavoda briše dodata reč "hrvatski". No, i posle ovog izvinjenja, papa je i dalje strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.
Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu "Dubrovnik", ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja hrvatske države i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi a tekstovi Lava Trinaestog igde još sačuvani.
no zbog diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva
DA LI NESTO POVEZUJETE! KO JE PRAVIO PROBLEME OKO NAZIVA,A ZNAMO DA SU DUBROVCANI OSNOVALI TAJ ZAVOD!!!
+++++++
…Njegovim nastojanjem dotadašnji naziv Ilirski zavod svetog Jeronima promijenjen je 1971. godine u današnji naziv Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima
http://www.radiovaticana.org/croato/archicroato/arhiv2001/marzo01/23mar01.htm
NASTOJANJE NIJE USPJELO IZGLEDA OD PRVE.POSTAVLJA SE PITANJE AKO SU SA JEDNE STRANE HRVATI A SA DRUGE PAPA KO IH JE SPRECIO???
…………………
Naime, 1453. godine papa Nikola V. darovao je hrvatskom narodu prostor, gdje se i danas nalazi hrvatska crkva i Hrvatski zavod svetog Jeronima.
http://www.hrt.hr/arhiv/hrvati_u_svijetu/izbor_iz_emisija/06-2003/lipanj_2003.html
PA CAK DO NOVIJEG VREMENA NIJE BIO HRAVTSKI,I TO NE OD PRVE…HM
Mavro Orbin piše o Vojvodstvu Svetog Save u Bosni, a za Hrvatsku kaže da je "vrlo daleka zemlja", posvećujući joj samo desetak redova. Ivo (Dživo) Gundulić, pored nekoliko stihova posvećenih Hrvatskoj, u "Osmanu" sve ostale, a ima ih 11 000, posvećuje Srbima u Srbiji, Makedoniji, Hercegovini i Bosni.
………………..
Dubrovački poslanik u Parizu Antun Sorgo-Sorkočević (1775 - 1841) štampao je u Parizu brošuru: "Postanak i propast Republike Dubrovačke", u kojoj je predložio da se ujedine, u jednu državu, Dubrovnik, Boka Kotorska, Crna Gora i Srbija. Brošura je bila zabranjena u Austriji.
…………………
Pesnik Dubrovnika Medo Pucić rekao je da je "Srpska vila nadahnjivala dubrovačke pjesnike", a sam je napisao pesmu "Srpskoj zemlji staroj" - 1848. U to vreme je i Georgije Nikolajević javno rekao da Dubrovčani govore "srpskim, hercegovačkim narečjem".
*A TO KASNIJE KAZE I HRVAT NATKO NODILO.
…………….
Obračun sa srpstvom u Dubrovniku, uz progone Srba Dubrovčana, počeo je posle atentata pripadnika pokreta "Mlade Bosne" na prestolonaslednika Austrougarske Franca Ferdinanda, u Sarajevu 1914. godine. Desila se "Kristalna noć" u Dubrovniku, pre one u Nemačkoj i posle zagrebačkog juriša na Srbe i njihovu imovinu 1902. godine. Srbi u Dubrovniku bili su u životnoj opasnosti. Hrvatski jurišnici, na čelu sa Nikšom Svilokosim, uništavali su sve što je bilo srpsko u Dubrovniku: škole, novine, društva, stanove, privredne objekte i drugo. Palili su srpske zastave i lomili srpske simbole. U prostorijama "Dušana Silnog", polomili su celokupni nameštaj.
Dva dana kasnije, 16. jula 1914, uhapšen je pesnik Ivo Vojnović, pisac drame "Smrt majke Jugovića". Oteran je u Šibenik i tamo zatvoren sa Srbinom Onisimom Popovićem. Popović je u Šibeniku obešen. Za nesreću, dve decenije kasnije, 1941, hrvatski vojnici će raščerečiti Onisimovog sina Miju. Ivo Vojnović je umro u Beogradu 1929. godine i ispraćen je u Dubrovnik, kao cenjeni srpski knez.
Jedan od poslednjih dubrovačkih gospara Luko Bonić Bono umro je 14. februara 1940. u Dubrovniku. Sah-ranjen je na Lapadu, pored braće Pucića. Srpska građanska muzika Dubrovnika odsvirala je: "Hej, trubaču s bojne Drine". Venac Srpskog kulturnog kluba iz Beograda, nosio je Srbin Dubrovčanin Rafo Marić.
UVEK SRPSKI PONEKAD LATINSKI NIKAD HRVATSKI
Piše:
Slobodan
Jarčević "U Dubrovniku, od pamtiveka, govorilo se srpski, govorilo - kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće tako i u općini", pisao je hrvatski istoričar Natko Nodilo
Natko Nodilo je, uz Franju Račkog, utemeljivač hrvatske istorije. Krasila ga je privr-ženost istini. Zaključke je donosio samo na osnovu pouzdanih izvora i nije podlegao pritiscima hrvatskih državotvoraca 19. veka, koji su od naučnika tražili da svoje radove prilagođavaju "istorijskim dokazima" o prisustvu hrvatskog naroda i hrvatskog jezika "diljem" Dalma-cije, Slavonije, Srema, Like, Korduna, Banije, Hercegovine, Bosne, Baranje i Dubrovnika.
Doslednost istini Natko Nodilo je dokazao i svojim delom "Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka" (JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128), gde je, o jeziku Dubrovnika, napisao ovako:
"U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik."
--------------------------------------------------------------------------------
Katoličanstvo ispovedaju i Španci, i Francuzi,i Nemci... pa ih niko zbog toga ne smatra Hrvatima.
--------------------------------------------------------------------------------
Nodilo je bio potpuno u pravu, mada se, danas, ne bi našao niko u Hrvatskoj, ko bi se usudio da podrži ovaj njegov naučni sud. Priznavanjem Dubrovčana katolika za Srbe, bilo bi srušeno sve u temelju zvanične hrvatske istorije, pa i tvrdnja o "povjesnom pravu" hrvatske države na ovaj grad sa srpskim stanovništvom i srpskom civilizacijskom baštinom.
Dubrovački dokumenti otkrivaju da je zvanični jezik Republike bio latinski, ali se, pored njega, pominje i domaći jezik; nekad kao srpski, nekad kao ilirski, nekad kao slavinski, nekad kao vlaški, ali nikad kao hrvatski.
To što su Dubrovčani ispovedali katoličku veru, kao i Hrvati, ne govo-ri ništa o srodnosti Dubrovčana i Hrvata. U pitanju je priroda širenja katolicizma u srpskim zemljama; na jadranskoj obali i zaleđu. To je činjeno zahvaljujući dominaciji Vatikana, Venecije, Mađarske i Austrije u ovom delu Balkanskog poluostrva. Ne znamo da li se iko, temeljno, bavio istorijskim fenomenom da je jedino Srbima zabranjeno da ispovedaju katoličku veru!?
Da bi ovo bilo primamljivo i značajno istraživanje, opominje nas i činjenica da su katolici Dalmacije, Slavonije, Hercegovine, Bosne, Dubrovnika i drugih srpskih krajeva, sve do prvih decenija 20. veka, sebe smatrali Srbima. Vremenom su svi oni postali "Hrvati" i među njima nema više onih koji se osećaju Srbima.
Institucije Katoličke crkve ne bi same uspele da prevedu Srbe, sa velikog područja, na katoličanstvo, pa onda da ih pohrvate, da im nisu pomagale navedene katoličke države: pritiscima i privilegijama, a i kroz prosvetnu, kulturnu i informativnu delatnost. Ove države su, radi preobraćanja Srba katolika i Srba pravoslavaca u Hrvate, posezale i za golom vojnom i policijskom silom, što je dostiglo vrhunac u oba svetska rata, kad je ovo pomagala i Nemačka. Dubrovčani su se dugo opirali uknjiženju u hrvatsku rubriku, jer nisu pristajali na tako nešto, samo zbog toga što ispovedaju kato-ličanstvo. Na kraju, tu veru ispovedaju Nemci, Italijani, Španci, Francuzi i drugi narodi i nikom ne pada na pamet da ih zbog toga, smatra Hrvatima!
Dubrovčani nisu dozvoljavali da ih religija sputava u narodnom osećanju. Za srpstvo su se borili javno, književnošću, prosvetom, štampom, kao i delatnošću u različitim društvenim organizacijama. Činili su to iako su protiv sebe imali i Vatikan, i mletačku, i mađarsku, i austrijsku, i nemačku, i hrvatsku vlast; u svakom periodu neku od njih, ili više njih - odjednom.
Zanimljiv je primer pokušaja pohrvaćenja Dubrovčana katolika u ne tako davnom vremenu - 1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu. Između ostalog, bacili su oko i na "Zavod Svetog Jeronima" u Rimu, kojeg su osnovali i izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su Dubrovčani, početkom 20. veka, već bili pripremljeni za prevođenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod preimenovao u "Hrvatski zavod Svetog Jeronima".
Dubrovčani katolici su žestoko protestvovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog. Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obaveštavajući ih da se iz imena ovog zavoda briše dodata reč "hrvatski". No, i posle ovog izvinjenja, papa je i dalje strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.
Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu "Dubrovnik", ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja hrvatske države i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi a tekstovi Lava Trinaestog igde još sačuvani.
Pohrvaćenje Srba Dubrovnika i Srba drugih srpskih krajeva činjeno je krađama, između ostalog, lirskih i junačkih narodnih pesama, koje su skupljali Srbi katolici, pa čak i katolički sveštenici. Te pesme je Matica hrvatska objavljivala kao "hrvatske narodne pjesme". Ovakav postupak Matice hrvatske podstakao je Dubrovčanina katolika (Srbina) Luju Vojnovića, brata pesnika Ive Vojnovića, da u srpskom listu "Dubrovnik" (1897, u broju 35) napiše oštru kritiku Matičnog postupka, proročki nagoveštavajući iščezavanje Srba katolika, uz genocid Hrvata nad Srbima. On svoj članak zaključuje ovim rečima:
"Srbe preko Drine! I ta se lozinka slijepo sluša i slušaće se do onog usudnog dana koji mora da dođe, kad će jedan veliki katakli-zam oboriti sve te umjetne ograde, ili... ili, jaoh, porušiti i posljednje bedeme narodne srpske zgrade i tada će - Hrvati biti zadovoljni!
Herostrata (potpaljivač Artemidinog hrama u Efesu) će pomenuti Kliomuza zaštitnica istorije."
+++++++++
http://www.bkbih.org/knjige/g-k00021.html
Hrvatski zavod svetog Jeronima ustanovljen je Apostolskim pismom Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. U ovom pismu Leona XIII. bio je nazvan Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod), no zbog diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva; 7. ožujka 1902. promijenjeno mu je ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Ilirski Zavod Sv. Jeronima). Odredbom pape Pavla VI. od 22. srpnja 1971. Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima), što je priznala i talijanska država dekretom Predsjednika Republike 11. listopada 1982.
Korijeni Zavoda, međutim, sežu u daleku prošlost.
…………………..
http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr...article-11.html
Zanimljiv je primer pokušaja pohrvaćenja Dubrovčana katolika u ne tako davnom vremenu - 1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu. Između ostalog, bacili su oko i na "Zavod Svetog Jeronima" u Rimu, kojeg su osnovali i izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su
Dubrovčani, početkom 20. veka, već bili pripremljeni za prevođenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod preimenovao u "Hrvatski zavod Svetog Jeronima".Dubrovčani katolici su žestoko protestvovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog. Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obaveštavajući ih da se iz imena ovog zavoda briše dodata reč "hrvatski". No, i posle ovog izvinjenja, papa je i dalje strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.
Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu "Dubrovnik", ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja hrvatske države i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi a tekstovi Lava Trinaestog igde još sačuvani.
no zbog diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva
DA LI NESTO POVEZUJETE! KO JE PRAVIO PROBLEME OKO NAZIVA,A ZNAMO DA SU DUBROVCANI OSNOVALI TAJ ZAVOD!!!
+++++++
…Njegovim nastojanjem dotadašnji naziv Ilirski zavod svetog Jeronima promijenjen je 1971. godine u današnji naziv Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima
http://www.radiovaticana.org/croato/archicroato/arhiv2001/marzo01/23mar01.htm
NASTOJANJE NIJE USPJELO IZGLEDA OD PRVE.POSTAVLJA SE PITANJE AKO SU SA JEDNE STRANE HRVATI A SA DRUGE PAPA KO IH JE SPRECIO???
…………………
Naime, 1453. godine papa Nikola V. darovao je hrvatskom narodu prostor, gdje se i danas nalazi hrvatska crkva i Hrvatski zavod svetog Jeronima.
http://www.hrt.hr/arhiv/hrvati_u_svijetu/izbor_iz_emisija/06-2003/lipanj_2003.html
PA CAK DO NOVIJEG VREMENA NIJE BIO HRAVTSKI,I TO NE OD PRVE…HM
Mavro Orbin piše o Vojvodstvu Svetog Save u Bosni, a za Hrvatsku kaže da je "vrlo daleka zemlja", posvećujući joj samo desetak redova. Ivo (Dživo) Gundulić, pored nekoliko stihova posvećenih Hrvatskoj, u "Osmanu" sve ostale, a ima ih 11 000, posvećuje Srbima u Srbiji, Makedoniji, Hercegovini i Bosni.
………………..
Dubrovački poslanik u Parizu Antun Sorgo-Sorkočević (1775 - 1841) štampao je u Parizu brošuru: "Postanak i propast Republike Dubrovačke", u kojoj je predložio da se ujedine, u jednu državu, Dubrovnik, Boka Kotorska, Crna Gora i Srbija. Brošura je bila zabranjena u Austriji.
…………………
Pesnik Dubrovnika Medo Pucić rekao je da je "Srpska vila nadahnjivala dubrovačke pjesnike", a sam je napisao pesmu "Srpskoj zemlji staroj" - 1848. U to vreme je i Georgije Nikolajević javno rekao da Dubrovčani govore "srpskim, hercegovačkim narečjem".
*A TO KASNIJE KAZE I HRVAT NATKO NODILO.
…………….
Obračun sa srpstvom u Dubrovniku, uz progone Srba Dubrovčana, počeo je posle atentata pripadnika pokreta "Mlade Bosne" na prestolonaslednika Austrougarske Franca Ferdinanda, u Sarajevu 1914. godine. Desila se "Kristalna noć" u Dubrovniku, pre one u Nemačkoj i posle zagrebačkog juriša na Srbe i njihovu imovinu 1902. godine. Srbi u Dubrovniku bili su u životnoj opasnosti. Hrvatski jurišnici, na čelu sa Nikšom Svilokosim, uništavali su sve što je bilo srpsko u Dubrovniku: škole, novine, društva, stanove, privredne objekte i drugo. Palili su srpske zastave i lomili srpske simbole. U prostorijama "Dušana Silnog", polomili su celokupni nameštaj.
Dva dana kasnije, 16. jula 1914, uhapšen je pesnik Ivo Vojnović, pisac drame "Smrt majke Jugovića". Oteran je u Šibenik i tamo zatvoren sa Srbinom Onisimom Popovićem. Popović je u Šibeniku obešen. Za nesreću, dve decenije kasnije, 1941, hrvatski vojnici će raščerečiti Onisimovog sina Miju. Ivo Vojnović je umro u Beogradu 1929. godine i ispraćen je u Dubrovnik, kao cenjeni srpski knez.
Jedan od poslednjih dubrovačkih gospara Luko Bonić Bono umro je 14. februara 1940. u Dubrovniku. Sah-ranjen je na Lapadu, pored braće Pucića. Srpska građanska muzika Dubrovnika odsvirala je: "Hej, trubaču s bojne Drine". Venac Srpskog kulturnog kluba iz Beograda, nosio je Srbin Dubrovčanin Rafo Marić.