prenosim sa hrvatskog foruma od izvesnog obelixa(znam da ovde nema autorskih prava ali za svaki slucaj
).Mislim da je zanimljivo:
"Postoje mnogi spisi o zen buddhizmu, pa ne bi bilo zgorega imati malo teorijske podloge prije čitanja i meditiranja nad Koan - zen pričama.
Dakle (pomognuo mi je uvod iz knjige "Misao zena" i jedna publikacija).
Suština zena je sadržana u "stjecanju nove točke gledanja na život i stvari". Kako u našem svakodnevnom životu, kada je naša duboka sloboda ometena nekom neugodnom stvari moramo prirodno ojačati ublaživanje te unutrašnje "neprirodnosti" preoblikovanjem našeg gledišta na stvari, na taj način naša egzistencija zauzima jedan novi pravac koji je oživljujući, samozadovoljniji i dublji. Riječ je o jednoj vrsti napetosti koja je uzvišenija od "buđenja", kako već obično prevodimo riječ "satori" koja je u biti buddhističko prosvijetljenje. Tom se riječju upućuje na pronalaženje jednog novog svijeta, svijeta koji se pojavljuje po prvi puta, novog zato što do tog trenutka nije bio pojmljen duhom, već je bio zatočen maglama dualizma naše očitovane prirode.
Što je zen? Je li to ontologična etika lišena svakog metafizičkog nadslojavanja? Je li to filozofija života sa poukama i napucima o mudrom življenju za laike? Je li to filozofija, ili religija?
U ovakvom postavljanju pitanja o suštini i pripadnosti buddhističkog nauka krije se nedoumica koja je izazvana onim poteškoćama sa kojima se zapadni čitatelj susreće u pokušaju da predloženi tekst čita u linearnom slijedu praćenja izvoda neke pretpostavljene teze za koju očekuje da će se u sukcesivnom nizanju razvijati do potpunog i razrađenog sustava mišljenja. Pritom za sebe očekuje i sasvim jasnu poziciju intelektualnog razaznavatelja logičkog slijeda misli u kojem mu vizura čitanja mora biti sasma jasno određenom. Ovakvo je čitanje, međutim, u zen buddhističkim tekstovima sasvim nemoguće, a ne samo neprikladno ili neostvarivo.
Struktura zen - buddhističkih tekstova, ukoliko se oslonimo na književnost zen - koana i zen - priča, kao i temeljnih zen - buddhističkih filozofskih tekstova, pokazuje temeljnu intenciju ka oblikovanju cjeline tekstualne poruke na osnovi takvih pojmova koji bi se mogli nazvati polivalentnim, mnogoznačnim, nejasno određenim i kontekstualno toliko raširenog semantičkog polja da se u svakom posebnom slujaču iznova mora određivati ospeg smisla, a ne neposredno komunicirano značenje na razini same tekstualne postave.
Sam fabularni tok pripovijedanja zasnovan je na paraboličkom i hiperboličkom otklonu od stvarnosti u kojem je skriveni paradoks način izostavljanja jasno docirane pouke, ostavljajući na svome svršetku samo očuđenost i zatečenost, stav šutljivog prepoznavanja paradoksalnog obrata kojemu nit - vodilja nije bila jasno označena u tijeku linearnog slijeđenja tijeka fabule ili logike filozofskog raspravljanja. Stoga je gotovo nemoguće da se na bilo koji diskurzivni način paradoks riješi, protumači ili izloži nekom pojmovniku koji bi bio dostatno prostran da uključi sve mijene značenja na kojima se paradoks i zasniva.
Zen koani su sastavljeni kao prividna mogućnost izbora između dvije alternative koje se na prvi pogled doimaju podjednako mogućima i opravdanima, ali i podjednako nemogućima i neopravdanima. Svaki koan sadrži stanovitu mjeru besmislenosti s kojim se osjećanjem subjekt uvlači u središte dileme izbora kojim će se naći u situaciji da jednu alternativu prihvati a drugu odbaci. Takvim se izborom nalazi na strani tvrđenja besmislice i potvrđivanja nekog stava koji je sam po sebi neopravdan i lišen svakog smisla.
Tek izlaženjem i začaranog kruga tvrđenja i poricanja, prihvaćanja i odbacivanja, afirmacije i negacije može se doći do stanja pročišćene svijesti koja, poput buddhističkog zrcala koje uvijek mora ostati čisto i neokaljano bilo kakvim odrazom, ima neposredni dodir sa konkretnom i nesvodivom ozbiljnošću i svojom istinskom prirodom."