Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
Žarko Đurović: ŽIVOT I MIT: BAJO PIVLjANIN
~Smatra se da se prava legenda odabira po uzoru junaštva i odricanja
Odabranik istorije
Stare godine uvijek teže podmlađivanju. To je i shvatljivo, jer raskid sa životom spada u najteže vidove čovjekove sudbine. Nemirenje sa njom jedna je od težnji produžavanja života putem memorijskog oblika. A on je tu da očuva ono što mu je prethodilo, a važno je sa stanovišta istorijskog ili nekog drugog određenja.
Nijedno vrijeme ne trpi zatvaranje, ne bar u najosnovnijim stvarima. Zato se i priziva mit, ne bi li se preko njega uhvatila veza za trajućim vrijednostima. Mit uspostavlja ravnotežu među njima. Izdvaja ono sržno, čineći ga dejstvenim u smislu primjera.
Mit i istorija nastaju iz istog klupka i iz iste pređe, ali sa različitim načinom poimanja. Ideologije uslovljavaju tu različitost. Ne želim ovom prilikom da tumačim njene aspekte. Iz prostog razloga što jedni brane, a drugi osporavaju određene vrste mita. Mit je u suštini priča koja ima karakter nadvremenosti. Kao takva, ona uveličava optiku dogođenog. Svakako sa osobinom specifičnog zavođenja. To se odnosi na sredine koje nemaju slobodu, ili je ona ugrožena. Putem mita ona se uzdiže do najviše skale. Naša narodna poezija ispunjena je primjerima sa mitskom osnovom. Pojedini junaci ubijaju krvnike na buljuke, cijede vodu iz suve drenovine. Jednostavno, daje im se sposobnost čuda.
Lik sa mitskom aurom ne smije biti neodlučan. On je u svakoj prilici pripravan da ispolji divovsku snagu. Onaj do koga dopire ta misao o snazi, i sam se osnažuje. Tada se manje strepi od tuđeg zuluma. Pojedinačnoj snazi primjereno je da se slije u kolektivni otpor. Među odabranim junacima ima i onih koji uživaju u svojoj oholosti. To je valjda trenutak kada se stiče punoća bića. Tada je junak svjestan svog odvažništva. Iz života zakoračio je u mit.
Ličnosti sa snažnom voljom prate rizici života. Naročito u doba vojni. Naša sredina vjekovima je sadržavala mitsku uzročnost: biti ili ne biti.
Bajo Pivljanin našao se sred toga vrtloga kao ratovođa koji hrabrošću domašuje ovu prvu konstantu, biti. Otuda nadljudska neustrašivost kod njega. Ona je pojačala njegovu inače prijeku prirodu. U prijekoj prirodi ima mnogo pustolovnog i podvižničkog. Piva mu je bila tijesna za prenaglašeni temperament, pa je stizao i tamo, u mletačke prostore, da ga nemilice iskazuje i krčmi. Posebno u graničnom pojasu, koji je u ratničkom smislu bio stalno rovit.
Iako je Bajo Pivljanin bio robustan i prijek, on je morao da posjeduje i osjećajne crte. Omiljenost se stiče samo preko njih. To govore i brojne pjesme koje su o njemu ispjevane. Svakako, i ta osjećajnost pomogla je da se očuva njegov istorijski lik.
Treba znati da se osjećanja sabiraju kao što se sabira ljetina. Sabrana, pomažu mozaiciranju mitske hajdukove slike. Nijesu to samo osjećanja druževnog ili patriotskog tipa, nego i ona erotskog naboja. Ova se posljednja ukrivaju da ne bi onima prvim naškodila. Nije jeretičan zaključak ako se kaže da ljubav pojačava ulogu volje. Time i ulogu viteštva.
Ljudsko biće Baja Pivljanina bilo je prepušteno nepogodama ove ili one vrste, pa je razumljivo što se žudjelo i za erotskom nasladom. Ona se u pomenima prećutkuje. Smatra se da se prava legenda odabira po uzoru junaštva i odricanja. Ljubavnice hajduk Veljka bile su motivacija za prvačenje u junaštvu. Ni Bajo Pivljanin u primorskom priobalju, a i drugdje, nije ostao ravnodušan prema porivu ljubavi. U prosvećenijoj sredini izglednije su prilike za tu vrstu sladostrašća. Uostalom, ljubavnim milosnicama oduvijek impounuje junakova blizina.
Ideal slobode
Bajo Pivljanin zarana je bio okružen slavom. Ako se pitamo zašto, reći ćemo da je izjednačio svoje biće i volju sa najkrupnijim dobrom, a to je ideal slobode. Bez volje nema zapućivanja u složenu dramu života. Ja bih čak rekao da drama postavlja biće. Određuje njegovu duhovnu i slobodarsku spoznaju, za koju ćemo reći da se izvlači iz samog prediva istorijske nužnosti.
Handžar jači od obične priče
Za zasnivanje mita nužna je motivacija. Onu koju je uzrokovala istorija računa na duži tok trajanja. Odsustvo motivacije strano je mitu i zato “pozvani” sve čine da mu daju snagu ubjedljivosti. Ako je ta snaga nedovoljna, nju “popravlja” zasnivač. Tako i porazna situacija, voljom zasnivača mita, dobija obrise vitaliteta, razumije se ako je navedeni poraz zamijenjen uskrsnućem nade. Mitu je primjereno da se nadom ogrće, kako bi mogla da održi volju za dolazeće neprilike. Kosovski mit sadrži zapravo takvu označenost. Zato ga je narodna pjesma objeručke prihvatila, ne dozvolivši zlom namjerniku da poremeti njegove slobodarske naume.
I Baju Pivljaninu narodna pjesma je pomogla da se uzdigne do stepena opšte narodne prihvaćenosti. Njegov samokres i handžar prevazilaze snagu obične priče. Postali su mitska priča. U takvoj priči Bajovo koristoljublje od vojevanja i s razlogom je zanemareno. Ono je u sjenci rodoljubivog načela. Narodni pjevač prevashodno se zanimao Bajom kao junakom bez mane, iako je više mana imao. Hajdučija kojom se bavio nije ga pošteđivala okrutnosti. I sama okrutnost nekada pomaže ubjedljivosti mitizivanog lika. Ona postaje neka vrsta životne norme, koja se tek onda izmijeni kad se ublaži ili prestane strah od turskog zuluma.
Mit je zavisan od istorije. Valjda zato i usklađuje odnose sa njom, vodeći računa da u svakoj situaciji naum saobražava sa mogućim učinkom. Najvećma materijalnim. Istorija je prinuđena da to prihvati kao nasušnost. Gledano sa stanovišta dubljeg promišljanja, zapazićemo da će istorija pronaći alibi za mnoga učinjena prekoračenja. Od tih prekoračenja ne može se izuzeti ni Njegoš kao vladar. I Bajova prekoračenja su zakrivena sličnom uzročnošću. Opšta korist briše lične mane mnogih zaslužnika.
Slučaj koji se odigrao u mojim Vražegrmcima ide u prilog takve teze. Na očigledni nagovor zahumskog vladike Vasilija, Bajo je posjekao četiri sina kneza Raiča, jer ovaj nije htio svoju zemlju i šume u Dolovima i Sretama da da u crkveni posjed. Moj predak Nosak povinovao se Bajovim prijetnjama i sišao u pogorjela sela Požara i Potočila, gdje mu današnji potomci žive. I dan danas, poslije tri i po vijeka, postoji u mome zavičaju određena vrsta zazora od tzv. crkvene imovine koja se širila na uštrb ličnih posjeda.
Gdje vlada hajdučija, zločini su neizbježni.
Zločin je lakše “zatvoriti” ako je izvršen u ime viših ciljeva. Grijeh se oprašta ako se sila javlja kao produkt takvog čina. Bajo je oličenje sile, a crkva i njen interes javljaju se kao pokriće. Takva forma višeličja traje od davnina. Oni koji je istražuju naći će brojne analogije u svim vremenima. Pa i onom hajdučkom, u kome je Bajo bio istorijski odabranik.
Onamo gdje su dobra uskraćena javlja se mit. On restauriše to uskraćenje, pretvarajući ga u nešto očekujuće. Makar ono sadržavalo puku asocijativnu naznaku o boljitku. Nije teško uočiti da mit ima i rezervnu varijantu. Kod dva odraza vezuje se za onaj veći i realniji. Ne možemo isključiti ni onaj koji je obuzet maštenom prirodnom, budući da mašta služi mitu kao elemenat posebne začaranosti.
Znamo da je mašta podloga za futur. Zato mit traži njeno posredstvo. Da bi se prihvatio kao dragocjeno duhovno sazvježđe. Građenje mitskog junaka vrši se postupno. Onda je talas hvale nezaustavljiv. Reklo bi se da nema prava na oseku. Pobuna je zaštitni znak nezadovoljnih. Možda ju je porodio slučajan razlog. Naše je da se upitamo koji je uzrok njenog nastojanja: skrnavljenje porodične časti, zulumćarsko otimanje stoke na katuništima, uvredljiv gest nekog opakog Turčina na drumu. Ograničenja koja su nametali silnici, toliko su razrasli gnjev kod Baja da je svuda gdje se moglo sijao strah i trepet. Od njega su Turci zazirali, ali ga i poštovali.
~Smatra se da se prava legenda odabira po uzoru junaštva i odricanja
Odabranik istorije
Stare godine uvijek teže podmlađivanju. To je i shvatljivo, jer raskid sa životom spada u najteže vidove čovjekove sudbine. Nemirenje sa njom jedna je od težnji produžavanja života putem memorijskog oblika. A on je tu da očuva ono što mu je prethodilo, a važno je sa stanovišta istorijskog ili nekog drugog određenja.
Nijedno vrijeme ne trpi zatvaranje, ne bar u najosnovnijim stvarima. Zato se i priziva mit, ne bi li se preko njega uhvatila veza za trajućim vrijednostima. Mit uspostavlja ravnotežu među njima. Izdvaja ono sržno, čineći ga dejstvenim u smislu primjera.
Mit i istorija nastaju iz istog klupka i iz iste pređe, ali sa različitim načinom poimanja. Ideologije uslovljavaju tu različitost. Ne želim ovom prilikom da tumačim njene aspekte. Iz prostog razloga što jedni brane, a drugi osporavaju određene vrste mita. Mit je u suštini priča koja ima karakter nadvremenosti. Kao takva, ona uveličava optiku dogođenog. Svakako sa osobinom specifičnog zavođenja. To se odnosi na sredine koje nemaju slobodu, ili je ona ugrožena. Putem mita ona se uzdiže do najviše skale. Naša narodna poezija ispunjena je primjerima sa mitskom osnovom. Pojedini junaci ubijaju krvnike na buljuke, cijede vodu iz suve drenovine. Jednostavno, daje im se sposobnost čuda.
Lik sa mitskom aurom ne smije biti neodlučan. On je u svakoj prilici pripravan da ispolji divovsku snagu. Onaj do koga dopire ta misao o snazi, i sam se osnažuje. Tada se manje strepi od tuđeg zuluma. Pojedinačnoj snazi primjereno je da se slije u kolektivni otpor. Među odabranim junacima ima i onih koji uživaju u svojoj oholosti. To je valjda trenutak kada se stiče punoća bića. Tada je junak svjestan svog odvažništva. Iz života zakoračio je u mit.
Ličnosti sa snažnom voljom prate rizici života. Naročito u doba vojni. Naša sredina vjekovima je sadržavala mitsku uzročnost: biti ili ne biti.
Bajo Pivljanin našao se sred toga vrtloga kao ratovođa koji hrabrošću domašuje ovu prvu konstantu, biti. Otuda nadljudska neustrašivost kod njega. Ona je pojačala njegovu inače prijeku prirodu. U prijekoj prirodi ima mnogo pustolovnog i podvižničkog. Piva mu je bila tijesna za prenaglašeni temperament, pa je stizao i tamo, u mletačke prostore, da ga nemilice iskazuje i krčmi. Posebno u graničnom pojasu, koji je u ratničkom smislu bio stalno rovit.
Iako je Bajo Pivljanin bio robustan i prijek, on je morao da posjeduje i osjećajne crte. Omiljenost se stiče samo preko njih. To govore i brojne pjesme koje su o njemu ispjevane. Svakako, i ta osjećajnost pomogla je da se očuva njegov istorijski lik.
Treba znati da se osjećanja sabiraju kao što se sabira ljetina. Sabrana, pomažu mozaiciranju mitske hajdukove slike. Nijesu to samo osjećanja druževnog ili patriotskog tipa, nego i ona erotskog naboja. Ova se posljednja ukrivaju da ne bi onima prvim naškodila. Nije jeretičan zaključak ako se kaže da ljubav pojačava ulogu volje. Time i ulogu viteštva.
Ljudsko biće Baja Pivljanina bilo je prepušteno nepogodama ove ili one vrste, pa je razumljivo što se žudjelo i za erotskom nasladom. Ona se u pomenima prećutkuje. Smatra se da se prava legenda odabira po uzoru junaštva i odricanja. Ljubavnice hajduk Veljka bile su motivacija za prvačenje u junaštvu. Ni Bajo Pivljanin u primorskom priobalju, a i drugdje, nije ostao ravnodušan prema porivu ljubavi. U prosvećenijoj sredini izglednije su prilike za tu vrstu sladostrašća. Uostalom, ljubavnim milosnicama oduvijek impounuje junakova blizina.
Ideal slobode
Bajo Pivljanin zarana je bio okružen slavom. Ako se pitamo zašto, reći ćemo da je izjednačio svoje biće i volju sa najkrupnijim dobrom, a to je ideal slobode. Bez volje nema zapućivanja u složenu dramu života. Ja bih čak rekao da drama postavlja biće. Određuje njegovu duhovnu i slobodarsku spoznaju, za koju ćemo reći da se izvlači iz samog prediva istorijske nužnosti.
Handžar jači od obične priče
Za zasnivanje mita nužna je motivacija. Onu koju je uzrokovala istorija računa na duži tok trajanja. Odsustvo motivacije strano je mitu i zato “pozvani” sve čine da mu daju snagu ubjedljivosti. Ako je ta snaga nedovoljna, nju “popravlja” zasnivač. Tako i porazna situacija, voljom zasnivača mita, dobija obrise vitaliteta, razumije se ako je navedeni poraz zamijenjen uskrsnućem nade. Mitu je primjereno da se nadom ogrće, kako bi mogla da održi volju za dolazeće neprilike. Kosovski mit sadrži zapravo takvu označenost. Zato ga je narodna pjesma objeručke prihvatila, ne dozvolivši zlom namjerniku da poremeti njegove slobodarske naume.
I Baju Pivljaninu narodna pjesma je pomogla da se uzdigne do stepena opšte narodne prihvaćenosti. Njegov samokres i handžar prevazilaze snagu obične priče. Postali su mitska priča. U takvoj priči Bajovo koristoljublje od vojevanja i s razlogom je zanemareno. Ono je u sjenci rodoljubivog načela. Narodni pjevač prevashodno se zanimao Bajom kao junakom bez mane, iako je više mana imao. Hajdučija kojom se bavio nije ga pošteđivala okrutnosti. I sama okrutnost nekada pomaže ubjedljivosti mitizivanog lika. Ona postaje neka vrsta životne norme, koja se tek onda izmijeni kad se ublaži ili prestane strah od turskog zuluma.
Mit je zavisan od istorije. Valjda zato i usklađuje odnose sa njom, vodeći računa da u svakoj situaciji naum saobražava sa mogućim učinkom. Najvećma materijalnim. Istorija je prinuđena da to prihvati kao nasušnost. Gledano sa stanovišta dubljeg promišljanja, zapazićemo da će istorija pronaći alibi za mnoga učinjena prekoračenja. Od tih prekoračenja ne može se izuzeti ni Njegoš kao vladar. I Bajova prekoračenja su zakrivena sličnom uzročnošću. Opšta korist briše lične mane mnogih zaslužnika.
Slučaj koji se odigrao u mojim Vražegrmcima ide u prilog takve teze. Na očigledni nagovor zahumskog vladike Vasilija, Bajo je posjekao četiri sina kneza Raiča, jer ovaj nije htio svoju zemlju i šume u Dolovima i Sretama da da u crkveni posjed. Moj predak Nosak povinovao se Bajovim prijetnjama i sišao u pogorjela sela Požara i Potočila, gdje mu današnji potomci žive. I dan danas, poslije tri i po vijeka, postoji u mome zavičaju određena vrsta zazora od tzv. crkvene imovine koja se širila na uštrb ličnih posjeda.
Gdje vlada hajdučija, zločini su neizbježni.
Zločin je lakše “zatvoriti” ako je izvršen u ime viših ciljeva. Grijeh se oprašta ako se sila javlja kao produkt takvog čina. Bajo je oličenje sile, a crkva i njen interes javljaju se kao pokriće. Takva forma višeličja traje od davnina. Oni koji je istražuju naći će brojne analogije u svim vremenima. Pa i onom hajdučkom, u kome je Bajo bio istorijski odabranik.
Onamo gdje su dobra uskraćena javlja se mit. On restauriše to uskraćenje, pretvarajući ga u nešto očekujuće. Makar ono sadržavalo puku asocijativnu naznaku o boljitku. Nije teško uočiti da mit ima i rezervnu varijantu. Kod dva odraza vezuje se za onaj veći i realniji. Ne možemo isključiti ni onaj koji je obuzet maštenom prirodnom, budući da mašta služi mitu kao elemenat posebne začaranosti.
Znamo da je mašta podloga za futur. Zato mit traži njeno posredstvo. Da bi se prihvatio kao dragocjeno duhovno sazvježđe. Građenje mitskog junaka vrši se postupno. Onda je talas hvale nezaustavljiv. Reklo bi se da nema prava na oseku. Pobuna je zaštitni znak nezadovoljnih. Možda ju je porodio slučajan razlog. Naše je da se upitamo koji je uzrok njenog nastojanja: skrnavljenje porodične časti, zulumćarsko otimanje stoke na katuništima, uvredljiv gest nekog opakog Turčina na drumu. Ograničenja koja su nametali silnici, toliko su razrasli gnjev kod Baja da je svuda gdje se moglo sijao strah i trepet. Od njega su Turci zazirali, ali ga i poštovali.
