HISTORIJA BOSNJAKA

Abdurrahman

Primećen član
Banovan
Poruka
953
Bismillahir-Rahmanir-Rahim

HISTORIJA BOSNJAKA
"Historija Bosnjaka moze se podijeliti u tri velika razdoblja:

(1) DOBA FEUDALNE BOSANSKE DRZAVE;

(2) DOBA TURSKE VLADAVINE;

(3) MODERNO DOBA, koje nastupa s austrougarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas"

Historija Bosnjaka pocinje od kasnog rimskog carstva i juznoslavenskog ranog feudalizma i neprekidno traje sve do nasih dana ...

Svaku historiju (drzave, drustva, naroda...) kao materijalnu tvorevinu/kulturu u sve tri njene vremenske dimenzije: proslost, sadasnjost i buducnost, kao vezivno politicko i kulturno-duhovno tkivo, manje ili vise, prozimaju ideje. Drustvo ili narod bez ideja nema historije. Ova ce se historija, ne zanemarujuci bosnjacku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bosnjaci u svojoj historiji rukovodili i koje su im omogucile da kao narod prezive i ostanu svoji na svome.



--------------------------------------------------------------------------------
Nastanak i razvoj bosnjackog bica
"Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje, najstarija juznoslavenska ranofeudalna drzava"
27), dosta udaljena od tadasnjih civilizacijskih sredista, istoka (Carigrad) i zapada (Rim), pa su njihovi ekonomski, politicki i kulturni utjecaji do nje sporo dolazili i slabo se osjecali.



--------------------------------------------------------------------------------
 
Bosanska hereza: bogumili i Crkva bosanska
Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija krscanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo' ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti?

Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je 'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-eticke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne mogu odreci" (35).

Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i mocni muz", kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom porodicom, sirom rodbinom i sa vise od deset hiljada svojih podanika. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motiviran da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. "Time je zapocela bliska saradnja izmesu rimske kurije i ugarskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to pocetak saradnje izmesu maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu historiju Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici,nije vise nikada prekidala" (33).

Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vrsenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila." (34).

Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom aprila 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama Bosanske Crkve, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka" (35).

Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor. Staleski organizovana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne. "Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bosnjana ili Bosnjaka) i cuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bosnjackog etniciteta. (...).

Osnova razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i srpskopravoslavnu crkvu." (45)

Kako "pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate. "pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji" (52). I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvoseni u pravoslavlje" (53).

Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom prostoru.

Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene srednjovjekovne drzave, a to su sirenje Islama i daljnje oblikovanje bosnjackog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao 'osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti'" (84), (kurziv, F.N.).

Prema Franji Rackom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svecenik po imenu Bogumil"6 (86). Racki i njegovi istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima, ustrojstvom i teologijom.Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku...

"Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stecaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili Islam...Sigurno je da su Islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje Islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto "misli" i pise (91-92).

Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu. Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv pape i ugarskih kraljeva i velikasa,..., dala znacajan doprinos izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja



--------------------------------------------------------------------------------
Doba osmanske vladavine
Tokom osmanskog osvajanja Bosne i nakon njega, uz navedene okolnosti, postupno je nastajala i razvijala se po sadrzaju i obliku slozena, ali jedinstvena muslimanska zajednica. Autor o tome sazeto kaze: "Bosnjacka muslimanska zajednica, odnosno drustvo uoblicilo se kao osoben vid zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala opca privrzenost osmanskoj Islamskoj drzavi, cijim su posredstvom Bosnjaci postali muslimani i na taj nacin tijesno povezali svoju sudbinu s tom drzavom.

Posredstvom Islama, koji je predstavljao idejnu polugu (religiozno-idejnu i sire kulturno-duhovnu orijentaciju, F.N.) Osmanskog Carstva, Bosnjaci su usvojili jedinstvenu politicku ideologiju i ulazili u jedinstveni kulturni krug" (128)... Prihvatanje Islama u Bosni bilo je proces cija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, cijem se proucavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine (139). "Ovi primarni izvori pokazuju da je proces prihvatanja Islama u Bosni trajao 250 godina" (139-140). Moze se reci da "nisu vjerski, nego politicki razlozi bosanske krstjane priblizili Turcima-Osmanlijama, kao nosiocima Islama" (150).Progonima i nasilnim pokatolicavanjem pripadnika Crkve bosanske u Bosni su nastale prilike u kojima se moralo birati izmesu grube katolicke prozelitisticke kampanje dvojice posljednjih bosanskih kraljeva i Turaka-Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu. Sirenje Islama u Bosni je usko povezano s nastankom i razvojem gradova, koji su bili sredista cjelovite ekonomske djelatnosti, a posebice trgovine, zanata , te zadovoljavanja svih osobnih i drustvenih potreba gradskog stanovnistva. U vecim su gradovima osim hanova, karavan-saraja, musafirhana, brojnih ducana razlicitih esnafa postojali i bezistani. Sve te ekonomske i kulturno-duhovne okolnosti omogucavale su sirenje Islama.9 Neki historicari su pokusali naucnim metodama dokazati tezu da je prihvatanje Islama u Bosni u neposrednoj vezi s ocuvanjem zemljisnog posjeda. Dokazivali su da je u pogledu agrarnog uredjenja osmanska Bosna u biti ostala feudalna, veoma rasparcana zemlja, kao u doba Kotromanica...Takvo nastojanje "pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode osmanskog vojno-administrativnog i zemljisnog uredjenja. Svaki bosanski vlastelin koji se ukljucio u taj sistem, kao uzivalac timara i spahija, provodio je najveci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi kao ratnik-konjanik" (154). To znaci da je zivio od svoga, najcesce napornog rada.

Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom sirenju Islama jasno je odgovorio i Vladislav Skaric jos 1940. godine. On je na osnovu "izvora ustanovio da je 'krivo misljenje da se na Balkanskom poluostrvu Islam sirio naglo i da je sluzbeno siren silom'. Tu cinjenicu Skaric potkrepljuje jednim logickim argumentom, koji je vrlo ocit, tj. 'da XIX. vijek ne bi zatekao ni jednog hriscanina, niti bi bilo ni jedne crkve i manastira da je Islam siren drzavnom silom'. Islam su jednostavno 'sirile prilike i ljudske okolnosti' " (168). Stav je autora, kako je svako nastojanje da se za cinjenicu masovnog prihvatanja islama u Bosni nadje neko navodno historijsko objasnjenje usmjereno, u prvom redu, na neprirodnost/neautohtonost i negiranje Bosnjaka. U okolnostima cjelovitih drustvenih proturjecnosti toga doba, "se krajem XVII. st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovnistva, slavenskog porijekla i jezika. To je stanovnistvo u jezickom, etnickom i politickom smislu opcenito u Osmanskom Carstvu smatrano Bosnjacima, odnosno bosnjackim narodom"



--------------------------------------------------------------------------------
Pokret za autonomiju Bosne
Krajem XVIII. i pocetkom XIX. stoljeca javljaju se medju Bosnjacima neslaganja i pobune na razlicitoj socijalnoj i politickoj osnovi. Jos u prvoj polovini XVIII. st. zazivjela je u Bosni institucija ajanluka, kao novog oblika funkcionisanja lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Bunili su se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i osnovni nosioci funkcije lokalne vlasti, protiv najavljenih upravnih i vojnih reformi. Uz njih su se bunili i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu. "Zamisljene i najavljene upravne i vojne reforme cinile su izlisnim, kako janjicarstvo tako i ajanluk" (334). Kapetani i ajani su se sastali u Tuzli krajem sijecnja 1831. godine i dogovorili da ne prihvate reforme,10 vec da se odupru, posebno formiranju nove vojske i nametanju novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Za svog su vodju, 5. II. 1831. godine, izabrali Husein-kapetana Gradascevica. Nakon sukoba s turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kacanika na Kosovu, u kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga proglasavaju bosanskim vezirom. "(...), prema A. S. Alicicu, u Sarajevu 12. IX. 1831," (335), zvanicno se proglasava i javno objavljuje autonomija Bosne. Samo poslije nesto vise od osam mjeseci, 31. V. 1832. godine, turska vojska uz pomoc nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom Cengicem na celu nanijela je presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je porazom pokret Husein-kapetana Gradascevica za autonomiju Bosne konacno propao. Ipak Gradascevic je nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati pokretu opcebosanski karakter. Osim nekoliko hercegovackih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, ukljucujuci tu i Sandzak.

Vuk Karadzic je u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI. 1832., tadasnju situaciju u Srbiji i Bosni sazeo u jednoj recenici: 'U Srbiji sve po starome, a sultan Bosnjake pokori sam' (337).

Husein-kapetan je posredstvom covjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevica, odrzavao veze sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku nastojao osigurati. Ali, Austrija 'iz svoje sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake' (337).

Vrlo znacajna, ako ne i najznacajnija kulturna tekovina druge polovine 19. stoljeca medju Bosnjacima je pojava suvremenog stamparstva, stampe i novinarstva kao profesije. Krajem maja 1866. pocela je u Sarajevu raditi prva suvremena stamparija. U njoj se od 1866. do okupacije 1878. stampao uporedo na turskom i bosanskom jeziku i sluzbeni vilajetski sedmicni list Bosna. Tokom 13 godina njenog izlazenja Bosnu su uredjivali Mustafa Refet Imanovic, Salih Biogradlija, Nurrudin Kurtcehajic i Kadri Carigradlija, slovoslogac turskog teksta u listu. Osim sluzbene Bosne, u Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni bosnjacki list, Sarajevski cvjetnik, ciji je izdavac i urednik bio Mehmed Sacir Kurtcehajic (341).



--------------------------------------------------------------------------------
Austro-ugarsko razdoblje
Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je za Bosnjake veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov - prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim razlicitu kulturu i nacin zivota, koji su izazivali dramaticne i sudbonosne posljedice u zivotu ljudi. Jedna od tih pojava je i iseljavanje u Tursku, ciji su uzroci razliciti. Broj iseljenih Bosnjaka u toku ceterdeset godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini krece se od 61.114 iseljenika, sto je zvanicni podatak austrougarskih vlasti do 300.000, sto je podatak koji se spominje u publicistici (371).

Nakon aneksije BiH 1908. godine nastavilo se masovno iseljavanje Bosnjaka iz BiH u Tursku. Samo 1910. godine broj iseljenika dostigao je brojku 17.018. "Neki savremenici nisu za iseljavanje krivili samo Austro-Ugarsku, nego i Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju" nastojeci "da na granicama Srbije, Bugarske i Grcke naseli, zbog odrzavanja ravnoteze prema tamosnjem hriscanskom elementu, muslimane iz Bosne i istocne Rumelije" (431). Bosna je u to vrijeme bila izlozena snaznim nacionalistickim pritiscima, od cijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj. Nakon preuzimanja uprave nad Bosnom i Hercegovinom,austrougarski guverner Benjamin Kállay je "polazeci od vjerske tolerancije i postivanja pariteta" pokusao u domacem stanovnistvu razviti i ucvrstiti osjecanje bosanske posebnosti, odnosno narodnosti.13 Takvo bosanstvo je krajem osamdesetih godina dobilo obiljezje "politicke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), ostro je napadano u srpskoj i hrvatskoj stampi i publicistici" (374).

U unutrasnjem zivotu zemlje bosnjastvo je jasno doslo do izrazaja pocetkom devedesetih godina. Vec sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanovic-Ljubusak pokrenuo je list Bosnjak. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. VII. 1891. godine. Programska orijentacija lista bila "je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o Bosnjacima i njihovo priblizavanje evropskoj civilizaciji" (377). Prema Bosnjaku elementi narodne identifikacije su jezik i slavensko porijeklo, a faktori koji su odvojili Bosnjake od ostalih naroda su klima, mjesni obicaji i vjera."Srbi i Hrvati su susjedni narodi sa kojima treba u slozi i ljubavi zivjeti, samo da i oni ostave na miru Bosnjake i ne naturaju im svoje ime" (379). "Bosnjastvo se moze posmatrati i kao mogucnost da se prevlada konfesionalna sadrzina nacije u Bosni i Hercegovini. Medjutim, ni jedan od nosilaca bosnjastva u sustini mu nije davao ovo znacenje. I kod lista Bosnjak, u pocetku, to sire znacenje bosnjastva vise je privid i odraz sluzbene austrijske politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bosnjak, i pored njegove uske drustvene pozicije, bosnjastvo je, prije svega, mogucnost nacionalne samoidentifikacije muslimana i iskljucivo sredstvo odbrane njihove posebnosti"



--------------------------------------------------------------------------------
Bosnjacki autonomni pokret
Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocela je borba Bosnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. "Osnovni bosnjacki kulturno-politicki interes tog vremena odnosio se na rad i polozaj vakufa, kao temeljnih materijalnih izvora za izdrzavanje skola i ostalih mearifskih i Islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale sadrzaj tadasnjeg javnog zivota u Bosnjaka" (386). Autonomnom borbom poceo je i postepeni proces suvremenog politickog organiziranja Bosnjaka. S pocetkom ove borbe javlja se i bosnjacko-srpska politicka suradnja. Ona je trajala vise godina i iskazivala se u nizu zajednickih politickih akcija. Srbi su ponudili bosnjackim predstavnicima nacrt ugovora o politickoj suradnji u kojem se na prvom mjestu trazila politicka autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Ugovor s bosnjacke strane nije potpisan zbog nesuglasnosti o rjesavanju agrarnog pitanja...

U drugoj fazi borbe za autonomiju BiH (1905-1909) istakla se veleposjednicka grupa. Veleposjednici su se zalagali da im se ispune njihovi agrarni zahtjevi i da preuzmu vodjstvo autonomnog pokreta. Pocetkom decembra 1906. godine na sastanku bosnjackih prvaka u Slavonskom Brodu je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO). Vecina ucesnika sastanka je trazila da se borba za autonomiju, uz vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, prosiri na pitanje politickih sloboda i uredjenje agrarnih odnosa. Potaknuti vracanjem, 24. VII. 1908, na snagu liberalnog Midhat-pasinog Ustava iz 1876. godine od strane nositelja mladoturske revolucije, bosnjacka i srpska narodna organizacija pokrenule su 7. IX. 1908. zahtjev da BiH kao sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Uz Muslimansku narodnu organizaciju postojala je prilicno heterogena grupa tzv. "NAPREDNIH MUSLIMANA", kako su se sami nazivali. To su bili ugledniji rezimski orijentirani gradjani, medju kojima su se posebno izdvajali gradonacelnik Sarajeva Esad ef. Kulovic i tesanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mesic, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Basagic. Borili su se za odrzanje bosnjackog naroda u BiH i zastitu njegovih, prije svega posjednickih interesa. Osim pokreta za autonomiju BiH u to vrijeme djelovao je i drugi pokret "cisto kulturne prirode". "Njegovi nosioci su 1900. pokrenuli prvi bosnjacki knjizevni list Behar, osnovali potporno drustvo Gajret, sportsko drustvo El-kamer, Bosnjacki klub, vise citaonica i trezvenjackih drustava, Islamsku dionicarsku stampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradnicku zadrugu u selu Sijama kod Maglaja, tada kotar Tesanj itd." (410).

Obavili su niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda obicno nazivaju "kulturnim" ili "nacionalnim preporodom". Koncepcija bosnjackog kulturnog preporoda trebala je u narodu "razbuditi i ucvrstiti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi priblizavanja Zapadu, ali uz ocuvanje Islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti bosnjackog narodnog bica. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te Islam predstavljaju tri bitna elementa bosnjackog nacionalnog osvjescivanja" (410).

Iz toga i proizilazi posrednicka uloga Bosnjaka izmedju zapadne i istocne kulture, koje ce se pokretaci i nosioci bosnjackog preporoda dosljedno drzati i prakticno ostvarivati kroz svoj casopis Behar. "NAPREDNI MUSLIMANI" su 1908. godine osnovali "MUSLIMANSKU NAPREDNU STRANKU", na cijem celu je bio Adem-aga Mesic. MNS je podrzala aneksiju BiH, koja je proglasena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja. Stranka je pod Mesicevim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i prorezimsku politiku, zbog cega je bila krajnje nepopularna u narodu. "Vjerovatno zato je, 31. I. 1910, nesto prije prvih saborskih izbora MNS revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i uzela naziv "MUSLIMANSKA SAMOSTALNA STRANKA (MSS)" (417).

Bosnjacki autonomni pokret "je nastao iz dubokih unutrasnjih potreba naroda i rezultat je cinjenice da se zivot Bosnjaka kretao jos u okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava bila prikracena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugrozene" (396). Primjereno nastalim politickim i drugim promjenama Bosnjaci su bili svjesniji da se moraju jasnije i upornije nacionalno-politicki razvijati i afirmirati. "Politicko vodjstvo se konacno osmjelilo da narodu otvoreno kaze da je jedini izlaz prihvatanje evropskog nacina zivota, uz jednovremeno ocuvanje vlastite narodne bosnjacke tradicije (...). Otvorenim pismom Serifa Arnautovica MUSLIMANIMA na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simbolicnim nazivom Vakat, 2. I. 1914, on to porucuje svim MUSLIMANIMA koji su usli u sastav raznih balkanskih drzava i opominje ih da Bosnjaci imaju u tom pogledu 30-godisnje gorko iskustvo" (455). Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. U Prvom balkanskom ratu balkanski saveznici su srusili "evropsku Tursku". U Drugom balkanskom ratu Turskoj su pripali Edirne i istocna Trakija, pa je uspjela zadrzati status evropske zemlje.



--------------------------------------------------------------------------------
Razdoblje Jugoslovenske drzave
Drzava Srba, Hrvata i Slovenaca, ciji je sastavni dio bila i BiH osnovana je 29. X. 1918. godine. Za predsjednika Narodnog vijeca SHS, kao vrhovnog organa vlasti u toj novoj drzavi, izabran je Anton Korosec, a za potpredsjednika dr. Ante Pavelic (zubar) i Svetozar Pribicevic. Cinom ujedinjenja 1. XII. 1918. BiH je usla u sastav jedinstvene jugoslavenske drzave. "Tadasnja vladajuca ideologija nacionalnog i drzavnog unitarizma nije priznavala postojanje posebnih nacija, vec samo triju 'plemena': Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog 'jedinstvenog jugoslavenskog naroda', a u slucaju Bosnjaka i cinjenicu da oni kao MUSLIMANI predstavljaju odredjenu "kulturno-vjersku grupu"??? (492).

Na toj osnovi formirana je upravo u Sarajevu 15. II. 1919. Demokratska stranka, kao potreba i izraz koncepta centralistickog drzavnog uredjenja. Istovremeno u Sarajevu su ujedinjene sve dotadasnje bosnjacke lokalne politicke organizacije u jedinstvenu politicku stranku Bosnjaka na podrucju BiH, pod nazivom JUGOSLOVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA (JMO), ciji je osnovni okvir politickog djelovanja bila borba za nedjeljivost i autonomiju BiH. U to vrijeme je obnovljena stara Hrvatska narodna zajednica, koja se kasnije podijelila na Hrvatsku tezacku stranku i Hrvatsku pucku stranku. Sve tri ove stranke zalagale su se za autonomisticko, odnosno federalisticko drzavno uredjenje (494). U takvim drustvenim okolonostima pojavio se i novi strogo centralisticki i unitaristicki Ustav. Njegovo izglasavanje upriliceno je na Vidovdan 28. VI. 1921, pa je po tome i nazvan Vidovdanski ustav, koji je dalekosezno zacrtan u duhu mitskog srpskog zavjeta. Uvodnik u radikalnom listu Samouprava, u povodu donosenja Vidovdanskog ustava, imao je naslov Ovogodisnji Vidovdan povratio nam je Carstvo. Politicki zivot u kratkotrajnom vidovdanskom sistemu bio je obiljezen "haoticnoscu, bezobzirnoscu i represijom vladajucih krugova i krajnjom kraljevom samovoljom" (499).

Za Bosnu i Bosnjake javlja se novi nepovoljni politicki dogadjaj - osnivanje Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939. godine, istog dana kada su predsjednik vlade Dragisa Cvetkovic i vosa HSS-a dr. Vlatko Macek potpisali sporazum o: 1) osnivanju koalicione vlade Cvetkovic-Macek i 2) osnivanju Banovine Hrvatske. Tim cinom je izvrsena podjela Bosne i Hercegovine, sto je izazvalo nezadovoljstvo i ostro reagiranje Bosnjaka. Dr. Mehmed Spaho, vodja JMO, upozorio je Cvetkovica da se ne cine koncesije na racun BiH. Bosnjacka inteligencija je tokom dvadesetih godina bila podijeljena u odnosu prema Atatürkovim reformama, odnosno sekularizaciji Turske, na moderniste ili reformiste, na jednoj, i tradicionaliste ili konzervativce na drugoj strani. Modernisti su se javili kako medju svjetovnom inteligencijom, tako i medju ilmijom. "Medju svjetovnim modernistima najaktivniji su u dvadesetim godinama bili Dzevad-beg Sulejmanpasic i Edhem Bulbulovic. Njihovim zalaganjem osnovan je u januaru 1928. jedan intelektualni krug, pod nazivom Reforma - organizacija naprednih muslimana. Krug je krace vrijeme izdavao i svoj list pod nazivom Reforma" (522). Programska orijentacija Reforme imala je tri osnovna cilja: Prvi, vjersko-prosvjetni - osuvremenjivanje vjerskog odgoja Bosnjaka, sto je na prvom mjestu podrazumijevalo modernizaciju i osuvremenjivanje vakufa, iskorjenjivanje predrasuda i praznovjerja. Drugi, otkrivanje i emancipacija bosnjacke muslimanske zene, njenim skolovanjem i uvodjenjem u privredni i socijalni zivot. Treci, pitanje nacionalne smosvijesti...

U tom smislu reformisti su inzistirali na nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka... Pitanjem polozaja BiH i njene autonomije se stalno bavila i tada ilegalna Komunisticka partija Jugoslavije. Na njenu inicijativu bosanskohercegovacka studentska omladina obratila se otvorenim pismima narodu, u decembru 1937., martu 1938. i decembru 1939. godine. Ta pisma potpisalo je 509 studenata iz BiH (studirali su uglavnom u Beogradu i Zagrebu), svih nacionalnosti: Srba, Bosnjaka, Hrvata i Jevreja. "Oni u tim pismima, kao ljudi 'kod postojbine, a bez postojbine', iz osjecanja i duznosti, prava i potrebe, zahtijevaju autonomiju Bosne i Hercegovine" (...) Oni se odlucno izjasnjavaju protiv svakog etnocentralizma, svojatanja i pokroviteljstva nad tim narodima. Samo uz te pretpostavke BiH moze zauzeti 'mjesto koje joj po njenom posebnom polozaju pripada'. U pismima se posebno istice da je BiH u tadasnjoj gradjanskoj politici 'predmet nepostedne trgovine i potkusurivanja'. Trazi se rjesavanje narodnih problema 'unutar postojecih drzavnih granica na osnovu demokratije i ravnopravnosti naroda' " (523). Pisma studentske omladine ukazala su na historijsko i egzistencijalno zajednistvo naroda BiH. Njihov razmjestaj u BiH ne dozvoljava da se izmedju njih povlace administrativno-politicke granice. To zajednistvo potpisnici pisma nisu vidjeli samo kao aktualnu/kratkotrajnu potrebu, vec i kao opredjeljenje za buducnost. "Ovim pismima u komunisticku publicistiku uvedena je kategorija 'narodi Bosne i Hercegovine', kao izraz njene konfesionalne i etnicke slozenosti. Na drugoj strani, uvedena je kategorija samosvojnosti BiH. Ta samosvojnost bila je pretpostavka za rjesavanje njenih nacionalnih i drzavnih odnosa" (524).

Raspadom Kraljevine Jugoslavije i proglasenjem Nezavisne Drzave Hrvatske, Njemacka i Italija su BiH prepustile Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj. U NDH, Bosnjacima se "otvoreno negirao i oduzimao njihov narodni subjektivitet". "Pavelic je 14. VIII. 1941. primio predstavnike bivse JMO (JUGOSLOVENSKE MUSLIMANSKE ORGANIZACIJE, F.N.), sa Dzaferom Kulenovicem na celu, cime je dio vodjstva stranke pristao uz ustasku NDH i stavio se u njemacku sluzbu"14 (533). Zbog toga je Kulenovic naisao na ostru osudu iz redova bivse JMO. Svoje zlocine nad Srbima, Jevrejima i antifasistima svih nacionalnosti ustase su od pocetka kukavicki i mucki nastojale i dijelom uspijevale pripisati Bosnjacima, kako bi onda ovi bili izlozeni cetnickoj odmazdi" (534).Ustase su cestim nosenjem "muslimanskih znamenja", kao sto su fesovi i medjusobnim dozivanjem navodnim muslimanskim imenima od pocetka nastojale kompromitirati Bosnjake (534).

Ustase su brojne Bosnjake otpremile i ubile u ustaskim logorima u Jasenovcu, Gospicu, Staroj Gradisci, Bosanskoj Dubici ili na drugim mjestima (534). "Veci broj Bosnjaka ustase su, pod vodjstvomtvom Maksa Luburica, svirepo poubijale za vrijeme posljednje faze svoje strahovlade u Sarajevu, marta 1945. godine" (534-535).

Vecina bosnjackog naroda koja nije prihvatila NDH i njenu politiku borila se za samostalnu BiH, i smatrala je da se u svim ugrozenim podrucjima Bosnjaci moraju naoruzati i sami braniti. U mnogim krajevima, posebno na selu, doslo je do formiranja "muslimanske milicije", koja je stitila svoja mjesta od mogucih napadaca, a posebno od cetnika. U pojedinim slucajevima ucestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. Najveci je dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943., pristupio partizanima. Znacajan broj Bosnjaka se od pocetka ustanka borio u sastavu partizanskih jedinica. Oko 50 Bosnjaka je proglaseno narodnim herojima.



--------------------------------------------------------------------------------
Borba Bosnjaka za opstanak
Krajem 17. stoljeca zaostrava se kriza osmanske drzave, koja se posebno ispoljava u Bosni, tada granicnoj provinciji "Carstva, izlozena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Istovremeno pocinju progoni Bosnjaka i genocid nad njima(290). Ideoloski izvori genocida nad Bosnjacima i drugim narodima u suvremeno doba sadrzani su u zelji balkanskih, "prije svega srpskih i crnogorskih vladajucih struktura" (291) da njihovim istrebljivanjem stvore svoje etnicki "ciste" teritorije, odnosno drzave. Proces protjerivanja i istrebljivanja Bosnjaka otvoren je tzv. "'istragom poturica',... ustvari pokoljem Bosnjaka u staroj Crnoj Gori pocetkom XVIII. stoljeca. "Pokolj Bosnjaka u Crnoj Gori izvrsen je za vrijeme vladike Danila Scepcevica Petrovica (...) U historijskoj se literaturi spominju razlicite godine u kojima je izvrsen pokolj nad Bosnjacima, od 1702. do 1708. godine. Vecinom se smatra da je vladika Danilo na Bozic 1702, na samo Badnje vece ili pred zoru, isjekao sve "Turke" u Crnoj Gori. To se misljenje zasniva na jednom zapisu, koji navodno potice od samog vladike Danila, u kojem on prica o izgonu "Turaka" upravo 1702. godine". "Kako je opjevani pokolj nad Bosnjacima izvrsen uoci Bozica, to su srpski i crnogorski cetnici, kad god su mogli, slijedili tu tradiciju i u Drugom svjetskom ratu svoje koljacke napade na Bosnjake zapocinjali na pravoslavno Badnje vece.

U svim ratnim stradanjima i nevoljama Bosnjaci su najteze podnosili opasnost od nasilnog prevjeravanja/pokrstavanja. Tokom Kandijskog (1647-1660), i Beckog rata (1683-1699), a posebno poslije njih, znatan dio bosnjackog stanovnistva u okolnim je zemljama vec tada potpuno istrijebljen. U ratovima i drugim nevoljama u iscrpljenu i skoro nebranjenu Bosnu 1697. godine sa oko 8000 vojnika upada austrijski feldmarsal princ Eugen Savojski, usput harajuci i paleci mjesta kroz koja je prosao na putu ka svom glavnom cilju - Sarajevu. Predvecer, 23. oktobra, Sarajevo je gorjelo."'Prepustili smo', zapisao je Savojski, 'grad i svu okolicu vatri'. Dok je grad gorio 'jurisni odred' je progonio njegove stanovnike".

"Tokom XVIII. st. Bosnjaci su izdrzali tri velika rata s Austrijom i Mlecanima: 1714-18., 1737-39., te 1788-91. godine. Od presudnog je historijskog znacaja posebno bio rat 1737., kada su Bosnjaci kod Banja Luke do nogu porazili veliku austrijsku vojsku, u trenutku kada im je car Karlo VI. svojim proglasom uoci pohoda na Bosnu zaprijetio fizickim unistenjem, ukoliko se ne odreknu Islama" (572).



--------------------------------------------------------------------------------
Zacarani krug (ne)priznavanja
Prilikom prvih poratnih popisa stanovnistva u Jugoslaviji, Bosnjaci su se mogli "opredijeliti", bilo vlastitom voljom bilo administrativno kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati, Crnogorci...) ili da ostanu "neopredijeljeni". Pri popisu stanovnistva 1953. godine za sva lica jugoslavenskog porijekla, "koja nisu blize nacionalno opredijeljena", a to se prije svega odnosilo na Bosnjake, uvedena je nova statisticka kategorija "Jugoslaven-neopredijeljen". Takvih Bosnjaka bilo je 998.697 (u BiH - 891.800). U 1961. godini prvi put uvedena je statisticka odrednica "Musliman u etnickom smislu". Takvih je bilo 972.960 (u BiH - 842.248). Istovremeno se 1961. godine u BiH 265.731 bosnjak izjasnio kao "Jugoslaven-nacionalno neopredijeljen" (563). Pocetkom sezdesetih godina jedna grupa bosnjackih intelektualaca u emigraciji odlucno se vraca bosnjastvu, kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifikaciji (Adil Zulfikarpasic, u clanku u casopisu Bosanski pogledi, i dr. Smail Balic u knjizi na bosanskom jeziku Kultura Bosnjaka). Od tada se o sudbini, karakteru i sustini bosnjackog bica javljaju razlicita znanstvena, publicisticka i umjetnicka djela poznatih i priznatih bosnjackih i drugih autora. Na neodrzivost i besmislenost politike nacionalnog opredjeljivanja Bosnjaka, dva je puta eksplicitno i jasno upozorio i Josip Broz Tito, "prvi put na II. plenumu CK SKJ, u novembru 1959, a drugi put na VII. kongresu Saveza omladine Jugoslavije, u januaru 1963. godine" (564-565). U zakljuccima 17. sjednice CK SK BiH, u februaru 1968, izricito se kaze da i historija i "danasnja socijalisticka praksa" potvrdjujuju da su "Muslimani poseban narod" (565). Bez obzira na formalno-politicko priznanje Muslimana/Bosnjaka, sadrzinski i sustinski im je poricana svaka etnicka, povijesna i kulturno-duhovna samoidentifikacija i autohtonost.20
Za skolsku lektiru, sve do osamdesetih godina, Bosnjaci nisu postojali u strukturi naroda Jugoslavije (565). "Mnogi ugledni knjizevnici, pjesnici, javni i kulturni radnici opredijelili su se kao Srbi i Hrvati, pa je tako i njihovo stvaralastvo tretirano kao sastavni dio srpske, odnosno hrvatske kulture" (Durakovic, 1993:196).

Na negiranju bosnjacke autohtonosti osobito je radilo mesusobno cvrsto povezano velikosrpsko nacionalisticko jezgro unutar Saveza komunista, koje putem partijskog monopola svim sredstvima nastoji onemoguciti kulturno-politicku afirmaciju Bosnjaka. "Iz tog neformalnog velikosrpskog udruzenja unutar Saveza komunista nastala je 1990. teroristicka Srpska demokratska stranka" .

Nepriznavanje Bosnjaka cijelo vrijeme se kretalo u pravom circulusu vitiosusu njihovog prisvajanja i nacionalnog asimiliranja, kako po velikosrpskoj tako i po velikohrvatskoj posesivno-strateskoj koncepciji prisvajanja ili podjele Bosne. Nepriznavanje i instrumentalizacija Bosnjaka potvrsivali su se kao "kljuc Bosne". Bosnjake je jednostavno trebalo zatrti (573). To se pokusalo i u agresiji na BiH, 1992-1995. godine. "Bosnjaci su tom planu pruzili odlucan otpor i uz ogromne ljudske zrtve sprijecili njegovu realizaciju u predvisenom obimu i obliku. Ideja Bosne i njene drzavnosti su tako odrzani i ocuvani" (573).



--------------------------------------------------------------------------------
Bosanski jezik
Jezik kojim Bosnjaci govore je u srednjem vijeku "najcesce nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a nesto kasnije bosanskim. (...) U opcu upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII. i XVIII. stoljecu" (15). Naziv bosanski jezik ostao je u sluzbenoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Naziv "Bosanski jezik" je zvanicno ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907. godine. U njoj se izricito zahtijeva da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda sluzbeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim???

S obzirom na tradiciju, posebnom vladinom odlukom od 20. XI. 1907., Bosnjacima je dopusteno da u svojim autonomnim ustanovama mogu i dalje koristiti Bosanski jezik. U obje bivse Jugoslavije ta je praksa "jednostavno ukinuta i napustena (...) sve do prvih mjeseci 1991., kada su ga Bosnjaci putem svoje stampe i publicistike spontano vratili u upotrebu...



--------------------------------------------------------------------------------
Etika postovanja zivota
Albert Schweitzer, njemacki lijecnik, odbacio je razlikovanje izmedju visih (vrednijih) i nizih (manje vrijednih, manje razvijenih) oblika zivota. Po njemu nije postojala kategorija bezvrijednog zivota, koji bi covjek mogao slobodno unistiti. Upitao je: "Ko od nas zna, kakvo znacenje ima bilo koje zivo bice po sebi i u kozmosu?" (Schweitzer, 1957:71). "Etika postovanja zivota jest na opcenitost prosirena etika ljubavi" (Schweitzer, 1957:70). Zato ponasanje covjeka spram covjeka trebalo bi biti samo specifican slucaj sveopceg etickog odnosa spram zivota. Moze se reci da je bît eticko-interkulturalnog konflikta u tome sto su se dominantne kulture ili njihovi elementi stalno sirili na racun potiskivanja, stjesnjavanja i asimiliranja marginaliziranih kultura. "U tome smislu je ljudska kultura morbidna" (Kirn, 1992:278). Posebnost ljudskog zivota je u tome da njegova volja ima za vlastito prosirenje i asimilaciju drugih kultura na raspolaganju neusporedivo djelotvornija sredstva nego svi ostali oblici zivota. Diskriminacija i zlocin se prvo koncipiraju u glavama ljudi, zatim se prenose na papir, pravi se konkretni scenario izvrsenja i sprovode u praksi. Prema Allportu diskriminacija je treci stupanj primitivnih oblika ponasanja, a ocituje se u nizu mjera koje se drustveno poduzimaju protiv pripadnika neke grupe da bi se istakao njezin manjevrijedni polozaj u drustvu (Supek, 1973:78).

Neshvatljivo izostavljanje/brisanje Slovenaca i Bosnjaka kao ustavno priznatih nacionalnih manjina iz Ustava Republike Hrvatske, 12. XII. 1997. godine u Hrvatskom Drzavnom Saboru, svakako je diskriminacija. To nije politicki mudra, a ni eticki i ustavno-pravno opravdana odluka, jer proces integracije potiskuju retrogradni procesi ignoriranja, getoizacije i asimilacije nacionalnog identiteta Slovenaca i Bosnjaka, sto je i u suprotnosti s Europskom okvirnom konvencijom o pravima nacionalnih i etnickih zajednica i manjina, pa se moze desiti da odgovorni mesunarodni subjekti iz Evrope i svijeta ocijene izostavljanje Slovenaca i Bosnjaka iz Ustava RH kao nacionalisticki, sovinisticki, pa cak i ksenofobicni cin. Manipuliranje cinjenicama uvijek se vraca kao bumerang. I ne samo zato, objektivna istina mora biti preca i jaca od bilo cijih neutemeljenih politokratsko-meritokratskih uvjerenja konformisticko-sporazumaske provenijencije koja misli da slobodna i suverena drzava moze postojati bez njenih slobodnih i suverenih gradjana.



--------------------------------------------------------------------------------
Ljudska Bosna i Hercegovina
BiH moze, i mora, opstati samo kao Ljudska. A Ljudska BiH je dinamicna, otvorena i ravnopravna struktura svih naroda/ljudi koji zive u njoj i koji je nose u sebi - u svojoj dusi, svome srcu i (raz)umu. BiH nisu potrebne nikakve umisljene etnocentralisticke mesije i pokrovitelji-krvnici koji je na svaki nacin i po svaku cijenu pokusavaju dijeliti i nezajazljivo prisvajati po nacelu lebensrauma. To su nametnute vrijednosti i potrebe - heteronomna vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija, a vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija BiH mora biti autonomna; mora proizilaziti iz entiteta, a ne etniteta bosanskog covjeka - iz entiteta BiH u ljudima, iz njihovih univerzalnih vrijednosti, iz: entiteta etike, pravde, objektivne istine, pravne drzave, ravnopravnosti, slobode, otvorenog drustva. Ljudskoj BiH je potreban otvoreni, dinamicki entitet etniteta, bez slijepe orijentacije na proslost, vec na sadasnjost i buducnost, kako nas buducnost ne bi sistematski i nuzno sokirala (Toffler). Conditio sine qua non cjelovite BiH i zajednickog zivota u njoj je (i) svojevrsna katarza i ataraksija (iskljucujuci ateizam kao Epikurov uvjet za ataraksiju) svih naroda Bosne i Hercegovine i svakog njihovog pripadnika; a za pojedince koji su odgovorni za oruzanu agresiju, zlocin, genocid, i sankcioniranje odgovornosti pred Medjunarodnim sudom. Bez katarze i ataraksije nema kajanja i oprosta, bez kajanja i oprosta nema tolerancije, bez tolerancije nema interakcije, bez interakcije nema suradnje, bez (ravnopravne) suradnje nema svestranog dijalosko-interkulturalnog komuniciranja i integracijsko-interkulturalnog odnosa ciji je cilj svestrani razvoj bosanskog covjeka i njegove BiH kao stare evropske zemlje i drzave.

Kada je interkulturalno komuniciranje zasnovano na univerzalnim (humanim) vrijednostima i potrebama, tada sve razlike kao sto su nacionalne, vjerske, jezicke, ukupno, kulturno-duhovne, ne udaljavaju i razdvajaju, vec priblizavaju i spajaju, medjusobno oplemenjuju ljude i narode. Tada nece biti potrebno ni predzidje Krscanstva, ni predzidje Islama, niti predzidja bilo kojih drugih vjera i naroda. Kaze se da nije Bog u sili, nego u pravdi. Ako je to tako, a jest, i Krscanstvo i Islam i sve druge religije su od Boga date, a Bozije, osim ostalog, ima funkciju i smisao povezivanja i oplemenjivanja, a ne razdvajanja i destrukcije. Zato sve vrste takvih predzidja i zidova su (zlo)djelo izopacenog covjeka, a ne dar Uzvisenog Boga. "Da bi se priznala tudja vrijednost, treba imati vlastitu", primjecuje Schopenhauer.

Bosna i Hercegovina je prostorno dovoljno velika zemlja da u njoj ima mjesta za sve njene narode. Podjela i dezintegracija njenog teritorija je siguran put u podjelu i dezintegraciju njenih ljudi i svih konstruktivnih pretpostavki za njihov zajednicki zivot. U tome smislu je indikativno i uvjerljivo misljenje dvojice sarajevskih taksista o Daytonskom sporazumu iskazano prije dvije godine: "Nismo se borili zato da zivimo u razlicitim entitetima(...) Borili smo se za zajednicki zivot...". Podjelu i svojatanje Bosne ne izmisljaju i ne namecu "mali" veliki ljudi, nego "veliki" mali ljudi koji se grcevito bore za nepovredivost i afirmaciju mita.

Politicko-romanticarsko glorificiranje i mitologiziranje nacije, politicke stranke, drzave, prava, demokratije, slobode; i licemjerno priblizavanje covjeku je privid ostvarivanja slobode covjeka i gradjanina i djelo nasilja nad njima. I lijepo kaze poljski knjizevnik i satiricar Lec: "Ne moze se svirati 'Pjesma o slobodi' pomocu instrumenta nasilja." Nedopustivo je zatirati ljudske slobode u ime "visih interesa" i etnicke pripadnosti. Nedopustivo je govoriti o suverenosti nacije i drzave, a destruirati i razbijati licnost. Iz takvih i slicnih proturjecnosti javlja se "krvava pobjeda Historije nad Dostojanstvom", istice Alain Finkielkraut u svojoj knjizi L' Humanité perdue (Izgubljeno covjecanstvo), izricuci globalni sud o 20. stoljecu. Dok Dostojanstvo svakoj osobi daje apsolutnu vrijednost, Historija mu ne moze dati vise od relativne vrijednosti, zato sto je covjecanstvo stavljeno iznad covjeka, a izopacena ideologija iznad humanizovane (nescijentizovane)nauke.

Dr Fahrudin Novalic
 
Au!!! Al' si se ti raspisao! I to gomila gluposti, lazi i podmetacina!!!

Bogumili su izmisljena kategorija!
Bosna je od pocetka bila najvise srpska i pravoslavna (raspitaj se malo o kralju Tvrtku i Kotromanicima)!
I Hercegovina takodje (raspitaj se malo o Hercegu od Svetog Save Stefanu Vukcicu Kosaci)!

A vidim, nesto ni ne pominjes casne muslimane-cetnike u II svetskom ratu! Ako nesto jos ne znas, slobodno pitaj!
 
Није ми јасно како те људе није блам да сваких пар година измишљају нову нацију и ново порекло. Прво су били Срби, па Турци, па Срби-муслимани, па Муслимани, па Бошњаци, а чујем да сада намеравају да се преименују у "Босанце". Као, они су "Босаници", па је онда, логично, Босна њихова, а Срби православне вероисповести су досељеници, односно национална мањина.
Тужно и жалосно је све то, али има када ће да се кају сви они који се покушавају да избришу своје српско порекло.
 
Добро,морамо поштовати туђа мишљења па и самим тим његово опредељење да није Србин него Бошњак,ал такође и он мора да поштује мишљења својих предака који су се сматрали Србима и делом Хрватима.То ко кад црногорци(они дукљански) кажу да Његош није био србин.
 
Царе, стварно си цар!
Па зар не видиш да Дукљани упорно протурају причу како Његош јесте био Србин али да сем њега и његове породице нико други није.
 
E, baš ovaj Forum uveseljava ljude! Abdi i splačina se ubiše sa copy-paste da nam dokažu da nisu ono što jesu-SRBI!!!!Možda da se udružite i smislite neku novu originalnu teoriju o zajedničkom porijeklu... :roll:
 
analiticar:
E, baš ovaj Forum uveseljava ljude! Abdi i splačina se ubiše sa copy-paste da nam dokažu da nisu ono što jesu-SRBI!!!!Možda da se udružite i smislite neku novu originalnu teoriju o zajedničkom porijeklu... :roll:

Nije lako srpske bajke ispricane kroz usta Garasaninovih diplomaca - "istoricara" ispraviti !

Srpska "istoriografska" skola funkcionise po principu:
Ako pronadjes da je nekada nedje bio neki Srbin opancar ili stolar ili zidar ili štampar, čitav se kraj proglašava za istorijsku srpsku zemlju, a taj rad odmah ulazi u udžbenike,
a hiljade dokumenata koji kazuju da tamo Srebi nijesu živjeli - ne važe !!!!

Zaista nije lako te bataljone gromoglasnih prevaranata sa giga mega diplomama "ispraviti" !
 
igracina:
analiticar:
E, baš ovaj Forum uveseljava ljude! Abdi i splačina se ubiše sa copy-paste da nam dokažu da nisu ono što jesu-SRBI!!!!Možda da se udružite i smislite neku novu originalnu teoriju o zajedničkom porijeklu... :roll:

Nije lako srpske bajke ispricane kroz usta Garasaninovih diplomaca - "istoricara" ispraviti !

Srpska "istoriografska" skola funkcionise po principu:
Ako pronadjes da je nekada nedje bio neki Srbin opancar ili stolar ili zidar ili štampar, čitav se kraj proglašava za istorijsku srpsku zemlju, a taj rad odmah ulazi u udžbenike,
a hiljade dokumenata koji kazuju da tamo Srebi nijesu živjeli - ne važe !!!!

Zaista nije lako te bataljone gromoglasnih prevaranata sa giga mega diplomama "ispraviti" !

Nemoj tako brate-SRBINE!
 
Ево како један од највећих балканских писаца, сликовито описује муслимане из Босне и њихов (и његов) идентитетски проблем:

"Дервиш и смрт" од Меше Селимовића
Меша Селимовић о муслиманима из Босне

Најзамршенији људи на свијету.
Ни са ким историја није направила такву шалу као са нама.
До јуче смо били оно што данас хоћемо да заборавимо.
Али нисмо постали ни нешто друго.
Стали смо на пола пута, забезекнути.
Не можемо више никуд.
Отргнути смо, а нисмо прихваћени.
Као рукавац што га је бујица одвојила од мајке ријеке, и нема више ни тока ни ушћа, сувише мален да буде језеро, сувише велик да га земља упије.
С нејасним осјећањем стида због поријекла, и кривице због отпадништва, нећемо да гледамо уназад, а немамо куд да гледамо у напријед, зато задржавамо вријеме, у страху од ма каквог ријешења.
Презиру нас и браћа и дошљаци, а ми се бранимо поносом и мрзњом.
Хтјели смо да се сачувамо а тако смо се изгубили, да више не знамо ни шта смо.
Несрећа је што смо завољели ову своју мртвају и нећемо из ње.
А све се плаћа па и ова љубав.

Све сажето, јасно и гласно речено!!!
И то на босанском језику (за оне који не разумеју српски)!
 
За оне који сумњају у "бошњачки" језик :lol:

"Neki dan sam ja sa jednom u mene mi zjalavom hanumom, neuzetom
raspuscenicom (ovo da kazem gospodjica) ochelako kijamet ovih rijeci.
Razdivanismo mi od cvolika do karafeka, od ozhezhi do otojch, od opauchiti
do zajmiti, i zavrsismo na svima poznatom pajdarenju, tarabljenju,
taslacenju....
A ja, nalet, gursuz, nesto haman zadarkiv'o, nakon svega toga, pa se hanuma
neuzeta raspuscenica ujordami, i umal' da se hiti mahsuz na me, zajmi me
baksuzna nekakvom pritkom. Sjedose mi i ona sofra i ono sherbe naglav.
 
Hehe...
Pozdrav Analiticaru i ostalima,takodje i tvorcu ove jako interesantne teme.Navratih malo da vam usmrduckam forumcic i da vas pozdravim.Novi nick,stari clan hehe... :lol:
Abdi,majstore,pa ti i dalje lupas bez milosti po toj tastaturi i ne obracas paznju na krajni rezultat :!:
Moram nesto da te pitam,jesi li mozda gledao film Noz ili procitao istoimenu knjigu?I jedan mali savet,razmisli dobro odakle dolazi ono IC ili VIC u prezimenu ogromne vecine muslimana u FBIH I RS :!: :twisted:
 
Ma daj sta ste se okomili na ljude.Bosnjaci su autohton narod kao i Srbi, Hrvati i ostali.Dokazi mi da su Bosnjaci Srbi?Kao prvo kultura Bosnjaka se razlikuje od Srba, mada sada u vremenu globalizma to se na prvi pogled mozda ne primjecuje.Ali ako malo bolje istrazis vidjeces da su to autohton narod.
Bosnjak, Bosnjanin ili Bosanac je jedno.Prema tome Bosnjaci se mogu izjasnjavati i kao Bosanci.
 
Beli Luk:
Hehe...
Pozdrav Analiticaru i ostalima,takodje i tvorcu ove jako interesantne teme.Navratih malo da vam usmrduckam forumcic i da vas pozdravim.Novi nick,stari clan hehe... :lol:
Abdi,majstore,pa ti i dalje lupas bez milosti po toj tastaturi i ne obracas paznju na krajni rezultat :!:
Moram nesto da te pitam,jesi li mozda gledao film Noz ili procitao istoimenu knjigu?I jedan mali savet,razmisli dobro odakle dolazi ono IC ili VIC u prezimenu ogromne vecine muslimana u FBIH I RS :!: :twisted:

Hadzifejzovic, Salkanovic, Muratovic, Islamovic, Resulovic,... amani ja Rabbi.... :D
 
Abdurrahman:
Beli Luk:
Hehe...
Pozdrav Analiticaru i ostalima,takodje i tvorcu ove jako interesantne teme.Navratih malo da vam usmrduckam forumcic i da vas pozdravim.Novi nick,stari clan hehe... :lol:
Abdi,majstore,pa ti i dalje lupas bez milosti po toj tastaturi i ne obracas paznju na krajni rezultat :!:
Moram nesto da te pitam,jesi li mozda gledao film Noz ili procitao istoimenu knjigu?I jedan mali savet,razmisli dobro odakle dolazi ono IC ili VIC u prezimenu ogromne vecine muslimana u FBIH I RS :!: :twisted:

Hadzifejzovic, Salkanovic, Muratovic, Islamovic, Resulovic,... amani ja Rabbi.... :D

У Х веку византијски цар Константин VII Порфирогенит изричито помиње Босну као српску земљу.

Цитат:
У покрштеној Србији су насељени градови: Дестиник, Чернавуск, Међуречје, Дереснеик, Лесник, Салинес ( Салинес је данашња Тузла, у средњем веку се град звао Соли ), и у области Босне ( у оригиналу: εις το χωριον Βοσονα ) Котор и Десник.
 
Помаже Бог, Абдуле!

Па ђеси ти болан, нема те ба, да те није сњег затро
ових дана. Нема ти побратима Играчине, чујем и доље сњег нападо.

Ајд ЗБогом :D
 
mile kuronjic:
Ma daj sta ste se okomili na ljude.Bosnjaci su autohton narod kao i Srbi, Hrvati i ostali.Dokazi mi da su Bosnjaci Srbi?Kao prvo kultura Bosnjaka se razlikuje od Srba, mada sada u vremenu globalizma to se na prvi pogled mozda ne primjecuje.Ali ako malo bolje istrazis vidjeces da su to autohton narod.
Bosnjak, Bosnjanin ili Bosanac je jedno.Prema tome Bosnjaci se mogu izjasnjavati i kao Bosanci.

Па и културе северних и јужних немаца се разликују па су опет исти народ.Један народ може имати и више култура...
 
drinjaca:
Помаже Бог, Абдуле!

Па ђеси ти болан, нема те ба, да те није сњег затро
ових дана. Нема ти побратима Играчине, чујем и доље сњег нападо.

Ајд ЗБогом :D

Ајд сад,нећемо да стављамо у исти кош Играчину и Абдула,овај први је напаљен(или мноооого глуп па верује свему што чује од Ђукановића),али Абдулахман је ипак доста реалнији.Можда није тачно то што говори ал ипак не лупа толке глупости ко овај дукљански фашиста.
 

Back
Top