http://www.jutarnji.hr/arhiva/da-sam-ja-mis-ili-antilopa/3800238/
Prije neki dan otkrio sam tako letak koji su mi negdje na ulici gurnuli u ruku aktivisti za prava životinja, a kojim se poziva na oslobađanje zvjeradi iz zooloških vrtova. Uzeo sam papir, premda u ovim godinama imam i važnijih stvari na pameti od toga da raskućim neke zebre i kobre. A i zašto bih to zapravo činio? Aktivisti od ove vrste u pravilu su mi simpatični, oni su dobra i odgojena, društveno svjesna, miroljubiva, tolerantna, suosjećajna i pravedna djeca. Mame i tate zaslužuju im čiste petice za trud i zalaganje. Želio bih da moj sin za koju godinu osjeti jednaku zabrinutost zbog gomilanja nuklearnog oružja, dugova nerazvijenih zemalja, sječe amazonskih prašuma, rupa u ozonskom omotaču i drugih svjetskih problema koji muče Stinga, Bono Voxa i adolescente iz pristojnijih obitelji.
Životinje i sindikat
Ali, što oni zapravo znaju o životinjama? Jesu li baš sigurni da su beštije u kavezima i ogradama nesretne? Životinje ne govore, a nema ovlaštenog sudskog tumača za režanje, cvrkutanje i njištanje, i teško je zaista kazati koji su njihovi interesi. Tko bi znao životinjske sindikalne zahtjeve? Ne možeš baš podijeliti upitnike čimpanzama i zamoliti ih da zaokruže bi li radije a) čučali pod limenom strehom u zoološkom vrtu ili b) kisnuli na baobabu. Aktivisti tek nagađaju, zaključuju na osnovu svoga ograničenog ljudskog iskustva. Obično iz više srednje klase, odrasli u gradskoj udobnosti, u stanovima s elektrikom, tekućom vodom i centralnim grijanjem, s tri obroka dnevno i šalicom toplog mlijeka prije spavanja, s nejasnom krivicom zbog svoje sreće, idealiziraju djevičansku divljinu.
U divljini
Djevičanska je divljina, međutim, strašno mjesto. Vlažna, prljava, hladna, podmukla i krvava. Zamislite da ste antilopa, na primjer, i trzate se na svaki šum, da vam svaki trenutak može biti zadnji. U sumrak dođete na pojilo i samo što ste njuškom dotakli blatnjavu lokvu, iz grmlja iskoči neki grabežljivac, obori vas u prašinu i očnjacima vam pregrize grkljan. Svaka je sekunda tih lijepih životinja u savani ispunjena užasom od takvog kraja, čitav im je život mučna, neprekinuta Srebrenica.
Da sam antilopa, ja bih se otimao za mjesto u zoološkom vrtu. “Ja! Ja! Uzmite mene!”, meketao bih gorljivo, samo da se izvučem iz bijede, dočekam časnu starost na komadu ograđene ledine bez neprijatelja. Podrugljivo bih se beljio leopardima u kavezu preko puta, beskrajno uživao u njihovoj gnjevnoj nemoći da me zakolju. Što bi antilopa mogla poželjeti više od sigurnosti i spokoja takvog mjesta, gdje dvaput dnevno, ujutro i navečer, dođe jedan ljubazni i dragi čovjek u gumenim čizmama i modroj kuti s novim naramkom sijena?
