Coney Island Baby
Nikad više neću napisati pesmu
Zbog koje ćeš da me zavoliš
Zbog koje ćeš da prestaneš da se predstavljaš pravim imenom
Nikad više neću pisati pesme u kojima ćeš videti sebe
U kojima ćeš disati
Postojati
I živeti svoj mali život
Neke male žene koja prosi za cigare i pivo
Nikad više neću pisati pesme
Zbog kojih ćeš da me voliš
A da se predhodno ne osvrnem
I ne potražim te u mraku
Kako si nestala
Kako si umrla
Kako ne postojiš odlepljena od ovog sveta
U kojem sam zasadio cveće koje uredno zalivam
U kojem nahranim pse lutalice
U kome mi je nebo zaspalo u džepu
I ja sam miran
Srećan ...
Nikada više neću napisati pesmu
Po kojoj ćeš me naći,
U prolazu slučajno dodirnuti
Nikada ti više neću dati razloga
Da živiš blizu mene
Da govoriš i postojiš
Nikada te više neću sresti ispod indiga
Nikada se više neću osvrtati i ćutati
Dok sa pijancima pijem male rakije ispred trafike
Nikada više neću da zbog proklete pesme menjam navike
Nikada više neću da zaspim a da ispod kreveta ne zavirim
Da slučajno nisi zaboravila deo sebe.
Ne trebaš mi više i
Ne treba mi tvoja dozvola da napišem pesmu
U kojoj volim svoj život bez tebe
Sedeću i ručaću sam
Biću budan i ležaću sam
Ćutaću i pevaću
Kako je svet lepo mesto
U kome smo udaljeni jedno od drugog
Za čitav život
Nikad više neću napisati pesmu
Zbog koje ćeš me voleti još više
Od boli
I ako znaš da se u svakom novom ratu
Pomalo vratim da srušim još koji most
Između nas
Nikad više neću napisati pesmu
A da se predhodno ne osvrnem
I vidim te udatu sa gomilom male dece
I mužem koji se kladi pije i kocka
Nikada neću napisati pesmu
A da sledeće jutro ne kupim novine
I u njima potražim
Kako si umrla
Kako si nestala
Kako si prestala
Da mi živiš u glavi
I piješ moje oči.
Brod pristaje uz obalu
Gradska muzika se ne čuje od graje srećnih porodica
I dok svi silaze
Ja se penjem na brod
Sa novinama ispod ruku
I čekam noć da me odveze daleko
Na jedino pusto ostrvo na svetu
Gde ću moći da se sakrijem od tebe
I od sebe
U mitskoj truleži palminog lišća
Dylan Horman