DR MILAN STOJADINOVIĆ - Ni rat ni pakt
Ubistvo kralja bilo najavljeno
U kući zatekoh tri žene, kako zabrinuto ćućore u jednom uglu salona: moja žena i dve komšinice, jedna žena generala Mihaila Bodi, a druga Stevana Karamate, direktora banke. Od njih, razume se, ništa nisam mogao doznati. Izađoh ponovo u varoš, da se detaljnije obavestim.
Usput kupih popodnevno izdanje beogradskog lista "Pravda", misleći da će tu biti kakva vest o atentatu."Pravda", međutim, da bi se pokazala najbolje obaveštena i brzinom tukla sve druge listove, već je unapred složila i rano po podne objavila ceo opis Kraljevog dočeka u Marselju. Tu je bila muzika, govori, oduševljenje, polaganje venca na grob Poilus d'Orient, odlazak vozom za Pariz. Sve kako je maršal Dvora u Beogradu bio predvideo, sve - sem atentata...
Šta će sad da bude u našoj zemlji? Ali, pre svega, kako je tako što uopšte moglo da se desi?
Prve mere predostrožnosti trebalo je preduzeti iz Beograda i u tome cilju bilo je predloženo ministru unutrašnjih dela Živojinu Laziću da se upute nekoliko policijskih agenata u Pariz. Na ovo je ministar odgovorio da bi to koštalo 200.000 dinara (4.000 dolara iz onog vremena) i da je to "veliki zadatak", koji budžet njegovog Ministarstva ne može da podnese.
- Uostalom - dodao je Lazić lakonski - pariska policija bolja je od beogradske...
Tako je otklonjena prva mera obezbeđenja. Što se tiče Pariza i pariske policije, naše poslanstvo u Francuskoj imalo je već nekoliko dana ranije prve nagoveštaje da će krv da padne...
Velike količine crvene boje, boje krvi, bile su prosute pred vrata i po spoljnem zidu našeg poslanstva. Nagoveštaj više nego jasan, ali to ništa nije smetalo da naš ministar u Parizu, dr Miroslav Spalajković, poslednju noć pred Kraljev dolazak, između osmog i devetog oktobra, provede sa svojim najbližim saradnicima, pažljivo proučavajući listu odlikovanja, koje su Francuzi imali da učine pojedinim ličnostima u Jugoslaviji i obratno, listu ličnosti u Francuskoj, koje Kralj treba da odlikuje prilikom svog dolaska.
Nije mnogo veću opreznost pokazala ni pariska policija. U tom pogledu doznao sam za jedan podatak tek za vreme Drugog svetskog rata, kada sam se nalazio na ostrvu Mauritius.
Na tom ostrvu živi jedan bivši inspektor britanske Službe bezbednosti, koji se slučajno nalazio u Parizu početkom oktobra 1934. On se zove Lenjis Gerald i baš neki dan pred 9. oktobar on je razgledao muzej "Louvre" sa jednim od kolega iz pariske policije. Tom prilikom pala mu je u oči jedna mala grupa ljudi, koji su govorili nekim stranim jezikom i takođe se tu kretali. Kad je hteo da im se približi malo više, primetio je kako se oni naglo udaljiše. To mu je bilo sumnjivo i predloži svome francuskom kolegi da prate te ljude i da ih eventualno legitimišu.
- Taman posla! - reći će Francuz. Pariz je pun stranaca... Kad bismo mi svakog legitimisali!...
- Da, ali Vi znate da kroz koji dan ovde dolazi jugoslovenski Kralj... Ovi mi se ljudi čine sumnjivim...
No Francuz nije hteo više ni da sluša šta mu njegov kolega priča.
- A ja sam, evo, sad apsolutno uveren, da su baš ti ljudi bili oni atentatori, spremljeni da ubiju Kralja, - završi g. Gerald.
Možda je iskusni policajac sa ostrva Mauritius, koji je prošao kroz englesku policijsku školu, bio u pravu. U tom slučaju bila je otklonjena još jedna brana sigurnosti za Kraljev dolazak u Pariz.
U međuvremenu, razarač naše ratne flote "Dubrovnik", na kome je putovao Kralj, približavao se francuskoj obali, praćen od stane nekoliko francuskih ratnih brodova.
Noć je bila burna. Kralj je slabo spavao i bio je vrlo umoran, kada se spremao da izađe na obalu.
Nije hteo "čeličnu košulju"
Uniforma admirala jugoslovenske flote bila je pripremljena za taj dan i kada mu je njegov verni momak Zečević pomagao da se obuče, predložio mu je da ispod uniforme stavi čeličnu košulju, koju je Kralj imao u svome prtljagu. Ova mera predostrožnosti primenjivana je pokoji put, naročito posle neuspelog atentata na Kralja u Zagrebu, godinu dana ranije...
Kralj je, međutim, odlučno odbio da posluša savet svog starog sluge i tako je i treća mera, koja je eventualno mogla da spase život Kralju, bila odstranjena.
Kralj se iskrcao na obalu, gusto posednutom mnogobrojnim svetom, ali pored uzvika "Živeo!", čule su se i bučne demonstracije marseljskih radnika, socijalista i komunista, koji su demonstrirali protiv Kralja - diktatora.
U jednom momentu kralj je zastao, iznenađen ovim što se dešava i svakako mu je moralo biti veoma čudno, da se tako što moglo desiti. Verovatno da su mu kroz glavu prošla sećanja na njegovog oca, kralja Petra, koji je svršio Vojnu akademiju u Saint-Czr-u, učestvovao u francusko-pruskom ratu 1870 godine i premda ranjen, preplivao reku samo da ne bi pao u nemačko ropstvo. Verovatno da su mu takođe prošla kroz glavu sećanja na solunski front, kada se, 1916-18. godine, borio zajedno sa francuskom vojskom protiv zajedničkog neprijatelja. Zar tako da bude dočekan u Francuskoj, koju je on toliko voleo?
Ali to je sve bilo samo za jedan momenat. Kralj se vrlo brzo pribrao, utišao nelagodnost pri pogledu na grupu demonstranata. Sa svojim uobičajenim osmejkom na licu i živim pogledom, srdačno je pružio ruku pretstavnicima francuske Vlade, koji su došli da ga dočekaju. Sišlo se na kej gde je Kralja očekivao, shodno nekom čudnom protokolu, automobil prefekta okruga Bouches-du-Rhone. Ali kakav auto! To je bio verovatno najstariji model te vrste u Marselju. Kralj i pratioci bili su zaprepašćeni.
Onda je nastao pokret. U automobil su seli desno Kralj, levo od njega francuski ministar spoljnih poslova Louis Barthou, a preko **** od njih general Georges. U svom zadnjem delu kola su bila otvorena, tako da su se Kralj i Barthou mogli lepo da vide, dok je general bio skriven pod krovom automobila.
Od strane marseljske policije bilo je predviđeno da nekoliko motocikla prate Kraljeva kola, ali je na zahtev pretsednika marseljske opštine ta uobičajena mera predostrožnosti bila otklonjena sa razloga "da bi policijska pretnja Kraljevih kola sigurno izazvala proteste celokupnog marseljskog stanovništva, kao mera nedemokratskog karaktera" - rekao je predsednik opštine - a on, kao politička ličnost mora da vodi računa o tome, s obzirom na pretstojeće opštinske izbore u Marselju...
Svakako da je za predsednika opštine bila veća briga da njegova partija ima uspeha na izborima i da on bude ponovo izabran, nego li staranje o bezbednosti jednog stranog gosta, pa makar on bio kralj...
Tako je otstranjena i četvrta i možda najvažnija mera predostrožnosti.
Onda je povorka pošla. Pored Kraljevih kola išao je, kao jedini pratilac, jedan major na konju sa izvučenom sabljom u ruci, saobrazno vojničkim propisima.
Predviđeni program za Kraljev doček sadržavao je kao prvu tačku zvaničnog dela: polaganje venca pred spomenikom francuskih vojnika palim na solunskom frontu, Poilus d'Orient.
Ceo put bio je pokriven masom sveta. Jedno mesto bilo je vrlo stešnjeno time što se na sredini ulice nalazio jedan "refuge" tako da između njega i publike, koja je stajala na ulici, nije bio više prostora za majora da sa svojim konjem jaši pored Kraljevih kola, nego je morao da se reši: ili da ide napred ili pozadi. Ali, umesto da se stavi odmah iza kola, on neobazrivo istrči sa svojim konjem ispred njih. Peta, i poslednja mera predostrožnosti, bila je time otklonjena.