SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikazujem rezultate 1 do 25 od 32

Tema: SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE

  1. #1
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE

    Bismillah

    Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosirisvoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigliSrbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji napobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovihratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslijeBalkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo,dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog ratasrpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima,Bosnjacima i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilnostanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenimmaljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda.Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti,pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografskestrukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika.Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina.

    Srpska ideologija osvajanja teritorija

    Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu nasusjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" jenavedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju porucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

    Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu nasusjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" jenavedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju porucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

    Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.

    Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918. godine

    Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim obiteljima su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.

    Otetu zemlju bosnjackih obitelji dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To imje bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji.

    Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucijaoduzeto je 110.922 hektara zemljista.

    Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi daje skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je sintagma - jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeniu vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji.

    Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih obitelji dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

    U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. Godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tompodrucju skoro 1.200.000 clanova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova obitelji dobilo uvlasnistvo i posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda ivlasnistva.

    Povijesno, Banjaluka nije srpski grad

    Pokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom.

    Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanjei kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto.

    Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu.

    Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore.

    Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. Do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosnjacki grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.

    Simbolicna naknada za otetu zemlju

    Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedjuostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete zaoduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista.

    Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacenesu samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija oprovodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.

    Sazetak

    Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji.

    Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji suzivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito srpske, obitelji. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena demografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.

    Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. Godine

    1. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. Godine 2. Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919. 3. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine. 4. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl.novine KSHS 84./1919. godine. 5. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine. 6. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novineKSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine. 7. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od 14. februara 1920. godine. 8. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini.Sl. novine KSHS 111./1921. godine. 9. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije zemljista velikih posjeda zajavne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih stanova.Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine. 10. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine. Znanstveni i strucni radovi 11. Genocid nad buslimanima u Bosni i Hercegovini, agrarnom reformom iz 1918. i 1919. godine, studija financirana od Fonda za naucno istrazivacki rad BiH, Sarajevo, 1991. godine. 12. Kako su Srbi postali zemljoposjednici u Bosni, od Dzenane Efendic Semiz, Muslimanski glas, od 3. V. 1991. godine. 13. Srbi na otetoj zemlji, od Dzenane Efendic Semiz, Novi Vjesnik, 8. VIII.1992. godine. 14. Pravedno 75:25 posto, od Dzenane Efendic Semiz, Vjesnik, od 26. IX.1995. godine. 15. Medjunarodna diplomacija na ispitu savjesti, od Marka Babica, Vjesnik,23. VI. 1995. godine.



  2. #2
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    SVE PROTIV BOSNJAKA

    Srpske lazi, mitologija i izmisljena istorija
    Medju mnogim laznim srbijanskim tvrdnjama u konekciji sa mirovnim pregovorima (1992-1995) bila je i izjava da "prema dokumentima Srbi posjeduju 64 posto zemljista Bosne i Hercegovine, ali su spremni da vrate 15 posto svoga teritorija Bosnjacima od totalnih 70 posto koji su zauzeli."

    Prijevod sa engleskog: Daniel Toljaga, dopisnik Bosnjackog Front-a iz Kanade.

    Znacajna fabrikacija

    Ovo zasigurno nije njihova jedina fabrikacija, nego usprkos vrlo znacajna. Moze se vrlo jednostavno i brzo dokazati da je lazna, provjerom bilo koje zemljopisne knjige izdate prije II Svjetskog rata. Ovim ce biti dokazano da je 51 procenat teritorija Bosne i Hercegovine klasificirano kao sumsko zemljiste, a preostalih 49 posto koristeno za agrikulturu i stocarstvo. Od sumske povrsine, 95 procenata je bilo u vlasnistvu drzave - sto znaci drustveno vlasnistvo svih gradjana - dok je samo 31 procenat zemljista klasificiranog kao agrikulturno bilo u privatnom vlasnistvu Bosnjaka, Hrvata i Srba. Stoga, samo 15 procenata zemljistva Bosne i Hercegovine je bilo u privatnim rukama, sto nikako ne moze opravdati srpske tvrdnje o posjedovanju zemljista, osim kroz mitologiju i izmisljenu istoriju.

    "Popis Stanovnistva i Zemljisnog Vlasnistva iz 1910" - inace, zadnji cenzus sproveden vrlo pazljivo i vjerodostojno od Austro-Ugarske administracije - biljezi da je od privatnog vlasnistva zemljista u Bosni i Hercegovini pravoslavnim Srbima pripadalo samo 6 procenata, katolickim Hrvatima 2.6 procenata, muslimanima Bosnjacima 91.1 procenat i ostalima 0.3 procenta zemljista.

    Medjutim, nakon pobjede Saveznickih sila - koje su podrzavale Srbe - nad Austro-Ugarskim Carstvom, novo-stvoreno i Srbima-dominirajuce Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, zapocelo je "Prvu Agrarnu Reformu" u periodu 1918 i 1919. Tom reformom je Bosnjacima sveukupno oduzeto 2.66 miliona jutara (1,076,675 hektara) zemlje. Kao posljedica, ogroman broj Bosnjaka je ostavljen bez imanja i prisiljen da trazi ekonomski azil, vecinom u Turskoj.

    U slicnoj sceni, Hrvati i Katolicka Crkva su ostali bez svojih imanja, a time i bez svojih mogucnosti za prosperitet. Dr. Stjepan Radic, Hrvatski vodja, bio je ubijen u Skupstini od strane Srbijanskog poslanika Punise Racica, iz razloga sto je izjavio da su Bosanci opljackani od svoga pravednog nasljedja.

    Sve dosadasnje lazne tvrdnju mogu i moraju biti dokazane kao takve

    Konacno, u periodu 1936-1937, vecinom zahvaljujuci pisanjima Radica i nekih muslimanskih clanova Hrvatske stranke, vlada je priznala da bi Bosnjaci morali biti kompenzirani za svoje gubitke u "pogresnom rukovodjenju" agrarnih reformi 1918.

    Odluceno je da se Bosnjacima izdaju certificati za vrijednost oduzete zemlje, koji bi bili placeni u 36 vladinih isplata, sa prvom retroaktivnom isplatom 1935. Medjutim, samo 4 isplate su napravljene.

    Kao posljedica, zemljiste koje je oduzeto od Bosnjaka 1918-1919 ne moze se pripisati kao zemljiste koje "pripada" Srbima, niti se moze zakonski trasferisati njihovim potomcima. Mi isto mozemo dodati da je vrijednost zemljista otetog od Bosnjaka sracunata 60 procenata nize od svoje stvarne vrijednosti tog vremena. Jasno je da je ovo slucaj "ulicne pljacke" kojima su bili pogodjeni muslimanski i katolicki Bosanci, premda su katolici u Bosni posjedovali mnogo manju proporciju zemljista.

    Primjer kako ovo afektuje sadasnje realnosti je agrikulturna dolina Lijevce u blizini Banja Luke, jedno od najplodnijih zemljista u cijeloj Bosanskoj Krajini. Sve do 1918, u tom okrugu nije zivio niti jedan jedini Srbin. Ta povrsina je bila kompletno nastanjena Bosnjacima i Hrvatima.

    Poslije 1918, Bosansku Krajinu su poceli nastanjiva Srbi iz Srbije i iz Like, vecinom "Solunasi" (Srbi originalno iz Salonike i sjeverno-istocnog dijela Grcke) i njihovi potomci. Bosanska Krajina je danas postala "Srpska regija", iz koje su svi ne-Srbi protjerani.

    U "Drugoj Agrarnoj Reformi", koja je trajala u periodu 1945-1946, ponovo, oni koji su najgore prosli su bili ne-Srpski vlasnici zemlje u Bosni, Vojvodini i Slavoniji. Nikakva kompenzacija nije placenu za otetu zemlju iz razloga sto su navedeni zemljovlasnici bili proglaseni "neprijateljima naroda" i "ratnim bogatasima". Sva zemlja koju je vlada Josipa Broza Tita odlucila da oduzme je bila "prema odluci narodne skupstine" i mocnih sluzbenika, gotovo ekskluzivno Srba. Ovo je postignuto bez ikakvih sluzbenih registrija ili validnih sudskih odluka.

    Cesus 1991: Muslimani, Hrvati i "Jugosloveni"

    Zato, sve dosadanje lazne tvrdnje mogu i moraju biti dokazane kao takve. Prema zadnjem popisu stanovnistva iz 1991 godine, Bosnjaci i Hrvati su cinili 61 procenat stanovnistva Bosne i Hercegovine. Ako se uzme u obzir cinjenica da je bio i razumljivo veliki broj Bosnjaka i Hrvata koji su se izjasnili kao "Jugosloveni" (reflektirajuci njihov status kao pripadnika mijesanih brakova ili njihov prigovor slamanju bivse Jugoslavije u zasebne republike), sveukupni procenat Bosnjacke i Hrvatske populacije je vjerovatno blizi ka 66%.

    Na drugoj strani, od 31.3 procenta populacije Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao Srbi u censusu 1991 godine, od tog broja, oko 10 procenata su bili vojni oficiri i njihove familije koji su dosli u Bosnu i Hercegovinu vecinom iz Srbije i Crne Gore. Od pocetka rata, oni su se vecim dijelom vratili u Srbiju i Crnu Goru.

    Stoga, realni procenat Srba u Bosni i Hercegovini je u prosjeku 28%, ili znacajno manje nego jedna trecina sveukupne populacije 1991.

  3. #3
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    KOB BOSANSKE PAMETI

    Kraljevina Jugosalvija
    Formiranjem Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca 1918. godine kao zajednice svih juznih Slovena nastaje nov period otvorenog osporavanja Bosne i njena naroda. 31. decembra 1918 formirana je Narodna vlada Bosne i Hercegovine koja je vrlo brzo pretvorena u Zemaljsku upravu a ona 14.07.1921. godine u Pokrainsku upravu da bi 1924 godine bila i ona likvidirana. Bosna se prostorno rastace na upravne oblasti: Sarajevsku, Tuzlansku, Bihacku, Travnicku, Mostarsku i Vrbaska - Banjalucka oblast. Ta agonija otvorenog rastakanja Bosne u Kraljevini Jugosalviji je nastavljena uvodjenjem diktature kralja Aleksandra Karadjordjevica 6. januara 1929. godine kojim se Bosna dijeli u cetiri banovine sa dominantnom srpskim vecinom u njima (Drinska, Vrbaska, Primorska i Zetska) sa sjedistima u Sarajevu, Banjaluci, Splitu i Cetinju.

    U doba Kraljevine Jugoslavije pod direktnom vlascu i uticajem Srbije i njena kralja ekonomskim, vojnim, policijskim i politickim mjerama zatire se svaki osjecaj bosanske posebnosti, favorizuju se prosrpske ambicije i favorizuje bosanska pravoslavna elita od koje se trazi da se otvoreno stavi u sluzbu unistenja Bosne i njeno ukljucenje u Veliku Srbiju. 1939. godine u Srpsko-Hrvatkoj nagodbi (Cvetkovic - Macek) kojom se nastoji ostvariti razgranicenje izmedju Srba i Hrvata formirana je samoupravna jedinica Hrvatska banovina ili Banovina Hrvatska kojoj je prikljuceno i 13 kotara koji su uvjek bili sastavni dio Bosne. Ni ovaj put Bosnu i Bosance niko nistanije pitao. Granice tada povucene na karti su bili prostori sukoba srpskih i hrvatskih nacionalalista u drugom svjetskom ratu, cijenu su placali Bosanci.

  4. #4
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    BOSNA OD 1918. DO 1991. GODINE

    Etnicka kategorizacija Bošnjaka u BiH od 1918. -1991.
    U doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugosalvije, DRJ, FNRJ i SFRJ, Bošnjaci, vec uveliko nacija, dozivljavaju sve vecu degradaciju koju joj donose institucije monarhije, a kasnije i socijalizam olicen u jednopartijskom sistemu. Prividno uvazavani, bivaju srozani na puku vjersku zajednicu i na etnicko-nacionalno ignoriranje, odnosno - nepostojanje.

    Po osvnivanju hegemonisticke, karadordevicevske SHS sa izrazitim centralizmom, po Vidovdanskom ustavu iz 1921. BiH je administrativno podijeljena na šest oblasti, ali na takav nacin da su u svakoj jednici Bošnjaci u manjini, a Srbi u vecini. Zatim, uvodenjem šestojanuarske diktature 1929. BiH biva još više razbijena kao povijesna i teritorijalna cjelina. Razdjeljena je u cetiri banovine: Drinsku (glavni grad Sarajevo), Vrbasku (Banjaluka), Zetsku (Cetinje) i Primorsku (Split). Daljnja dezintegracija domovine Bošnjaka desila se 1939. kada je po sporazumu Cvetkovic - Macek formirana Banovina Hrvatska u ciji je teritorijalni sastav ušlo trinaest bosanskohercegovackih kotara. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) je insistirala da se pored Banovine Hrvatske oformi i Banovina Bosna, ali do toga, naravno, nije došlo. Sve ovo je bilo praceno sve intenzivnijim obespravljivanjem Bošnjaka. Rad JMO, ionako cesto opstruiran od rezima, još više je razvodnjen osnivanjem Jugoslavenske muslimanske narodne organizacije (JMNO). Ta partija je bila filijala beogradskog rezima. Bošnjacima se ukida pravo da autonomno vode svoje vjerske i vakufske poslove, a sjedište Islamske vjerske zajednice iz Sarajeva se premješta u Begorad.

    Po osnivanju Nezavisne Drzave Hrvatske BiH je sasvim eliminirana kao drzavna zajednica. Sprovodi se temeljna indoktrinacija da su Bošnjaci samo "Hrvati islamske vjeroispovijesti" i da je BiH koljevka hrvatstva. Bošnjaci tada ne postoje kao nacija, a to je i statisticki dokazivano u popisu stanovništva. Krajnja autonegacija Bošnjaka kao nacije našla se u tezi da su Bošnjaci germanskog porijekla i da kao takvi imaju vitešku cast da svoj suverenitet ostvare u sklopu nacistickog Treceg rajha. Tada dolazi do formiranja "Bosanske muslimanske legije" i 13. SS "Handzar" divizije, pod nacistickom komandom, koje na svu srecu nisu bile duga vijeka. Medutim, merhametli duše, Bošnjaci su vec 1941. rezolucijama njemackim vlastima protiv ustaškog terora, ustali u zaštitu svojih komšija Srba u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Prijedoru.

    Zaista stravicni cetnicki pokolji, ali i ustaški zlocini nad Bošnjacima u II svjetskom ratu ucinili su da u ratu nestane oko 103.000 Bošnjaka, što je procentualno najveci broj zrtava medu svim Slavenima (u odnosu na prirodni priraštaj stanovništva) - ukupno: 8,10 %. (Drugi su Srbi i Crnogorci sa zajednickim procentom od 7,20 %.) Socijalizam je poslije rata donio nekoliko akata koji su sasvim osiromašili vecinu Bošnjaka. Zakonom od nacionalizaciji 1945. oduzeta su privredna preduzeca bogatih Bošnjaka. Izvršena je agrarna reforma 1946. kojom je oduzeta sva zemlja iznad trideset dunuma (tri hektara) onim bošnjackim zemljoposjednicima koji sami ne obraduju ta imanja. A 1948. donešen je novi zakon o nacionalizaciji kojom su od Bošnjaka oduzete zanatske radnje, trgovine i višak stambenog prostora. Ništa nije pomoglo što je pedeset Bošnjaka proglašeno narodnim herojima. Oni su se tada skrivali iza konspirativnih srpskih imena i nadimaka: Miro, Saša, Aco, Crni itd i nisu ni mogli ni smjeli da uticu na ishod borbe protiv "klasnog neprijatelja" - svojih sunarodnjaka, osiromašenih aga i begova, zanatlija i trgovaca.

    Komunisti su hladnokrvno od monarhista preuzeli termin - muslimani - za Bošnjake i to ugradili u odluke vec I Zasjedanja Antifašistickog vijeca narodnog oslobodenja BiH (ZAVNOBiH): "...da zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena BiH, u kojoj ce biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih." Uz to, ta zavnobihska "puna ravnopravnost" ubrzo se vidi iz ustavne definicije FNRJ u kojoj Bošnjaci uopce nisu spomenuti kao nacija, cak ni kao muslimani. Osim toga, u pocetku je u grbu FNRJ bilo pet buktinja koje su simbolizirale samo pet konstitutivnih juznoslavenskih nacija, ali kasnije je to "prevazideno" grbom SFRJ, pa je dodata i šesta buktinja, ali je i tada svaka baklja predstavljala po jednu republiku, a ne naciju. Istrajnost u toj "ravnopravnosti" najocitije se vidi po formulacijama u popisima stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini:

    1946. godine od 885.689 Bošnjaka, kao "Srbi-muslimani" izjasnio se 71.991 Bošnjak, kao "Hrvati-muslimani" izjasnilo se 25.295 Bošnjaka, a onih casnih, "neopredjeljenih" bilo je najviše - 778.403.

    1953. bilo je 891.800 Bošnjaka. Komunisti su uvidjeli besmislicu svoje nacionalno-vjerske kovanice, pa su se svi mogli izjasniti kao "neopredjeljeni". Dakle, Bošnjaci se ni tada nisu mogli izjasniti kao nacija, jednostavno, nacionalno nisu postojali. Šta li su mislili komunisti: da se Bošnjaci ne znaju, ne zele, ili ne smiju da opredjele???

    1961. bilo je vec 1.138.685 "nacionalno neopredjeljenih Jugoslavena". Time je opet Bošnjacima priznato drzavljanstvo, ali još ne i nacija.

    1971. bilo je 1.482.430 "muslimana" - dakle vijernika, jer sjetimo se, musliman je vjerska pripadnost islamu. Vecina Bošnjaka je bilo time zadovoljna, pošto još uvijek nisu postali svjesni da su nacija. Grijale su ih pateticne uspomene na stare vjerske tradicije.

    1981. bilo je 1.630.033 "muslimana u etnickom smislu". Tada se otišlo za korak dalje u poistovjecivanju vjere i nacije, što je apsurd, jer vjera ne odreduje naciju, pošto je pojam vjere širi od pojma nacije.

    1991. bilo je 1.903.096 "Muslimana u nacionalnom smislu". Zbog politickog usijanja bošnjacki politicki vrh nije smio promovirati bošnjacku naciju. Paradoks: vjera je dignuta na rang nacije, kao što su uradili bosanski katolici i pravoslavci prije preko stotinu godina. Bošnjaka je tada bilo u procentima: 43,48 %, Srba 31,21 %, Hrvata 17,30 %, "Jugoslavena" 5,54 %, i ostalih (dvadeset i dvije nacije) sa ukupnim procentom od 2,46 %. Uz to je bilo 12 % Bošnjaka koji su se izjasnili kao "Jugoslaveni", u 4 % slucajeva su to ucinli Srbi, a Hrvati samo 1 %.

    (NAPOMENA: Podaci iz popisa se ne podudaraju (1947 i 1963) sa podacima navedenim pod rubrikom Popis)

    Da bi se Bošnjaci uspavali, komunisti su od 1945. do 1990. na podrucju cijele Jugoslavije obnovili i izgradili ukupno 950 dzamija i drugih vjerskih objekata. Da su komunisti priznali Bošnjacima status nacije, po svojim, lenjinistickim koncepcijama bili bi duzni da toj istoj naciji daju i drzavu. Ali to nije dolazilo u obzir, jer su nosioci tog komunizma bili srpski hegemoni. Opet isti rezon: šta ce vjerskoj grupi drzava? Dovoljno joj je i vjerska zajednica. A i ona je bila diktirana iz Beogradu.

    Jezik je zvanicno bio srpskohrvatski, ili hrvatskosrpski i nije bilo pomena o postojanju "nekakvog" bosanskog jezika. Pri izradi Rjecnika i Pravopisa sh/hs jezika nije konsultiran ni jedan bošnjacki filolog. Podjednako se uz latinicu pisala i cirilica. Od svih bošnjackih pisaca samo je jedan bio zastupljen u gimnazijskom udzbeniku "Historija knjizevnosti jugoslavenskih naroda" (u cetiri knjige): Skender Kulenovic, sa "Stojankom, majkom Knezopoljkom". Nije bilo ni Selimovica, ni Dizdara, a kamo li drugih. Bošnjaci su prihvatajuci floskulu sh/hs jezik odricali sebi pravo na svoj nacionalni, bosanski jezik. Tek u popisu stanovništva iz 1991. godine jasno je izrazeno postojanje bosanskog jezika: 92 % Bošnjaka se izjasnilo da im je maternji jezik bosanski. Srbi su rekli da im je maternji jezik srpski u 67 % slucajeva, a Hrvati da im je maternji hrvatski u 47 %. Cinjenica je da u BiH zive tri nacije koje imaju pravo da koriste svoje nacionalne jezike, naravno - ravnopravno. Koliko je ziv civilizacijski gen Bošnjaka ilustrira kuriozitet "bogumilske dopisnice". Student Bošnjak iz Visokog, na studijama u Sarajevu javio se svojoj majci dopisnicom koju je napisao bosancicom. Tom pismu ga je naucila njegova ebejka (nana), a ovu njena majka i tako unazad do iskona. Po Ustavu iz 1974. godine stanovnici BiH su dobili status Drzavljana BiH i SFRJ, ali Bošnjacima ni tada nije priznato da su nacija, da imaju svoj jezik, knjizevnost, kulturu i povijest.

  5. #5
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    Vojna industrija u Bosni i Hercegovini i vojno privredni interesi nacističke Njemačke



    Industrijski potencijali Bosne i Hercegovine nisu bili do 1941.godine, kao ni privredni potencijali Jugoslavije u cjelini, organizovano uključeni i mobilisani u ratne potencijale zemlje, iako je sirovinska baza zemlje, kao i postojeći industrijski kapaciteti, pružala neophodne preduslove i objektivno omogućavala zadovoljenje osnovnih materijalno ekonomskih potreba vojske. Izvjesne administrativno ekonomske mjere vojnih i državnih organa Kraljevine Jugoslavije u ovome periodu, kao nedovoljne, nesistematske i nesavremene nisu odgovarale planskoj mobilizaciji provedenoj blagovremeno u miru, kojom bi se privreda zemlje sa sveukupnim ekonomskim izvorima mogla efikasno i brzo prilagoditi ratnim uslovima i potrebama vođenja rata.[1]

    To ne znači da istovremeno nisu postojali vrlo argumentovano razrađeni vojno politički i ekonomski programi, kao onaj vezan za ime Milivoja Savića, koji su u određenoj zakonskoj regulativi i angažmanu državnih vrhova tražili osnovne preduslove za provođenje takvoga programa industrijske politike koji bi imao za rezultat " opštu državnu mobilizaciju ", odnosno skladan i istovremen odnos opremljenosti i mobilizacije vojske sa mobilizacijom ekonomskih potencijala Jugoslavije.[2] Savić je svoje tvrdnje potkrepljivao iskustvima prvoga svjetskog rata, koja su pokazala da je važnost ratne industrije isto tako bitna u vođenju rata i da isto tako utiče na ishod rata kao i vrijednosti izučene i pripremljene vojske Suština Savićeve koncepcije pretpostavljala je da se sva moguća vojna sprema izrađuje u zemlji, a ne da Jugoslavija, pored postojeće sirovinsko ekonomske baze, zavisi od uvoza u vrijeme rata i ekonomsko političkih kriza, kao i da se sve fabrike kao i ostali sirovinsko prerađivački kapaciteti trebaju podići i koncentrisati u sredini zemlje, odnosno u Bosni. Pored strateških razloga u prilog ovakvih traženja išlo je i bogatstvo Bosne i Hercegovine u strateškim sirovinama potrebnim za vođenje rata, kao i već postojeći industrijski kapaciteti koji su te sirovine prerađivali.

    Praktični koraci u oživotvorenju ovakvih koncepcija predviđali su kvalitativno i kvantitativno poboljšanje industrije željeza u Bosni, te koncentraciju iste takve proizvodnje samo u Bosni preseljenjem onih iz Slovenije, Jesenice i Štore, u područje Prijedora. Tu bi se na bazi visoko kvalitetne željezne rudače iz Ljubije formirala željezarska industrija, koja bi pored željezara u Varešu i Zenici prerađivala gvožđa finoga čelika, neophodnog za vojnu proizvodnju. Preseljenjem negdje kod Prijedora fabrike za proizvodnju municije velikog kalibra Turnova Guštan Ravne, te izrada čaura i baruta iskorištavanjem poznatih postojećih sirovina i polufabrikata u Bosni, kao soli, kalofonijuma, ferosilica, hlora, azotne kiseline i td., formirala bi se autonomna vojna industrija, u najmanjoj mjeri ovisna o uvozu i promjenama na vanjskom tržištu.

    Teze takozvane "nove ekonomske politike" Milana Stojadinovića pretstavljale su u principu ono što je u državnoj administraciji ranije zastupao Milivoje Savić.Stojadinović se potrudio da u svojim spektakularnim govorima, kao prilikom polaganja kamena temeljca novoj željezari u Zenici, uvijek ističe da je njegov program važan i za " zemaljsku odbranu ".[3]

    Vojna industrija u Kraljevini Jugoslaviji, sve do 1937. godine razvijala se neplanski, sa vrlo skromnim investicionim ulaganjima države. Iako je najveći dio budžetskih sredstava izdvajan za vojne nabavke, s druge strane država nije bila jako zainteresovana da uveća svoje učešće u samoj ratnoj industriji u zemlji. Zastarjeli i oportunistički pogledi državnih i vojnih vrhova na budući rat, kao i nemotivisanost domaćeg investicionog kapitala onemogućavali su opsežnije mjere i pripreme za odbranu zemlje, pa zato ni izvjesne administrativne akcije u vezi sa organizovanjem rata nisu donijele rezultate, kao ni državna intervencija u samoj privredi, pojačana nakon 1939. godine, kada je država kao većinski akcionar postala najveći industrijalac u zemlji.

    Pod uticajem iskustava iz prvoga svjetskog rata kao i francuske vojne doktrine razvoj vojne industrije u Jugoslaviji je, uglavnom, vezan za razvoj artiljerije, koja je u periodu između dva svjetska rata obilježena modernizacijom i uvođenjem novih modela oružja. Kako su industrijski kapaciteti vojne industrije bili nedovoljni i nisu zadovoljavali ni kvalitativno ni kvantitativno, to je Jugoslavija, u cijelom tom periodu, najveći dio vojnih potreba obezbjeđivala uvozom i to iz Francuske, Belgije, Čehoslovačke, Italije i Njemačke, a od 1935. godine sve više, a nakon 1936. godine uglavnom iz Njemačke. Osim gotovog naoružanja, municije i polufabrikata za izradu pojedinih vojnih komponenti, Jugoslavija je uvozila i osnovne sirovine za vojne potrebe, kao npr. komponente za izradu eksploziva, jer sirovinske mogućnosti zemlje, uz postojeće prerađivačke kapacitete, nisu bile prilagođene vojnoj proizvodnji.

    Nije postojao ni jasan uvid ni saznanje šta je sve mogla da pruži domaća industrija. To se potvrđuje i na primjeru pokušaja dobivanja domaćeg baruta od drvne celuloze nitrisanjem. Zavod "Obilićevo " u Srbiji je eksperimentisao dobivajući celulozu sopstvenom proizvodnjom, a u Bosni je već odavno postojala fabrika celuloze sa tradicijom u proizvodnji i sirovinskom bazom, i to još u vlasništvu države. Bosna i Hercegovina je imala velike količine otpadnog uglja koji se, kao niskokalorični ugalj tuzlanskog bazena, izvanredno povoljno mogao iskoristiti za proizvodnju azotne kiseline, bazne sirovine vojne industrije. Dok su ta bogatstva propadala ili se neracionalno koristila Jugoslavija je uvozila mnoge produkte koje je mogla sama proizvoditi, pa i tu istu azotnu kiselinu.[4] S druge strane, neke izuzetno značajne proizvode za rad vojne industrije, u cjelokupnom iznosu proizvodnje, Jugoslavija je izvozila. Proizvodnja "Bosanskog dd za elektrinu" u Jajcu, koja se uglavnom kretala oko ferosilicija, odnosno kalcijevog karbida, a zatim hlora i hlornih derivata bila je usmjerena prema zemljama uvoznicama Češkoj, Mađarskoj, Turskoj i Njemačkoj. Od 1938. godine kada je IG Farbenindustri potčinio većinskog akcionara Dinamit Nobel Bratislava interesnoj zajednici u Beču, cjelokupna produkcija ferosilicija se usmjerava u Treći Rajh.

    Uvozeći vojnu opremu i naoružanje, a ne razvijajući sopstvene prerađivačke kapacitete na bazi domaćih sirovina, Kraljevina Jugoslavija ostaje stalno ovisna o uvozu, pri čemu je ratni potencijal i odbrambena moć zemlje stavljena u funkcionalnu ovisnost od mogućnosti uvoza i vezanosti za spoljnog partnera.

    Sve do 1941. godine kičmu cjelokupnog ratnog potencijala Kraljevine Jugoslavije činila je ratna industrija u užem smislu, kao industrija koja je davala proizvode koji su služili neposredno u vojne svrhe. Ova industrija bila je koncentrisana u pet državnih i vojno tehničkih zavoda i nekoliko manjih vojnih preduzeća i fabrika u privatnom vlasništvu. Tek po izbijanju svjetskog rata 1939. godine poduzete su neke mjere za planski razvoj vojne industrije, država forsira i privatnu vojnu proizvodnju, ali cjelokupna vojna industrija dočekat će 1941.godinu vojno i tehnički nespremna.

    Izgrađeni kapaciteti bili su neusklađeni, kako u okviru sistema oružje-municija, tako i za pojedinu vrstu proizvodnje, jer je nedostajao najveći dio baruta, eksploziva, kapsli, upaljača, čelika, i td., neophodnog repromaterijala i dijela sirovina, koji su se, uglavnom, uvozili. Proizvodna oprema bila je u cjelini iz uvoza i u rezervnim dijelovima u potpunosti ovisna o uvozu. Većina izgrađenih kapaciteta nije bila dovršena i imala su minimalnu proizvodnju, što je ponekad predstavljalo više radioničku nego industrijsku proizvodnju. Ako tome dodamo nabavke naoružanja raznih tipova i porijekla, onda se lako može shvatiti haotično stanje u opremanju i snabdijevanju jugoslovenske vojske.

    Kao najznačajniji pogon vojne industrije u Bosni i Hercegovini u međuratnom periodu bio je Vojno tehnički zavod u Sarajevu, osnovan 1929. godine. Od 1. januara 1936. godine i Zavod u Sarajevu je pored onih u Čačku, Obilićevu ( Kruševac ), Kamniku i Zagrebu ušao u sastav Vojno tehničkog zavoda u Kragujevcu. U Zavodu u Sarajevu izrađivala se artiljerijska municija bez upaljača, dnevnog kapaciteta oko 1.000 komada. Zavod se od 1938. godine modernizuje i proširuje, a 1940. godine traži se stručna i tehnička pomoć Škodinih Zavoda za puštanje u rad odjeljenja kod sela Gornja Vogošća, kao i za izgradnju postrojenja za izradu puščane municije u Busovači.[5]

    U okviru investicionog plana "Jugočelika", jugoslovenska vojska je finansirala i izgradnju kovnice za topovske dijelove i puščane cijevi u Ilijašu, kao i presaonicu za izradu artiljerijske municije, koja je završena 1939. godine.Naime, u skladu i sa inicijativama da je potrebno povećati značaj Bosne, prije svega sa vojno strateškog gledišta, a i da je neophodna jedna velika željezara koja će proizvoditi polufabrikate i fabrikate za državnu odbranu i javne objekte, dolazi do naglog proširenja Željezare u Zenici i izgradnje vojnih objekata u Ilijašu i Vogošći. Međutim, "Jugoslovenski čelik" nije u mnogome poboljšao disproporciju između pojedinih faza prerade gvožđa, jer Jugoslavija i dalje ostaje pretežno izvoznik gvozdene rude, a uvoznik finalnih proizvoda od željeza. S druge strane, od vrlo ambicioznog projekta izgradnje svih komponenti neophodnih za postojanje autonomne metalurgijske industrije, od sirovine do finalnog proizvoda, izgrađeni su samo dijelovi, kao u okviru Vojno tehničkih zavoda u Vogošći i Ilijašu, kovnica topovskih i puščanih cijevi i presaonica artiljerijske municije.[6]

    Godine 1939. i 1940. Ministarstvo vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije namjeravalo je da osposobi malu ratnu industriju koja bi omogućavala da Jugoslavija u slučaju rata bude neovisna od nekih komponenti neophodnih za vođenje rata, kao glicerina potrebnog za proizvodnju eksploziva. Organizacija proizvodnje glicerina bila je zamišljena tako da se osnuju tri fabrike sirovog glicerina u raznim mjestima zemlje, i to u Kreki kod Tuzle, u Beogradu i u Jagodini, svuda u vezi sa fabrikama kvasca, jer je kvasac potrean za fermentativnu proizvodnju glicerina iz sirovog šećera. Takav način proizvodnje trebao je biti prilagođen ratnim uslovima, jer je ovakva proizvodnja glicerina pod normalnim uslovima nerentabilna i dolazi samo u obzir u slučaju rata, kada nema dosta otpadaka glicerinskih lužina kod fabrikacije sapuna. U vezi sa ondašnjim kartelom kvasca sklopljen je sporazum u cilju izgrađivanja tih fabrika i jedne centralne rafinerije glicerina negdje u Srbiji, gdje bi se produkt, sirovi glicerin iz pomenutih fabrika rafinirao. Tako je uslijedila izgradnja pogona u Kreki, koji su do aprilskog rata bili dovršeni, ali nisu pušteni u rad.[7]

    U okviru privatne fabrike naoružanja "Vistad" Valjevo, godine 1936. pušteni su u rad pogoni "Višegradske industrije Stanković a.d." Ovi pogoni proizvodili su ručne i avionske bombe. Fabrici vagona u Slavonskom Brodu 1940. godine dodat je još jedan pogon za presovanje i oblikovanje avionskih bombi tijela, koja su se isporučivala fabrikama u Valjevu i Višegradu. Trotil, koji je služio za eksplozivno punjenje bombi izrađivao se u fabrici u Bariču, kod Obrenovca, maksimalnog mjesečnog kapaciteta do 20 tona. U fabrici u Višegradu izrađivali su se upaljači za bombe, punile bombe i dobivao finalni proizvod.[8]

    Fabrika terpentina i kalofonijuma u Višegradu proizvodila je ova dva hemijska polufabrikata na osnovu ekstrakcije crnoga bora, kojim je Bosna bila tako bogata. U međuratnom periodu proizvodnja ove fabrike zadržala je istu strukturu tehnološki zastarijevajući i od stepena koji je još postigla austrougarska vojska, proizvodeći u ovoj fabrici kalofonijum kao nephodan elemenat pri izradi municije ( izlijevanje šrapnela ).

    Nepostojanje koncipiranog i osmišljenog domaćeg razvoja naoružanja i vojne opreme te neusklađenost kapaciteta kao posljedica dovodilo je do velikih teškoća u postojećoj proizvodnji i snabdijevanju, pa je uvijek, po pravilu nedostajao ili kasnio po neki od vitalnih dijelova iz uvoza ili domaće proizvodnje, za otpočinjanje ili finalizaciju, kao što je tehnička dokumentacija, repromaterijal, kapsle, barut, dijelovi i sklopovi i sl.

    Određene intencije u pogledu državne intervencije u oblasti vojne industrije, veća izdvajanja Ministarstva vojske vojno tehničkim zavodima važe negdje od 1937. odnosno čak od jeseni 1939. godine, kao i tendencije za organizovanjem i povećanjem i domaće proizvodnje i uvoza. Međutim, političko privredna penetracija nacističke Njemačke, koja od 1938, godine dobiva forme prave ofanzive preuzimanjem pozicija austrijskog i češkog kapitala ( Dinamit Nobel, Spollek, Solvay, Škoda itd. ) imala je za cilj, pored ostaloga, upravo i sprečavanje organizovanja i izgradnje jedne takve samostalne industrije u Jugoslaviji, isto kao i metalurgijske i hemijske u proizvodnji finalnih produkata. Kao dio specifične metodologije njemačke privredno političke agresije bio je i izvoz naoružanja od 1936. godine, uslovljavan povećanom isporukom strateških sirovina, a od avgusta 1940. godine i nametanja neutralnoj Kraljevini Jugoslaviji obaveze da obustavi izvoz u zemlje sa kojima je Treći Rajh u ratnom stanju, onih sirovina i poljoprivrednih proizvoda koji bi doprinosili privrednom ili vojnom jačanju protivnika.[9]

    Pojačana državna intervencija na jačanju materijalne baze odbrane, kao što su bili pokušaji nabavke naoružanja iz SSSR-a, Japana, planovi o izgradnji domaće industrije aluminijuma na bazi hercegovačkog i dalmatinskog boksita, zaduženja kod Narodne Banke za nabavku rezervi hrane, špekulativne mjere države u vezi sa porezima na račun ratne opasnosti, inflacija kao posljedica zaduživanja države i td.[10] u inače nesređenom stanju povećavalo je još zbrku u snabdijevanju, održavanju i obuci. Sve slabosti države u odbrambenoj moći zemlje pokazale su se u kratkotrajnom aprilskom ratu, kada, pored ostaloga, nije iskorišteno ni postojeće naoružanje, ni količinski ni rasporedom.

    Sve organizacione mjere u privrednom pogledu poduzete u okviru opštih priprema za napad na Kraljevinu Jugoslaviju bazirale su se na bogatom iskustvu svih vidova privredno obavještajne djelatnosti i zavidnih privrednih pozicija proizašlih iz interesa koje je Treći Rajh imao do aprila 1941. godine na jugoslovenskom prostoru. To je rezultiralo izvanrednom vojno geografskom pripremljenošću njemačkih trupa, koje su raspolagale detaljnim gotovim evidencijama, od podataka o lokacijama i zalihama pogonskog goriva do magacina za čuvanje brašna, količina sirovina kod pojedinih fabrika, te do bitnih privrednih pogona i lokacija koje su izuzete kao eventualni ciljevi avio i artiljerijskog bombardovanja. Tako je odjeljenje za privredu njemačke 2. armije raspolagalo sa kartotekom za 174 naselja i 473 pogona u zoni svoga nastupanja.[11]

    Od početka agresije na Kraljevinu Jugoslaviju, a naročito u toku izvođenja borbenih dejstava, razvoj događaja bio je sve jasniji sa nacističkom predominacijom, a sa italijanskom inferiornošću i velikim zakašnjenjem. Nijemci su žurili, koristeći svoje borbene uspjehe, da pročešljaju i očiste od neprijatelja što širi prostor oko Sarajeva i jugoistočno od njega prema Jadranskom moru u cilju "…hitno prikupljanje i osiguranje plena, pre svega u oblasti koje treba predati Talijanima."[12]

    Već 18. aprila 1941. godine, isti dan kada su stupile na snagu odredbe o kapitulaciji vojske Kraljevine Jugoslavije, Vrhovna Komanda Vermahta po ovlaštenju Kajtela dostavila je Ministarstvu spoljnih poslova Rajha svoje zahtjeve za podjelu teritorija Jugoslavije i za povlastice Vermahta na teritorijama ustupljenim saveznicama. Pod tačkom : "III., 1.) d.) Polazeći od toga, nemačkim oružanim snagama se ustupa pravo da preduzimaju sve za vođenje rata neophodne mere u pogledu eksploatacije vojnih postrojenja, saobraćajnica, uređaja veze i novogradnji."[13]

    Za tretman Bosne i Hercegovine u postokupacionom periodu kod nacista je bio, pored ostaloga, prisutan i jedan veoma značajan razlog, a to je pitanje prisvajanja ratnoga plijena. U uputstvu Odjeljenja za pozadinu 2. armije od 20. aprila 1941. godine, podčinjenim jedinicama stoji da " s obzirom na privrednu situaciju Nemačke prikupljanje plena dobija poseban značaj, te da bi se sprečilo da se razvuče i izgubi dragoceni plen treba brzo prikupiti plen i obezbediti ga."[14] Naime, tokom operacija u vrijeme aprilskog rata najveći dio oružane sile i snaga Kraljevine Jugoslavije pretrpio je poraz i rasipanje upravo na tlu Bosne i Hercegovine. Tako se postavljalo pitanje pripadnosti najvećeg dijela ratnog plijena, ne samo naoružanja i vojne opreme već i čitavog niza raznih drugih dobara koja su podvođena pod pojam ratnog plijena. U odredbama o kapitulaciji vojske Kraljevine Jugoslavije ratni plijen je regulisan pod tačkom: " 17) Sva uređenja i postrojenja vojne sile i privrede uračunavši i saobraćajna sredstva imaju se predati neoštećena. "

    Uz ove odredbe ide i daljnje preciziranje ratnog plijena:

    " Prilog o ratnom materijalu u pojedinostima:

    Municija. Konji. Vozila. Motorna vozila. Oklopljena vozila. Gumeni delovi motornih vozila. Pogonski materijal. Rezervni delovi. Radionice. Odećna i ostala oprema ( naročito čizme, koža i td. ) Logorska oprema (naročito šatori i cirade i td.). Hrana. Sanitetski i veterinarski materijal. Vazduhoplovi i vazduhoplovni materijal.[15]

    Čitav postupak oko formulisanja odredaba bezuslovne kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije vodila je njemačka strana, koja je i regulisala ovako opširne i precizne odredbe o ratnom plijenu. A pošto su iste odredbe važile i za italijansku stranu Nijemcima je bilo jako važno da nađu načina da što bezbolnije po savezničke odnose sa Italijom dođu do najvećeg dijela jugoslovenskog ratnog plijena. Pod pojmove ratnog plijena nisu se podvodila samo pokretna dobra, koja su se relativno lako mogla prebaciti, nego i nepokretna dobra pod pojmom npr. radionice. Nacisti, koji su prošarali gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, nisu htjeli olako prepustiti njenu ratnu industriju i druge pogone u čijoj je izgradnji učestvovala jugoslovenska vojska, i one ekonomske potencijale Bosne i Hercegovine, kao što su boksit, željezna rudača, mangan drvo i td., koji su bili direktno u funkciji vojno privrednog potencijala Trećeg Rajha u ratu koji se i dalje vodi. Ulazak Bosne i Hercegovine u sastav Nezavisne Države Hrvatske koja je u interesnoj sferi Italije i u kojoj su Nijemci "politički nezainteresovani " i " privredno zainteresovani ", bila je kompromisna formula koja dokazuje kako su Nijemci često puta znali nešto žrtvovati s obzirom na formu, ali nikada s obzirom na suštinu.

    Još prije nego su u Bosnu stigli stručnjaci iz preduzeća "Hermann Göring Werke", u Vojno privredni štab Jugoistok u Beogradu počeli su pristizati izvještaji pojedinih komandi za sirovine, sa opširnim detaljima rezultata izviđanja. Do kraja maja 1941. godine podnijeti su izvještaji od ovih komandi o izviđanju 26 fabrika, a početkom juna 1941. godine za daljnih 9, čime je, uglavnom, završeno izviđanje fabrika i pogona, koji su dolazili u obzir za proizvodnju za potrebe Vermahta, na jugoslovenskim područjima koja su bila pod kompetencijom Vojno privrednog štaba u Beogradu.

    Početkom juna 1941. godine Uprava za vojnu privredu i naoružanje Trećeg Rajha donijela je odluku o daljnjem iskorištavanju neophodnih pogona, fabrika, mašina, kao i stručne radne snage u ovim fabrikama za potrebe Vermahta. Na području NDH Vojno privredni štab je, već aprila 1941. godine pokazao interes za pojedine pogone, koje je označio kao kapacitete koji će proizvoditi direktno za potrebe njemačke vojske:

    1. "Vistad, Višegradska industrija, Višegrad
    2. Zavodi Sarajevo
    3. Pirotehnika Sarajevo
    4. Zavodi municije, Vogošća kod Sarajeva
    5. Jugočelik A.G., Ilijaš
    6. Fabrika vagona, mašina i mostogradnje A.G., Slavonski Brod."

    Tehnika naoružanja za vazduhoplovstvo zatražila je, takođe, na upravljanje: fabrike za industriju čelika, oklopnih ploča manjih dimenzija kod firme "Jugočelik A.G." u Zenici.[16]

    Svi privredni kapaciteti u Bosni i Hercegovini, koji su pripadali do aprilskog rata jugoslovenskoj vojsci, ili je u njihovoj izgradnji učestvovala jugoslovenska vojska, odnosno po vrsti proizvoda imali su značaja za vojnu proizvodnju, shodno odredbama o kapitulaciji jugoslovenske vojske pripali su Trećem Rajhu kao sili pobjednici.Demarkacionom linijom, koja od vojne postaje stalna linija razgraničenja njemačke i italijanske interesne sfere, kao i rezultatima konferencije u Beču 21-22. aprila 1941. godine " s obzirom na specijalne ekonomske interese Nemačke u bivšoj jugoslavenskoj državi " u " interesu Osovine" Treći Rajh je za sebe osigurao jedinstvene vojno privredne interese u bosanskohercegovačkom ekonomskom prostoru. Prema tome, nema posebne dileme čija su bila preduzeća i za koga su, uglavnom, radila bez obzira na nazive tih preduzeća i formalnu organizacionu subordinaciju. To se prije svega odnosi na pogone "Jugočelika" Zenica, kao i na kapacitete vojne industrije u Bosni, bez obzira da li su do aprila 1941. godine bili u državnom ili privatnom vlasništvu.

    Institucija njemačkog generala u Zagrebu, u svom djelokrugu, imala je da rješava mnoga vojno privredna pitanja, od kojih večina nije nikakvim normativnim aktima uopšte bila utanačena, već se sve svodilo na " interes njemačke vojske i potrebe njemačke vojske u Hrvatskoj ", odnosno u Bosni i Hercegovini, gdje je za cijelo vrijeme rata ona bila najbrojnije zastupljena. Pored ostalog, njemački general Horstenau je imao zadatak da za njemačku ratnu privredu organizuje rad svih preduzeća u Bosni i Hercegovini u kojima je bilo takvog interesa: preduzeća vojne industrije oko Sarajeva i u Sarajevu, Zenici, Tuzli, rudnici željeza u Ljubiji, Varešu, Tomašica, Kozarac, željezare u Zenici i Varešu, rudnici uglja Breza, Kakanj, Zenica i rudnici u tuzlanskom bazenu, zatim rudnici soli u Tuzli, drvna industrija u Zavidovićima, Olovu i još nekim mjestima centralne i istočne Bosne, tvornice karbida i ferosilicijuma u Jajcu, rudnici boksita u Hercegovini i jugo-zapadnoj Bosni, izgradnja utvrda na prugama, cestama, rijekama, te oko značajnih preduzeća, zatim eksploatacija lokomotiva, vagona i drugih prevoznih sredstava.[17]

    Ratna industrija u užem smislu, koja je postojala u Bosni i Hercegovini do aprilskog rata 1941. godine prerasla je spregom vojno privrednih interesa i potreba Trećeg Rajha angažmanom cjelokupnih ekonomskih potencijala Bosne i Hercegovine u novi kvalitet odnosno u ratnu privredu koja je kao segment " dopunskog privrednog područja " na jugoistoku Evrope trebala da da svoj doprinos materijalnim potrebama vođenja rata.

    Prenos pojedinih pogona u njemačko vlasništvo, odnosno demontaža i preseljenje ovih pogona na teritorij Rajha, bio je predmet pregovaranja vojno privrednih i političkih instanci sa vladom NDH, odnosno odgovarajućim ministarstvima NDH. To je, međutim, bilo više formalno pitanje, jer je osnovni problem koji se nametao njemačkoj strani, pored čuvanja formalno korektnog i nekonkurentskog odnosa sa saveznicom Italijom, bilo je pitanje rentabiliteta proizvodnje, a nakon dizanja ustanka i razvoja NOP-a i pitanje sigurnosti i obezbjeđenja rada pojedinih industrijskih pogona i saobraćajnica koje su bile bitne za potrebe njemačke vojske, a na osnovu datih procjena Uprave za vojnu privredu i naoružanje Trećeg Rajha, preko Vojno privrednog štaba Jugoistok.

    Tako je preduzeće Višegradske industrije Stanković, "Vistad" uključeno u njemačko državno preduzeće "Hermann Göring Werke", a obezbjeđivala ga je četa Nojhauzenove fabričke zaštite Werkschutz, sastavljena od folksdojčera iz Banata.[18] Fabrika u Višegradu zapošljavala je u junu 1941. godine 2.400 radnika, a proizvodila je za potrebe Vermahta avionske bombe, minobacačku municiju, zapaljive bombe i vremenske upaljače za barut. U avgustu 1941. godine Vojno privredni štab Jugoistok povukao je poruđbinu za ove upaljače, jer je smanjena potreba za njima, a potrebe su se mogle pokrit i bez kapaciteta u Višegradu.[19]

    U jesen 1941. godine ustankom i akcijama partizanskih jedinica bili su ugroženi vojno privredni interesi trećeg Rajha i u Bosni, a u vezi sa neuspješnim pohodom šest bojni NDH, koje su 23. oktobra 1941. godine krenule da ponovno zauzmu Rogaticu i oslobode opkoljene garnizone u Višegradu, za Vojno privredni štab Jugoistok postavio se problem daljneg rada fabrike u Višegradu. Da ne bi pala u ruke ustanicima Nijemci su još 10. septembra 1941. godine kod Višegrada uništili skladište eksploziva, koje je bilo namijenjeno za zadovoljenje potreba fabrike "Vistad", za punjenje eksplozivnih tijela.[20] Na inicijativu opunomočenog generala Horstenaua u Zagrebu, komandant Jugoistoka je 30. oktobra dao saglasnost da se zatraži pomoć italijanskih trupa iz Goražda.[21] Italijani su ovu ponudu, brže bolje, prihvatili i 7. novembra zaposjeli Višegrad, te i na taj način proširili zonu svoga uticaja, pomjerivši granicu preko demarkacione linije. Ulaskom italijanskih jedinica u Višegrad postavilo se pitanje fabrike "Vistad". Vojno privredni štab Jugoistok tražio je instrukcije od Uprave za vojnu privredu i naoružanje oko tretmana dalje svojine i rada ove fabrike, jer su se sada kao zainteresovani, pored Vermahta i vojnih instanci NDH, pojavili i italijanski zahtjevi.[22] Uz saglasnost Hermana Geringa da preduzeće "Hermann Göring Werke" preuzme fabriku "Vistad" u trajno vlasništvo,[23] a uz saglasnost vlade NDH, vojno privredni oficir u Zagrebu Jozef Šard je 17. novembra 1941. godine obavijestio šefa italijanske vojne misije generala Oksiliju u Zagrebu, da su mašine, uređaji, rezerve metala i preostalih sirovina u Višegradu ustupljene, uz otkup, Vermahtu i da je u Višegrad upućen jedan inženjer Vermahta da to pripremi za preuzimanje. Pokrivši se sporazumom sa vladom NDH, koja je inače ovim sporazumom predvidjela " naknadno utvrđivanje cijene posebnim dogovorom ", Nijemci su se domogli fabrike u Višegradu i digli je Italijanima, koji su pri zaposjedanju Višegrada računali na nju.[24]

    Koliko su bili bitni vojno privredni interesi Nijemaca vezano za fabriku "Vistad", Višegrad pokazuju i njemački koraci u tom pogledu u predhodnom periodu. Fabrika u Višegradu, koja je tehnološko proizvodnim lancem bila vezana za postrojenja u Bariću kod Obrenovca i postrojenja u Valjevu, srez Višegrad, pošto je formalno priznat za sastavni dio NDH, zadržao je poseban status. Čak, i poslije njemačkog zvaničnog priznanja od 5. jula 1941. godine da Višegrad ulazi u sastav NDH, zadržan je u nadležnosti njemačke okupacione uprave u Srbiji. Komanda mjesta bila je podčinjena vojno upravnoj komandi Užice, pod njemačkom upravom nalazila se i željeznička komunikacija i stanica, bitna za održavanje i funkciju pogona "Vistada".

    Pitanje ostalih kapaciteta vojne industrije u Bosni i Hercegovini vuklo se do novembra 1941. godine. "Pirotehnika" u Sarajevu prestala je sa radom još u toku aprilskog rata. Kasnije, na osnovu novih "zakonskih odredaba" NDH najveći dio radnika, i to prije svega kvalifikovanih vojnih majstora porijeklom iz centra vojne industrije Kraljevine Jugoslavije, Kraljeva i Kragujevca, moralo je napustiti Bosnu, odnosno novu državnu tvorevinu, i preći u Srbiju. Vojno tehnički zavodi u Vogošći, kao i kovnica i presaonica u Ilijašu aprilskim ratom bili su zatečeni u fazi rekonstrukcije, odnosno izgradnje i opremanja od firmi Škoda i Eumeko, pa se za vojne instance Trećeg Rajha postavljalo pitanje najrentabilnijeg rješavanja ovih pogona po vojno privredne interese Vermahta. Kao rezultat niza pregovora predstavnika Vermahta sa vlastima NDH u avgustu i novembru 1941. godine, u kojima su učestvovali, kao stručni saradnici, i predstavnici firme "Škodini Zavodi", Pirotehnika Sarajevo se ugasila, a njene mašine i strojevi raspoređeni su na Željezaru u Zenici i na zavode u Vogošći. Zavodi u Vogošći opremali su se ubrzanim tempom, da bi što prije bili pušteni u pogon. U pogon je, takođe, puštena i fabrika sirovog glicerina u Kreki, Tuzla, koja je i inače bila tehnološki izgrađena po njemačkoj patenturi. Fabrika je proizvodila manje količine sirovog glicerina sa 6-10% glicerina, a Nijemci su ovaj sirovi produkt izvozili u Rajh na rafiniranje i dalju preradu u proizvodnji eksploziva.[25] Livnica u Ilijašu, kao i preduzeće drvne industrije Hobag u Zavidovićima, na osnovu pregovora u novembru 1941. godine preuzeti su početkom 1942. godine od strane Vermahta. Bez obzira na nazive, kao Hrvatski rudnici i talionice HRUTAD, i ovdje Domobranski Zavodi, pomenuti pogoni u Vogošći, Ilijašu, Zavidovićima, Zenici, kao i u Slavonskom Brodu bili su pod kontrolom Vermahta i njihova proizvodnja je prvenstveno zadovoljavala potrebe njemačke vojne sile.[26]

    Vojska Nezavisne Države Hrvatske bila je od samoga početka upućena i ovisna u snabdijevanju oružjem, munucijom i drugim ratnim materijalom i opremom na svoje saveznice Italiju i Treći Rajh. Pored rudnika i industrijskih postrojenja koje je vlada NDH proglasila državnim vlasništvom, a premda je ustaška propaganda rudarstvu i topioničarstvu davala temeljna značenja u planiranju ekonomske perspektive i samostalnosti, ustaške vlasti nisu u tome pogledu imale nikakvog, ili presudnijeg uticaja. U jednoj tajnoj naredbi, koju je potpisao bojnik Hovanički, izdatoj od 11. pješačke pukovnije iz Siska, br.387, od 8. januara 1942. godine, kaže se da inostrane vojne firme (njemačke i talijanske) isporučuju municije samo onda kada im se nabavi toliko bakra, olova, i ostalih kovina u naturi, koliko je potrebno za izradu te municije. Za izradu 14. miliona metaka koliko je samo ova pukovnija potrošila od 15. oktobra 1941. godine do 17. decembra 1941. godine, ustaše bi trebale isporučiti 14 vagona praznih čaura, 3,8 vagona bakra, 1,4 vagona kositra, 14,4 vagona olova, 4.200 kilograma antimona, 280 kilograma nikla, 42 kilograma kalaja i 112 kilograma žive. Bojnik Hovanički komentariše koliko novaca treba da se sve to kupi, jer NDH nema bakra do 3 vagona, jer nema ni jedan rudnik bakra, a nema ga gdje ni kupiti.[27]

    Proizvodnja u željezarama Zenica i Vareš je , prije svega, zadovoljavala potrebe njemačke ratne privrede, a isporuka je morala biti izvršena od prvih kontigenata proizvedenog gvožđa i čelika, a ostatak preko ugovorenih isporuka služio je za podmirivanje potreba NDH. Pored jačanja NOP-a, a u vezi s tim i pogoršanja situacije u rudnicima gdje se vadila ruda za željezare, zatim nedostatak radne snage, kao i transportnih sredstava, veliki problem predstavljao je i nedostatak domaćeg koksa, pa se snabdijevanje koksom i njegovim otpacima moralo osloniti na uvoz iz Rajha. Sve je to u postojećim ratnim uslovima otežavalo ispunjenje zacrtanih planova proizvodnje i isporuke.

    Proizvodnja u Željezari u Zenici nije samo po svome obimu bila usmjerena na zadovoljenje potreba njemačke vojske, nego i po svojoj strukturi. Da bi se u Željezari Zenica mogao tehnološki pravilno proizvoditi čelik za granate i pancir ploče za tenkove, organizovana je "obuka rukovodioca čeličane, valjaonice i jednog predstavnika Ministarstva šuma i ruda NDH, koju je sprovelo privredno odjeljenje Vrhovne komande kopnene vojke OKH u čeličani Ildzer, kod Hanovera."[28]

    Komentarišući " odbijanje koncesija Italiji, neispunjenje i odgađanje onoga što je ugovoreno ( eksploatacija šumskog bogatstva, nalazišta lignita, rudnika gvozdene rude Breda, fabrike superfosfata Montekatini" italijanski poslanik u Zagrebu Kazertano to povezuje sa " neprekidnom i nemilosrdnom akcijom nemačke ekonomske eksploatacije, ne samo kroz međunarodne sporazume, već i kroz osnivanje velikih preduzeća u kojima je i kapital i rukovodeća uloga Nemaca široko zastupljeni."[29]

    U 1943. godini u Željezari u Zenici proizvedeno je 35.101 tona sirovog čelika i 22.900 tona valjanog gvožđa, a obaveze NDH prema Trećem Rajhu iznosile su najmanje 30.000 tona.[30]

    U oktobru 1943. godine čeličana Zenica je zbog djelomičnog razaranja prestala da proizvodi i isporučuje čelik za granate. Ova oštećenja fabričkih postrojenja čeličane, valjaonice, električne centrale, rudnika uglja i skladišta rezervi izvedena su 10. I 11. oktobra 1943. godine od strane ilegalaca iz Zenice i boraca 3. proleterske udarne brigade NOVJ.

    Redovna eksploatacija rudnika Vareš kao i proizvodnja u Željezari Vareš za potrebe Trećeg Rajha prekinuta je 20i 21. oktobra 1943. godine, pošto su jedinice 17. udarne divizije NOVJ zauzele Vareš i uništile visoke peći željezare kao i rudnička postrojenja. To je dovelo u pitanje daljnu proizvodnju čeličnih košuljica za granate u fabrici vagona u Slavonskom Brodu, kao i dalji rad u Zavodima u Sarajevu.[31]

    Izbijanje ustanka 1941. godine i njegovim prerastanjem u NOP, razbijen je privredni mir kao osnovna pretpostavka ostvarenja planski uobličenih vojno privrednih interesa Trećeg Rajha u Bosni i Hercegovini. Dalje provođenje tih interesa poprima sve više "nenormalne "oblike", jer se za vrijeme izvođenja ratnih operacija svako ugroženo područje proglašava vojišnom prostorijom. Umjesto funkcioniranja zamišljenih modela i organizacije, djeluje sistem represivnih mjera, pri čemu je u prvom redu bila podvučena upotreba vojne sile.

    --------------------------------------------------------------------------------

  6. #6
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    ISTINE I LAZI

    Povodom nekih dilemama o sudbini Bosne i Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu
    Na cinjenici da su tzv. ustanicka partizanska podrucja u onom bila najzešca cetnicka uporišta u najnovijoj agresiji na BiH, stavlja se znak jednakosti izmedju Narodnooslobodilackog (partizanskog) i cetnickog (velikosrpskog) pokreta i stvara svijest da su partizani, tj. komunisti i cetnici bili jedno te isto - što su i sada.

    (Uvodne napomene)
    Pojacano zanimanje šire javnosti za historijsku poziciju Bosne i Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu primjecuje se nakon velikih društvenih promjena i izvršene agresije na BIH u kojoj su Bošnjaci dozivjeli daleko veca stradanja, genocid i istrebljenje nego u Drugom svjetskom ratu. Povlace se historijske paralele izmedju minulog rata za BiH i naših saznanja o dogadjajima u Drugom svjetskom ratu, otkrivaju se bolne istine i zablude, ruše se poluvjekovni mitovi, velicine i legende.

    Kao mjehuri od sapunice raspršili su se historijski stereotipi o slobodarskim partizanskim krajevima i planinama kao što je bio Ozren, Majevica, Konjuh, Kozara, Romanija, Krajina - koje su se preko noci pretvorile u najzešca antibosanska i antibošnjacka legla pod znakom kokarde. Je li moguce da su sinovi i unuci nekadašnjih partizana tako brzo odbacili petokraku i tako zestoko krenuli na svoje komšije, drugove i prijatelje...

    Pokazalo se, nazalost, da je njihova tzv. partizanska prošlost u globalu bila samo dim i magla, poslijeratna komunisticka laz u funkciji "zaborava zbog ljepše buducnosti", zacinjena ideološkim floskulama koje su u suštini izjednacavale krivicu dzelata i zrtve. Stoga nije ni cudo što se danas period Drugog svjetskog rata i ucešce Bošnjaka muslimana u svim njegovim fazama (i da kazemo na svim njegovim stranama) tretira i pokazuje u potpuno drugacijem kontekstu nego ranije, ali nerijetko, nazalost opet u funkciji dnevne politike i vladajuce ideologije. Negdje više, negdje manje u potpunosti se negira ucešce i doprinos Bošnjaka u borbi protiv fašizma na ovim prostorima. Na djelu je, naime, potpuno pogrešna revizija tog historijskog perioda. Od potpunog minimiziranja ucešca Bošnjaka u formacijama koje su se borile na strani antihitlerovske koalicije pa do nekritickog velicanja i iskrivljavanja njihovog ucešca u proustaškim, njemackim i drugim formacijama, kao što su bile razne seoske i regionalne milicije koje su branile svoj prostor od cetnika.

    Razvijanje svijesti kod jednog broja Bošnjaka da je ucešce Bošnjaka u partizanskim jedinicama bila greška, ima za posljedicu u nekim gradovima zapuštanje i uklanjanje spomenika iz NOB-a, "protjerivanje" imena Bošnjaka partizana sa škola, uklanjanje naziva ulica sa njihovim imenima ili imenima njihovih jedinica, te potpuno negiranje historijskog znacaja nekih vaznih datuma iz perioda Drugog svjetskog rata kao što je 27.7.1941., 25.11.1943., 9.5.1945.godine, te datumi konacnog istjerivanja fašistickih formacija iz pojedinih mjesta i gradova koji su proglašavani kao dani njihovog oslobadjanja.

    Na cinjenici da su tzv. ustanicka partizanska podrucja u onom bila najzešca cetnicka uporišta u najnovijoj agresiji na BiH, stavlja se znak jednakosti izmedju Narodnooslobodilackog (partizanskog) i cetnickog (velikosrpskog) pokreta i stvara svijest da su partizani, tj. komunisti i cetnici bili jedno te isto - što su i sada. Na djelu je opet najgrublje politiziranje historije kojom se zamagljuju cinjenice. Time se, nazalost, bošnjacki narod ponovo dijeli na dvije oštro suprotstavljene grupe. Dok jedni glorifikuju partizansku borbu i ucešce Bošnjaka u njoj, drugi bi najradije sve to pobrisali "gumicom" i zauvijek predali zaboravu. Dijele se, dakle, po vještacki stvorenim šemama, i bolnim šavovima, nekritickim historijskim paralelama i projiciraju prošlost na sadašnje aktuelne politicke dogadjaje, s ciljem da nadju opravdanje za vlastite promašaje i gluposti. Na to nasjedaju obicno neobavješteni i historijski nepismeni ljudi, a takvi su u vecini. Sve to naravno, šteti jedinstvu bošnjackog naroda.

    Stoga je vazno što prije razjasniti jesu li Bošnjaci koji su se u Drugom svjetskom ratu borili pod petokrakom bili patriote i na pravoj strani ili su bili izdajnici vjere i naroda. Dok se to ne razjasni ne bi trebalo njihova imena brisati sa škola i naziva ulica (kao što je u Gracanici vec uradjeno sa imenima Adema Alica, Hasana Kikica, Saliha Zilica , Ahmeta Šiljica i još nekih), niti dovoditi u pitanje opravdanost obiljezavanja nekih vaznih dogadjaja i datuma iz tog perioda kao što je u Gracanici 7. april, na primjer.

    Bosni i Bošnjacima je ionako dosta osporavanja i negiranja s mnogih strana. Buduci da su ovo krupna pitanja ne samo naše historiografije, vec i aktuelne politike, odlucili smo da se obratimo nekolicini eminentnih bosanskih historicara, sociologa, filozofa, pravnika i politikologa sa zamolnicom da na stranicama ovog casopisa iznesu svoje vidjenje ove problematike i pokušaju odgovoriti na sljedeca pitanja:
    1. Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu. Velika tema za kratak odgovor?
    2. Jesu li partizani bili okupatori nekih mjesta u BiH? Uzmite primjer Gracanice.
    3. Znacajna imena, prije svega Bošnjaka i znacajni dogadjaji za BiH iz perioda Drugog svjetskog rata. Pustiti ih zaboravu ili obiljezavati? Kako?
    4. Šta cemo sa Danom oslobodjenja opštine koji smo obiljezavali sve do agresije na BiH?
    5. Politizacija historije i podjela Bošnjaka na pitanju njihove sudbine i uloge u Drugom svjetskom ratu.

    U ovom broju objavljujemo prilog dr. Omera Ibrahimagica, profesora Fakulteta politickih nauka u Sarajevu i sudije Ustavnog suda Federacije BiH.

    Jesu li Bošnjaci muslimani bili na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu Da bismo odgovorili na pitanje postavljeno u naslovu, odnosno da bi se uopce govorilo o Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, moramo se vratiti 100 godina unazad, u vrijeme autonomnog pokreta Husein-kapetana Gradašcevica 1831. i 1832. godine u kojem su se bosanski plemici prepoznali kao autenticni Bošnjaci. Rijec je o vremenu poslije francuske burzoaske revolucije iz 1789. godine u kojem nastaje proces nacionaliziranja teritorija i stvaranja nacionalnih drzava u Evropi. Pokret Husein-bega Gradašcevica moze se u potpunosti razumjeti samo ako se posmatra u tom vremenu i u tom kontekstu, a ne onako kako mu se cesto podmetalo i podmece: da je rušio Halifat i islamsku drzavu. Ne razumijevajuci ovaj autenticni pokret Bošnjaka i ne pristajuci da se iz tog pokreta jasnije izrazi drzavna ideja Bosne koja je bila "zamrznuta" dolaskom Osmanlija u Bosnu 1463. godine, Turska nije razumjela novo doba koje u Evropi nastaje poslije francuske burzoaske revolucije. To ce joj se 100 godina kasnije obiti o glavu, i dvadesetih godina 20. stoljeca dovesti u opasnost da skoro nestane kao drzava.

    Ugušivanjem pokreta Husein-bega Gradašcevica koji je u sebi imao drzavnu ideju, u velikoj mjeri bio je uništen intelektualni ljudski potencijal medju Bošnjacima. Odmazda rezima protiv nosilaca ideje autonomne Bosne, na neki nacin produzila se sve do intervencije Omer-paše Latasa, 1850-1852. godine, koji je i vojno i politicki definitivno porazio bošnjacko plemstvo i bukvalno likvidirao desetine bošnjackih intelektualaca, politickih prvaka i ljudi iz reda oficirskog i vojnickog staleza. Stradali su mnogi bošnjacki prvaci, ljudi od moci i ugleda koji su nosili i pronosili nacionalnu, drzavnu i kulturnu ideju Bošnjaka i Bosne kao jedine svoje domovine za koju su bili spremni umrijeti. Dok se na jednoj strani nemilosrdno obracunavala sa nosiocima drzavne ideje Bosne, rukovodeci se svojim interesima, Turska je na drugoj strani davala drzavnu autonomiju kršcanskim zemljama na Balkanu - Bugarima, Vlaškoj, Srbiji. To ce kasnije donijeti veliku nesrecu bošnjackom narodu, sa stalnom prijetnjom njegovog istrebljenja u Bosni.

    Da bi zadrzala svoje pozicije u samoj Bosni, Turska je nastojala da iz politickog zivota eliminira upravo onaj autenticni bošnjacki element koji je u suštini skoro dva stoljeca, od Karlovackog mira 1699., pa sve do Berlinskog kongresa 1878. godine, bio brana nadiranju kršcanske Evrope prema Bosni i podcinjavanju Bosne njenom politickom uticaju. Kao jedna od posljednjih turskih pokrajina prema zapadu, u to vrijeme Bosna je bila u vrlo teškom polozaju. S opcim slabljenjem Turske i njenim povlacenjem iz Evrope, bosanski odnosno bošnjacki narod ostavljen je na milost i nemilost svome kršcanskom okruzenju. Krajem turske vladavine i priblizavanjem historijskog, odnosno, vojnickog raspleta, istovremeno dolazi i do civilizacijskog raspleta na ovom prostoru. Berlinskim kongresom, 1878. godine, Turska se povlaci iz Bosne i Hercegovine, zadrzavajuci samo formalni sultanov suverenitet na ovom prostoru. Dolaskom austrougarske uprave u Bosnu, ovaj prostor prakticno, nakon 415 godina zivota u islamskoj civilizaciji, ponovo se vraca u evropsku kršcansku civilizaciju. Za domace bošnjacko stanovništvo sve tri konfesije i za Bosnu kao cjelinu, to je bio jedan veliki civilizacijski prelom.

    Da je Turska razumjela autenticne teznje Bošnjaka iz tridesetih godina 19. stoljeca, na cijoj su strani bili dosta široko i hrišcani i katolicke i pravoslavne konfesije – mozda bi citav tok kasnije drzavnopravne izgradnje Bosne i Hercegovine tekao slicno onim procesima kakvi su se odvijali u njenom susjedstvu, prije svega u Srbiji i Crnoj Gori, koje su na Berlinskom kongresu dobile svoju drzavnu nezavisnost. Medjutim, zbog rigoroznog gušenja svakog otpora i nerazumijevanja autenticnih politickih teznji Bošnjaka od strane centralne turske vlasti koja je, inace, bila na izdisaju – sudbina Bosne je ostala politicki nedefinirana sve do sredine 20. stoljeca, do obnove bosanske drzavnosti 1943. godine na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a i do njenog medjunarodno-pravnog priznanja koncem 20. stoljeca, od strane Evropske zajednice i drugih zapadnih zemalja (6. aprila 1992. godine).

    Da bi se dao odgovor na pitanje postavljeno u naslovu i da bi se uopce moglo govoriti o Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, bilo je potrebno napraviti ovakvu jednu retrospektivu, vidjeti i pokazati da su Bošnjaci od izlaska Turaka iz Bosne do cetrdesetih godina, dakle, do pocetka Drugog svjetskog rata bili pod dva rezima: pod austrougarskim – 40 godina i rezimom kraljevine Jugoslavije – više od 20 godina. Pod austrougarskim rezimom Katolici su bili u dominantnoj prevlasti u upravi Bosnom. Statistika iz tog vremena pokazuje da je u austrougarskoj upravi u Bosni bitno prevladavao katolicki element, potom pravoslavni i jevrejski, a vrlo malo, skoro nebitno su u toj upravi bili zastupljeni i bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci. Tendencija minimiziranja i potiskivanja Bošnjaka, odnosno bosanskih muslimana iz javnog politickog zivota, iz javne uprave kasnije se nastavila i u Kraljevini SHS i kasnije Kraljevini Jugoslaviji. I u tom rezimu Bošnjaci su bili zanemarljivo zastupljeni u drzavnoj upravi i na vaznijim rukovodnim mjestima u drugim oblastima. To se nastavilo i sa pocetkom Drugog svjetskog rata, kada je na ovim prostorima bio uspostavljen kvinslinški rezim (NDH), u cijem sastavu je, voljom okupatora, bila i BiH. U aktuelnoj upravi te drzave bio je takodje zanemarljiv broj muslimana, odnosno Bošnjaka, mada se u nekim krugovima, kad god im je to u interesu, zeli pokazati i dokazati da su Bošnjaci dali opcu podršku i tom ustaškom rezimu i toj NDH, što ne odgovara historijskoj istini, bar kad je rijec o bošnjackim masama.

    Tako, na neki nacin dolazimo na postavljeno pitanje o Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Mislim da se u tom dramaticnom i za Bošnjake tragicnom vremenu, u bošnjackom narodnom korpusu mogu uociti, ako tako mogu reci, tri politicke opcije: jedna je bila – pristajanje i saradnja sa okupatorskim vlastima, druga je bila stvaranje neke autonomije Bosne pod okriljem Sila osovine, posebno Njemacke i treca je bila – ukljucivanje u Narodnooslobodilacki pokret.

    Pristalice i zagovornici svake od pomenute tri opcije polazili su od nekog svog pristupa i svog razumijevanja tadašnje situacije. Nije, dakle, bilo nikakvog jedinstva niti artikuliranog programa, jedinstvenog politickog programa, iza kojeg bi stajala vecina bošnjackog naroda. To je upravo posljedica nacionalnog nedefiniranja Bošnjaka u pomenutom periodu – od izlaska Turaka iz Bosne, preko austrougarske uprave i Kraljevine Jugoslavije do izbijanja Drugog svjetskog rata. Isticuci svoju pripadnost Islamu kao ummetu, bosanski muslimani su zanemarivali dimenziju svog nacionalnog opredjeljenja, dok su istovremeno velikosrpski i velikohrvatski elementi na razne nacine podsticali opredjeljivanje, "nacionaliziranje" bosanskih pravoslavaca – kao Srba, odnosno bosanskih katolika kao Hrvata. Pod takvim pritiscima, s potpuno nedefiniranim nacionalnim opredjeljenjem, bosanski muslimani docekuju Drugi svjetski rat. Nedovoljno definiranje nacionalnog društvenom bicu bosanskih muslimana izazvalo je veliku konfuziju. Da bi se biološki odrzali, morali su se opredjeljivati za jednu od tri pomenute politicke opcije – cime je prakticno razbijeno njihovo politicko jedinstvo. U tom prelomnom vremenu bosanski muslimani nisu imali nikakav nacionalni program niti rukovodstvo sposobno da ih objedini i da ih politicki usmjeri u onom pravcu, u kojem bi ostvarili svoj nacionalni interes i definirali svoj nacionalni identitet.

    Istine radi, tome je u velikoj mjeri, "pomoglo" prisustvo velikosrpske i velikohrvatske ideje i u jednom dijelu muslimanske inteligencije, a ne samo u takozvanim velikosrpskim, odnosno velikohrvatskim krugovima. Njihova historiografija je tvrdila da bosanski muslimani nemaju svoj nacionalni identitet, te da su oni u nacionalnom smislu Srbi ili Hrvati. Uz ostale vidove propagande, ta je historiografija snazno uticala na svijest istaknutih lijevo orijentiranih, ali i drugih muslimanskih intelektualaca, od kojih su se neki nacionalno izjašnjavali kao Srbi ili kao Hrvati, zavisno od uticaja Beograda ili Zagreba. U takvoj jednoj konfuznoj i nedefiniranoj situaciji bosanski muslimani ulaze u Drugi svjetski rat.

    Sreca je za bosanske muslimane što su u tom mutnom vremenu imali svoje istaknute aktiviste i intelektualce orijentirane i angazovane u narodnooslobodilackom pokretu (NOP-u). Oni su prihvacajuci temeljnu ideju toga pokreta – da se stvori nova drzava sa politickim autonomijama, sa autonomnim drzavama, udruzenim u novi savez koji ce sacinjavati novu Jugoslaviju – prevladali u NOP-u i, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, zajedno sa autonomnim Srbima i Hrvatima, odnosno bosanskim pravoslavcima i bosanskim katolicima uspjeli "isposlovati" federalnu BiH kao ravnopravnu jedinicu u buducoj federativnoj Jugoslaviji. Zahvaljujuci takvom opredjeljenju, Bošnjaci ostaju na visini onih svojih zahtjeva koje su postavili prije 100 godina sa autonomnim pokretom Husein-kapetana Gradašcevica, shavatajuci Bosnu kao jedan autenticni politicki entitet koji ima svoj teritorijalni, drzavnopravni i politicki kontinuitet – od vremena srednjovjekovne Bosne, preko razlicitih politickih i autonomnih oblika unutar Osmanskog i Austrougarskog carstva, pa sve do ulaska u Kraljevinu Jugoslaviju. Još u toku Drugog svjetskog rata, dakle, Bosna se ponovo uspostavlja kao jedan poseban drzavni entitet (25.11.1943.) sa jasnom perspektivom izgradnje svoje drzavnosti.

    Cinjenica je, medjutim, da postoje razlicita objašnjenja i tumacenja tih historijskih dogadjaja, posebno kada je u pitanju ucešce Bošnjaka u njima. Jedan broj bošnjackih intelektualaca koji su na odredjen nacin bili priklonjeni saradnji sa hrvatskim i srpskim kvnislinškim rezimima ili koji su manje više izrazavali neku ideju autonomije Bosne unutar Njemackog Rajha, drugacijim ocima gledao je ukupan razvoj NOP-a i njegove rezultate na ovom prostoru. Citav taj Pokret oni poistovjecuju sa komunizmom jer je, realno govoreci, i bio predvodjen lijevo orijentisanim snagama u BiH, prije svega komunistima. Njihova greška i jeste u tome što citav taj pokret koji je izvojevao bosansku politicku autonomiju i obnovio bosansku drzavnost, sagledavaju iskljucivo kroz komunisticku vizuru i kasnije posljedice komunisticke ideologije, zaboravljajuci da su komunisti u tom pokretu bili relativna manjina. Medju Bošnjacima u pokretu, bio je vrlo tanak sloj komunista, vecinu je cinio gradjanski element i seljaštvo koje je bilo u taj pokret ukljuceno "samom prirodom tog pokreta", kao plimom nakon oseke. Historijska je cinjenica da je to bio svojevrstan front demokratskih, rodoljubivih i patriotskih snaga, usmjerenih protiv okupacije, a onda, razumljivo, i protiv saradnika okupatora koji su komunisti kada su došli na vlast 1945. godine zloupotrijebili.

    Sagledavajuci citav taj pokret samo kroz komunisticku vizuru, neki politicki elementi u bošnjackom narodu, vidjeli su u tom pokretu samo komunizam, samo komuniste, zanemarujuci patriotske i rodoljubive ideje tog pokreta na cijoj su strani bile mase muslimana. Cinjenica je da muslimani nisu prihvatali komunisticku ideju kao takvu, jer je ona kao ateizam bila u suprotnosti sa islamom, vec su u tom Pokretu vidjele mogucnost svog biološkog opstanka, ali i izlaska iz jednog svog podcinjenog polozaja s obzirom da je pokret propovijedao ravnopravnost medju narodima. U njemu se nazirala jasnija politicka perspektiva bosanskih muslimana kao zasebnog naroda i buducnost Bosne kao drzave.

    Stoga je razumijevanje, odnosno kvalifikovanje narodnooslobodilackog pokreta kao necega što predstavlja novu vrstu okupacije bosanskih muslimana, nerazumijevanje tog historijskog trenutka. Mislim da taj nesporazum medju Bošnjacima treba jednim naucnim pristupom i naucnom argumentacijom bolje razjasniti. U narodnooslobodilackoj vojsci u Bosni i Hercegovini, prije svega, znacajno su bili zastupljeni i bosanski muslimani koji su imali i svoje samostalne, posebne jedinice, a istovremeno su bili zastupljeni i u drugim jedinicama te vojske. Ta je vojska upravo i bila u funkciji te nove vlasti koja se u Bosni uspostavljala, odnosno bosanske drzave koja je uspostavljena na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a. Teško bi se u takvoj vojsci mogao prepoznati neko ko bi bio taj novi okupator ili ta nova okupaciona sila – kako se danas u tekstovima pojedinih autora tumaci oslobadjanje od okupacije, na primjer Tuzle, Gracanice i drugih mjesta, gradova u kojima je muslimanski zivalj bio vecinski.

    Medjutim, takva razmišljanja ja ipak mogu razumjeti, analizirajuci ih iz drugog ugla, odnosno s drugog aspekta. O cemu se radi? Poznato je, naime, da su komunisti pronosili ideju ateizma, negacije vjere, negacije boga. Dovodjenje u pitanje i osporavanje islamske duhovnosti, njenog razvoja, njene prisutnosti, njenog afirmisanja medju muslimanima izazivalo je razumljivo negodovanje. Muslimanski vjernici to su dozivljavali kao neku vrstu ataka na njih kao vjernike i, tako da kazem, okupaciju u jednom drugom smislu, ne teritorijalnu okupaciju, nego neke vrste duhovnu okupaciju. Ako bi se, tako da kazem, taj njihov kriticki odnos prema novoj vlasti uzeo u obzir, dakle, samo u toj ateistickoj komponenti, a nikako u ovoj drzavno-pravnoj komponenti mozda bi se i moglo govoriti o nekoj vrsti okupacije. Jer, uistinu, kasnije, kako se stabilizirala nova vlast, tako se suzavala i potiskivala ona demokratska platforma i širina pokreta. Dobijala je neke nove elemente socijalisticke revolucije, socijalisticke drzave, boljševicke komunisticke provenijencije itd. Na neki nacin, dakle, suzavao se prostor slobodnom djelovanju i slobodnoj aktivnosti, ne samo islama, nego i drugih konfesija u Bosni i Hercegovini.

    Ako se citava stvar ovako postavi, onda citav period narodnooslobodilackog rata u kojem su znacajno ucestvovali i Bošnjaci, treba razumjeti samo kao jednu od historijskih faza koju su oni prošli u svojoj hiljadugodišnjoj historiji do ponovnog obnavljanja bosanske drzavnosti. U toj fazi, dakle, izvršeno je uspostavljanje nove drzavnosti BiH i potvrdjivanje njenog identiteta. U tom smislu, odnosno u toj dimenziji trebalo bi mozda promatrati citav ovaj vremenski period i dogadjanja u njemu, pa i komunisticku vladavinu, dakle, historijski, a to znaci prolazno.

    Cinjenica je da se sa dolaskom nove demokratske vlasti 90-tih godina, sa izborima i rušenjem komunistickog sistema vlasti, ti dogadjaji i licnosti potiskuju u zaborav i tumace u iskrivljenom svjetlu, namjerno ili zbog nepoznavanja suštine NOP-a. Time se nanosi velika historijska nepravda onim Bošnjacima, bosanskim muslimanima, ljudima koji su u tom historijskom periodu davali i dali svoj doprinos uspostavljanju ili uzdizanju bosanske drzavnosti i potvrdjivanju bošnjackog identiteta itd. Tako se upada u jednu novu grešku koju su komunisti, dolaskom na vlast 1945. ucinili, smatrajuci da historija od njih pocinje, potiskujuci i zanemarujuci dotadašnju historiju i razvoj drzavnosti na ovim prostorima kako BiH, tako i drugih drzava koje su ušle u sastav Jugoslavije, a onda i naroda, politickih naroda koji su tu drzavnost izgradjivali ne dozvoljavajuci bosanskim muslimanima da se identificiraju kao Bošnjaci i da kao zaseban narod dobiju svoju baklju u grbu Jugoslavije, za koju se zalagao Husaga Cišic.

    Imajuci sve to u vidu, smatram da ne bi trebalo imena onih koji su doprinijeli uzdizanju bosanske drzavnosti i potvrdjivanju identiteta bošnjackog naroda, potiskivati iz javnog zivota. Imena licnosti kao što su na primjer, narodni heroji koji su dali svoje zivote za novu Bosnu i za identitet bosanskog covjeka kao politickog covjeka, kao politickog naroda, tako da kazem iz reda sva tri naroda, a pošto je ovdje rijec samo o bošnjackom narodu o bosanskim muslimanima kao Bošnjacima – prije svega to potenciram – iz reda Bošnjaka, ne bi trebalo zaboravljati, a pogotovo grubo uklanjati, posebno kad je rijec o imenima škola, javnih ustanova, ulica itd.

    To je atak na jedan period jedan period historije Bošnjaka koje oni ne teba da se odricu, vec naprotiv, njome se potvrdjuje da su oni bili njeni subjekti, a ne posmatraci. To se odnosi i na takozvane znacajne datume iz naše novije historije, to jest iz Drugog svjetskog rata, pa i na datume, kojim smo obiljezavali dane oslobodjenja pojedinih naših gradova. Na neki nacin moramo sacuvati uspomene na te datume. Ako ih prema nekim našim današnjim kriterijima ne mozemo više prihvatiti kao datume oslobodjenja pojedinih mjesta (jer Bosna je za posljednjih nekoliko stotina godina bivala zaposjednuta razlicitim sistemima, a mnogi gradovi su u više navrata bivali oslobadjani i ponovo okupirani) – ipak bi na neki nacin trebalo zadrzati uspomenu na znacajnije datume iz narodnooslobodilackog rata koji je, to je poznato, u svojoj srzi bio antifašisticki rat. Drugi svjetski rat su i zapocele zemlje koje su bile fašisticke, rasisticke provenijencije. Baš zbog toga pomenute datume trebalo bi da obiljezavamo i ostavimo kao uspomenu na borbu protiv fašizma. Konacno, i ovaj rat i ova agresija koju smo imali od 1992. do 1995. godine nije bio ništa drugo – nego agresija najcrnjeg fašizma, izrazena kroz cetništvo i ustaštvo. Ako je i bilo vojnicki porazeno 1945. godine, pokazalo se da to cetništvo i ustaštvo nije bilo i idejno porazeno. Kao izraz ideologije velikosrpsrva i velikohrvatstva, ciji je cilj da se Bosna konacno potcini i ucini sastavnim dijelom velikohrvatske, odnosno velikosrpske drzave, ustaštvo i cetništvo u ovom ili onom obliku dugo ce egzistirati na ovim prostorima i mi cemo s tim oblicima fašizma još dugo vremena imati posla.

    Uostalom, borba za cjelovitu i demokratsku drzavu Bosnu i Hercegovinu i nije ništa drugo nego borba protiv velikonacionalnih ideja drzava iz našeg okruzenja koje zele da Bosnu pocijepaju i potcine je svojim velikodrzavnim ciljevima, sluzeci se pri tome domacim, bosanskim ekstremnim elementima. Upravo na toj antifašistickoj platformi, moglo bi da se stvori i izgradjuje novo politicko jedinstvo medju Bošnjacima. Ovo tim prije što sada Bošnjaci imaju svoju nezavisnu drzavu Bosnu i Hercegovinu, koju u suzivotu s drugim narodima treba da ocuvaju kao cjelovitu i jedinstvenu. To podrazumijeva ukljucivanje Bosne u evropske i svjetske integracije i njeno pozitivno otvaranje kako prema istoku tako i prema zapadu Tako ce se u Bosni afirmirati ono što je ona bila i jeste u posljednjih hiljadu godina – paradigma suzivota ljudi razlicitih kultura, razlicitih religija i na neki nacin veza izmedju onog što danas zovemo istokom i zapadom. U tome ja danas vidim buducnost Bosne i bošnjackog naroda kao i hrvatskog i srpskog naroda u Bosni koji je Bosnu dozivljavaju kao svoju domovinu.

  7. #7
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    KOB BOSANSKE PAMETI

    BIH U DRUGOM SVJETSKOM RATU


    U drugom svjetskom ratu 1941-45. godine Hitler i Musolini kao svoje satalite u Zagrebu i Beogradu dovode na vlast fasisticke rezime cim su otpor naroda prema novom fasistickom okupatoru nastojali amortizovati ali su ostavljali odrijesene ruke u genocidu nad ne dominantnim socijalnim grupama. Tako je krenuo progon ili genocid nad Jevrejima i Romima kao "zajednickim neprijateljem" fasistickih gospodara a onda Srbima u NDH u koju je ukljucena i Bosna (tzv. Nezavisna Drzava Hrvatsaka tzv. zato sto se ne moze govoriti ni o kakvoj nezavisnosti u okupiranoj zemlji). Srpski fasisticki rezim je poceo genocid nad nesrbima a posebno muslimanima. U Drugom svijetskom ratu je pobijeno i poklano oko 100 000 ljudi, u najvecem civila, koji su figurirali pod imenom za odstrijel "muslimani". Egzekutori su bili srpski nacionalisti, realizatori ideje velike Srbije, organizovani oko cetnickog pokreta ali uz naklonost dijela srpske elite i kralja u izbjeglistvu. Bosnjaci "muslimani" su tim zrtvama bili narod koji je pretrpio najvece gubitke u II svjetskom ratu na prosotru bivse Jugoslavije

  8. #8
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    Raspad bivše Jugoslavije mogao se izbjeći


    LJUBLJANA - Raspad bivše Jugoslavije nije bio nužan ali je zbog ljudi, koji su se tada sastajali na tadašnjem jugoslovenskom prostoru, bio neizbježan, izjavio je slovenački predsjednik Milan Kučan u oproštajnom intervjuu slovenačkoj televiziji.

    "Da je postojala spremnost da se Jugoslavija pretvori u modernu državu koja ne bi ličila na obje bivše Jugoslavije, sve bi moglo da se dogodi na drugačiji način", ocijenio je Kučan, kome krajem decembra ističe predsjednički mandat. Podsjećajući da je Ante Marković postao predsjednik Savezne vlade, upravo na slovenački prijedlog, Kučan je progovorio o svom i sastanku bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa Markovićem, u vili "Vajs", u Zagrebu, 29. novembra 1990.

    "Tada sam rekao da je neizbježan kraj Jugoslavije i predložio Markoviću da saopšti međunarodnoj zajednici da se Jugoslavija raspada i da je pozove da kontroliše proces tog raspadanja", rekao je Kučan i dodao da je Marković odgovorio "da to ne može da uradi, jer kao predsjednik Savezne vlade mora čuvati integritet Jugoslavije". On je ponovio da mu je bivši srpski predsjednik, Slobodan Milošević, na jednom od sastanaka predsjednika predsjedništava (republika) nasamo rekao da ostali "ništa ne razumeju" i da "Slovenci mogu da odu, ali da Hrvati ne mogu, jer su sa nama povezani krvlju".

    Kučan tvrdi da je haške istražioce podsjetio da je dužnost Suda da utvrdi odgovornost za najteže zločine i ako se rasprava pomjeri s toga na rasprave u Jugoslaviji prije 1990. oko uzroka rata, onda je to, pomjeranje težišta koje je za svijet interesantno, ali Sudu pomoći neće. Slovenački predsjednik je kao najteži pritisak, kome je bio izložen, izdvojio noćnu sjednicu u Beogradu, kada su od slovenačke delegacije zahtijevali da tadašnja slovenačka skupština ne usvoji dopune ustava koje su omogućavale pravo na samoodlučivanje i provođenje prvih demokratskih izbora i uvođenje višepartijskog sistema. "Tada se radilo o dilemi: da li smo najprije Slovenci ili komunisti", prisjetio se Kučan i dodao da je njegova najteža odluka donijeta kada su tenkovi izašli iz kasarni, poslije dileme da li da se Slovenija odupre JNA oružjem.

  9. #9
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    Iz knjige "Smrt Jugoslavije"

    Vrata pakla 1. - 10. april 1992. god. (I)
    U stanicu je usao policijski izvidjac. Rekao je da se dve hiljade naoruzanih Srba okuplja pred gradom i da su se zaputili ovamo. "O buducnosti Zvornika se ne odlucuje ovde", izjavio je sef policije. Manje od 24 sata je ostalo pre nego sto ce vecinsko stanovnistvo biti isterano iz grada.

    Lice sefa policije u Zvorniku bilo je izobliceno od umora. Bezbrojne probdevene noci u iscekivanju nevidljivog neprijatelja uzele su danak. Pre manje od dve nedelje cetrdesetak njegovih kolega, Srbi, uzeli su toki-vokije, oruzje i automobile, izasli iz stanice i napustili Zvornik. Bez upozorenja, rekao je, bez objasnjenja. Jednoga dana, jednostavno su otisli. A, sada, vratice se, to je bilo vise nego sigurno.

    U stanicnoj zatvorskoj celiji, cetiri milicionara iz uze Srbije cekali se da cuju kakva ce im biti sudbina. Uhapseni su u dva sata nocu, dok su se sunjali po gradu. Bili su naoruzani automatskim oruzjem, nozevima i metalnim zicama za davljenje. Sef policije je zeleo da ih bezbedno izvede iz grada. Telefonom je trazio pomoc od kontraobavestajne sluzbe JNA. Najvise se plasio da njihovo prisustvo ovde, u Zvorniku, ne posluzi kao izgovor za napad srpskih paravojnih snaga. Bio je 8. april 1992, dva dana nakon sto je Evropska zajednica priznala nezavisnu Bosnu.

    U stanicu je usao policijski izvidjac. Rekao je da se dve hiljade naoruzanih Srba okuplja pred gradom i da su se zaputili ovamo. "O buducnosti Zvornika se ne odlucuje ovde", izjavio je sef policije. Manje od 24 sata je ostalo pre nego sto ce vecinsko stanovnistvo biti isterano iz grada. Srpskim paravojnim formacijama i jedinicama JNA koje su se gomilale pred Zvornikom, nije bio potreban izgovor. Osmog aprila, pocele su da granatiraju grad, sa druge strane reke, sa teritorije Srbije. Na hiljade ljudi se dalo u bekstvo, od toga je samo preko mosta u Mali Zvornik preslo dve hiljade. Sledeceg dana, Arkan, komandant paravojne jedinice "Tigrovi", koja je sejala strah, postavio je ultimatum zvornickim Muslimanima, koji su sacinjavali sezdeset odsto stanovnistva grada, da se predaju. Posto se nisu odazvali pozivu na predaju, Arkan je krenuo u napad na grad. Zvornik je pao vec 10. aprila.

    Hoze Maria Mendiluce, najvisi funkcioner UNHCR u bivsoj Jugoslaviji, bio je u poseti Milosevicu, u Beogradu.

    Milosevic mi je rekao, kao sto je govorio sve vreme trajanja sukoba, da on nema nikakvu kontrolu nad bosanskim Srbima, ali da ce pokusati da upotrebi svoj moralni autoritet... Njegov zvanicni stav bio je da, ukoliko je Bosna nezavisna, onda savezna armija treba da se povuce iz te drzave. Ocigledno, ono sto mi nije rekao... jeste da ce veliki deo komande savezne vojske ostati u Bosni kao bosanska armija. U tom trenutku, to nije bilo tako jasno kao kada se sa vremenske distance gleda na te dogadjaje.

    Mendiluse je napustio Beograd, dobivsi obecanje da ce Milosevic uciniti sve sto je u njegovoj moci (sto je naravno bilo ograniceno na onoliki "moralni uticaj" koliki je mogao da izvrsi) da podrzi misiju UNHCR-a, u Bosni. Da bi se vratio u Sarajevo, Mendiluse je morao proci kroz Zvornik. Nema sumnje, izabrao je za to pogresan dan.

    Kada sam stigao do mosta (preko Drine, koji razdvaja Srbiju od Bosne) mogao sam da cujem artiljerijsku paljbu i kanonadu topova. Na srpskoj strani videlo se veliko komesanje. Na udaljenosti od blizu jednog kilometra od mosta, duz reke, bilo je naoruzanih ljudi i vojnika JNA. Celo podrucje je bilo militarizovano. Insistirao sam da mi se dozvoli prelazak preko mosta. Pustili su me da prodjem, na sopstveni rizik. Presao sam na bosansku stranu. Sa srpske strane Drine doslo je do snaznog artiljerijskog bombardovanja. Cak sam video i dim kako se izvija iz topovskih cevi, na srpskoj strani.

    Pripadnici srpskih snaga i jedinica JNA, koji su drzali taj deo grada, bili su besni sto se kao svedok njihovog napada na grad tu nasao nekakav "autsajder."

    Zadrzali su me dva sata. Shvatio sam da sam u smrtnoj opasnosti. Ugledao sam kamione pune leseva. Takodje sam video naoruzane ljude kako iz kuca izvlace jos leseva dece, zena i starijih ljudi, i tovare ih na kamione. Video sam cetiri ili pet kamiona punih leseva. Kada sam stigao, ciscenje je vec bilo obavljeno. Nigde nije bilo ljudi, na ulicama nije bilo zive duse. Sve je bilo gotovo. Pljackali su, cistili grad posle masakra. Bio sam ubedjen da ce me ubiti.

    Nisu ga ubili. Pustili su ga. Jureci automobilom 140 kilometara na sat, presao je liniju fronta i usao na teritoriju pod bosanskom kontrolom. Tu se sreo sa zrtvama ciscenja. Pet hiljada ljudi je naslo utociste u uskoj dolini.

    Kada sam stigao kolima, okruzilo me 1000 ljudi. Opkolili su me sa svih strana i molili: 'Spasi nas! Spasi nas!', sa takvim ocajanjem da sam ostao tu citav sat, pokusavajuci da ih umirim. Bilo je mnogo mrtvih, ranjena, prestravljena deca po zemlji - apsolutno prestravljena - i mogao se cuti zvuk nadolazece topovske paljbe.

    Mendiluseov utisak da su i srpske paravojne formacije i jedinice JNA ucestvovale u osvajanju Zvornika potvrdjuje prica lidera ekstremne nacionalisticke paravojske, Vojislava Seselja, koji je otisao u Zvornik ubrzo posle, kako on kaze, "oslobadjanja" grada: "Operacija Zvornik je planirana u Beogradu", tvrdi on.

    "U operaciji jesu ucestvovale snage bosanskih Srba. Ali, specijalne jedinice i najbolji borbeni odredi dosli su sa ove strane (iz Srbije). Radilo se o policijskim jedinicama - takozvanim "Crvenim beretkama" - specijalnim snagama srpskog Ministarstva unutrasnjih poslova iz Beograda. Armija se tu malo angazovala; obezbedila je vojnu podrsku gde je bila potrebna. Operacija je dugo pripremana. Nije bilo nimalo nervoze u njenom sprovodjenju. Sve je bilo dobro organizovano i izvrseno."

    Arkanovi "Tigrovi", okrvavljeni u akcijama u istocnoj Slavoniji, prethodne godine, u kojoj su utrli put tehnici etnickog ciscenja potpomognutog terorom, usli su 1. aprila u Bijeljinu, u severnoistocnoj Bosni. Bijeljina i Zvornik bili su od izuzetne strateske vaznosti za srpska ratna osvajanja. Bili su znacajne tacke u teritorijalnom pojasu, koji je povezivao dva glavna regiona bosanske zemlje, koju su srpski nacionalisti smatrali svojom - na severozapadu, Bosansku Krajinu, oko Banjaluke, i na istoku, zapadnu obalu Drine, juzno od Zvornika i duz istocne i zapadne strane Sarajeva, spajajuci se sa istocnom Hercegovinom. Za Beograd je istocna Slavonija bila osobito znacajna jer se granicila sa Srbijom.

    Arkan je naredio sistematsko zlostavljanje muslimanskog stanovnistva u Bijeljini. Njegovi "Tigrovi" su zauzeli snajperske polozaje oko grada, patrolirali ulicama, prazneci sarzere automatskog oruzja u vazduh. Proganjali su ugledne Muslimane i po hitnom postupku izvrsavali smrtne kazne. Bez napora su slomili simbolican otpor. U sporadicnim ulicnim borbama ubijeno je bar dvadeset cetvoro ljudi. Fotografije ubijenih stigle su u Sarajevo, i prvi put je predsednik Alija Izetbegovic shvatio razmere i prirodu krize koja se nadvila nad njegovom zemljom.

    Bilo je skoro neverovatno. Ubijanje civila, na slikama su se videla tela mrtvih zena, na ulicama. Pomislio sam da se radi o fotomontazi, nisam mogao da verujem svojim ocima. Nisam verovao da je tako nesto moguce.

    Na Izetbegovica je vrsen sve veci pritisak da preduzme odlucnu akciju. Kao da je bio potpuno nesvestan uloge koju je JNA igrala u Hrvatskoj vec skoro godinu dana i koju samo sto nije pocela da igra u njegovoj sopstvenoj republici, Izetbegovic se za pomoc obratio generalima. Bilo je to, kasnije je i sam priznao - kao da kokosinjac ostavljas lisici na cuvanje. Sa Izetbegovicevim naivnim blagoslovom, JNA je 3. aprila do tri sata posle podne okupirala grad. Sejanje terora je nastavljeno, uz saucesnistvo Armije. To je za posledicu imalo bekstvo gotovo celokupnog nesrpskog stanovnistva iz Bijeljine. Medjutim, i ovog puta, pod izgovorom razdvajanja "zaracenih nacionalnih strana", JNA je uspela da osvoji golemi deo teritorije koja se mogla, pod njenom zastitom, pripojiti posebnoj srpskoj drzavi.

    Izetbegovic je uputio zajednicku delegaciju u Bijeljinu da ispita zverstva koja su, navodno, tu izvrsena. U sastavu delegacije bili su Fikret Abdic i Biljana Plavsic, muslimanski odnosno, srpski predstavnik, u republickom kolektivnom predsednistvu, kao i Jerko Doko, ministar odbrane Bosne, Hrvat. Njihova istraga nije dala nikakve rezultate. Prema Abdicevim navodima:

    Bijeljina je bila gotovo prazna. Sreo sam se sa predstavnicima mesnih vlasti, ispricali su mi sta se desilo, ali tamo nije bilo nijednog Muslimana, tako da o tom problemu nismo mogli celovito razgovarati. Muslimani nisu odgovorili na nas poziv. Bili su suvise uplaseni da izadju iz kuca, a posebno su se plasili da govore o tome.

    Plavsicka je imala svoje tumacenje dogadjaja. Arkana je pozdravila prijateljskim poljupcem. Nekoliko nedelja kasnije, kada je visoki funkcioner Stejt departmenta, Ralf Dzonson, upitao Milosevica za Arkana, odgovor nije dobio. Milosevic ga je pogledao ravno u oci, rekavsi da nikada nije cuo za njega. Posle sestocasovnog rata zivaca, Milosevic je ipak priznao da je ranije cuo za to ime. Rekao je da misli da je taj covek neki od telohranitelja Biljane Plavsic.

    Cetvrtog aprila, Izetbegovic je podlegao pritisku hrvatskih predstavnika u Predsednistvu, i Ejupa Ganica, coveka koji se sve vise predstavljao kao de facto Izetbegovicev zamenik. Sve uznemireniji bekstvom Muslimana iz severnoistocne Bosne, predsednik je naredio opstu mobilizaciju bosanske teritorijalne odbrane. "Postalo je jasno da nesto treba uraditi", kasnije se secao Ganic. "JNA je bila posvuda rasuta i vec se pretvorila u cetnicku armiju. Egzodus iz istocne Bosne je poceo, vrsila su se zverstva, i mi smo rekli da se moramo braniti, sredstvima koja su nam na raspolaganju." Odluka je izazvala bes celnika bosanskih Srba, koji su tvrdili da ce se samo Muslimani i Hrvati odazvati pozivu na mobilizaciju. To su protumacili kao objavu rata. Karadzic mu se obratio s direktnim zahtevom:

    Kada smo culi da je Izetbegovic objavio mobilizaciju, bili smo sokirani i znali smo da ce to izazvati rat. Pozvao sam Izetbegovica telefonom i rekao: 'Molim vas, povucite poziv. Znate da se Srbi nece pridruziti vasim jedinicama.' Odgovorio mi je da to ne moze da uradi, jer je poziv vec objavljen, na sta sam rekao da bi trebalo da pronadje nekakvu formulu da ga opozove, jer nikada nije prekasno. Ali, nije hteo to da uradi.

    Takodje, i Krajisnik je stupio u kontakt sa Izetbegovicem, sa kojim je imao prisniji licni kontakt.

    Pitao sam ga da li zna sta to znaci. Srbi su jos uvek sluzili Armiju, dok Muslimani i Hrvati vise nisu. Sada je zeleo da organizuje teritorijalnu odbranu. Sta misli ko ce sluziti u toj teritorijalnoj odbrani? Protiv koga? Protiv Srba? Preklinjao sam ga da opozove ovu odluku. Rekao sam mu da to moze dovesti do rata. Izetbegovic mi je rekao da zali, ali da ne moze nista da ucini. Osetio sam da je pod velikim pritiskom.

  10. #10
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    Iz knjige "Smrt Jugoslavije"

    Vrata pakla 1. - 10. april 1992. god. (II)
    Karadzic je upozorio da, u slucaju da Bosna i Hercegovina bude medjunarodno priznata kao nezavisna drzava, nece preziveti ni jedan jedini dan. Bice to, kako je rekao, mrtvorodjence. Poslepodne, 6. aprila, Evropska zajednica je priznala Bosnu. (Sutradan, to su ucinile i Sjedinjene Americke Drzave). Karadzic je odrzao rec. Proglasio je nezavisnu "Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu", koja ce kasnije promeniti naziv u Republika Srpska, objavivsi te noci, u ponoc, njeno postojanje, sa Sarajevom kao glavnim gradom (trenutno pod neprijateljskom okupacijom), na cijem je celu on, kao sef drzave.

    Koljevic i Plavsicka su odmah dali ostavke u Predsednistvu i proglasili krnje Predsednistvo nezakonitim. Te noci, iz svog sedista u hotelu "Holidej in", u centru, Karadzic je posmatrao grad sa kojim je znao da je u ratu. Poceo je da se oseca kao u klopci:

    Sarajevom je vladala atmosfera terora. Ulice su bile puste i iz nasih kancelarija u "Holidej inu", videli smo muslimanske snajperiste, pripadnike "Zelenih beretki" koji su zauzeli polozaje po krovovima visespratnica. Sve je bilo blokirano i nismo mogli da napustimo hotel. Odlucili smo da sacekamo jutro, i vidimo sta ce se desiti.

    Sledeceg jutra, srpske paravojne formacije su opkolile, a zatim i napale sarajevsku skolu unutrasnjih poslova, na juznom obronku grada. Kompleks se nalazio visoko iznad grada i imao dominantan strateski polozaj. U njemu su se nalazile znacajne kolicine oruzja i municije. Srpske snage su postavile sebi kao prioritetan zadatak da se spuste sa polozaja na Vracama i udju u grad sa juzne strane, odakle bi mogle da predju reku, u blizini zgrade skupstine i da na pola preseku Sarajevo, u njegovom najuzem delu. Ukoliko bi skola unutrasnjih poslova ostala u bosanskim rukama, za ledjima bi imali dobro naoruzanog neprijatelja. To se pitanje najpre moralo resiti. Postalo je to prvo zariste sukoba u Sarajevu.

    Sve do 5. aprila, najveci broj gradjana Sarajeva, Muslimana, Srba, Hrvata, Jugoslovena, Jevreja ziveo je u samozadovoljnom uverenju da do rata u njihovom gradu nikada nece doci. Smatrali su Karadziceva zastrasujuca upozorenja o predstojecoj katastrofi buncanjem fanatika poremecenog uma, bez ikakvog osnova. Bilo je u takvom stavu i izvesnog snobizma urbane, sarajevske, srednje klase koja nikada nije prihvatila Karadzica. Mnoge Sarajlije su rado podsecale da Karadzic nije bio jedan od njih: nije bio cak ni Bosanac. Bio je urbanizovani seljak iz Crne Gore, prvi u nekoliko generacija iz njegove porodice koji je stekao obrazovanje. Sarajlije su ga se secale kao nespretnog mladica koji se tesko privikavao na gradski nacin zivota. Govorili su da se pojavio u gradu "u opancima". Petog aprila su ga najzad poceli shvatati ozbiljno.

    Poziv na mobilizaciju je otreznio Sarajevo od samozadovoljstva. Omanja grupa ljudi se okupila u zapadnom delu grada i krenula glavnim ulicima, prema centru. Usput, masa se povecavala, na hiljade gradjana Sarajeva svih nacionalnosti pridruzilo se koloni koja je izrazavala neslaganje sa ludilom etnicke podele i sukoba u gradu u kojem su sve nacionalnosti bile tesno isprepletene, gradu koji se toliko ponosio cinjenicom sto je kroz vekove bio primer zajednickog zivota i uzajamne tolerancije naroda. I Srbi, i Hrvati, i Muslimani nosili su jugoslovenske zastave i Titove slike. Samir Koric, dvadesetsedmogodisnji knjigovodja, bio je medju njima. Dve godine kasnije, ovaj sada novinar Rojtera, seca se atmosfere koja je vladala tog dana:

    Bili smo tu jer smo verovali da jos ima vremena da ljudi promene misljenje, da jos mogu da se spasu Sarajevo i Bosna, kao mesto gde Muslimani, Srbi i Hrvati mogu da zive zajedno, kao sto su i ziveli 500 godina.

    Kasnije, tog jutra, nas nekoliko hiljada htelo je da se probije do jedne od barikada, na drugoj strani Vrbanja mosta, iza zgrade skupstine.

    Namera nam je bila da predjemo most i odemo do Grbavice, da pokazemo da grad jos uvek pripada ljudima, svim ljudima.

    Dok su vodje povorke koja se okupljala ispred zgrade parlamenta formirale "Komitet nacionalnog spasa", demonstranti su skrenuli nadesno, preko mosta i na Grbavicu. Krecuci se uzbrdo, nisu znali da je skola unutrasnjih poslova opkoljena i da idu pravo na srpske puske. Culi su se pucnji. Jedan covek na celu povorke pogodjen je u nogu. Masa je nastavila put. Oni, koji su se nalazili napred, videli su uniformisane ljude kako se krecu izmedju drveca. Videli su pripadnike srpske paravojske kako se prebacuju od zgrade do zgrade. Opet pucnji, neko je bacio rucnu bombu. Masu je zahvatila panika, razbezala se. Ono sto vecina demonstranata nije znala, za koju je mogucnost otvorenog rata jos uvek izgledala potpuno besmislena, to je da su u Sarajevu vec pale prve ratne zrtve. Suada Dilberovic, dvadesetjednogodisnja studentkinja medicine, iz Dubrovnika, prva je izgubila zivot. Metak ju je pogodio u grudi dok je prelazila Vrbanja most; izdahnula je kada su je doneli u bolnicu Kosevo. Sa njom je, kada su demonstracije pocele, bio Samir Koric, ali ju je izgubio iz vida kada je masa krenula prema Grbavici. Njegova secanja na taj dan vredno je zabeleziti u celosti. Ona govore o tome koliko je nepripremljeno bilo Sarajevo, u kojem su nacionalisticke stranke slabo prosle na izborima, za ono sto ce ga uskoro zadesiti, i pokazuju do koje su mere bile neistinite tvrdnje da je rat posledica "vekovnih nacionalnih netrpeljivosti".

    Mnogi ce vam ljudi danas reci da su tada naslucivali da ce doci do rata, ali ja nisam, mislim da nije ni Suada. Za Suadu, Muslimanku iz prelepog grada Dubrovnika, to je bilo vise nego apstraktno pitanje.

    Njeni roditelji nisu mogli da izadju iz Dubrovnika, od oktobra 1991, kada su Srbi, u toku rata sa Hrvatskom, izvrsili opsadu grada. Izbeglice u sopstvenom gradu, isterani iz sopstvenog doma bezdusnim srpskim granatiranjem, ziveli su privremeno u hotelu.

    Studentkinja medicine koja je trebalo da diplomira u maju, tog je dana Suada jednostavno mogla da ne ucestvuje u demonstracijama. Nije bila Sarajka. Nije cak bila ni Bosanka. Ali, moja prijateljica je bila izvan sebe zbog podele grada koji je upoznala i zavolela u toku petogodisnjeg skolovanja. Njena porodica je vec placala cenu za tu vrstu nacionalne mrznje koja podize barikade.

    Nije to bila razjarena masa. Secam se kako je Suada, plave kose i blistavo plavih ociju stajala tamo, tog jutra, i smejala se. Ljudi oko nas, uglavnom mladi, bili su dobro raspolozeni, zeljni da svoj stav izraze na miran nacin.

    Bio sam na oko pedeset metara od mosta kada se zaculo nekoliko pucnjeva, mozda pet ili sest. Svi su poceli da beze.

    Kada smo stigli do zaklona, iza jedne zgrade, bio sam strasno ljut. Nikada mi ni na pamet ne bi palo da bi neko mogao da otvori vatru na grupu nenaoruzanih demonstranata. Mozda to deluje cudno, ali rat mi se jos uvek nije cinio neminovnim. Tek nekoliko dana kasnije je postalo jasno da povratka nema, pa smo poceli da govorimo o Suadi kao o prvoj zrtvi paloj u bosanskom ratu.

    Ono sto je izgledalo kao slucajan cin nasilja, ogromna licna tragedija, polako se u nasoj svesti oblikovalo kao prvi nemio dogadjaj u tragediji mnogo sirih razmera: najuzasnijem ratu u Evropi za poslednjih pedeset godina.1

    Ispred skupstine, Komitet nacionalnog spasa nastavio je da se obraca onim demonstrantima koji su s prezirom prelazili preko snajperske vatre sto je ranije tog dana otvarana sa Vraca. Iz mase, izlazio je govornik za govornikom, zahtevajuci uklanjanje barikada, javnu osudu rukovodstva sve tri etnicke stranke i raspisivanje novih izbora. Ovaj dogadjaj je prenosila sarajevska televizija. General Luis Mekenzi koji je, kao komandant snaga UN stigao u Sarajevo pre manje od mesec dana, video je te noci, vracajuci se u svoju rezidenciju, lokve krvi koje su jos uvek bile na ulici, gde su pale zrtve naoruzanih Srba. Te noci, pod plastom mraka i artiljerijske paljbe, JNA je preuzela kontrolu nad sarajevskim aerodromom i postavila tenkove i oklopna vozila pred aerodromskom zgradom i na prilaznim putevima.

    Karadzic je upozorio da, u slucaju da Bosna i Hercegovina bude medjunarodno priznata kao nezavisna drzava, nece preziveti ni jedan jedini dan. Bice to, kako je rekao, mrtvorodjence. Poslepodne, 6. aprila, Evropska zajednica je priznala Bosnu. (Sutradan, to su ucinile i Sjedinjene Americke Drzave). Karadzic je odrzao rec. Proglasio je nezavisnu "Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu", koja ce kasnije promeniti naziv u Republika Srpska, objavivsi te noci, u ponoc, njeno postojanje, sa Sarajevom kao glavnim gradom (trenutno pod neprijateljskom okupacijom), na cijem je celu on, kao sef drzave. Bosna se, rekao je, raspala istog dana kada je i priznata.

    Jos uvek su Narodna skupstina i Komitet nacionalnog spasa zasedali pred zgradom parlamenta. Sa gornjih spratova "Holidej ina", naoruzani Srbi su otvorili vatru, usmrtivsi najmanje sest i ranivsi na desetine ljudi. Pripadnici bosanske milicije su izvrsili juris na zgradu. Uplaseno osoblje i gosti hotela scucurili su se u holu dok su se meci odbijali od zidova. Sestoro ljudi je uhapseno i odvedeno u nepoznatom pravcu. Ali, Karadzic, njegova monstruozna cerka Sonja i clanovi njegovog staba davno su nestali.

    Da li je Izetbegovicev poziv na mobilizaciju prouzrokovao rat, kao sto su tvrdili srpski lideri? Daleko od toga, Karadzic i Krajisnik nikada nisu krili svoju odlucnost da ne zive u nezavisnoj bosanskoj drzavi. Znali su da imaju podrsku beogradskog rezima i posrbljene JNA. Takodje su znali da, ukoliko se podela Bosne nije mogla postici dogovorom, mogla se ostvariti silom. Ponudili su Izetbegovicu izbor koji je Milosevic ponudio svim svojim neprijateljima: mozete sacuvati mir, ali samo pod nasim uslovima. Nekoliko dana kasnije, Momcilo Krajisnik, sada predsednik skupstine Republike Srpske rizikovao je zivot da bi se kolima dovezao u Sarajevo, na poslednji sastanak sa Izetbegovicem. Sastali su se u Krajisnikovoj bivsoj kancelariji, u zgradi skupstine, pred kojom je doslo do masakra miroljubivih nenaoruzanih demonstranata. Bilo je kasno poslepodne i vec je pao mrak. U vazduhu su odjekivale eksplozije artiljerijskih projektila i minobacacke vatre sa okolnih brda. Bombardovanje Sarajeva je pocelo.

    Krajisnik je stigao prvi. Naisao je na zakljucanu zgradu. Pozvonio je. Niko se nije javio. Cekao je u kolima. Gradske ulice su bile puste. Konacno je stigao Izetbegovic, pracen telohraniteljima koji su nosili automatsko oruzje sa prigusivacima.

    "Bili smo nekakvi prijatelji", seca se Izetbegovic, "Zajedno smo radili u skupstini posle izbora 1990." Krajisnik, svestan da je na neprijateljskoj teritoriji i da bi vesti o njegovom susretu sa muslimanskim liderom mogle biti rdjavo protumacene medju bosanskim Srbima, od Izetbegovica je trazio da susret ostane u tajnosti. Izetbegovic se slozio. Krajisnik mu je zatim rekao da bi se mogao izbeci rat ako bi postigli dogovor o podeli Sarajeva.

    "Uvek smo u podsvesti imali podelu Sarajeva, tako bi Srbi imali svoj, a Muslimani svoj deo. To nije bila tajna. Smatrali smo da Sarajevo treba da se podeli na dva grada, blizanca. Rekao sam Izetbegovicu da bi rat mogao da se zaustavi ukoliko uspemo da se dogovorimo o Sarajevu."

    Izetbegovic je odbio. Krajisnik je poklonio predsedniku nalivpero, za uspomenu, kao znak dobre volje. Izetbegovic ga je prihvatio. Krajisnik je okrenuo kljuc na vratima svoje kancelarije i, ne raspremivsi sto, otisao. Dok su se pozdravljali, dogovorili su se da ponovo sretnu za dan ili dva. Izetbegovic se odvezao zamracenim ulicima do zgrade Predsednistva. Krajisnik je krenuo na zapad, prema predgradju Ilidza, koje su drzali Srbi. Vatra iz automatskog oruzja za malo je promasila njegovo vozilo. Odlucio je da se ne vraca u Sarajevo dok se rat ne zavrsi. Ova dva coveka vise se nisu srela sve dok ih lord Oven nije doveo za isti sto u Zenevi, osam meseci kasnije. Medjutim, tada su to bili zakleti neprijatelji.

  11. #11
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    HISTORIJAT

    Republika BOSNA I HERCEGOVINA
    Kratak osvrt na period oko priznavanja BiH kao samostalne i nezavisne drzave u postojecim granicama

    Bosanski zahtjev za priznavanje suverenosti i nezavisnosti. Odgovarajuci na navedene Smjernice, Vlada Bosne i Hercegovine je donijela 20. decembra 1991. Odluku o priznavanju državnosti, odnosno nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U Odluci se izražava želja da se BiH prizna "kao nezavisna država" i da BiH "prihvata sve obaveze" sadržane u Smjernicama. Zatim da BiH "prihvata Nacrt Haske konvencije ukljucujuci svakako i poglavlje II koje se odnosi na zastitu ljudskih prava, nacionalnih i etnickih grupa". Vlada u svojoj odluci navodi rezultate posljednjeg popisa stavnovnistva (1991): Hrvati 17,27%, Bosnjaci 43,74% i Srbi 31,33%. Zatim 5,51% Jugoslovena i 2,15% pripadnika ostalih etnickih grupa. Vlada se zalaže da se "pitanje odnosa medju jugoslovenskim republikama treba rjesavati mirnim putem". Potom se vlada obavezuje "da Bosna i Hercegovina nema niti ce kao nezavisna država imati ikakvih teritiorijalnih pretenzija prema bilo kojoj susjednoj državi i da nece voditi nikakve neprijateljske propagandne aktivnosti protiv bilo koje susjedne dražve". Stoga moli Evropsku zajednicu i njene države clanice da "priznaju suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine" .

    Odlukom od 8. januara 1992. godine vlada SR BiH prihvata i obavezuje se da primjenjuje Povelju UN, Zavrsni akt iz Helsinskija, Parisku povelju, Univerzalnu deklaraciju o pravima covjeka, Medjunarodni pakt o gradjanskim i politickim pravima i sve druge medjunarodne akte koji garantuju prava covjeka i slobode i da postuje ranije preuzete obaveze SFRJ na planu razoružavanja i kontrole naoružanja. Komisija dalje konstatuje:

    - Važeci Ustav SR BiH garantuje jednaka prava "narodima Bosne i Hercegovine - Muslimanima, Srbima i Hrvatima - i pripadnicima drugih naroda i etnickih grupa koji žive na njenoj teritoriji". - Važeci Ustav SR BiH garantuje postovanje prava covjeka, i vlasti Bosne i Hercegovine su dostavile Komisiji listu važecih zakona kojima se potvrdjuju ti principi. Osim toga, pružile su Komisiji uvjeravanja da ce novi ustav, trenutno u pripremi, u potpunosti garantovati prava i slobode covjeka.

    Vlasti Bosne i Hercegovine takodje su pružile uvjeravanja Komisiji da ova republika nema nikakve teritorijalne pretenzije prema susjednim zemljama i da je spremna da bude garant njihovog teritorijalnog integriteta. Ali i tražila da nova zajednica sadrži najmanje Srbiju i Hrvatsku i da istovremeno bude potpisana konvencija o priznavanju suvereniteta SR BiH u njenim postojecim granicama. Predsjednistvo SR BiH obavijestilo je Komisiju da ova perspektiva nista ne mijenja u pogledu zahtjeva za priznavanje suvereniteta i nezavisnosti SR BiH.

    Prema Ustavu Bosne i Hercegovine koji je modifikovan amandmanom LXVII, gradjani ostvaruju svoja prava posredstvom predstavnicke skupstine ili putem referenduma. Po misljenju Predsjednistva i Vlade SR BiH, pravnu osnovu zahtjeva za priznavanje predstavlja amandman LX koji je dodat Ustavu Bosne i Hercegovine 31. jula 1990. godine. Ovaj amandman odredjuje da je Republika Bosna i Hercegovina "suverena demokratska država ravnopravnih gradjana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata - i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji žive na njenoj teritoriji". Ovaj amandman predstavlja znacajnu novinu u odnosu na ranije pravno stanje. Osim toga, izvan institucionalnog okvira SR BiH, "srpski narod u Bosni i Hercegovini" se 10. novembra 1991. godine izjasnio putem plebiscita za "zajednicku jugoslovensku državu", 21. decembra 1991. godine "Skupstina srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" izglasala je rezoluciju koja teži formiranju "Srpske Republike Bosne i Hercegovine" u okviru savezne države Jugoslavije, ukoliko bi muslimanske i hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini odlucile da "promijene stav o Jugoslaviji", 9. januara 1992. godine ta skupstina je proglasila nezavisnost "Srpske Republike Bosne i Hercegovine".

    U takvim okolnostima Arbitražna komisija smatra da se izražavanje volje stanovnistva Bosne i Hercegovine da se SR BiH konstituise kao suverena i nezavisna država, treba da provjeri eventualno putem referenduma na koji bi bili pozvani da ucestvuju svi gradjani SR BiH bez razlike i pod medjunarodnom kontrolom. 25. Odluka referenduma za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Slijedeci misljenje Arbitražne komisije, Skupstina SR Bosne i Hercegovine donijela je Odluku o raspisivanju referenduma, po kojoj ce se referendum održati 29. februara i 1. marta 1992. godine. Referendumsko pitanje o kojem ce se gradjani izjasniti glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih gradjana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

    Rezultati glasanja saopceni su 6. marta 1992. Od ukupnog broja glasaca 3.253.847 na republicki referendum za utvrdjivanje statusa Bosne i Hercegovine izaslo je i glasalo 2.073.568 gradjana sa pravom glasa ili 64,31% i to prema izvodima iz opstih birackih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opsti biracki spisak 83.535. glasaca.

    Važecih glasackih listica bilo je 2.067.969 ili 64,14%. Od ukupnog broja važecih listica "ZA" je bilo 2.061.932 glasaca, ili 99,44%, dok je "PROTIV" glasalo 6.037 ili 0,29%, a nevažecih glasackih listica bilo je 5.227 ili 0,25%. Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) gradjana koji su glasali na republickom referendumu za utvrdjivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU, DR”AVU RAVNO- PRAVNIH GRADJANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE - MUSLIMANA, SRBA, HRVATA I PRIPADNIKA DRUGIH NARODA KOJI U NJOJ ”IVE izjasnilo se 2.061.932. gradjana ili 99,44%.

    26. Pravo na samoopredjeljenje i pitanje državnih granica. S obzirom da je proces raspada Jugoslavije postao nezaustavljiv, Republika Srbija je pokusala, na posredan nacin diplomatskim kanalima da utice na taj proces postavljajuci razlicita pitanja Arbitražnoj komisiji. Jedno od tih pitanja bilo je da li srpski narod u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje, dok se drugo pitanje odnosilo na državne granice, odnosno da li se unutarnje linije razgranicenja izmedju republika može smatrati državnim granicama. Komisija je odgovorila da ove republike moraju clanovima tih zajednica i etnickih skupina garantirati prava covjeka i temeljnih sloboda priznatih medjunarodnim pravom, ukljucujuci, u tom slucaju, pravo na biranje njihovog državljanstva. Komisija smatra, da bile ma kakve okolnosti, pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti (uti possidetis juris), osim da se zainteresirane države dogovore suprotno. U vezi s unutarnjim granicama, Hrvatske i Srbije, te Srbije i Bosne i Hercegovine, Komisija smatra da u smislu medjunarodnog javnog prava, ove granice dobivaju karakter granica zasticenih medjunarodnim pravom u slucaju stjecanja nezavisnosti, te da se mogu mijenjati jedino zajednickim sporazumom (Misljenje broj 3.).

    Ako u sklopu jedne države postoji jedna ili vise konstitutivnih grupa, jedna ili vise etnickih, vjerskih, jezickih zajednica, ove grupe imaju, u skladu s medjunarodnim pravom, pravo na priznavanje njihovih identiteta. Države su dužne osigurati postovanje prava manjina. S tim u vezi Komisija smatra da srpsko stanovnistvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske treba uživati sva prava koja su prema važecim medjunarodnim konvencijama priznata manjinama, kao i nacionalna medjunarodna jamstva u skladu s nacelima medjunarodnog prava. Pravo na samoopredjeljenje je nacelo kojim se stite prava covjeka. Na temelju toga prava svako ljudsko bice može zahtijevati slobodu izražavanja svoje pripadnosti, etnickoj, vjerskoj ili jezickoj zajednici po svom izboru. Prema misljenju Komisije, srpsko stanovnistvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo uživati sva priznata prava manjinama i etnickim grupama, medjunarodnim pravom i odredbama Nacrta konvencije za mir u Jugoslaviji od 4. novembra 1991. Republike su obavezne u slucaju potrebe njima priznati pravo na nacionalno opredjeljenje, sto nije isto sto i nacionalno samoopredjeljenje.

    -to se tice granica Komisija je misljenja da ce se problem granica morati rjesavati u skladu sa slijedecim kriterijima: Prvo - vanjske granice ce se morati postovati u svim slucajevima, u skladu sa nacelom na koje se podsjeca u Povelji UN, deklaracijom koja se odnosi na nacela medjunarodnog prava koji se ticu odnosa prijateljstva i suradnje izmedju država, u skladu s Poveljom UN, Rezolucija 2625 (XXXV) Generalne skupstine UN i u skladu sa Zavrsnim aktom iz Helsinkija (1975), kojom je inspiriran clan 11. Becke konvencije od 23. avgusta 1978. godine o sukcesiji države na planu ugovora.

    Drugo - demarkacija linija izmedju Hrvatske i Srbije ili izmedju Srbije i Bosne i Hercegovine ili, eventualno, izmedju drugih susjednih nezavisnih država, moci ce se mijenjati samo putem slobodnog i medjusobnog dogovora.

    Trece - ako se ne dogovori suprotno, prijasnje granice poprimaju karakter granica koje stiti medjunarodno pravo. To je zakljucak na koji navodi nacelo postovanje teritorijalnog "status quo". Nacelo koje ima opci karakter kako je saopcio Medjunarodni sud pravde (pitanje pogranicnog spora Burkina Faso - Republika Mali, koje miruje od 22. decembra 1986. godine; Zbornik 1986. Paragraf, 20 strana 565). Ovo nacelo ima za cilj sprjecavanja bratoubilacke borbe, kako se ne bi dovela u opasnost nezavisnost i stabilnost novih država. Ovo nacelo je utoliko lakse bilo primjeniti izmedju jugosloven- skih republika - sto je - na osnovu alineja 2. i 4. clana 5. Ustava SFRJ - odluceno da se konzistentnost teritorija i republika ne mogu mijenjati bez njihove saglasnosti (Misljenje broj 3.) 27. Datumi sukcesije za nove nezavisne države. U skladu sa opce prihvacenom definicijom sadržanom u Beckim konvencijama iz 1978. i 1983. godine o sukcesiji država, "datum sukcesije država" znaci datum na koji je država nasljednica zamijenila državu prethodnicu u odgovornosti za medjunarodne odnose teritorije na koju se odnosi sukcesija država.

    Država prethodnica Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) je prestala da postoji i, kao sto je Arbitražna komisija ustanovila u svom misljenju N0.9, nijedna od država nasljednica ne može tvrditi da je jedina država - produžetak. Drugo, prestanak postojanja SFRJ, za razliku od drugih nedavno razdjeljenih država (SSSR, Cehoslovacka) rezultirao je, ne iz sporazuma izmedju strana, nego iz procesa dezintegracije koja je trajala neko vrijeme, pocevsi, po misljenju Komisije, 29. Novembra 1991. godine, kad je Komisija izdala Misljenje N01 i zavrsavajuci 4. jula 1992. godine, kad je izdala Misljenje N0. 8. Arbitražna komisija je bila svjesna prakticnih problema koji mogu slijediti iz odredjivanja vise od jednog datuma državne sukcesije zbog dugotrajnog i razvucenog procesa kojim je doslo do disolucije SFRJ. Jedna implikacija je da bi se razliciti datumi primjenjivali za prenos državne imovine, arhiva i dugova i drugih prava i interesa na nekoliko država nasljednica SFRJ. Medjutim, države su slobodne da rijese poteskoce koje mogu slijediti iz njihovog primjenjivanja zakljucivanjem sporazuma koji bi dozvolili pravican ishod.

    Arbitražna komisija je u vezi s tim zauzela misljenje: da datumi kad su države koje su nastale iz SFRJ naslijedile SFRJ slijedeci: 8. oktobar 1991. godine, u slucaju Republike Hrvatske i Republike Slovenije; 17. novembar 1991. godine, u slucaju Bivse Jugoslove- nske Republike Makedonije; 6. mart 1992. godine u slucaju Republike Bosne i Hercegovine i 27. april 1992. godine u slucaju Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Ukoliko se zainteresirane države drukcije ne dogovore, ovo su datumi kada državna imovina, aktiva i razlicita prava, arhivi, dugovi i razlicite obaveze bivse SFRJ prelaze na države nasljednice (Misljenje broj 11, Pariz, 16. juli 1993. godine).

    28. Medjunarodnopravno priznanje Bosne i Hercegovine uslijedilo je na sjednici Savjeta ministara Evropske zajednice u Briselu 6. aprila 1992., s tim da ono pocinje teci od 7. aprila 1992. godine. Ovaj detalj je posljedica diplomatskog prigovora iz Beograda, zbog koincidencije sa 6. aprilom 1941. godine., kada je napadom Njemacke i njenih saveznika doslo do razbijanja Kraljevine Jugoslavije.

    Medjunarodnopravnim priznanjem Bosna i Hercegovina je i formalno prestala biti u sastavu SFRJ. Time je ona postala samostalni i nezavisni medjunarodnopravni subjekt. Politicko- administrativne granice ranije republike kao jedne od sest federalnih jedinica SFRJ, postale su medjunarodne državne granice, a SFRJ je postala bivsa država. Njenim raspadom bivse federalne jedince su povratile svoj suverenitet kojeg su prilikom ulaska u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine, bile prenijele na saveznu državu. Srbija i Crna Gora su 27. aprila 1992. usle u sastav trece Jugoslavije, donijevsi novi ustav. Tako se država Bosna i Hercegovina danas, ne mijenjajuci svoje ranije granice, sa istoka granici sa Jugoslavijom (Srbija i Crna Gora), sa zapada i jugozapada sa Hrvatskom, a na sjeveru rijekom Savom koja je postala medjunarodna rijeka koja dijeli Hrvatsku od Bosne i Hercegovine.

    Posto je na Bosnu i Hercegovinu otpocela agresija Srbije i Crne Gore i bivse JNA, Predsjednistvo je 8. aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglasenju neposredne ratne opasnosti, kojom je sastav Predsjednistva, u skladu s Ustavom BiH, prosiren sa predsjednikom skupstine, vlade i komandantom Teritorijalne odbrane Republike. Tom odlukom Predsjednistvo je ovlasceno da u vrijeme neposredne ratne opasnosti može donositi uredbe sa zakonskom snagom, kao i odluke o izboru ili imenovanju i razrjesenju, koje ce podnijeti na potvrdu Skupstini cim ona bude u mogucnosti da se sazove (47). Na istoj sjednici Predsjednistvo je promijenilo naziv Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine u novo ime države: "Republika Bosna i Hercegovina". Potom je obrazovalo novi -tab teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, postavilo novu komandu i utvrdilo zvanicni privremeni znak pripadnika teritorijalne odbrane: stari bosanski grb stitastog oblika plave boje presjecen bijelom dijagonalom sa po tri zlatnožuta ljiljana u svakom polju . Potom je Predsjednistvo donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju zakona bivse SFRJ koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republicki zakoni. Izvrsen je selektivni izbor zakona iz oblasti privrede, finansija, poljoprivrede, sumarstva i vodoprivrede, saobracaja i veza, ekonomskih odnosa sa inostranstvom i inostranih poslova, državne uprave, unutrasnjih poslova, pravosudja, zdravstva, radnih odnosa, penzijskog i invalidskog osiguranja, socijalna i djecija zastita, boracka i invalidska zastita, obrazovanja, nauke, kulture i sporta i ostalih propisa. Posebnom uredbom Predsjednistvo je selektiralo savezne propise koji se nece primjenjivati, kao i propise za njihovo izvrsavanje na teritoriji Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", broj 2, 11. aprila 1992.). Predsjednistvo je za citavo vrijeme agresije donosilo i druge uredbe sa zakonskom snagom, dok nije bio uspostavljen normalan rad Skupstine, ukidanjem neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja.

    Predsjednistvo je posebnom uredbom sa zakonskom snagom utvrdilo privremeni grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Grb je stitastog oblika plave boje podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom bijele boje sa po tri ljiljana zlatnožute boje u svakom polju. Zastava je pravougaonog oblika sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini na bijeloj podlozi sa jedan prema dva ("Službeni list RBiH", br. 4, 20. maj 1992.). Posebnom uredbom je regulirana upotreba grba i zastave Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", br. 15, 5. septembar 1992.).

    U cilju uspostavljanja diplomatskih i konzularnih odnosa Republike Bosne i Hercegovine sa drugim državama, Predsjednistvo je ratificiralo one medjunarodne konvencije koje se odnose na tu materiju.

    Nakon sto je agresor na Bosnu i Hercegovinu okupirao oko 70% teritorije države, ubio preko 40 hiljada ljudi, prisilno raselio oko milion i 400 hiljada stanovnika, a njih preko 60 hiljada odveo u koncentracione logore i nastavio organizirano da razara civilne, privredne, vjerske i druge objekte, a polazeci od prava na odbranu koje je priznato po medjunarodnim zakonima, Predsjednistvo je tek 20. juna 1992.. dakle, nakon dva i po mjeseca od pocetka agresije, donijelo Odluku o proglasenju ratnog stanja. Taj cin agresije utvrdjen je od strane Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija, Rezolucijom broj 752 od 18. maja 1992. Predsjednistvo je kao agresora navelo: Republiku Srbiju, Republiku Crnu Goru, Jugoslavensku armiju i teroriste Srpske demokratske stranke.

    Bosna i Hercegovina se odlucno oduprla agresiji i time sto se za citavo vrijeme najstrasnijih ratnih djelovanja i genocida provodjenog nad njenim stanovnistvom, maksimalno zauzimala za ocuvanjem legitimiteta i legaliteta svojih institucija. Na kraju u tome je i uspjela. Legalne vlasti Bosne i Hercegovine: Skupstina, Predsjednistvo, Vlada i sudovi su radili u skladu sa postojecim ustavom i zakonima, a politicki sistem je funkcionirao u uslovima ratnog stanja. Tako su ove institucije, ciji je rad bio prilagodjen uslovima rata, u skladu sa ustavom, docekale i uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini potpisanog 14. decembra 1995. godine, utvrdjenog u Dejtonu 21. novembra 1995. godine.

    Na osnovu ovog mirovnog sporazuma Republika Bosna i Hercegovina nastavila je svoj kontinuitet pod imenom Bosna i Hercegovina. Time je Bosna i Hercegovina nastavila svoj život kao cjelovita suverena i nezavisna država, sa ocuvanim medjunaro- dnopravnim subjektivitetom u odnosima sa drugim državama i clanstvom u medjunarodnim organizacijama. Iz njenog Ustava koji je sastavni dio mirovnog sporazuma (Aneks 4.) proizlazi da Bosna i Hercegovina ostaje u svojim medjunarodnopravno priznatim granicama i teritirijalno nedjeljiva po etnickim zajednicama, u kojoj ce svaki Bosanac na cijeloj njenoj teritoriji biti svoj na svome.

  12. #12
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    HISTORIJAT

    Republika BOSNA I HERCEGOVINA
    Kratak osvrt na period oko priznavanja BiH kao samostalne i nezavisne drzave u postojecim granicama

    Bosanski zahtjev za priznavanje suverenosti i nezavisnosti. Odgovarajuci na navedene Smjernice, Vlada Bosne i Hercegovine je donijela 20. decembra 1991. Odluku o priznavanju državnosti, odnosno nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U Odluci se izražava želja da se BiH prizna "kao nezavisna država" i da BiH "prihvata sve obaveze" sadržane u Smjernicama. Zatim da BiH "prihvata Nacrt Haske konvencije ukljucujuci svakako i poglavlje II koje se odnosi na zastitu ljudskih prava, nacionalnih i etnickih grupa". Vlada u svojoj odluci navodi rezultate posljednjeg popisa stavnovnistva (1991): Hrvati 17,27%, Bosnjaci 43,74% i Srbi 31,33%. Zatim 5,51% Jugoslovena i 2,15% pripadnika ostalih etnickih grupa. Vlada se zalaže da se "pitanje odnosa medju jugoslovenskim republikama treba rjesavati mirnim putem". Potom se vlada obavezuje "da Bosna i Hercegovina nema niti ce kao nezavisna država imati ikakvih teritiorijalnih pretenzija prema bilo kojoj susjednoj državi i da nece voditi nikakve neprijateljske propagandne aktivnosti protiv bilo koje susjedne dražve". Stoga moli Evropsku zajednicu i njene države clanice da "priznaju suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine" .

    Odlukom od 8. januara 1992. godine vlada SR BiH prihvata i obavezuje se da primjenjuje Povelju UN, Zavrsni akt iz Helsinskija, Parisku povelju, Univerzalnu deklaraciju o pravima covjeka, Medjunarodni pakt o gradjanskim i politickim pravima i sve druge medjunarodne akte koji garantuju prava covjeka i slobode i da postuje ranije preuzete obaveze SFRJ na planu razoružavanja i kontrole naoružanja. Komisija dalje konstatuje:

    - Važeci Ustav SR BiH garantuje jednaka prava "narodima Bosne i Hercegovine - Muslimanima, Srbima i Hrvatima - i pripadnicima drugih naroda i etnickih grupa koji žive na njenoj teritoriji". - Važeci Ustav SR BiH garantuje postovanje prava covjeka, i vlasti Bosne i Hercegovine su dostavile Komisiji listu važecih zakona kojima se potvrdjuju ti principi. Osim toga, pružile su Komisiji uvjeravanja da ce novi ustav, trenutno u pripremi, u potpunosti garantovati prava i slobode covjeka.

    Vlasti Bosne i Hercegovine takodje su pružile uvjeravanja Komisiji da ova republika nema nikakve teritorijalne pretenzije prema susjednim zemljama i da je spremna da bude garant njihovog teritorijalnog integriteta. Ali i tražila da nova zajednica sadrži najmanje Srbiju i Hrvatsku i da istovremeno bude potpisana konvencija o priznavanju suvereniteta SR BiH u njenim postojecim granicama. Predsjednistvo SR BiH obavijestilo je Komisiju da ova perspektiva nista ne mijenja u pogledu zahtjeva za priznavanje suvereniteta i nezavisnosti SR BiH.

    Prema Ustavu Bosne i Hercegovine koji je modifikovan amandmanom LXVII, gradjani ostvaruju svoja prava posredstvom predstavnicke skupstine ili putem referenduma. Po misljenju Predsjednistva i Vlade SR BiH, pravnu osnovu zahtjeva za priznavanje predstavlja amandman LX koji je dodat Ustavu Bosne i Hercegovine 31. jula 1990. godine. Ovaj amandman odredjuje da je Republika Bosna i Hercegovina "suverena demokratska država ravnopravnih gradjana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata - i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji žive na njenoj teritoriji". Ovaj amandman predstavlja znacajnu novinu u odnosu na ranije pravno stanje. Osim toga, izvan institucionalnog okvira SR BiH, "srpski narod u Bosni i Hercegovini" se 10. novembra 1991. godine izjasnio putem plebiscita za "zajednicku jugoslovensku državu", 21. decembra 1991. godine "Skupstina srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" izglasala je rezoluciju koja teži formiranju "Srpske Republike Bosne i Hercegovine" u okviru savezne države Jugoslavije, ukoliko bi muslimanske i hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini odlucile da "promijene stav o Jugoslaviji", 9. januara 1992. godine ta skupstina je proglasila nezavisnost "Srpske Republike Bosne i Hercegovine".

    U takvim okolnostima Arbitražna komisija smatra da se izražavanje volje stanovnistva Bosne i Hercegovine da se SR BiH konstituise kao suverena i nezavisna država, treba da provjeri eventualno putem referenduma na koji bi bili pozvani da ucestvuju svi gradjani SR BiH bez razlike i pod medjunarodnom kontrolom. 25. Odluka referenduma za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Slijedeci misljenje Arbitražne komisije, Skupstina SR Bosne i Hercegovine donijela je Odluku o raspisivanju referenduma, po kojoj ce se referendum održati 29. februara i 1. marta 1992. godine. Referendumsko pitanje o kojem ce se gradjani izjasniti glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih gradjana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

    Rezultati glasanja saopceni su 6. marta 1992. Od ukupnog broja glasaca 3.253.847 na republicki referendum za utvrdjivanje statusa Bosne i Hercegovine izaslo je i glasalo 2.073.568 gradjana sa pravom glasa ili 64,31% i to prema izvodima iz opstih birackih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opsti biracki spisak 83.535. glasaca.

    Važecih glasackih listica bilo je 2.067.969 ili 64,14%. Od ukupnog broja važecih listica "ZA" je bilo 2.061.932 glasaca, ili 99,44%, dok je "PROTIV" glasalo 6.037 ili 0,29%, a nevažecih glasackih listica bilo je 5.227 ili 0,25%. Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) gradjana koji su glasali na republickom referendumu za utvrdjivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU, DR”AVU RAVNO- PRAVNIH GRADJANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE - MUSLIMANA, SRBA, HRVATA I PRIPADNIKA DRUGIH NARODA KOJI U NJOJ ”IVE izjasnilo se 2.061.932. gradjana ili 99,44%.

    26. Pravo na samoopredjeljenje i pitanje državnih granica. S obzirom da je proces raspada Jugoslavije postao nezaustavljiv, Republika Srbija je pokusala, na posredan nacin diplomatskim kanalima da utice na taj proces postavljajuci razlicita pitanja Arbitražnoj komisiji. Jedno od tih pitanja bilo je da li srpski narod u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje, dok se drugo pitanje odnosilo na državne granice, odnosno da li se unutarnje linije razgranicenja izmedju republika može smatrati državnim granicama. Komisija je odgovorila da ove republike moraju clanovima tih zajednica i etnickih skupina garantirati prava covjeka i temeljnih sloboda priznatih medjunarodnim pravom, ukljucujuci, u tom slucaju, pravo na biranje njihovog državljanstva. Komisija smatra, da bile ma kakve okolnosti, pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti (uti possidetis juris), osim da se zainteresirane države dogovore suprotno. U vezi s unutarnjim granicama, Hrvatske i Srbije, te Srbije i Bosne i Hercegovine, Komisija smatra da u smislu medjunarodnog javnog prava, ove granice dobivaju karakter granica zasticenih medjunarodnim pravom u slucaju stjecanja nezavisnosti, te da se mogu mijenjati jedino zajednickim sporazumom (Misljenje broj 3.).

    Ako u sklopu jedne države postoji jedna ili vise konstitutivnih grupa, jedna ili vise etnickih, vjerskih, jezickih zajednica, ove grupe imaju, u skladu s medjunarodnim pravom, pravo na priznavanje njihovih identiteta. Države su dužne osigurati postovanje prava manjina. S tim u vezi Komisija smatra da srpsko stanovnistvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske treba uživati sva prava koja su prema važecim medjunarodnim konvencijama priznata manjinama, kao i nacionalna medjunarodna jamstva u skladu s nacelima medjunarodnog prava. Pravo na samoopredjeljenje je nacelo kojim se stite prava covjeka. Na temelju toga prava svako ljudsko bice može zahtijevati slobodu izražavanja svoje pripadnosti, etnickoj, vjerskoj ili jezickoj zajednici po svom izboru. Prema misljenju Komisije, srpsko stanovnistvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo uživati sva priznata prava manjinama i etnickim grupama, medjunarodnim pravom i odredbama Nacrta konvencije za mir u Jugoslaviji od 4. novembra 1991. Republike su obavezne u slucaju potrebe njima priznati pravo na nacionalno opredjeljenje, sto nije isto sto i nacionalno samoopredjeljenje.

    -to se tice granica Komisija je misljenja da ce se problem granica morati rjesavati u skladu sa slijedecim kriterijima: Prvo - vanjske granice ce se morati postovati u svim slucajevima, u skladu sa nacelom na koje se podsjeca u Povelji UN, deklaracijom koja se odnosi na nacela medjunarodnog prava koji se ticu odnosa prijateljstva i suradnje izmedju država, u skladu s Poveljom UN, Rezolucija 2625 (XXXV) Generalne skupstine UN i u skladu sa Zavrsnim aktom iz Helsinkija (1975), kojom je inspiriran clan 11. Becke konvencije od 23. avgusta 1978. godine o sukcesiji države na planu ugovora.

    Drugo - demarkacija linija izmedju Hrvatske i Srbije ili izmedju Srbije i Bosne i Hercegovine ili, eventualno, izmedju drugih susjednih nezavisnih država, moci ce se mijenjati samo putem slobodnog i medjusobnog dogovora.

    Trece - ako se ne dogovori suprotno, prijasnje granice poprimaju karakter granica koje stiti medjunarodno pravo. To je zakljucak na koji navodi nacelo postovanje teritorijalnog "status quo". Nacelo koje ima opci karakter kako je saopcio Medjunarodni sud pravde (pitanje pogranicnog spora Burkina Faso - Republika Mali, koje miruje od 22. decembra 1986. godine; Zbornik 1986. Paragraf, 20 strana 565). Ovo nacelo ima za cilj sprjecavanja bratoubilacke borbe, kako se ne bi dovela u opasnost nezavisnost i stabilnost novih država. Ovo nacelo je utoliko lakse bilo primjeniti izmedju jugosloven- skih republika - sto je - na osnovu alineja 2. i 4. clana 5. Ustava SFRJ - odluceno da se konzistentnost teritorija i republika ne mogu mijenjati bez njihove saglasnosti (Misljenje broj 3.) 27. Datumi sukcesije za nove nezavisne države. U skladu sa opce prihvacenom definicijom sadržanom u Beckim konvencijama iz 1978. i 1983. godine o sukcesiji država, "datum sukcesije država" znaci datum na koji je država nasljednica zamijenila državu prethodnicu u odgovornosti za medjunarodne odnose teritorije na koju se odnosi sukcesija država.

    Država prethodnica Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) je prestala da postoji i, kao sto je Arbitražna komisija ustanovila u svom misljenju N0.9, nijedna od država nasljednica ne može tvrditi da je jedina država - produžetak. Drugo, prestanak postojanja SFRJ, za razliku od drugih nedavno razdjeljenih država (SSSR, Cehoslovacka) rezultirao je, ne iz sporazuma izmedju strana, nego iz procesa dezintegracije koja je trajala neko vrijeme, pocevsi, po misljenju Komisije, 29. Novembra 1991. godine, kad je Komisija izdala Misljenje N01 i zavrsavajuci 4. jula 1992. godine, kad je izdala Misljenje N0. 8. Arbitražna komisija je bila svjesna prakticnih problema koji mogu slijediti iz odredjivanja vise od jednog datuma državne sukcesije zbog dugotrajnog i razvucenog procesa kojim je doslo do disolucije SFRJ. Jedna implikacija je da bi se razliciti datumi primjenjivali za prenos državne imovine, arhiva i dugova i drugih prava i interesa na nekoliko država nasljednica SFRJ. Medjutim, države su slobodne da rijese poteskoce koje mogu slijediti iz njihovog primjenjivanja zakljucivanjem sporazuma koji bi dozvolili pravican ishod.

    Arbitražna komisija je u vezi s tim zauzela misljenje: da datumi kad su države koje su nastale iz SFRJ naslijedile SFRJ slijedeci: 8. oktobar 1991. godine, u slucaju Republike Hrvatske i Republike Slovenije; 17. novembar 1991. godine, u slucaju Bivse Jugoslove- nske Republike Makedonije; 6. mart 1992. godine u slucaju Republike Bosne i Hercegovine i 27. april 1992. godine u slucaju Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Ukoliko se zainteresirane države drukcije ne dogovore, ovo su datumi kada državna imovina, aktiva i razlicita prava, arhivi, dugovi i razlicite obaveze bivse SFRJ prelaze na države nasljednice (Misljenje broj 11, Pariz, 16. juli 1993. godine).

    28. Medjunarodnopravno priznanje Bosne i Hercegovine uslijedilo je na sjednici Savjeta ministara Evropske zajednice u Briselu 6. aprila 1992., s tim da ono pocinje teci od 7. aprila 1992. godine. Ovaj detalj je posljedica diplomatskog prigovora iz Beograda, zbog koincidencije sa 6. aprilom 1941. godine., kada je napadom Njemacke i njenih saveznika doslo do razbijanja Kraljevine Jugoslavije.

    Medjunarodnopravnim priznanjem Bosna i Hercegovina je i formalno prestala biti u sastavu SFRJ. Time je ona postala samostalni i nezavisni medjunarodnopravni subjekt. Politicko- administrativne granice ranije republike kao jedne od sest federalnih jedinica SFRJ, postale su medjunarodne državne granice, a SFRJ je postala bivsa država. Njenim raspadom bivse federalne jedince su povratile svoj suverenitet kojeg su prilikom ulaska u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine, bile prenijele na saveznu državu. Srbija i Crna Gora su 27. aprila 1992. usle u sastav trece Jugoslavije, donijevsi novi ustav. Tako se država Bosna i Hercegovina danas, ne mijenjajuci svoje ranije granice, sa istoka granici sa Jugoslavijom (Srbija i Crna Gora), sa zapada i jugozapada sa Hrvatskom, a na sjeveru rijekom Savom koja je postala medjunarodna rijeka koja dijeli Hrvatsku od Bosne i Hercegovine.

    Posto je na Bosnu i Hercegovinu otpocela agresija Srbije i Crne Gore i bivse JNA, Predsjednistvo je 8. aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglasenju neposredne ratne opasnosti, kojom je sastav Predsjednistva, u skladu s Ustavom BiH, prosiren sa predsjednikom skupstine, vlade i komandantom Teritorijalne odbrane Republike. Tom odlukom Predsjednistvo je ovlasceno da u vrijeme neposredne ratne opasnosti može donositi uredbe sa zakonskom snagom, kao i odluke o izboru ili imenovanju i razrjesenju, koje ce podnijeti na potvrdu Skupstini cim ona bude u mogucnosti da se sazove (47). Na istoj sjednici Predsjednistvo je promijenilo naziv Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine u novo ime države: "Republika Bosna i Hercegovina". Potom je obrazovalo novi -tab teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, postavilo novu komandu i utvrdilo zvanicni privremeni znak pripadnika teritorijalne odbrane: stari bosanski grb stitastog oblika plave boje presjecen bijelom dijagonalom sa po tri zlatnožuta ljiljana u svakom polju . Potom je Predsjednistvo donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju zakona bivse SFRJ koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republicki zakoni. Izvrsen je selektivni izbor zakona iz oblasti privrede, finansija, poljoprivrede, sumarstva i vodoprivrede, saobracaja i veza, ekonomskih odnosa sa inostranstvom i inostranih poslova, državne uprave, unutrasnjih poslova, pravosudja, zdravstva, radnih odnosa, penzijskog i invalidskog osiguranja, socijalna i djecija zastita, boracka i invalidska zastita, obrazovanja, nauke, kulture i sporta i ostalih propisa. Posebnom uredbom Predsjednistvo je selektiralo savezne propise koji se nece primjenjivati, kao i propise za njihovo izvrsavanje na teritoriji Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", broj 2, 11. aprila 1992.). Predsjednistvo je za citavo vrijeme agresije donosilo i druge uredbe sa zakonskom snagom, dok nije bio uspostavljen normalan rad Skupstine, ukidanjem neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja.

    Predsjednistvo je posebnom uredbom sa zakonskom snagom utvrdilo privremeni grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Grb je stitastog oblika plave boje podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom bijele boje sa po tri ljiljana zlatnožute boje u svakom polju. Zastava je pravougaonog oblika sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini na bijeloj podlozi sa jedan prema dva ("Službeni list RBiH", br. 4, 20. maj 1992.). Posebnom uredbom je regulirana upotreba grba i zastave Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", br. 15, 5. septembar 1992.).

    U cilju uspostavljanja diplomatskih i konzularnih odnosa Republike Bosne i Hercegovine sa drugim državama, Predsjednistvo je ratificiralo one medjunarodne konvencije koje se odnose na tu materiju.

    Nakon sto je agresor na Bosnu i Hercegovinu okupirao oko 70% teritorije države, ubio preko 40 hiljada ljudi, prisilno raselio oko milion i 400 hiljada stanovnika, a njih preko 60 hiljada odveo u koncentracione logore i nastavio organizirano da razara civilne, privredne, vjerske i druge objekte, a polazeci od prava na odbranu koje je priznato po medjunarodnim zakonima, Predsjednistvo je tek 20. juna 1992.. dakle, nakon dva i po mjeseca od pocetka agresije, donijelo Odluku o proglasenju ratnog stanja. Taj cin agresije utvrdjen je od strane Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija, Rezolucijom broj 752 od 18. maja 1992. Predsjednistvo je kao agresora navelo: Republiku Srbiju, Republiku Crnu Goru, Jugoslavensku armiju i teroriste Srpske demokratske stranke.

    Bosna i Hercegovina se odlucno oduprla agresiji i time sto se za citavo vrijeme najstrasnijih ratnih djelovanja i genocida provodjenog nad njenim stanovnistvom, maksimalno zauzimala za ocuvanjem legitimiteta i legaliteta svojih institucija. Na kraju u tome je i uspjela. Legalne vlasti Bosne i Hercegovine: Skupstina, Predsjednistvo, Vlada i sudovi su radili u skladu sa postojecim ustavom i zakonima, a politicki sistem je funkcionirao u uslovima ratnog stanja. Tako su ove institucije, ciji je rad bio prilagodjen uslovima rata, u skladu sa ustavom, docekale i uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini potpisanog 14. decembra 1995. godine, utvrdjenog u Dejtonu 21. novembra 1995. godine.

    Na osnovu ovog mirovnog sporazuma Republika Bosna i Hercegovina nastavila je svoj kontinuitet pod imenom Bosna i Hercegovina. Time je Bosna i Hercegovina nastavila svoj život kao cjelovita suverena i nezavisna država, sa ocuvanim medjunaro- dnopravnim subjektivitetom u odnosima sa drugim državama i clanstvom u medjunarodnim organizacijama. Iz njenog Ustava koji je sastavni dio mirovnog sporazuma (Aneks 4.) proizlazi da Bosna i Hercegovina ostaje u svojim medjunarodnopravno priznatim granicama i teritirijalno nedjeljiva po etnickim zajednicama, u kojoj ce svaki Bosanac na cijeloj njenoj teritoriji biti svoj na svome.

  13. #13
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    Agresija na BiH

    BOSNA I HERCEGOVINA PRED AGRESIJU
    Naglasili smo da je narastajuci srpski nacionalizam u bivsoj Socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji tekao paralelno sa nacionalnim i politickim podjelama u Savezu komunista Jugoslavije, odnosno njegovim republickim rukovodstvima.

    Stoji cinjenica da su komunisti, posebno nakon katastrofalnih rezultata 14. kongresa SKJ, ubrzali pad komunistickog rezima. Komunisti su svojim diobama znatno uticali na stvaranje osnova onoga sto cemo kasnije na jugoslavenskim, pa i bosanskohercegovackim, prostorima nazivati visestranacki i parlamentarni zivot. To svakako ne mozemo smatrati zaslugom komunista u smislu da su oni prihvatili nove nacine politickog organiziranja. Radilo se, zapravo, o novostvorenim historijskim uvjetima u kojima je doslo do nacionalnog i politickog osvjescivanja, ali i iznalazenja nacina za ucvrscivanjem nacionalnih, politickih, vjerskih i drugih sloboda koje je bivsi komunisticki rezim Jugoslavije gusio.

    Bosna i Hercegovina je, nekada centralna republika Jugoslavije, u ovakvim historijskim okolnostima, kao visenacionalna zajednica, uistinu imala najbolje pretpostavke za razvoj unutrasnjih i politickih odnosa kojima bi osnova bila gradjanska demokracija i izgradnja civilnog drustva. Ti procesi su i pokrenuti. Istovremeno, zapoceli su i pritisci bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, ali i Srba iz Srbije i Hrvata iz Hrvatske, s ciljem nacionalne homogenizacije ovih dvaju naroda i podjele Bosne i Hercegovine. Pojavila se realna opasnost nacionalnog zagusivanja Bosnjaka kao najbrojnije nacionalne skupine u Bosni i Hercegovini i njihove apsolutne asimilacije u srpsku ili hrvatsku nacionalnu skupinu. Bosnjaci su izabrali politicku borbu za ostvarivanje svojih nacionalnih, vjerskih i kulturnih sloboda.

    Posebno sa srpske, ali i dobrim dijelom i sa hrvatske, strane bile su sve ucestalije optuzbe na racun Bosnjaka, koje oni proglasavaju islamskim fundamentalistima. Optuzbe idu cak i dalje, pa se Bosnjaci optuzuju za sirenje islamskog fundamentalizma, ne samo u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, nego i u Evropi. Na ovaj nacin Srbi su zeljeli dobiti podrsku medjunarodne zajednice. Oni u tom smislu, tada vec naglaseno, vode najsiru propagandnu kampanju s ciljem negiranja drzavno-pravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine. U nekim dijelovima Jugoslavije, narocito u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvaskoj, ovakve propagandne aktivnosti nailaze na snazan odjek, a taj odjek nije zanemariv ni kod nekih evropskih sila (Rusija, Velika Britanija, Francuska i jos neke zemlje). Ovo, naravno, proizvodi animozitet prema Bosnjacima, narocito kod nedovoljno informirane medjunarodne zajednice. Pri tom se svjesno previdja cinjenica da se Bosnjaci ukljucuju u visestranacke aktivnosti u BiH, i da jos uvijek povelik broj njih zivi na komunistickim bratstvo-jedinstvujucim zabludama.

    Neposredno nakon prvih visestranackih parlamentarnih izbora Srpska demokratska stranka otpocela je sa opstrukcijama i blokadom rada manje-vise svih demokratskih i legalno izabranih organa vlasti u Bosni i Hercegovini. Vrlo brzo je postalo ocigledno da SDS kao jedna od stranaka na vlasti nije vodila politicku borbu zastite drzavnih interesa Bosne i Hercegovine, nego joj je osnovni cilj bio unistenje njezina drzavno-pravnog kontinuiteta.

    Bosanski Srbi na celu sa Radovanom Karadzicem zapoceli su unutrasnju razgradnju bosanskohercegovackog drzavnog tkiva uz maksimalnu podrsku i pomoc Srba iz Srbije i Crne Gore. U kampanju protiv Bosne i Hercegovine pored SDS ukljucuju se i politicke partije i stranke iz Srbije (Srpski pokret obnove, Srpska radikalna stranka, zatim razlicite monarhisticke struje, Jovicevi i Seseljevi cetnici, Arkanovi "Tigrovi" i jos neke paravojne formacije). Iako su u pocetku Srbi to pokusavali predstaviti kao politicku borbu za zastitu svojih interesa, vrlo brzo je postalo vise nego ocigledno da se vec uveliko odvijaju pripreme za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

    Paralelno sa procesom osamostaljivanja Slovenije, Hrvatske i Makedonije, zapoceo je i proces razgradnje bivse Jugoslavije. Slobodan Milosevic i Borislav Jovic insistirali su na uvodjenju ratnog stanja u bivsoj Jugoslaviji i upotrebi jugoslavenske vojske. To je jos vise usloznjavalo situaciju u visenacionalnoj bosanskohercegovackoj zajednici. Iako je angazman medjunarodne zajednice isao za tim da se iznadje mirno rjesenje za jugoslavensku krizu, bivalo je sve ociglednije da se predsjednici bivsih jugoslavenskih republika Milosevic, Tudjman, Izetbegovic, Kucan, Gligorov i Bulatovic kao i clanovi Predsjednistva bivse SFRJ nece uspjeti dogovoriti o minimalnim politickim pretpostavkama za mirno rjesenje jugoslavenske drame.

  14. #14
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    10 GODINA

    Deset godina od pocetka agresije
    OVIH DANA NAVRŠAVA SE DESET GODINA OD POCETKA CETVOROGODIŠNJEG RATA U BIH. GENERALNO JE PRIHVACENA OCJENA DA JE KRVAVI PROJEKAT UNIŠTAVANJA I PODJELE TE TEK MEDJUNARODNO PRIZNATE I NEZAVISNE DRZAVE PO SVOJIM RAZMJERAMA UNIŠTAVANJA, BEZBROJNIM RATNIM ZLOCINIMA, MEDJU KOJIMA JE I GENOCID, BIO NAJRAZORNIJI NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA. BIH NI ŠEST GODINA NAKON ZAUSTAVLJANJA RATA NIJE MIRNA, A POSTOJECE DEMOKRATSKE SNAGE, UZ POMOC MEDJUNARODNE ZAJEDNICE, NASTOJE SPRIJECITI NJENU NACIONALNU PODJELU I OMOGUCITI POVRATAK IZBJEGLICA I EKONOMSKI OPORAVAK ZEMLJE. "NICIJA ZEMLJA" OSKAROVCA DANISA TANOVICA VIŠESLOJNO JE SIMBOLICNA SLIKA OVE NAPACENE ZEMLJE

    RFE

    Prvi višestranacki izbori u Bosni i Hercegovini, novembra 1990. godine, donose pobjedu nacionalnih stranaka. SDS, SDA i HDZ formiraju koalicijsku vladu. Vezu stranacke zastave i narodu obecavaju srecu i prosperitet. No, idila kratko traje. Raspad Jugoslavije otkriva njihove prave namjere i nepomirljive razlike. SDS trazi ostanak Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, cemu se SDA i HDZ zestoko protive. Predsjednik Srbije, Slobodan Miloševic, porucuje da svi Srbi moraju zivjeti u jednoj drzavi. Lider SDA i predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegovic, odgovara:

    IZETBEGOVIC

    Moram vam reci ovdje otvoreno – Bosna nece ostati u krnjoj Jugoslaviji. Drugim rijecima, Bosna nece i ne pristaje da ostane u velikoj Srbiji da bude njen dio. (povici odobravanja mase)

    RFE

    Pocinje zveckanje oruzja. Jedinice JNA povlace se iz Slovenije i dijela Hrvatske. Nova baza je Bosna i Hercegovina. Vojska od Teritorijalne odbrane oduzima oruzje.

    Operacije JNA u selu Ravno i na Kupresu u jesen 91. najavljuju rat, ali vlast u Sarajevu to ne vidi ili ne zeli vidjeti. JNA preko SDS-a naoruzava dio srpskog stanovništva. Mediji dolaze do plana RAM, koji precizira vojne akcije zauzimanja kompletne Bosne i Hercegovine. Lider SDS-a, Radovan Karadzic, odbacuje sumnje u pripremanje rata, ali obavještajne sluzbe otkrivaju njegov razgovor sa predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševicem: (tajno snimljeni razgovor)

    KARADZIC

    Mozemo li istu stvar urediti da mi vrate oruzje teritorijalne odbrane u Šipovu i Mrkonjicu.

    MILOŠEVIC

    Ma, to je sitnica, bre.

    KARADZIC

    Ma, dobro. Nek mi naoruzaju taj… Mi smo spremni: 180 u Mrkonjicu i 150 u Šipovu. I oni su spremni da idu na Kupres.

    MILOŠEVIC

    Je li to..?

    KARADZIC

    Ne, ne. Ovo je ovaj…Ja mislim da jeste on. Jeste.

    MILOŠEVIC

    Naci cemo ih sto, brate, nema problema. Ali, ne mozemo svaku sitnicu da raspravljamo ovako...

    KARADZIC

    Dobro. Dobro. Ovih 150 i 170 ici ce na Kupres. A na Kupresu imamo 750 ljudi.

    MILOŠEVIC

    Nama je bitno da taj bataljon, koji je digla vojska na Kupresu, bude tamo i da bude kako treba."

    RFE

    Zvanicno, Miloševic ovako govori:

    MILOŠEVIC

    Mi ne podrzavamo bilo kakvu vojnu akciju u Bosni i Hercegovini.

    RFE

    Izetbegovic saznaje da se Miloševic u Karadjordjevu tajno sastao sa hrvatskim predsjednikom, Franjom Tudjmanom, i da su razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine:

    IZETBEGOVIC

    To je bio predsjednik Gligorov. Doputovao je u Sarajevo i prva stvar koju mi je rekao (bila) je: "Moram ti saopštiti jednu vrlo, vrlo tuznu stvar. Imam jednu lošu vijest za tebe, a to je da su se sastali Tudjman i Miloševic i da su razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine".

    RFE

    JNA se ukopava na brdima oko Sarajeva, a javnosti to predstavlja kao vojnu vjezbu. Dok se steze vojni obruc, vecina stanovništva ne zeli vjerovati da je Bosna i Herecegovina pred ratom. Ipak, u ilegali traje obuka jedinica Zelenih beretki i Patriotske lige, mahom sastavljenih od bosanskih muslimana, dok se u Hercegovini od iskusnih boraca sa hrvatskog ratišta formiraju jedinice HVO-a i HOS-a.

    Pocetkom 92. srpski poslanici proglašavaju Republiku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, protiveci se na taj nacin rezolucijama Skupštine Bosne i Hercegovine o suverenitetu i nezavisnosti zemlje. Srpska republika bit ce dio Jugoslavije, porucuje Radovan Karadzic. Sa sjednice Parlamenta BiH, na kojoj je donesena odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnoti BiH, Karadzic upozorava:

    KARADZIC

    Nemojte da mislite da necete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, mozda, u nestanak, jer muslimanski narod ne moze da se odbrani ako bude rata ovdje. (zvizduci i negodovanje u Parlamentu)

    RFE

    Odgovora Alija Izetbegovic:

    IZETBEGOVIC

    Njegov nacin izlaganja, njegove poruke, mozda na najbolji nacin objašnjavaju zašto mi i mozda necemo više da ostanemo u Jugoslaviji. To veceras govorim... (gromoglasni pljesak) I još nešto. Takvu Jugoslaviju, kakvu hoce gospodin Karadzic, više niko nece. Nece više niko osim, mozda, srpskog naroda.

    RFE

    Na referendumu odrzanom 29. februara i 1. marta 63 posto bosanskohercegovackog stanovništva izjašnjava se za nezavisnost zemlje. Srbi, najvecim dijelom, bojkotiraju referendum. Alija Izetbegovic 1. marta izjavljuje:

    IZETBEGOVIC

    Mi ocekujemo da ce nas medjunarodna zajednica uskoro priznati kao nezavisnu republiku.

    RFE

    Na Bašcaršiji je tog dana ubijen srpski svat. Ovo ubistvo i referendum, SDS koristi za podizanje barikada u Sarajevu. Organizatori blokade glavnog grada Bosne i Hercegovine iznose kljucni zahtjev:

    JEDAN OD ORGANIZATORA BLOKADE

    Da se bezuslovno obustave sve aktivnosti od strane Predsjedništva, Skupštine i Vlade BiH na medjunarodnom priznanju suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

    KARADZIC

    Sa stanovišta srpskog naroda, za nas je jedino prihvatljivo da smo nezavisni, da niko ne moze nad nama da dominira, da brojnost drugog naroda, recimo muslimanskog, nema na nas nikakvog uticaja.

    RFE

    Sarajlije izlaze na ulice, trazeci od lidera da sprijece rat: (povici: Bosna, Bosna, Bosna...)

    RFE

    Izetbegovic i Karadzic sastaju se u Komandi 2. vojne oblasti JNA. Posrednik je general Milutin Kukanjac:

    KUKANJAC

    To je takva svadja bila da su se oni jedan drugome unosili rukama u lice. Ja tebi, ti meni, itd. I onda sam ja morao da razdvajam.

    IZETBEGOVIC

    Te veceri je sukob bio izbjegnut. Saglasili smo se da sigurnost grada i gradjana predamo u ruke mješovitih patrola vojske i milicije.

    RFE

    Lider SDP-a, Nijaz Durakovic, optuzuje Izetbegovica da nije svjestan šta se sprema - da narod ne poziva na odbranu, nego da daje laznu nadu:

    DURAKOVIC

    To je i naslov dole: "Ja garantiram da rata u Bosni nece biti". Kad su bile prve barikade u martu mjesecu, to je za mene bila probna opsada Sarajeva. A onda je Alija Izetbegovic, sa svojom svitom, prohodao tadašnjom Miskinovom, današnjom Ferhadijom, i na televiziji fino, uoci samog rata, govori: "Cega se bojite Sarajlije? Mirno spavajte!"

    RFE

    Clan Predsjedništva BiH, Stjepan Kljuic:

    KLJUIC

    Najveci krivac za ovo je Zapad. Evo, zašto: onog trenutka kad su nama kad su nama rekli da raspišemo referendum, mi smo ucinili sve da dobijemo vox populi, glas naroda. I dobili smo ga. Onog trenutka kad su nas primili u Ujedinjene narode, morali su nas zaštiti prema Povelji Ujedinjenih naroda, a ne - prepustili su nas cetvrtoj konvencionalnoj sili u Evropi na milost i nemilost. I još nešto: embargo je, takodjer, ucinio svoje.

    RFE

    Medjunarodna zajednica ostaje po strani. Amerikanci porucuju da je Bosna i Hercegovina evropski problem. Evropljani, preko posrednika Hoze Kutiljera, predlazu kao rješenje kantonizaciju zemlje. Plan je propao.

    KARADZIC

    Predsjednik Miloševic nije smatrao da je medjunarodno priznanje Bosne i Hercegovine nešto presudno. On je govorio kako je Kaligula proglasio svog konja za senatora i govorio je da konj, ipak, nije bio senator. Prema tome, Izetbegovic nema drzavu, i ako mu tu neko prizna, to nije drzava.

    RFE

    Jedan od najviših jugoslovenskih duznosnika, Borisav Jovic:

    JOVIC

    Razmatrali smo šta ce se desiti u trenutku kada oni priznaju Bosnu i Hercegovinu i kad nas proglase agresorima, da je naša vojska tamo. Samo Miloševic i ja smo o tome razmišljali. Nismo druge ukljucivali. I ocenili smo da mi moramo da predupredimo njih.

    RFE

    Miloševic i Karadzic - tajno snimljeni razgovor:

    MILOŠEVIC

    Više nikome nikakav popust. Ako hoce da se biju, tu smo.

    KARADZIC

    Nema...

    MILOŠEVIC

    Ako hoce, u p.... lepu materinu, ko god hoce da se bije, tu smo i jaci smo. A ko hoce da zivimo mirno, tu smo. Nikome nece biti ni bolje ni gore nego nama. Mi nemamo šta drugo ni dobiti. E, ko hoce za Alijom, a da se s nama bije, neka izvoli, izgubice."

    RFE

    Rat je mogao poceti.



    * * * * *


    BORBA ILI KAPITULACIJA

    RFE

    Bosanski Brod, Mostar, Kupres, Bijeljina, Zvornik i druga mjesta na meti su srpskih snaga. Zvornik – srpski dobrovoljci pretresaju bošnjacke kuce:

    SRPSKI DOBROVOLJAC 1

    Hajde, izidji, bre!

    SRPSKI DOBROVOLJAC 2

    Dodji ovamo.

    SRPSKI DOBROVOLJAC 1

    Je li to? Tako je, napred, hajde.

    SRPSKI DOBROVOLJAC 2

    Ko je pucao sad malopre?

    GRADJANIN 1

    Ne znam, djece mi.

    SRPSKI DOBROVOLJAC 2

    Ko je pucao?

    GRADJANIN 1

    Ma, ne znam, bogami.

    SRPSKI DOBROVOLJAC 1

    Napred!

    RFE

    Slobodan Miloševic govori tih dana:

    MILOŠEVIC

    Nismo izazvali, niti podrzavali neprijateljstva.

    RFE

    Vojislav Šešelj, medjutim, tvrdi:

    ŠEŠELJ

    Tada je svaki put direktno Miloševic trazio da se upucuju dobrovoljci. Mislim, to nas nije trebalo ubedjivati mnogo.

    RFE

    Šestog aprila medjunarodna zajednica priznaje Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu drzavu. Ali, embargo na uvoz oruzja ostaje na snazi.

    Hiljade stanovnika Sarajeva izlaze na plato ispred Republicke skupštine apelirajuci za mir:

    MASA PJEVA

    Bosno moja, divna, mila, lijepa gizdava...

    RFE

    Istovremeno, srpski snajperisti pucaju sa "Holiday inna" i okolnih zgrada. Padaju prve zrtve.

    Jedan od lidera SDS-a, Momcilo Krajišnik, trazi od Alije Izetbegovica pregovore o podjeli Sarajeva:

    KRAJIŠNIK

    Mi smo uvijek razmišljali o podjeli Sarajeva, da bi Sarajevo bilo i muslimansko i srpsko i to nikakva tajna nije.

    IZETBEGOVIC

    Ja podjelu nisam prihvatio.

    RFE

    Pocinje opsada Sarajeva. Za nekoliko sedmica dvije trecine Bosne i i Hercegovine su pod srpskom kontrolom. Masovna ubistva i progoni nesrpskog stanovništva traju danonocno.

    SVJEDOKINJA 1

    Necu moci zaboraviti jednu noc kad ih je kod Miljevine pohvatano u tunelu 70. Doveli su ih na drinski most. Tu su ih poskidali gole. Tu nije puno pucalo, ali svaki sam pljesak zrtve koja je pala u vodu brojala. Tacno je bilo 70.

    SVJEDOKINJA 2

    Jedne noci su nam došli, upali u kucu, pijana trojica. Mene su odveli u obliznju kucu, silovali me. Isto i majku.

    RFE

    Gradjani se dizu na otpor. Jedan od komandanata Teritorijalne odbrane BiH, Stjepan Šiber:

    ŠIBER

    Naši borci, momci su išli prakticno tijelom na topove.

    RFE

    Evropski posmatraci izvještavaju:

    EVROPSKI POSMATRAC

    Svi su ludi!

    RFE

    Ministar vanjskih poslova BiH, Haris Silajdzic:

    SILAJDZIC

    Mi nemamo izbora, naše Predsjedništvo nema izbora, nego da medjunarodnu zajednicu pozove na vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini.

    RFE

    Americki drzavni sekretar, James Baker:

    BAKER

    Nece biti jednostrane upotrebe americke vojne sile. Mi nismo, niti cemo biti svjetski policajac.

    RFE

    Na terenu djeluje UNPROFOR, zaštitne snage UN-a, koje imaju madat da cuvaju mir, iako mira nije bilo. Medjunarodna zajednica nudi plan za Bosnu i Hercegovinu. Mirovni pregovarac, lord Carington, Izetbegovicu nudi podjelu zemlje na etnicke provincije:

    CARINGTON

    To, naravno, nije bilo ono što je on zelio. On je zelio unitarnu drzavu. Bilo mi je jasno da su Srbi apsolutno vojno nadmocni, ali predsjednik Izetbegovic uopce nije bio svjestan u kakvoj je poziciji.

    IZETBEGOVIC

    On je rekao: "A, dobro, šta cete raditi?" Ja sam rekao da cemo se boriti. Tada je Carington stao na trenutak i pogledao me pravo u oci i pitao: "Kako mislite da se borite?" Ja sam rekao da mi nemamo izbora. Nama preostaje jedino da se borimo ili da kapituliramo. Ako kapituliramo, bit cemo pobijeni.

    RFE

    Clanove bosanskohercegovacke delegacije na celu sa Izetbegovicem, po povratku iz Lisabona, JNA zadrzava na sarajevskom aerodromu i odvodi ih u kasarnu u Lukavicu. Istovremeno, JNA trazi da Teritorijalna odbrana dopusti evakuaciju Komande 2. vojne oblasti iz Sarajeva. Dogovor se odvija preko elektronskih medija. Alija Izetbegovic, clan Predsjedništva BiH Ejup Ganic i general DJurdjevac:

    IZETBEGOVIC

    Ja sam ovdje prakticki zarobljenik.

    GANIC

    Zašto ti ne dodješ u Predsjedništvo?

    IZETBEGOVIC

    Zato što mi ne daju da dodjem.

    DJURDJEVAC

    Mi trazimo da se nama omoguci da se izvucemo iz grada Sarajeva.

    RFE

    Nakon dogovora, JNA krece prema Skenderiji i sukobljava se sa jedinicama Teritorijalne odbrane.

    KUKANJAC

    Ja sam imao pištolj i ja sam bio spreman u toku pokreta da ubijem Aliju i sebe.

    RFE

    Bosna i Hercegovina postaje clanica Ujedinjenih naroda. Medjunarodna zajednica uvodi sankcije Srbiji i Crnoj Gori nakon rezolucije UN-a o ratu u BiH. Jugoslovenski duznosnici tvrde da se JNA povukla iz BiH, ali da je Vojsci Republike Srpske ostavila oruzje i dio ljudstva.

    BORISAV JOVIC

    Mi smo, naravno, njima kazali da ce oni dobiti svaku našu materijalnu pomoc, jer oni nisu imali svoj budzet, niti ikakve mogucnost da sami nastave da se organizuju.

    KUKANJAC

    Ja sam vas apsolutno u svemu opremio. Prvo odbranio, pa osposobio. I odbranio. S onom malobrojnom vojskom. Ta malobrojna vojska, Srbi i Crnogorci iz ove drzave, i mali deo Srba iz Bosne, tamo… mi smo vama stvorili izvanredne uslove u svakom pogledu.

    RFE

    Komandant Vojske Republike Srpske postaje Ratko Mladic: (tajno snimljeni razgovor)

    MLADIC

    General Mladic!

    VUKAŠINOVIC

    Da, izvolite druze generale.

    MLADIC

    Bez panike. Ko si ti, prvo?

    VUKAŠINOVIC

    Vukašinovic.

    MLADIC

    Direktnim pogocima drzite pod vatrom Predsedništvo i Skupštinu i tucite polako, po intervalima, dok ja ne naredim da se prekine.

    VUKAŠINOVIC

    Razumem.

    MLADIC

    Velešice tuci i Pofalice tuci, tamo nema srpskoga zivlja mnogo. Idi na artiljerijsko osmatranje, da ne mogu da spavaju, da im razvucemo pamet njihovu!"

    RFE

    Prezivjeli svjedoci iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine donose vijesti o koncentracionim logorima, ali medjunarodna zajednica to naziva glasinama. Ratni reporter americkog "Newsdaya", Roy Gutman, objavljuje pricu o koncentracionim logorima za Bošnjake i Hrvate u sjeverozapadnoj Bosni.

    GUTMAN

    Kad sam pronašao svjedoke, koji su mene i moje urednike uvjerili u postojanje koncentracionih logora, poceo sam traziti ljude u medjunarodnim organizacijama kojima bih to rekao. Ali, svi su potvrdili da vec znaju za postojanje logora. U UNHCR-u i Medjunarodnom komitetu Crvenog kriza raspolagali su podacima o logorima smrti. Evropski ambasadori rekli su mi: "Nastavi s tim, to je dobra prica".

    RFE

    Visoka funkcionerka SDS-a, Biljana Plavšic:

    PLAVŠIC

    Onda sam ja Radovana pitala: "Zar kod nas ima zatvorenih ljudi?" Jer, ja sam cijelo vrijeme govorila, ono što sam Nambijaru i drugima govorila, da kod nas politickih zatvorenika nema.

    RFE

    Kada su iz medjunarodne zajednice poceli stizati signali o mogucnosti vojne interevencije, u Sarajevo dolazi francuski predsjednik Fransoa Miteran. Tvrdi da nema potrebe za intervencijom.

    KLJUJIC

    Ja odem kod Alije ujutro i kazem: "Alija, cujem, jedan mi šalje haber da zapucamo da ne dodje. Miteran ce nas upropastiti". A on kaze: "Jadan ne bio, Miteran dolazi nama da nam pomogne. On je borac Pokreta otpora" itd.

    RFE

    Bosna i Hercegovina od politickog i vojnog postaje humanitarni problem. Reporter britanskog "Daily Telegrafa", Christopher Bennett:

    BENNETT

    Niko nije htio riskirati ništa u BiH. Svjetski duznosnici su zeljeli vidjeti kraj rata na racun Vlade u Sarajevu. To je bilo, prije svega, zbog toga što je to bila linija manjeg otpora. Svjetski duznosnici su racunali da je nabolje priznati tadašnji status quo.

    RFE

    Osniva se Armija Reoublike Bosne i Hercegovine. Mirovnom konferencijom u Londonu otvara se serija pregovora o buducnosti BiH. Lord Owen postaje kljucni pregovarac. Pridruzuje mu se Sajrus Vens. Svi njihovi planovi za BiH propadaju. UNHCR krajem 92. objavljuje da je u BiH ubijeno 100 hiljada ljudi, a da je više od milion protjerano.

    Proljece 93. donosi pocetak bosnjacko-hrvatskog rata u srednjoj Bosni i u Hercegovini. Dotadašnje saborce Bošnjake, Hrvati smještaju u koncentarcione logore. I dio bošnjackih civila je zarobljen, a ostatak protjeran. Stizu izvještaji o vojnom dogovoru Srba i Hrvata.

    RADOVAN KARADZIC

    Gde smo se dogovorili da se ne tucemo, da prestanu bitke u dolini Neretve izmedju Srba i Hrvata.

    RFE

    Hrvatski predsjednik, Franjo Tudjman:

    TUDJMAN

    Rješenje je da se Bosna i Hercegovina organizira kao konfederacija triju naroda, da bi sva tri naroda bila zadovoljna. Drugo rješenje je da se ide na podjelu.

    RFE

    Britanskom politicaru Paddy Ashdownu, Tudjman tokom jedne vecere u Londonu crta mapu podjele BiH na srpski i hrvatski dio. Nije predvidio prostor za Bošnjake.

    ASHDOWN

    Predsjednik Tudjman je rekao da su Muslimani ukljuceni u teritorije velike Hrvatske i velike Srbije. Rekao je da BiH više ne postoji.

    RFE

    U Bosnu i Hercegovinu, preko teritorije Hrvatske, ulazi prva veca grupa boraca iz islamskih zemalja koji se prikljucuju jednicama Armije BiH. U Krajini izbija rat medju Bošnjacima. Fikret Abdic osniva Autonomnu pokrajinu zapadna Bosna. U sukobima autonomaša i Armije Republike BiH ubijeno je dvije i po hiljade ljudi.

    Nakon masakra civila na sarajevskoj trznici Markale, NATO naredjuje srpskim snagama da prekinu opsadu Sarajeva i da povuku teško naoruzanje. Stanovnici glavnog grada samo su na kratko predahnuli. U medjuvremenu, zestoki napadi na Gorazde.

    Prestaje bošnjacko-hrvatski rat. Na inicijativu americkog predsjednika, Billa Clintona, bošnjacki i hrvatski celnici potpisuju sporazum o uspostavljanju Federacije BiH.

    Kontakt grupa za BiH utvrdjuje plan podjele zemlje, prema kojem bi Federaciji pripalo 51, a Republici Srpskoj 49 procenata BiH. Pocetkom 95. Bihac i okolina na meti su zestokih napada Vojske Republike Srpske. Armija Republike BiH bezuspješno pokušava deblokirati Sarajevo.

    Jedanaestog jula Vojska Republike Srpske ulazi u Srebrenicu, zašticenu zonu UN-a. Slijedi tajno snimljeni razgovor generala Radislava Krstica i lokalnog komandanta Dragana Obrenovica, koji ce se pet godina kasnije u Haaškom tribunalu koristiti kao dokaz upravo protiv Krstica:

    KRSTIC

    Ubijajte to sve redom, u p…. materinu.

    OBRENOVIC

    To sve ide po planu.

    KRSTIC

    Ni jednog nemojte ostaviti zivog!"

    RFE

    Više od osam hiljada Bošnjaka srpske snage ubile su za nekoliko dana. Holandski bataljon UN-a napušta Srebrenicu. Novinari biljeze kako general Mladic holandskom pukovniku Karemansu daje poklon:

    MLADIC

    Pozdravite vaše u Holandiji! (smijeh)

    KAREMANS

    Hvala! Je li ovo za moju zenu?

    MLADIC

    Za vas i vašu suprugu. (smijeh)

    KAREMANS

    Hvala lijepo.

    RFE

    Pada i Zepa, druga zašticena zona UN-a.

    U avgustu novi masakr civila u Sarajevu. Avioni NATO-a bombardiraju polozaje Vojske Republike Srpske.

    Armija BiH biljezi prve vece uspjehe i preuzima kontrolu nad dijelovima Krajine. Stize pred Banju Luku. Amerikanci traze prekid ofanzive.

    IZETBEGOVIC

    Jer je kod mene došao, negdje koncem septembra, mislim da se to dogadjalo, ambasador Menzes i rekao da mi zaustavimo, da Amerika trazi da se zaustavi ofanziva prema Banjoj Luci. Mi nismo zaustavili istog momenta. On je došao ponovo kroz pet-šest dana i rekao mi vrlo jasno: "Ako se nastavi akcija, mi cemo vas bombardovati, na onaj nacin na koji smo bombardovali srpske trupe, srpske jedinice koncem avgusta i pocetkom septembra".

    RFE

    Nastupa prvi ozbiljan prekid vatre.

    DAYTON: LINIJE SU VUCENE GDJE JE KO STAO

    RFE

    Kad je oruzje utihnulo objavljena je tuzna statistika rezultata rata, razaranja, zlocina, genocida i etnickog ciscenja. Više od 200 stotine hiljada ljudi ubijeno je u protekle tri i po godine. Od toga je 150 hiljada Bošnjaka.

    Americka obavještajna agencija CIA objavljuje izvještaj nazvan "Etnicko cišcenje i zvjerstva u Bosni". CIA navodi: "Srbi su odgovorni za 90 posto zlocina i ogromnu vecinu etnickog cišcenja. Hrvati i Bošnjaci takodjer su pocinili zvjerstva i prisilili druge etnicke grupe na bijeg. Demografska slika Bosne radikalno je promijenjena. Devedeset posto nesrba iz podrucja BiH, koji su sada pod srpskom kontrolom, bili su natjerani na bijeg, bili su zatoceni ili ubijeni. Uništeno je tri hiljade naselja. Više od dva miliona ljudi je protjerano i raseljeno. Skoro polovina spas je pronašla u inostranstvu, a ostatak ljudi, uglavnom Bošnjaka, raseljen je unutar BiH."

    UNICEF objavljuje da je u BiH ubijeno 17 hiljada djece, a da je 18 hiljada maloljetnika ostalo bez roditelja. Društvo za ugrozene narode navodi da je kroz koncentracione logore prošlo nekoliko stotina hiljada ljudi. U logorima je ubijeno 25 hiljada zatocenika, uglavnom Bošnjaka. 20 hiljada ljudi vode se kao nestali.

    Ekspertna komisija Ujedinjenih naroda izvještava da je u BiH silovano 20 hiljada bošnjackih zena. UNESCO objavljuje da su srpske i hrvatske snage porušile 1180 islamskih vjerskih objekata.

    Ekonomija je uništena. Fabrike su srušene ili opljackane. Nema ozbiljnih procjena o ratnim štetama. Podaci se krecu od nekoliko desetina, do nekoliko stotina milijardi maraka.

    Prvi ozbiljan prekid vatre u BiH medjunarodna zajednica zeli pretvoriti u kraj rata. Amerikanci pozivaju celnike Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske na mirovne pregovore u vojnu bazu Wright Petterson u Daytonu. Pregovori pocinju 1. novembra. Glavni posrednik je specijalni americki izaslanik, Richard Holbrook. Kako su se pregovori odvijali, govore neki od ucesnika.

    MIRO LAZOVIC

    Uglavnom su razgovori bili takvi da je americka administracija šetala od jedne delegacije do druge i fakticki servirala ono što je njima tada odgovaralo.

    KREŠIMIR ZUBAK

    Najviše je vremena utrošeno i najviše enrgije, zapravo, na dogovor oko treitorijalnog uredjenja Bosne i Hercegovine.

    HARIS SILAJDZIC

    Linije su vucene prema tome gdje je ko stao. Jasno je šta je trebalo uraditi. Medjutim, to se nije moglo uraditi zbog toga što su taj sporazum pisali tenkovi, koncentracioni logori i indiferentnost medjunarodne zajednice. Od ljudi koji su odgovorni za sve što se dogadjalo na ovom prostoru napravljeni su pregovaraci.

    RFE

    Nakon tri sedmice danonocnih pregovora, hrvatski, srbijanski i bosanskohercegovacki celnici sklopili su Mirovni sporazum. Americki predsjednik, Bill Clinton, objavljuje kraj rata:

    CLINTON

    Predsjednici Bosne, Hrvatske i Srbije ucinili su istorijski i hrabar izbor.

    RFE

    Hrvatski predsjednik, Franjo Tudjman:

    TUDJMAN

    Dramaticni karakter ovih pregovora u kojima je postignuto rješenje kada su svi mislili da ce pregovori propasti. Sve to, takodjer, simbolizira teškoce ove krize…

    RFE

    Predsjednik Srbije, Slobodan Miloševic:

    MILOŠEVIC

    Rat u Bosni treba ostaviti prošlosti, dok mir, razumijevanje, ekonomski i kulturni razvoj treba da stupe na scenu u ovom podrucju.

    RFE

    Predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegovic:

    IZETBEGOVIC

    Mom narodu da kazem: ovo nije mozda pravican mir, ali je pravicniji nego nastavak rata. U situaciji kakva jeste, i u svijetu kakav jeste, bolji mir nije mogao biti postignut.

    RFE

    Sklopljen je sporazum kojim su svi bili podjednako nezadovoljni. Bosna i Hercegovina je u Daytonu podijeljena na dva entiteta. Federaciji BiH pripalo je 51, a Republici Srpskoj 49 procenata zemlje. Okoncana je opsada Sarajeva koja je trajala 1335 dana, što je najduza opsada u historiji.

    Daytonsku Bosnu pravni eksperti nazivaju frankeštajnskom tvorevinom. Polovina bosanskohercegovackog stanovništva kraj rata docekala je izvan svojih domova. Aneksom 7 svi izbjegli i raseljeni imaju pravo na povratak, ali do sada kucama se nije vratila ni polovina stanovništva. Predratna slika BiH apsolutno je promijenjena. Demografsku mapu tzv. leopardove koze zamijenila je postratna realnost - tri etnicki homogene teritorije. U BiH su na sceni tri paralelna sistema. Skoro sve je podijeljeno po nacionalnoj osnovi. Ekonomija i školstvo samo su neki od primjera. Prihvaceno je pravilo: ko je šta uzeo, uzeo je. Profesor americkog univerziteta Yale, Ivo Banac:

    BANAC

    Bojim se da i u medjunarodnoj zajednici ima vrlo mnogo onih koji doista smatraju da je ono što je bilo - bilo i sad necemo mnogo u to dirati.

    RFE

    Desetine osoba optuzenih za ratne zlocine u BiH završile su u Haškom sudu, ali oni što su za jedne zlocinci za druge su heroji. Svijest naroda još se nije promijenila, kaze historicarka iz Beograda, Latinka Perovic:

    PEROVIC

    Ljudi misle da poseduju cvrste istine, koje nisu zasnovane na na kakvim znanjima, ni na kakvim istrazivanjima, koje su jednostavno puke ideološke tvrdnje ili floskule.

    RFE

    Od prestanka rata gradjani BiH pet puta su izlazili na izbore. Sve do posljednjih, odrzanih novembra 2000. godine, SDS, SDA i HDZ imali su apsolutnu vlast. Rasprave o tome ko je kriv za rat i ko je danas stariji - drzava ili entiteti, bile su vaznije od napretka zemlje. Istrazivanja medjunarodnih organizacija pokazuju da polovina stanovništva ove zemlje, Bosnu i Hercegovinu ne prihvata kao svoju domovinu. Sve kljucne odluke donosili su visoki predstavnici medjunarodne zajednice: Carl Bildt, Carlos Westendorp i Wolfgang Petritsch. Domaci duznosnici nisu se mogli dogovoriti ni o zastavi i himni BiH, pa je i to nametala medjunarodna zajednica:

    Nakon izbora 2000-te stanje se djelimicno mijenja. SDA i HDZ u Federaciji smjenjuje Alijansa za promjene, dok SDS ostaje na vlasti u Republici Srpskoj. Predsjednik Medjunarodnog foruma Bosna, Rusmir Mahmutcehajic:

    MAHMUTCEHAJIC

    Bosna i Hercegovina moze prezivjeti kao integralno društvo, a ona to danas nije. Oblici njezinog razaranja su legitimirani Dejtonskim sporazumom. Medjutim, ako se misli o buducnosti Bosne i Hercegovine, ono što je Dejtonskim sporazumom legitimirano, kao ucinak njezinog razaranja, mora biti otklonjeno. Bosanskohercegovacka buducnost nije moguca bez bitnog transformiranja i otklanjanja posljedica rata protiv Bosne i Hercegovine.

    RFE

    Promjena stanja nacionalne segregacije i neravnopravnosti ocekuje se nakon izmjena entitetskih ustava i provedbe Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji drzave. Dok politicari nacionalna pitanja navode kao kljucna, mladi Bošnjaci, Srbi i Hrvati buducnost ne vide u BiH. Dvije trecine mladih izjasnilo se za odlazak u inostranstvo.

    Historicar Dubravko Lovrenovic vjeruje da je kljucni problem to što BiH nikada nije bila manje drzava nego što je danas:

    LOVRENOVIC

    Tokom zadnjih sto i više godina u politickom zivotu Bosne i Hercegovine su kljucnu ulogu igrali izvanbosanski politicki centri. Mi danas ne mozemo negirati tu cinjenicu, niti je treba negirati, ali bi s druge strane, u jednom pozitivnom politickom ozracju, trebalo razvijati našu, nazvao bih je tako, unutrašnju bosansku svijest, svijest o vlastitoj vrijednosti.

    RFE

    Upravo je ljudski potencijal ono što BiH uspješno predstavlja u svijetu. Desilo se da je na desetu godišnjicu pocetka rata, Danis Tanovic osvojio Oskara za film "Nicija zemlja". Svijet je ponovo cuo za Bosnu i Hercegovinu, ali i film sadrzi pitanje oko kojeg se ovdje godinama lome koplja: (replika iz "Nicije zemlje")

    NINO

    Pa, nismo mi htjeli da se odvajamo, nego vi.

    CIKI

    Pa, normalno da smo htjeli da se odvajamo kad ste vi poceli rat.

    NINO

    Pa, vi ste poceli rat.

    CIKI

    Ko je poceo rat?

    NINO I CIKI U JEDAN GLAS

    Pa, vi ste poceli rat. Vi ste poceli rat.

    CIKI

    Ko je poceo rat? Ko je poceo rat? (repetira pušku)

    NINO

    Mi smo poceli rat."

    RFE

    "Nicija zemlja" završava scenom u kojoj borac Armije BiH ostaje lezati na mini. U ovoj sceni mnogi prepoznaju bosanskohercegovacku realnost.

  15. #15
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    KOB BOSANSKE PAMETI

    Agresija i genocid 1992. godine
    U Svojim agresivnim planovima o podjeli Bosne i Hercegovine Milosevic i Tudjman su najvecu opasnost vidjeli u bosanskoj pameti otuda je upravo ona bila dio njihovog napada i podjele. Podsjetimo na afere (Seselj, Kecmanovic, Mikulic, Neum, Agrokomerc, Focatrans i sl.) na fizicku eliminaciju Hamdije Pozderca, Fuada Muhica i dr.

    Milosevic, one daklarisane kao Srbe, milom ili silom nastoji uvuci u projekat unistenja Bosne i Bosnjaka a na njenom prostoru instaliranje dijela Velike Srbije. Rijetki i casni su imali snage da se toj ideji suprodstave sopstvenim zivotom poput pisca Branka Copica koji se u znak protesta u sred Beograda bacio sa mosta, Bogica Bogicevica koji je kao clan Predsjednistva SFRJ, kod preglasavanja o uvodjenju vojnog stanja u Jugoslaviji a to znaci puc armije kojom je vec Milosevic komandovao jasno rekao: "Ja jesam Srbin ali sam prije toga Bosanac", generala Jovana Divjaka i dr.

    Od onih koji su figurirali kao Bosanski "Hrvati" ocekivalo se da ucestvuju u nistenju sopstvene drzave Bosne i Hercegovine i genocidu nad Bosnjacima muslimanima na racun njene podjele izmedju Velike Srbije i Velike Hrvatske. Spomenimo ovdje Stjepana Kljuica tada predsjednika HDZ-a koji je bio medju rijetkima koji je smogao snage i hrabrosti da kaze "Ne ovo je moja zemlja" i medju prvima obuce uniformu Armije BiH, tu je i legendarni policajac i komandant Dragan Vikic i dr.



    Po pobjedi u Bosni 1990 godine tri vjersko nacionalne stranke (SDS, HDZ i SDA) kao koalicione partije, nastavile su da rade u skladu sa ciljevima svojih osnivaca (SDS i HDZ - Milosevica i Tudjmana) odnosno u skladu svojih mogucnosti (SDA). Tako je krenula borba za "podjelu teritorije" sto je drugo ime za agresiju i genocid a u krajnjem podjelu i unistenje Bosne. Taj period je period novog progona pameti po logici: Ko nije sa nama protiv nas je! Ko nije nas njihov je!

    Srpska agresija je izvrsena sa snagom cetvrte armije Evrope (JNA) i silom od 180 000 naoruzanih vojnika. Ta i takva sila uz organizaciju komunistickog sistema koji je bezprijekorno funkcionisao preko 50 godina naprosto nije racunala ni na kakav otpor a najmanje na cudo bosanskog otpora, na srecu ono se ipak desilo. Istina kao sto je svojevremeno Tito svenarodni otpor fasizmu preko noci "pretvorio" u socijalisticku revoluciju obezbjedjujuci vlast i monopol sopstvene partije (KPJ - SKJ) narednih 45 godina tako je i Izetbegovic cudo bosanskog otpora pretvorio u uspjeh sosptvene stranke. Tako su vjersko nacionalne partije pravile kraljevstva slijepih u kojim ce one biti kraljevi, a etnicka i vjerska cistos im je bila samo imidz za pljacku drustvene i privatne imovine. U otvorenoj agresiji Srbije, Crne Gore i Hrvatske iz vana na Bosnu i Hercegovinu te SDS-a, HDZ-a i SDA stranke od 1992. do 1995. godine Bosna je dozivjela ekonomske, demografske i politicke promjene od kojih se za dugo nece oporaviti. Oko 200 000 ljudi je ubijeno, 1 500 000 ljudi je pod silom napustilo svoje prostore na kojim su zivjeli u Bosni. Najveci dio privrednih objekata je opljackan ili unisten, ekonomske posljedice se procjenjuju na milijardi dolara.

    Na zalost Deytonski mirovni sporazum o Bosni 1995 godine je legalizovao dio osvajanja u Bosni i genocid nad Bosancima - Bosnjacima. Po prvi put jedan dio Bosne se ekskluzivno naziva srpskim "Republika Srpska" (49% teritorije BiH), ostali dio Bosne i Hercegovine je kantonalnim podjelama naglasio etnicke podjele. Onemogucavanje ljudi da se vrate u Bosnu i 5 godina poslije sporazuma koji im to nacelno i garantuje te podjele i nagrade njihovim nosiocima djeluju ocitije.

    Treba spomenuti da su "mirotvorci" na tom sporazumu bili i Milosevic i Tudjman. Milosevic je poslije genocida na Kosovu bombardovan snagama NATO pakta, za njim je Interpol pokrenuo optuznicu za zlocine i genocid, tribunal u Hagu trazi da mu se preda ali tekovina njegovih agresivnih radnji u BiH "Republika Srpska" je ostala. Tudjman vise nije medju zivima i pitanje je koliko ce ga nadzivjeti ono sto je napravio po Bosni u dogovoru sa Milosevicem.

    Vec 1995. godine poslije mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini je krenula nova kolona bosanske pameti put Kanade, SAD-a, Svedske i ko zna gdje. Procjenjuje se da je samo te godine Bosnu napustilo 80 000 mladih uglavnom obrazovanih ljudi koji ce po bijelom svijetu biti radna snaga, genetsko-socijalno osvjezenje ili pamet nicim ne placena. Promjene u politickom rukovodstvu susjedne drzave Hrvatske olicene u licnosti Stipe Mesica i njegovim odlucnim razracunom sa nacionalistickom politikom Franje Tudjmana, bombardovanje vojnih i ekonomskih potencijala Slobodana Milosevica od strane NATO snaga, ulijevaju nadu i za Bosnu gdje bi se inercijom pozitivnih promjena i u njoj moglo cudo dogoditi. Ono se nece dogoditi ako se ne promejni princip vladanja upravo po logici pameti. Slijedeci logiku Mese Selimovica i njegovih hajki samo sad: "Kad krene hajka na budale, kad se pametni docepaju vlasti a narod dodje sebi i na svoje".

  16. #16
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    Sa obzirom da sam ovu temu otvorio na podforumu historije/istorije, ona je ovdje sto se mene tice dobro dosla.

    Ko zeli da nesto nauci o historiji i dogadjajima u BiH, eto, bujrum, ima priliku. :wink:

  17. #17
    Buduća legenda Hellen (avatar)
    Učlanjen
    29.08.2004.
    Pol
    ženski
    Poruke
    30.131
    Reputaciona moć
    921

    Podrazumevano

    :shock: :shock: :shock:

    Ма јел ти стварно мислиш да ће неко да се смара и да чита све ово???

    ...Е, босанска памети...

  18. #18
    Poznat gigule (avatar)
    Učlanjen
    15.04.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    mesto za kukce,wilme i sve dobre stvorove
    Poruke
    7.228
    Reputaciona moć
    122

    Podrazumevano

    Nisam to čitala sve ali sam početak priče jesam...
    čuj da je to tačno kako su Srbi genocidni narod ja ovde ne bi bila! Niti moja majka! Ni moja baka,deda i tako dalje...

    Uostalom ako želiš ozbiljno da polemišeš o nečemu što je ipak nauka,jer istorija je nauka, molim te budi ozbiljan i objektivan.Jednostrano gledanje i tumačenje je najopasnije u nauci kao što je istorija i potpomoglo je da dođemo ovoga:do ratova ,mržnje...

  19. #19
    Zainteresovan član stonex (avatar)
    Učlanjen
    02.05.2004.
    Pol
    muški
    Lokacija
    Tu negde
    Poruke
    309
    Reputaciona moć
    53

    Podrazumevano

    Ignorisimo ludaka . Neka nadje sebi slicne na nekom Bosanskom forumu .

  20. #20
    Ističe se
    Učlanjen
    19.12.2003.
    Pol
    muški
    Poruke
    2.516
    Reputaciona moć
    77

    Podrazumevano

    Bruka i sramota...
    Mislim svaka cast Adminisratori...

  21. #21
    Zainteresovan član
    Učlanjen
    23.04.2004.
    Poruke
    192
    Reputaciona moć
    51

    Podrazumevano

    Decko ili kako sebe volis da nazivas Bosnjak,

    Stvarno robujes nevidjenim zabludama. Vrati se najbolje bi bilo svojim hriscanskim korenima i ispravi veliku nepravdu nanetu svojoj porodici ili se pak ugledaj na casne cetnike Muslimane poput Alije Konjhodzica, Fehima Musakadica, dr Ismeta Popovca, Muje Pasica ili prof. dr Mehmeda Begovica.

    Ako neces, ostani nesretan u sopstvenim zabludama!!!

  22. #22
    Aktivan član Kazanova (avatar)
    Učlanjen
    17.09.2003.
    Pol
    muški
    Lokacija
    Sta te boli k...
    Poruke
    1.977
    Reputaciona moć
    72

    Podrazumevano

    Jedan splacina ode, kad ga ovaj pre zameni...? Nije mi jasno

  23. #23
    Buduća legenda Владан (avatar)
    Učlanjen
    11.09.2004.
    Pol
    muški
    Poruke
    27.012
    Reputaciona moć
    964

    Podrazumevano

    Раде на смене. Играчина је био задужен за 2004 годину, а Султан ће бити за 2005.

    Директор средње школе "Мило мој идол" у граду Крстарици (СФРЈ) за 2004 годину је био г-дин Играчиновић. Пошто су се у друштву десиле крупне промене, за новог директора школе је изабран господин Алахкурербер.
    Значи, децо, у школској 2005 години на часовима историје ћемо учити о најстаријем народу на свету- Бошњацима.

  24. #24
    Aktivan član Kazanova (avatar)
    Učlanjen
    17.09.2003.
    Pol
    muški
    Lokacija
    Sta te boli k...
    Poruke
    1.977
    Reputaciona moć
    72

    Podrazumevano

    Pohvala za originalnost!

  25. #25
    Primećen član Abdurrahman (avatar)
    Učlanjen
    12.01.2004.
    Lokacija
    Republika Bosna i Hercegovina
    Poruke
    942
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano


Slične teme

  1. Odgovora: 77
    Poslednja poruka: 12.10.2006., 03:01
  2. Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 28.05.2006., 10:56

Pravila za slanje poruka

  • Ne možete kreirati novu temu
  • Ne možete poslati odgovor
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoju poruku
  •