Zadatci žalovanja - psihosocijalni prijelaz
Zadatci žalovanja prema Wordenu
Svaka osoba na sebi svojstven način prolazi kroz žalovanje, nakon značajnog gubitka , što uključuje i ispunjenje određenih zadataka - (prolaženje kroz psihosocijalni prijelaz po Parkesu) - i dovodi do promjena u psihičkom životu; rasta i razvoja osobe - promjene identiteta , čime se otvara novo viđenje života i svijeta. Worden (5)opisuje četiri zadatka koje je potrebno ispuniti tijekom žalovanja.
I. Prihvaćanje realnosti
Prihvaćanje realnosti - dostiže se prihvaćanjem gubitka. Svaku smrt, očekivan i neočekivan gubitak, prati osjećaj da se nije dogodio (nijekanje). Prihvaćanje realnosti podrazumijeva spoznaju da je osoba mrtva i susret s njom više nije moguć (barem ne za života). Nijekanje je odbijanje prihvaćanja stvarnosti smrti (gubitka), stoga osoba ostaje zaglavljena na početku procesa žalovanja. Jedan od znakova nijekanja je doživljavanje pokojnika utjelovljenog u jednom od djece, što ublažava jačinu gubitka, ali onemogućuje prihvaćanje realnosti. Gubitak je potrebno prihvatiti ne samo razumom, nego i "srcem" (završetak nijekanja), a za to je potrebno vrijeme. U prihvaćanju realnosti smrti pomažu rituali. Nepostojanje smrti u emocionalnom doživljavanju ožalošćenih podržavaju nagla smrt, izostanak rituala, nemogućnost viđenja tijela umrlog (nedostupnost) i druge okolnosti.
II. Rad na žalovanju
II. zadatak je rad na žalovanju: nakon gubitka osobe s kojom smo bili blisko povezani, osjećamo bol i žalost, no svaki od nas tuguje na sebi svojstven način. Izbjegavanje tugovanja i potiskivanje boli, može voditi produljenom tugovanja (Parkes 1972 cit Worden 6). Okolina može slati poruke koje otežavaju ili odvlače osobu od prorade i razrješenja žalosti, čime se proces skraćuje. Zatomljivanje osjećaja, nijekanje boli, otklanjanje bolnih misli koje naviru - sprečava proces prorade gubitka. Njeguju se samo lijepe misli povezane s umrlim, izbjegavaju podsjetnici , idealizira umrlog. Izbjegavanje prorade žalosti vodi u bolest (depresiju), a može voditi i u ovisnosti (alkohol, droga, seks, prekomjerni rad, putovanja i slično).
III. Prilagodba sredini
III. zadatak - Prilagodba sredini (okruženju). Nakon smrti za nas značajne osobe kao i nakon rastave, ništa više nije kao prije u preživjelih i u obitelji - mijenja se struktura porodice i međusobni odnosi. Prilagodba na novonastale okolnosti ovisiti će; o odnosima prema pokojniku, ulozi koju je imao - o značaju njegove osobe. Spoznaja značenja i veličine gubitka "odlaskom" osobe u početku nam nije posviještena i postupno izranja tijekom prvih mjeseci žalovanja.
Moramo se prilagoditi i novoj ulozi koju prati i prilagodba vlastitom doživljavanju sebe. Naš se identitet mijenja nakon razrješavanja procesa tugovanja i/ili prolaženja kroz proces prijelaza. Osim prilagođavanja novoj ulozi , što je u nekih osoba praćeno velikim poteškoćama, moramo se prilagoditi i vanjskom svijetu. Nekada smrt nosi sa sobom promjenu životnih pogleda i osporavanje životnih vrijednosti, tako da ožalošćeni ima osjećaj da njegov život nema više smisla. Ipak, moramo si posvijestiti da svaki gubitak donosi i dobitak, kojeg u prvi mah ne moramo biti svjesni (7).
IV. Uključivanje u život
IV. zadatak - uključivanje u život - emocionalno premještanje umrlog - ostvarivanje nove veze. Mnoge osobe imaju najviše poteškoća u završavanju posljednjeg zadatka žalovanja i ostaju u tom dijelu zaglavljene. Znak nemogućnosti završavanja posljednjeg zadatka je prianjanje za posljednju vezu i nemogućnost da se ostvari nova veza. Neke osobe gubitak doživljavaju toliko bolnim da stvaraju ugovor same sa sobom da više neće voljeti.
Ipak, nikada ne možemo potpuno zaboraviti osobu koja je bila značajna u našem životu, niti je izbaciti iz našeg unutarnjeg svijeta, a da ne pozlijedimo svoj identitet - Volkan (cit.Worden 8.).