Emocionalni odgovor na gubitak voljene osobe

Nancy011

Veoma poznat
Poruka
14.118
Tugovanje posle smrti voljene osobe, raskida veze, razvoda braka, .... Dakle, niz složenih emocija, pre svega bolnih emotivnih doživljaja koji imaju svoje faze i simptome.
Kako se osećate/ili ste osećali kada ste to doživeli?
Na koji način tugujete?
Prepoznajete li prelaze od tuge ka ljutnji, od normalne tuge do depresije, kako somatski reagujete ......?
 
tehnicki gledano, za podsvest nije bitno koga si izgubio nego sta si izgubio
ako ti umre brat sa kim si bio dobar, podsvest to vidi kao gubitak svakog trenutka koji si u buducnosti mogao da provedes sa bratom, a onda dolazi tuga, emocija gubitka
ako ti pak umre otac sa kojim si bio u losem odnosu i mrzio si ga zbog neceg, ti, svesno ili podsvesno, nevidis nikakav trenutak u buducnosti koji ukljucuje i nega, stoga nista ne gubis i neces osecati tugu
a ako je neko kriv za tvoj gubitak, odsecati ces bes
 
Tugovanje posle smrti voljene osobe, raskida veze, razvoda braka, .... Dakle, niz složenih emocija, pre svega bolnih emotivnih doživljaja koji imaju svoje faze i simptome.
Kako se osećate/ili ste osećali kada ste to doživeli?
Na koji način tugujete?
Prepoznajete li prelaze od tuge ka ljutnji, od normalne tuge do depresije, kako somatski reagujete ......?

nema tuge vec samo rupa u stomaku koja me polako izjeda dok ne dobijem ultrazvucnu dijagnozu...onda se uzmem u pamet i bez ikakvih lekova samo sa maksimum koncentracije i discipline nateram sebe na pozitivu a ne na mentalnu destrukciju....traje od 6 meseci do godinu dana i desilo mi se u ekstremnom obliku dva puta.... prvi put bejah sisanche a drugi put pre godinu dve dana kada je jedna zenska osoba naglo obolela i preminula a da nije ljudski ni okusila pravi zivot... kako god da se zavrsi, ostaju oziljci koji ce da krvare na promenu vremena ili prepoznavanje simbola nekadasnje srece a zavisno i od emotivne snage okrvavljenoga. budisticki put je po meni jedini spas ako se uteha trazi u nekoj formi vere jer leci a i oplemenjuje na astralnom nivou gde nema suzenja svesti ni na jednom planu... a mozda je to i zabluda jer sad bas dok ovo pisem nimalo mi ne pomaze.
 
Prošla sam nekoliko faza, nemirenje, bes i ljutnja, a onda, kada vreme počne da otima iz sećanja miris te osobe za koji ti se činilo da nikakvo vreme ne može isprati, i kada prestaneš da osećaš kao da je baš sada bio tu, kada oštar bol zameni tiha, uporna i bleda tuga, nastupi mirenje i tišina se uvuče u život. Tišina koju nikakva spoljašnja buka ne može zagušiti.
Prvo sam prezrela sve trivijalnosti kojima se ljudi svakodnevno bave, udaljila ljude i svet od sebe, činilo mi se mrzela i iz nje crpela snagu za bilo kakvo delovanje, i mislila imam snage da mrzim do kraja zivota. Sve. Život. Onda sam se slomila, shvatila da ništa što uradim ne može bilo šta promeniti. Da je bilo koja vrsta bunta smešna i patetična. Tada sam tražila nadu da smrt nije konačan kraj, utehu tražila u veri. Kada mi se činilo da je ravna linija koju sam dostigla konačna osovina oko koje ću se vrteti, spontano je došlo proleće. Iznova sam učila da se radujem, da dišem, da osećam, kao malo dete koje prvi put upoznaje svet.
Trebale su mi dve godine, ali:
kako god da se zavrsi, ostaju oziljci koji ce da krvare na promenu vremena ili prepoznavanje simbola nekadasnje srece...

...
 
Sećam se jednog davnog raskida, kada sam bila devojčurak. Ubih se od plača. Mislila da ga nikad neću preboleti. Međutim, tuga (različitog intenziteta) trajala je nedelju-dve, a posle je nastupila ravnodušnost. Ne i ljutnja. Možda pre razočaranje.
Nakon što sam, godinu dana kasnije, srela dotičnog, više nisam mogla ni da zamislim da sam zbog njega tugovala. Nekadašnja patnja izgledala mi je smešno, patetično. Sad mi, sa ove vremenske distance, deluje detinjasto, čisto ... skoro slatko. Interesantno je da ne mogu da se setim lika mog nekadašnjeg uzročnika patnje. Sećam se patnje, ali ne i njega.

Naravno, drugačije je sa smrću.
Kada mi je umro otac, tugovala sam. Onda sam se setila čudnog trenutka, nekoliko dana pre, u kome sam videla neku senku na očevom licu i pomislila da mu sat otkucava. U stvari, čini mi se da sam već tada počela da tugujem i da me zato njegova smrt, ma koliko bila iznenadna, nije šokirala.
Dok mi je umirala majka, tugovala sam. Kad je umrla, laknulo mi je – zato što je smrt bila razrešenje njenih muka.
Kada je umro mladić koga sam volela, bila sam u šoku. Nisam očekivala da neko tako mlad, pametan i lep može nestati iz mog vidokruga. Ali, nije otišao iz mog sećanja.
Zaborav je apologija prolaznosti, a ja bih nekako da ljude i trenutke koje sam delila sa njima sačuvam kao neprolazne.
Ne volim sahrane. Više volim uspomene nego nadgrobne spomenike.

Nema depresije. Odbolujem i nastavim da živim – naravno, ne kao da se ništa nije dogodilo, nego pomirena sa činjenicom da se neke stvari prosto moraju istrpeti do krajnjih granica bola ... a suočavanje sa tim granicama vodi ka novim saznanjima ... Recimo, o tome koliko je život kratak. Ili o tome kako nije dobro odlagati rešavanje nesuglasica, koliko nije dobro ćutati. Svet ćutanja dovoljno je prostran sa one strane groba.
 
Imala sam tetku i brata, njenog sina. Bili smo jako bliski, vezani, ne samo rodbinski vezama, već uzajamnom ljubavlju. Jednog avgustovskog dana pre 12 godina je umro. Iznenada, neočekivano. Imao je 35 godina. Suprug mi je tužnu vest javio telefonom. Bila sam na poslu. Prve reči koje sam mu izgovorila bila je: lažeš i nemoguće (poricanje).
Vest o njegovoj smrti sam ja saopštila tetki. Očaj, suze, nemoć, tuga, a zatim bes. Ljutnja na doktorku iz doma zdravlja kod koje je prethodni dan bio zbog jake glavobolje i visokog pritiska. Odbio je terapiju. Imao je aneurizmu na moždanom krvnom sudu. Nije se znalo, iako je sa tim rodjen.
Na dan njegove sahrane sam pobegla. Ukrcala sam se na prvi avion i otišla na more. Deset dana sam samovala kao da se ništa nije dogodilo. Nisam mislila o njima.
Moja draga tetka je poživela još sedam godina, tugujući i ljuteći se na pomenutu dr.
Umrla je od žalosti. Umrla je ljuta.
Nakon njene smrti, evo šesta godina kako je nema, ni jednom nisam kročila u njihovu kuću u kojoj živi njen stariji sin koji je teško pokretan.
Iz prve faze tugovanja - poricanja, nisam dozvolila sebi da iskoračim u pravo žalovanje.
 
Zadatci žalovanja - psihosocijalni prijelaz

Zadatci žalovanja prema Wordenu

Svaka osoba na sebi svojstven način prolazi kroz žalovanje, nakon značajnog gubitka , što uključuje i ispunjenje određenih zadataka - (prolaženje kroz psihosocijalni prijelaz po Parkesu) - i dovodi do promjena u psihičkom životu; rasta i razvoja osobe - promjene identiteta , čime se otvara novo viđenje života i svijeta. Worden (5)opisuje četiri zadatka koje je potrebno ispuniti tijekom žalovanja.

I. Prihvaćanje realnosti

Prihvaćanje realnosti - dostiže se prihvaćanjem gubitka. Svaku smrt, očekivan i neočekivan gubitak, prati osjećaj da se nije dogodio (nijekanje). Prihvaćanje realnosti podrazumijeva spoznaju da je osoba mrtva i susret s njom više nije moguć (barem ne za života). Nijekanje je odbijanje prihvaćanja stvarnosti smrti (gubitka), stoga osoba ostaje zaglavljena na početku procesa žalovanja. Jedan od znakova nijekanja je doživljavanje pokojnika utjelovljenog u jednom od djece, što ublažava jačinu gubitka, ali onemogućuje prihvaćanje realnosti. Gubitak je potrebno prihvatiti ne samo razumom, nego i "srcem" (završetak nijekanja), a za to je potrebno vrijeme. U prihvaćanju realnosti smrti pomažu rituali. Nepostojanje smrti u emocionalnom doživljavanju ožalošćenih podržavaju nagla smrt, izostanak rituala, nemogućnost viđenja tijela umrlog (nedostupnost) i druge okolnosti.

II. Rad na žalovanju

II. zadatak je rad na žalovanju: nakon gubitka osobe s kojom smo bili blisko povezani, osjećamo bol i žalost, no svaki od nas tuguje na sebi svojstven način. Izbjegavanje tugovanja i potiskivanje boli, može voditi produljenom tugovanja (Parkes 1972 cit Worden 6). Okolina može slati poruke koje otežavaju ili odvlače osobu od prorade i razrješenja žalosti, čime se proces skraćuje. Zatomljivanje osjećaja, nijekanje boli, otklanjanje bolnih misli koje naviru - sprečava proces prorade gubitka. Njeguju se samo lijepe misli povezane s umrlim, izbjegavaju podsjetnici , idealizira umrlog. Izbjegavanje prorade žalosti vodi u bolest (depresiju), a može voditi i u ovisnosti (alkohol, droga, seks, prekomjerni rad, putovanja i slično).

III. Prilagodba sredini

III. zadatak - Prilagodba sredini (okruženju). Nakon smrti za nas značajne osobe kao i nakon rastave, ništa više nije kao prije u preživjelih i u obitelji - mijenja se struktura porodice i međusobni odnosi. Prilagodba na novonastale okolnosti ovisiti će; o odnosima prema pokojniku, ulozi koju je imao - o značaju njegove osobe. Spoznaja značenja i veličine gubitka "odlaskom" osobe u početku nam nije posviještena i postupno izranja tijekom prvih mjeseci žalovanja.

Moramo se prilagoditi i novoj ulozi koju prati i prilagodba vlastitom doživljavanju sebe. Naš se identitet mijenja nakon razrješavanja procesa tugovanja i/ili prolaženja kroz proces prijelaza. Osim prilagođavanja novoj ulozi , što je u nekih osoba praćeno velikim poteškoćama, moramo se prilagoditi i vanjskom svijetu. Nekada smrt nosi sa sobom promjenu životnih pogleda i osporavanje životnih vrijednosti, tako da ožalošćeni ima osjećaj da njegov život nema više smisla. Ipak, moramo si posvijestiti da svaki gubitak donosi i dobitak, kojeg u prvi mah ne moramo biti svjesni (7).

IV. Uključivanje u život

IV. zadatak - uključivanje u život - emocionalno premještanje umrlog - ostvarivanje nove veze. Mnoge osobe imaju najviše poteškoća u završavanju posljednjeg zadatka žalovanja i ostaju u tom dijelu zaglavljene. Znak nemogućnosti završavanja posljednjeg zadatka je prianjanje za posljednju vezu i nemogućnost da se ostvari nova veza. Neke osobe gubitak doživljavaju toliko bolnim da stvaraju ugovor same sa sobom da više neće voljeti.

Ipak, nikada ne možemo potpuno zaboraviti osobu koja je bila značajna u našem životu, niti je izbaciti iz našeg unutarnjeg svijeta, a da ne pozlijedimo svoj identitet - Volkan (cit.Worden 8.).

Preuzeto sa neta.

http://www.plivamed.net/?section=home&show=1&id=16715
 
jok..ako krenes da trazis nikad nista neces naci... marfijev zakon. samo se dogega do tebe ili ne...nema trece

Ma jasno, naravno. Samo pricam o nekim emocionalnim flashback-ovima i loop-ovima koji se desavaju na neke vrste stimulansa.

~~~

E,. sad da prosirim. Zamenio bih rec "voljena" sa "bliska" (a "osoba" bih zadrzao :D ).
Bliska osoba moze biti i neko ko je neprijatelj, protivnik (nazovite kako vam se svidja).
Da li takva osoba takodje moze da spada u ovu kategoriju?
 
Smrt voljene osobe je nešto na šta nikad ne možemo biti spremni.Kad sam izgubila oca,imala sam osjećaj da su mi noge odsječene i da ne znam kako ću hodati..kad mi je umrla majka,onda sam izgubila tlo pod nogama..
...odlaskom roditelja,nepovratno smo amputirani i preostaje nam samo da nađemo snagu da živimo sa tim..i dok ubjeđujemo sebe u sve što znamo,sve što nam kažu,u sve neminovnosti i prirodu ljudskog postojanja..srce krvari i ne prestaje jer više nikad nećemo biti čitavi...
 
Tugovanje posle smrti voljene osobe, raskida veze, razvoda braka, .... Dakle, niz složenih emocija, pre svega bolnih emotivnih doživljaja koji imaju svoje faze i simptome.
Kako se osećate/ili ste osećali kada ste to doživeli?
Na koji način tugujete?
Prepoznajete li prelaze od tuge ka ljutnji, od normalne tuge do depresije, kako somatski reagujete ......?

Još nisam doživjela smrt najbližih
Tugovanje poslije 'raskida veze' ... Moja prva 'veća veza' - mislim da sam osjećala prazninu veći dio vremena prije raskida, kao i poslije. Bila sam pomalo ljuta što sam to sebi dozvolila, ali više nekako umorna od neispunjenih očekivanja ..sada kad malo bolje razmislim - kada su izbori u pitanju, uvijek postoji rizik..treba uvijek igrati na najbolju kartu, odnosno izvući ono najbolje, osloniti se na ono najbolje iz čitave igre (i učenje iz iskustva tu spada..) jer igra nikad neće biti 'prema našim očekivanjima' ...
 
e, a kada su u pitanju veze, osecam bes, opet....i ju. z:mrgreen: ali sam tada besna na sebe, jer sam sebi dozvolila da ulozim vreme, energiju, sebe u nesto u sta nije trebalo da se ulazem. mislim da je to doprinelo tome da se vise i ne ulazem, ne vezujem se, odvojim se, ostajem povrsna, nedorecena....na taj nacin izbegavam i patnju koja je tada uzrocnik besa, pored uzrocnika da sam mogla da promenim, a nisam.
ispade na kraju da sam ja hronicno besna. z:lol:

zapravo, ja na dusevne, emotivne povrede reagujem besom.:zroll:
 
Poslednja izmena:
Smrt bliske osobe i raskid veze ne mogu se nikako porediti. Sami procesi iza dogadjaja se razlikuju. Pa i dogadjaji po svojoj apsolutnosti se razlikuju (smrt npr. po defaultu ukida nadu, a raskid obicno ostavlja odredjeni prostor).

Vreme ne leci. Ono nije terapija per se.
Vremenska distanca (izbrojana danima i obojena novim dogadjajima, dozivljajima, spoznajama) moze (ne mora - zavisi od individue) da pomogne "isceljenu" (reintegraciji i novoj konstrukciji)...
 
Tugovanje posle smrti voljene osobe, raskida veze, razvoda braka, .... Dakle, niz složenih emocija, pre svega bolnih emotivnih doživljaja koji imaju svoje faze i simptome.
Kako se osećate/ili ste osećali kada ste to doživeli?
Na koji način tugujete?
Prepoznajete li prelaze od tuge ka ljutnji, od normalne tuge do depresije, kako somatski reagujete ......?

U zatvorenoj prostoriji plačem i plačem i kad suze presahnu, izađem, umijem se i život ide dalje. Kasnije kad mi se javi tuga dok sam u društvu, pokušavam da se usmerim ka nekim drugim razmišljanjima ili ako je osoba koja može da me razume, podelim osećanja.
 

Back
Top