Da li vas je danas nesto rasplakalo...?

1. Ušao sam na profil od jednog mog druga koji relativno retko gledam (davno mi je dao šifru i i meil za njegovo profil uz samo jedan uslov, da se nisakim nesvadjam preko njegovog profila)

2. U tom profilu se nalazi većina devojaka iz osnovne koje me nisu primile za prijatelje, ali sam uguavnom gledao dve tri osobe (Milicu iz osnovne, Mirjanu sada Mikalački i jednu Aleksandru)

3. Gledao sam i neke svoje koleginice sa fakulteta, pa tako krenuvši zbog jedne od njih slučajno sam završio na jednoj Jeleni iz osnovne :D

4. Sa Jeleninim bratom Aleksandrom sam bio bolji nego sa njom, ali još od osnovne nemamo nikakav kontakt. Elem, da skratim

5. Jelena mnogo lepo ozgleda, udala se, a jednu od slika joj je lajkovala i "moja" Milica iz osnovne

6. To me je razočaralo, očito žensko društvo dobro komunicira preko fejsbooka (lajkuje slike, prati šta se kod koga dešava) Jednu od slika je lajkovala Milica iz osnovne. Mislio sam da ona neprovodi previše vremena na društvenim mrežama

7. Ponovo mi se u glavi skupilo, kako me je odbila na istragramu (makar da samo ja nju pratim-nemora ona mene ako neće) kako me na fejsbooku sada već godinama drži ni primnjenog ni odbijenog

8. To što mi se smejala na faksu, po gradu, možda i oko stana još više govori da nije bila korektna prema meni. A ja bi joj možda sve oprostio da me primi za prijatelja, da makar formalno budem prijatelji na fejsboku.

9. Prolaze dani i ko zna dal ću je ikada videti. Na ulici verovatno bi je i izbegavao, ali...
 
Juče kad su nam veterinari iz Novog Sada rekli da našem psu nema spasa, da mu je ostalo još godinu dana života i da će umirati u nepodnošljivim bolovima. Srce mi umalo nisu slomili... Ipak nisam plakao bar ne spolja. Plakao sam duboko u sebi.
Srećom veterinari u Beogradu su nam danas ispričali neku drugu priču u vezi našeg psa, koja nije mnogo optimistička, ali nije brate ni da mu nema spasa, ili da će umreti u mukama.
 
Vaš razum je moje blago, i da je uništen i dalje bi ostao moje blago; ako biste pobesneli, moje bi vas ruke obgrlile vaš dodir,čak i u ludilu, imao bi za mene naročitu draž. Kad biste naleteli na mene onako mahnito, kao što je moja žena jutros uradila, primio bih vas u svoj zagrljaj, zaljubljeno kao i pre. Ne bih s gadjenjem utekao od vas kao što sam pobegao od nje. U trenucima vaše smirenosti vi ne biste imali drugog čuvara ni bolničara osim mene; bdeo bih nad vama sa neumornom nežnošću, ma se i ne osmehnuli na mene; nikada se ne bih zamorio da gledam u vaše oči, iako u njima ne bih pročitao ni znaka raspoznavanja...

- - - - - - - - - -

postajem luda
 

Back
Top