Patetises Zoro.
Da sam htela da se druzim, bila bih negde drugde, drugom forumu, ali ja sam krenula za temama. Ne mogu da osporim to da su mi i ovde neki ljudi simpaticni, jer vremenom se formira misljenje o avataru/niku....osobi sa druge strane, ma koliko bezali od toga. Ali, za ljubav je potrebno mnogo vise od piskaranja na temama ili u kafani, koja je uzgred prilicno prazna.
Slabost ljudi na forumu nije smrt, nego zivot.
slažem se zlozi
sve i jeste patetično.
Svi smo mi krenuli za "temama", ali se postavlja pitanje zašto baš za ovim temama, a ne npr za temama o modelarstvu ili šopingu?
Zbog toga što nas ove teme negde svrbe.
Pitanje religije je pitanje smrti.
I života, razume se, ali pre svega smrti i onoga što religija nudi - vaskrsnuća.
Zašto nam treba neko ko misli drugačije o smrti od nas?
zato da , pričajući o tome, ne bi izgubili smrt iz vida.
Zato što možda osećamo, da ako je za trenutak zaboravimo, da će nas ona podsetiti. Tako što će nam uzeti prijatelja, poznanika, rođaka.
I onda, pričamo, prevrćemo očima, mudrujemo..a u stvari, zahvalni smo jedni drugima što nas drže u njenoj blizini, onako..skoro ritualno.
Sam intelektualni odnos prema veri, crkvi, obredima, bogovima - nije toliko važan.
Verujem da je većina ateista intelektualno raščistila sa svim tim i da na sve to glerda kao na gluposti koje, nekada mogu biti smešne, čudne, nekada opasne, nepotrebne.
kao što je i većina vernika raščistila sa svojom verom.
Oni veruju jer se tako osećaju bolje.
zašto bi onda bili potrebni jedni drugima? da se ubeđujemo? Da se neko javno odrekne vere? Ili neko postane vernik?
Ne
Potrebni smo da bi na jednom dubokom, podsvesnom nivou, posvetili smrti svoje misli jer negde osećamo, da ako je zaboravimo, ako napravimo rupu u svojoj svesti - ona će tu rupu popuniti.
na jedan čudan, iščašen način i jedni i drugi, misle da je ovako kontrolišu, drže na uzici, možda čak teraju od sebe.
vernicima je čak lakše, oni imaju i utehu. Mi ateisti je nemamo.
Ali i jedni i drugi imaju strah od smrti. Strah od prestanka življenja, strah od nepoznatog.
Čak mogu da primetim da, što su diskutanti strastveniji, detaljniji u svojim analizama, sitnicama, što su neumorniji u citiranjima, podvlačenjima - to je njihov strah od smrti veći.
Stara, poznata psiho-igra pokrivalica, maski i paravana, iza kojih se krije večiti, nikad ugašeni - strah.
Čak i reč strast u svom korenu ima stradanje, tj strah..