oziman
Veoma poznat
- Poruka
- 11.560
Kada se pojavila Anštajnova teorija relativiteta u kojoj su se kao problemi javila pitanja prostora i vremena, kontrakcije i ekspanzije, referentnih sistema, mnostva vremena itd.itd to jest, kada se pojavilo sve ono sto je Bergson odavno pre toga obradio u svojim delima, on je morao da reaguje i svoju kritiku Anstajnovih teorija izneo je u delu "Trajanje i istovremenost",odmah posle njegovog susreta sa Anstajnom 1922.godine.
Prilikom tog susreta Bergson je prvo odao priznanje Anstajnu za njegove napore kojima je promenio nacin covekovog misljenja o prostoru i vremenu, ali odmah zatim izneo je primedbe koje su toliko cvrsto utemeljene, da je prosto neshvatljivo da danas svi znaju za Anstajna a malo njih za Bergsona.
Posle izdavanja tog dela kada su usledili bezvezni komentari sa svih strana nazovi "kriticara" Bergson je jednostavno odustao. Posle sestog izdanja "Trajanja i istovremenosti" nije vise izdavao to delo ne zato sto nije u pravu, vec zato sto je shvatio da je njegova filozofija daleko ispred ovog vremena i da ga ne razumeju.
Ovde cu objasniti na cemu se zasnivaju Bergsonovi prigovori u vezi Anstajnovog shvatanja vremena. To se najbolje moze videti na primeru sa satovima.
Kako ne primetiti u ovoj prici da ovde nemamo mnostvo vremena sadrzanih u mnostvu referentnih sistema, vec da imamo jedno jedino unutrasnje vreme koje je jedno isto kod svakog posmatraca u svakom referentnom sistemu.
Ili posmatrac u reketi A videce da sat u raketi B kasni u odnosu na njegov. Posmatrac u raketi B videce da sat u raketi A zapravo kasni. Pa sta se onda ovde desava?
Ovde imamo jedno jedinstveno vreme , unutrasnje za svaki referentni sistem i imamo obicne slike, predstave ... obicne nazive drugih referentnih sistema. Ili, imamo sat u raketi A, i imamo SLIKU sata koji kasni u raketi B ...a koja postoji samo u svesti posmatraca A a ne i u realnosti . Jer u raketi B u svesti posmtraca nemamo taj zamisljen sat koji kasni... vec neki sasvim drugi sat koji ne kasni vec suprotno.
Isto tako cuveni paradoks blizanaca.
Blizanac koji ostaje na zemlji, konstatovace da se u raketi vreme usporilo. Ali blizanac u raketi nece od tog usporenog vremena nista primetiti. Za njega ce vreme proticati isto kao i do tada.
Ako ta raketa naidje na crnu rupu, po teoriji za posmatraca na zemlji vreme u raketi doci ce do nule. zaustavice se ..ali cak i tada blizanac koji je uvucen u crnu rupu imace nepromenjen osecaj trajanja vremena.
Pa gde je to usporeno vreme onda? Nigde! .Aamo u svesti blizanca na zemlji gde egzisitra kao slika - opazaj.
Dakle, ovde imamo jedno unutrsanje vreme ..psiholosko vreme, koje je unutrasnje za oba referentna sistema, i imamo sliku rakete u kojoj se vreme usporilo. To je samo silika koja ne posotoji nigde drugde osim u svesti bliaznca koji je ostao na zemlji.
Postoji veoma jasna Bergsonova analogija o ovome.
Slikar moze na nekoj poljani ugledati coveka koji je udaljen sto metara i konstatovati kako on izgleda mali i tako ga i nacrtati na platnu. Ali taj covek sam za sebe nije se smanjio zbog toga, vec je on normalne velicine a "slika malog coveka na platnu" postoji samo za slikara.
Poptuno isto je i sa tkz. "dilatacijom vremena". Svako traje kao sto je uvek i trajao ...a slika usporenog trajanja postoji samo kao slika u necijoj svesti gde se konstatuje da je nesto opazeno na taj i taj nacin, i da se taj referenti sistem uzima kao polaziste.
Onaj ko je ovo razumeo kladim se da sada razmislja o ovome. Ako postoji samo jedno vreme, kako to da kada se blizanac vrati sa putovanja on konstatuje da je njegov brat ostario?
Tacno... verovatno je da ce on to konstatovati ali ne zbog mnostva relativnih vremena , vec zbog desavanja u samom jedinstvenom vremenu -trajanju.
Moramo naglasiti da to jedinstveno vreme o kome Bergson govori nije oprostoreno vreme linija koje se moze deliti i koje zapravo nije vreme vec prostor, vec upravo .trajanje, intuicija trajanja..kvalitativna mnozina.
Kao takvo ono ne poznaje deobu ili moje ili tvoje vreme vec sva trajanja postoje u njemu virtuelno na nacin prozimanja, na nacin melodije.
Imamo mnostvo trajanja tacno! Vreme coveka od pedeset godina ne protice istim tempom kao vreme tinejdzera. Sve su to razlicita trajanja, ali kvalitativno razlicita, ne razlicita u smislu linije koju mozemo meriti i koja nije vreme.
Potvrdu ovoga imamo svuda oko nas bez da se pozIvimo na brzinu svetlosti.
Verovatno svako moze konstatovati da je neko iz njegove generacije ostario ili izgleda stariji deset godina vise od njega i obrnuto....i u pravu je. To su razlicita trajanja u okviru jednog istog jedinstvenog trajanja ..kvalitativne mnozine.
Iako jedan minut tinejdzera i jedan minut starog coveka nisu jedno isto...iako vreme mrava i vreme coveka opet nisu jedno isto ipak su virtuelni sadrzioci metafizicki jednog...
Anstajn je pomesao pravo trajanje "kvalitativnu mnozinu" sa oprostorenim vremenom, i uprkos tome je, kao sto mu i Bergson priznaje, dao veliki doprinos napretku nauke, ali kada su sustinske stvari u pitanju ta teorija je obicna zabluda. To je samo do krajnosti razradjena greska obicnog misljenja koje trajanje izjednacava sa prostorom, jukstapoziciju sa sukcesijom, iako je trajanje nesto drugacije od prostora i samim tim , kao takvo, izvan mogucnosti saznanja ili analize ...dostupno samo intuiciji. Intuiciji trajanja.
Prilikom tog susreta Bergson je prvo odao priznanje Anstajnu za njegove napore kojima je promenio nacin covekovog misljenja o prostoru i vremenu, ali odmah zatim izneo je primedbe koje su toliko cvrsto utemeljene, da je prosto neshvatljivo da danas svi znaju za Anstajna a malo njih za Bergsona.
Posle izdavanja tog dela kada su usledili bezvezni komentari sa svih strana nazovi "kriticara" Bergson je jednostavno odustao. Posle sestog izdanja "Trajanja i istovremenosti" nije vise izdavao to delo ne zato sto nije u pravu, vec zato sto je shvatio da je njegova filozofija daleko ispred ovog vremena i da ga ne razumeju.
Ovde cu objasniti na cemu se zasnivaju Bergsonovi prigovori u vezi Anstajnovog shvatanja vremena. To se najbolje moze videti na primeru sa satovima.
Časovnici na raketama A i B pokazuju isto vreme u trenutku kada su rakete jedna pored druge, neka je, na primer, u tom trenutku bilo 12 časova. Ovo početno vreme može se nazvati nultim vremenom.
Kako vreme prolazi, rastojanje između A i B se povećava pošto se rakete kreću relativno jedna u odnosu na drugu, i posle nekog konačnog vremenskog intervala rastojanje između rakete A i rakete B iznosiće x. Ako posmatrač na A tada pogleda na svoj časovnik i uporedi sa časovnikom na B, biće iznenađen zato što ova dva časovnika ne pokazuju isto vreme – onaj koji se nalazi na B kasni.......
Naravno, i ako bi posmatrač koji putuje raketom B uporedio vreme na svom časovniku i onom u raketi A, dobio bi da časovnik u raketi A kasni, a to kašnjenje bi takođe bilo dato jednačinom
Ovaj efekat kašnjenja časovnika u STR se naziva dilatacija vremena i ona nastaje onda kada se dva posmatrača kreću relativno jedan prema drugom konstantnim brzinama, tada svakom od njih izgleda da časovnik onog drugog kasni.
Kako ne primetiti u ovoj prici da ovde nemamo mnostvo vremena sadrzanih u mnostvu referentnih sistema, vec da imamo jedno jedino unutrasnje vreme koje je jedno isto kod svakog posmatraca u svakom referentnom sistemu.
Ili posmatrac u reketi A videce da sat u raketi B kasni u odnosu na njegov. Posmatrac u raketi B videce da sat u raketi A zapravo kasni. Pa sta se onda ovde desava?
Ovde imamo jedno jedinstveno vreme , unutrasnje za svaki referentni sistem i imamo obicne slike, predstave ... obicne nazive drugih referentnih sistema. Ili, imamo sat u raketi A, i imamo SLIKU sata koji kasni u raketi B ...a koja postoji samo u svesti posmatraca A a ne i u realnosti . Jer u raketi B u svesti posmtraca nemamo taj zamisljen sat koji kasni... vec neki sasvim drugi sat koji ne kasni vec suprotno.
Isto tako cuveni paradoks blizanaca.
Kod paradoksa blizanaca, od dva blizanca jedan odlazi na putovanje do neke daleke zvezde i natrag, a drugi ostaje na Zemlji. Ako je ta zvezda udaljena 4 svetlosne godine od Zemlje, a da se raketa kreće prosečnom brzinom koja je jednaka 4/5 brzine svetlosti. Ukupno vreme za njeno putovanje biće tada oko deset godina. Ovo znači da iako je putovanje trajalo deset godina prema časovniku blizanca na Zemlji, prema časovniku onog u raketi putovanje je trajalo samo šest godina. Po povratku sa puta blizanac će shvatiti da nije ostario onoliko koliko i njegov brat koji je ostao na Zemlji.
Blizanac koji ostaje na zemlji, konstatovace da se u raketi vreme usporilo. Ali blizanac u raketi nece od tog usporenog vremena nista primetiti. Za njega ce vreme proticati isto kao i do tada.
Ako ta raketa naidje na crnu rupu, po teoriji za posmatraca na zemlji vreme u raketi doci ce do nule. zaustavice se ..ali cak i tada blizanac koji je uvucen u crnu rupu imace nepromenjen osecaj trajanja vremena.
Pa gde je to usporeno vreme onda? Nigde! .Aamo u svesti blizanca na zemlji gde egzisitra kao slika - opazaj.
Dakle, ovde imamo jedno unutrsanje vreme ..psiholosko vreme, koje je unutrasnje za oba referentna sistema, i imamo sliku rakete u kojoj se vreme usporilo. To je samo silika koja ne posotoji nigde drugde osim u svesti bliaznca koji je ostao na zemlji.
Postoji veoma jasna Bergsonova analogija o ovome.
Slikar moze na nekoj poljani ugledati coveka koji je udaljen sto metara i konstatovati kako on izgleda mali i tako ga i nacrtati na platnu. Ali taj covek sam za sebe nije se smanjio zbog toga, vec je on normalne velicine a "slika malog coveka na platnu" postoji samo za slikara.
Poptuno isto je i sa tkz. "dilatacijom vremena". Svako traje kao sto je uvek i trajao ...a slika usporenog trajanja postoji samo kao slika u necijoj svesti gde se konstatuje da je nesto opazeno na taj i taj nacin, i da se taj referenti sistem uzima kao polaziste.
Onaj ko je ovo razumeo kladim se da sada razmislja o ovome. Ako postoji samo jedno vreme, kako to da kada se blizanac vrati sa putovanja on konstatuje da je njegov brat ostario?
Tacno... verovatno je da ce on to konstatovati ali ne zbog mnostva relativnih vremena , vec zbog desavanja u samom jedinstvenom vremenu -trajanju.
Moramo naglasiti da to jedinstveno vreme o kome Bergson govori nije oprostoreno vreme linija koje se moze deliti i koje zapravo nije vreme vec prostor, vec upravo .trajanje, intuicija trajanja..kvalitativna mnozina.
Kao takvo ono ne poznaje deobu ili moje ili tvoje vreme vec sva trajanja postoje u njemu virtuelno na nacin prozimanja, na nacin melodije.
Imamo mnostvo trajanja tacno! Vreme coveka od pedeset godina ne protice istim tempom kao vreme tinejdzera. Sve su to razlicita trajanja, ali kvalitativno razlicita, ne razlicita u smislu linije koju mozemo meriti i koja nije vreme.
Potvrdu ovoga imamo svuda oko nas bez da se pozIvimo na brzinu svetlosti.
Verovatno svako moze konstatovati da je neko iz njegove generacije ostario ili izgleda stariji deset godina vise od njega i obrnuto....i u pravu je. To su razlicita trajanja u okviru jednog istog jedinstvenog trajanja ..kvalitativne mnozine.
Iako jedan minut tinejdzera i jedan minut starog coveka nisu jedno isto...iako vreme mrava i vreme coveka opet nisu jedno isto ipak su virtuelni sadrzioci metafizicki jednog...
Anstajn je pomesao pravo trajanje "kvalitativnu mnozinu" sa oprostorenim vremenom, i uprkos tome je, kao sto mu i Bergson priznaje, dao veliki doprinos napretku nauke, ali kada su sustinske stvari u pitanju ta teorija je obicna zabluda. To je samo do krajnosti razradjena greska obicnog misljenja koje trajanje izjednacava sa prostorom, jukstapoziciju sa sukcesijom, iako je trajanje nesto drugacije od prostora i samim tim , kao takvo, izvan mogucnosti saznanja ili analize ...dostupno samo intuiciji. Intuiciji trajanja.
Poslednja izmena: