Reforma Ujedinjenih Nacija

Dust

Domaćin
Banovan
Poruka
4.184
"Организација уједињених нација (ОУН) или Уједињене нације (УН) је међународна организација која се декларише као „глобално удружење влада које сарађују на пољу међународног права, глобалне безбедности, економског развоја и социјалне једнакости“. ОУН је 1945. основала 51 држава, укинувши Лигу народа.
Почев од 2006., 192 земље су чланице Уједињених нација, укључујући све међународно признате нације, осим Ватикана (који је одбио чланство, и има статус посматрача), Кукових острва, Палестине (која има статус de facto државе, али још није правно призната), Нијуеа (чијом спољном политиком руководи влада Новог Зеланда) и Републике Кине (чије је чланство укинула Народна Република Кина 1971). Палестина и Ватикан имају парламентарне посматрачке мисије при УН.
Из свог седишта у Њујорку, земље чланице УН и њене специјализоване агенције управљају и одлучују о административним питањима на редовним састанцима који се одржавају сваке године. Организација је подељена на административна тела, као што су Генерална скупштина Уједињених нација, Савет безбедности Уједињених нација, Економски и социјални савет Уједињених нација, Старатељски савет Уједињених нација, Секретаријат Уједињених нација и Међународни суд правде, као и тела која се баве управљањем свим осталим агенцијама УН, као што су СЗО и УНИЦЕФ. Најпознатија јавна личност УН је Генерални секретар, а на тој дужности се данас налази Бан Ки Мун."

Ono što UN razlikuje od ostalih globalnih organizacija, pored njene brojnosti, jeste (iako u novije vreme sve više ugrožen) ugled. Čak i najmoćnije zemlje, poput SAD, pre nego što preduzmu ono što su naumile, prvo pokušaju da iznađu rešenje kroz sistem UN-a. Dva glavna tela ove organizacije jesu Generalna skupština i Savet bezbednosti.

"Генерална скупштина Уједињених нација... Чине је све земље чланице Уједињених нација и састају се на редовним годишњим заседањима које сазива председник изабран од већине представника.
Као једино тело УН-а у коме све земље чланице имају представнике, Скупштина служи као форум чланицама на којима расправљају о питањима међународног права и доносе одлуке о даљем функционисању организације.Редовно годишње заседање Генералне скупштине обично почиње трећег уторка у септембру и завршава се средином децембра, са избором председника Генералне скупштине на почетку сваког заседања. Опште заседање почиње када када се све чланице појаве на заседању у року од 6 дана. Традиционално, Генерални секретар се први обраћа скупштини, а затим и председник скупштине и бразилски представник. Прво заседање је одржано 10. јануара 1946. у Средишњој дворани Венсминстерске палате у Лондону којој је присуствовало 51 земља.
За изгласавање на Генералној скупштини о важним питањима – расправе о миру и безбедности; реизбор чланова органа; приступање, суспензија, и искључење чланица; буџетска питања – потребна је двотрећинска већина присутних чланица на заседању. Остала питања се изгласавају простом већином. Свака чланица има по један глас. Осим изгласавања новог буџета, између осталог и ниво пореза за чланице, скупштинске резолуције нису обавезујуће за чланице. Скупштина даје препоруке по било ком питању које се тиче УН, осим по питањима мира и безбедности које су у надлежности Савета безбедности. Систем једна земља, један глас теоретски омогућава земљама које чине 8% светске популације да изгласају резолуцију са двотрећинском већином.
Током 1980их, Скупштина је постала место дијалога на релацији Север-Југ - расправе по питањима односа између индустријских земаља и земаља у развоју. Ова питања су постала значајна због убрзаног раста и промене састава чланства УН. Током 1945, Уједињене нације су имале 51 члана. Сада има 191, од којих више од две трећине чине земље у развоју. Због њихове бројности, земље у развоју су често у могућности да одређују теме дневног реда заседања (преко коорднисаних група као што је Г77), карактер расправа, и коначне одлуке. За многе земље у развоју, УН представља извор њиховог дипломатског утицаја и место за изградњу међународних односа."

"Савет безбедности Уједињених нација (СБ УН) је најважније тело Уједињених нација, задужено за одржавање мира и безбедности у свету. Док остали органи Уједињених нација само дају препоруке чланицама УН, Савет безбедности има овлашћења да доноси одлуке које чланице морају да поштују, како стоји у Повељи Уједињених нација. Одлуке Савета се називају резолуцијама. Председавање Савету безбедности се ротира и траје један месец."

Već iz svega rečenog je jasno da SBUN ima znatno veća ovlašćenja od Generalne skupštine, što mnogi, pa i sadašnji Generalni sekretar, žele da promene. Reforma veoma zastarelog sistema, nastalog na tekovinama mira, zaključenog 1945. godine. veoma je težak posao. Primera radi, pored davanja većeg ovlašćenja generalnoj skupštini, proširivanje stalnih članica SBUN jeste veoma kritično pitanje. Mnogi već vide Nemačku i Japan kao zemlje kojima treba pod hitno dati pravo veta. Međutim, članice tzv. "kafe kluba" se protive ovome, jer npr. umesto Nemačke, žele da cela EU dobije pravo veta. U novije vreme, pitanje proširenja stalnog članstva dodatno je zakomplikovao zahtev da svaki kontinent ima makar po jednu članicu. Mnogi, stoga, vide Brazil kao predstavnika Južne Amerike (tome se protivi Argentina), dok su sve glasniji oni koji smatraju da i Afrika, kao drugi najnaseljeniji i drugi najveći kontinent, mora da ima nekoga sa pravom veta.
 
Sačuvaj Bože na šta bi ovo ličilo.

Kao da dosadašnji cirkus nije dovoljan, još treba da o sudbini sveta odlučuje Burkina Faso.

СБ је једини реалан форум у тој смешној папазјанији, а и он са задршком од пола века.

Поента вета сталних чланица јесте у максималном избегавању сукоба опасних по свет. Ако се стално чланство да свим црнцима, Циганима и Тробријанђанима овог света, јер је, забога, јако ружно што Лофотска острва нису једнако заступљена као Кина, онда је неко до те мере глуп да је комплетно промашио смисао СБ, а желео би да га реформише.

Додуше, могуће је да неко паметан такве предлоге даје смишљено, да би потпуно обеснажио и маргинализовао и СБ и ОУН. То је врло могуће.
 
Jeste to osnovna poenta, iz toga su nastale UN, ali se vremenom prešlo i na donošenje odluka o praktično svemu. Naravno, pojedine zemlje koje to sebi mogu da priušte, ne vide nikakav problem u tome da to zaobiđu, pa se onda opravdaju u javnosti time što oni donose demokratiju, slobodu, ljubav, i seks, a takve stvari su protivne svemu što Rusija, Kina, i ostale imperije zla predstavljaju, itd.

I mi sami smo bili svedoci raznoraznih rezolucija, odluka, saveta, glasanja, qurca, palca, proteklih godina, gde su odlučivali Britanci i Francuzi koji ne izlaze iz američkog dupeta, i koji gotovo bez izuzetka razmišljaju totalno isto kao Amerikanci.

Ne znam za tebe, ali meni ne miriše na dobro da glavni u UN budu raznorazni američki podrepaši, a da se jedan džin kakva je Indija, recimo, ništa ne pita, pogotovo kad se uzmu u obzir njeni odnosi sa Pakistanom, to da su obe države nuklearne sile, itd... Prosto imam osećaj da to neće izaći na dobro.

Ja bih tu dao glas Amerikancima, Rusima, Kinezima, i Indijcima. Eventualno Brazilcima, ako još ojačaju. Jednostavno, kada bi se neki Avganistan ili neka slična američka marioneta pitala u UN više od, recimo, Kine, onda nekako ne bih ni mogao očekivati od te organizacije da bude išta više od predmeta sprdnje.

Svemu tome sad dodaj i afričke ili latino-američke banana republike, ili Australiju, ako bi stvarno išli po kontinentima... Užas.
 
Poslednja izmena:
Ja bih dao glas Japanu, ako već nekome. Po principu realne moći. Možda Indiji.

A ti principi jednakosti i pažnje da se neko ne uvredi... mani me. A zašto nema crnaca, to je rasizam, a zašto nema islamskih zemalja, to je islamofobija, a zašto nema nikog iz centralne Amerike, a zašto nema nikog iz centralne Azije, a zašto su tu samo velike zemlje, ko će da govori za male, a zašto ni jedna arapska zemlja nije član, a zašto je samo Izrael isključen među predstavnicima svih vera, to je antisemitizam, a zašto nema ni jedne organizacije poput Grinpisa ili Amnesti, pa valjda i oni imaju nešto korisno da kažu, a zašto...

More mrš.
 
Čak i da je Nigerija i uređenija i bogatija i moćnija država, ja i dalje ne vidim kojom se to oni logikom uopšte vode?

Kako će to što ima jedna afrička država među stalnim članicama SB smanjiti klanje Hutua i Tutsija, recimo, išta više nego bilo koja druga varijanta?

I od kad to interesi Nigerije predstavljaju interese cele Afrike, ili interesi Kine predstavljaju interese cele Azije, itd...?

Meni to deluje kao da je neko tu ideju izvadio pravo iz dupeta. Mogao je isto tako i da odvali: ''E, znate šta? 'Ajde da bude 26 stalnih članica, po jedan za svako slovo engleskog alfabeta!''
 
Japanu ne bih dao glas iz sličnog razloga iz kog glas ne bih dao, recimo, Iraku.

Pod utiskom sam da njihova spoljna politika nije baš sasvim nezavisna, blago rečeno. Mislim da njima još uvek stoji u Ustavu da nikad neće ratovati, a i vojska im nosi zvanično ime ''Japanska Samoodbrana'' ili tako nešto, i uopšte, rekao bih da bi se oni u ovom dugo, dugo, najavljivanom sukobu sa Severnom Korejom, gotovo u potpunosti oslanjali na Amerikance.
 
Kada bih morao da biram, najpre bih ukinuo veto, a uveo da u SB sve odluke moraju da se donose dvotreínskom većinim. Svaki kontinent bi imao po jednu članicu, dok bi se nestalne birale kao i do sada, s tim što neka zemlja ne bi smela da postane nestalna, dok se u celoj generalnoj skupštini ne napravi rotacija.
Takođe, sve odluke SB-a bi morala da verifikuje i Generalna Skupština- to je ono što bi joj kao telu podiglo ozbiljnost.
 
Upravo gorepomenuti cenjeni kolega i njegova ekselencija bi verovatno glasali u zavisnosti od toga ko im uvali više para u džep, ili bi došlo do sličnog muljanja, što bi moglo dovesti isključivo do gneva one druge strane, a stvaranje gneva kod nuklearne supersile nije put kojim se treba ići da bi se obezbedili mir i red u svetu.

I ponavljam, Burkina Faso da se više pita od Indije ili Kine, (pošto su obe u Aziji, ne mogu biti stalne članice po tom modelu) takođe nije put kojim se treba ići da bi se obezbedili mir i red u svetu.

Takođe, ta rotacija svih zemalja sveta kod izbora nestalnih članica mi deluje dosta zabrinjavajuće, blago rečeno.

Problem UN nije što se ne pitaju svi, nego što se ne pitaju najjači, k'o što je prirodno.
 
Upravo gorepomenuti cenjeni kolega i njegova ekselencija bi verovatno glasali u zavisnosti od toga ko im uvali više para u džep, ili bi došlo do sličnog muljanja, što bi moglo dovesti isključivo do gneva one druge strane, a stvaranje gneva kod nuklearne supersile nije put kojim se treba ići da bi se obezbedili mir i red u svetu.

Da, baš tako. Te zemlje bi bile kupljene (i kupuju se) za milion-dva dolara generalisimusu na vlasti.

Njihov autoritet i bitnost njihovih odluka su stvarno ogromni, i ja mislim da bi ih svako sa uvažavanjem poslušao, od najvećih do najmanjih.

Što se tiče tog kontinentalnog principa, pošto je Francuska stalni član SB, ja se osećam zastupljenim.
 
Što se tiče tog kontinentalnog principa, pošto je Francuska stalni član SB, ja se osećam zastupljenim.

Pa to ti kažem. Upravo najveće razlike u interesima i jesu unutar samih kontinenata a ne između, recimo, Kanade, i Egipta.

Nije Nigerija Afrika, niti je Kina Azija.

A sasvim sigurno ne bi neka Hrvatska bila Evropa, sa posebnim naglaskom da ne bi bila Srbija.
 
Pa recimo ovako bi bilo za nijansu korektnije:
1) SAD
2) Rusija
3) Kina
4) EU (zemlje članice ostaju suverene i zadržavaju glas u GS)
5) AU (Afrička Unija; zemlje članice ostaju suverene i zadržavaju glas u GS)
6) Brazil
7) još jedna zemlja sa Azijsko-Australijskog prostora, članstvo se rotira na po godinu dana (Indija, Australija,...)
+ 13 nestalnih članica biranih po demografskom principu

Nema prava veta, rezolucije se usvajaju dvotrećinskom većinom
 

Back
Top