Poziv predsjednika Ive Josipovića izrečen prilikom povijesnog posjeta Beogradu da su svim izbjeglim Srbima “vrata povratka” u Hrvatsku širom otvorena, snažno je odjeknuo u srbijanskoj javnosti.

“U Hrvatskoj nema nikakve zapreke i nikoga tko bi želio iz političkih ili nekih drugih razloga spriječiti povratak”, rekao je Josipović zasluživši politički respekt svoga srbijanskog kolege Borisa Tadića.

Iako su “vrata povratka” u Hrvatsku davno odškrinuta, kako uistinu izgleda povratak srpskih izbjeglica, kako ide obnova njihovih porušenih kuća, od čega žive, imaju li posla, doživljavaju li neugodnosti i provokacije, provjerili smo u Smokoviću, selu zadarskog zaleđa, samo 12 kilometara udaljenom od centra Zadra.

Mjesto koje je prije rata imalo oko 1400 stanovnika i više od 420 obiteljskih kuća, danas broji 150 obiteljskih kuća od kojih većina zjapi prazna. U Smokoviću danas živi svega 70-ak ljudi, uglavnom umirovljenika i staraca.

Sve crveno od cigle
“Obnovljene se kuće crvene od krova i cigle, ali koja vajda kad je svaka druga prazna”, kažu u Smokoviću, gdje 15 godina nakon završetka ratnih operacija još uvijek sve podsjeća na rat: na stotine porušenih kuća zaraslih u drače, bez ijedne trgovine, škole, vrtića, liječnika.

Štoviše, cijelo je selo ilegalno priključeno na vodovod pa ne plaćaju vodu, što užasno nervira susjede Hrvate. Istina, vodovodna mreža je bila izgrađena prije rata, ali su tijekom i nakon rata sva brojila i mjerila povađena i pokradena. Htjeli bi oni da se to uredi, ali nikako ne stižu na red.

Među ostalim i zato što za najmanju potrebu moraju putovati u dva kilometra udaljeni Zemunik ili Zadar.

Vlado i Danica Pavić u rodno su se mjesto odlučili vratiti 2005., samoinicijativno, veli Danica, punih šest mjeseci prije nego što su dobili rješenje za obnovu obiteljske kuće koja je nakon njihova odlaska 1993., za vrijeme akcije Maslenica, minirana do temelja.

- Nije nam bilo druge, htjeli smo se vratiti kući. Gotovo pola godine živjeli smo u jednoj napuštenoj ruševini jer nas je gospođa koja je radila u uredu za obnovu stalno zavlačila. Zahtjev za obnovom predali smo 2000., ali kad bismo došli do nje, uvijek nam je falio neki dokument, fotografija kuće ili nešto slično. Nije nam vjerovala unatoč urednim dokumentima - govori Danica dok sjedimo u hladnoj kuhinji obnovljene kuće.

Prije rata kuća je imala 180 metara četvornih, a obnovljena je za 80 kvadrata manja. “Zašto? Zato što mi drugi sin 2005., iako je bio prijavljen u Smokoviću, u Srbiji nije mogao dobiti hrvatske dokumente. Eliminiran je s liste i on i njegova obitelj, supruga s dvoje djece. U međuvremenu je umro, ali supruga i djeca i dalje žive u Srbiji. Unuci nam najviše fale”, kazuje Danica.

Za razliku od drugih, obnovu njihove kuće nije financirala hrvatska država, nego neka humanitarna organizacija iz Norveške čiji su se predstavnici zgrozili kad su vidjeli u kakvim su neljudskim uvjetima živjeli. Po dobivanju rješenja kuću su im izgradili u rekordnom roku od dva mjeseca. Ali nije svima išlo tako glatko.

Njihova susjeda Marija rođena je u Smokoviću, no premda je otišla u mirovinu, još uvijek živi u Srbiji. Htjela bi se vratiti, ali nema gdje, jer je roditeljska kuća uništena, a na obnovu koju je pokrenula njezina pokojna majka nema pravo.

“Mnogi bi se iz Srbije željeli vratiti kućama, ali od čega će ovdje živjeti? Za mlade nema posla, a oni koji bi htjeli obrađivati zemlju, nemaju čime. Prije rata je svaka kuća imala traktor, a sada smo se svi vratili na motiku”, kazuje Marija.

Danica, Hrvatica iz Zemunika, u potpunosti se slaže s Marijom. Za povratak mladih ljudi ključan je posao, radno mjesto, osnova za život. Zbog toga je oko 70 posto mladih iz Smokovića još uvijek negdje vani, u Americi, Australiji, Kanadi ili Srbiji.

Nikolu Višića i nevjestu Anđelku zatekli smo u pripremi ručka: kokoš ispod peke. Pozivaju nas da ostanemo, što bismo vrlo rado, ali su nam urednički rokovi “draži”.

Nikola se iz Srbije u Smoković vratio 2007., umjesto nekadašnje obiteljske kuće od 100 kvadrata, obnovljeno mu je 45 kvadrata, za njega i bivšu suprugu. Nije puno čekao izdavanje rješenja, a sama izgradnja trajala je desetak mjeseci.


Stigla iz Amerike
“Pozivam sve koji mogu da se vrate. Ovdje nam je odlično”, kaže Nikola. U riječ mu upada nevjesta, ona se prije dva i pol mjeseca vratila u Smoković s bolesnim mužem, za stalno, nakon 11 godina provedenih u Americi.

“Ja sam Hrvatica, a muž mi je Srbin. Četrdeset godina živimo zajedno. Kuća nam je obnovljena prije četiri godine, nismo imali problema, a papire smo poslali iz Amerike”, govori Anđelka. I njoj se kuća u obnovi “smanjila” za stotinjak kvadrata od one prije rata, ali se ni na što ne žali.

Pitamo je što bi ona poručila izbjeglima. “Neka dođu. Ovdje nam je lijepo, mirno, nitko nas ne dira. Zadovoljni smo svime. Baš nam je divno, osjećamo se dobro. I, molim vas, napišite: svaka čast predsjedniku Josipoviću.”

PIŠE IVICA NEVEŠĆANIN
SNIMIO JURE MIŠKOVIĆ/CROPIX

‘Nekad me psovali, a sad lijepo pozdrave’
Sofija Kovačević vratila se u Smoković 2005., nakon 12 godina izbjeglištva u Vukovaru i Blacama kod Vinkovaca. Prije rata živjela je u kući od 120 kvadrata, sa suprugom i dva sina. Sada živi sama u obnovljenoj kući od 45 kvadrata, suprug se razbolio i umro, stariji sin živi u Kanadi, a mlađi je u Srbiji.

‘Vratili bi se oni da imaju ovdje posla, a to vrijedi za sve izbjegle u mlađoj dobi. Razumijem ja Josipovića, ali im ipak svima poručujem: nemojte se vratiti ako nemate što raditi.’

Nakon povratka znalo je, kaže, biti dosta negativnosti, provokacija, ‘ovisno o porukama koje su slali s televizije’, kaže cinično. Nekoliko puta su je iz čista mira psovali, prijetili krvlju, uglavnom golobradi mladići koji je danas pristojno pozdrave.

‘Policija je doznala za njihove prijetnje, ali ja nisam htjela da se njima bave. Tu sam rođena, razumijem ljude i znam da u svima mogu naći toleranciju i povjerenje za normalan suživot’, kaže 65-godišnja Sofija.

Riješeno 10.510 zahtjeva
Bivši nositelji stanarskog prava, izbjegli Srbi, do sada su podnijeli 13.823 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje. Administrativno je riješeno 10.510 zahtjeva. Od ukupnog broja riješenih predmeta 7468 je riješeno pozitivno, a 3042 negativno. Ostali su u postupku rješavanja. Do sada su bivšim nositeljima stanarskog prava dodijeljena 6363 stana.

S. DUKIĆ


http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/110153/Default.aspx