Potezi Srbije posle odluke MSP-a o KiM

Poruka
17.595
Od objavljivanja mišljenje MSP-a o legalnosti proglašene kosovske nezavisnosti, 22. jula u 15 sati, počinje završni čin srpskog diplomatskog lobiranja, pišu beogradski mediji.

Kako piše ''Blic'', glavni cilj tog lobiranja je da se u Generalnoj skupštini UN-a izglasa rezolucija kojom se traže novi pregovori o Kosovu i Metohiji. Beograd će u pregovorima tražiti da sever Kosova, na kome su Srbi većina, dobije isto što i preostali deo, južno od Ibra: nezavisnost ili visok stepen autonomije, saznaje ''Blic” u vrhu vlasti.
Koraci Srbije posle iznošenja mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu:



1. Palata mira u Hagu, 22. juli, 15 sati


Savetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde saopštiće predsednik Hisaši Ovada, a sednica će biti emitovana, u celosti, uživo putem vebsajta MSP-a (www.icj-cij.org) na francuskom i engleskom. Rasprava pred sudom u Hagu počela je 1. decembra prošle godine, a tokom devet dana svoje mišljenje o legalnosti samoproglašene nezavisnosti Kosmeta iznelo je 29 delegacija.



2. Avgust – završnica diplomatske borbe za rezoluciju


Zadatak Srbije je da održi tenziju oko pitanja Kosova i pridobije većinu zemalja sveta da glasa za srpsku rezoluciju kojom se traže novi pregovori. Osnova zahteva je da mir u regionu ne može biti postignut ako ''jedna strana izgubi sve, a druga dobije sve”. Insistira se na odbrani međunarodnog prava. Ukoliko se u UN usvoji rezolucija Srbije, biće konačno prekinut proces priznavanja Kosmeta i onemogućeno učlanjivanje Kosova i Metohije u međunarodne organizacije, počev od UN-a.



3. Palata UN u Njujorku, početak septembra


Generalna skupština UN-a razmatra mišljenje suda. Srbija podnosi rezoluciju kojom traži nove pregovore o Kosovu. Odlučuje se prostom većinom glasova. Pitanje Kosova i Metohije dospelo je pred Sud u Hagu na zahtev Srbije, a posle odluke Generalne skupštine UN-a. Za rezoluciju koju je podnela Srbija i kojom je, uprkos protivljenju Amerike i vodećih sila sveta, traženo mišljenje suda o legalnosti kosovske nezavisnosti, glasali su predstavnici 77 zemalja, protiv ih je bilo šest, a 74 su bila uzdržana.



4. Pregovori Beograd - Priština


Srbija zahteva da se krene sa tačke „na kojoj se stalo” tokom neuspešnih pregovora u Beču. Tada je Srbija nudila „više od autonomije i manje od nezavisnosti”. Beograd sada nudi fer pogodbu: isti stepen nezavisnosti ili autonomije za jug, kao i za sever Kosmeta. U igri i deo Preševske doline, sa većinskim albanskim stanovništvom. Pregovori treba da dovedu do sledeće rezolucije UN kojom bi dogovor bio zapečaćen.

Znaci autonomija za sever Kosova i za Presevski dolinu samo u kojem ce teritorijalnom sastavu iste biti ? U EU ima bezbroj primera regiona sa sirokim stepenom autonomij.
Znaci sistem pripadas i tamo i ovamo a istodobno si autonoman, zvuci komplikovano ali funkcionise.
 
zameniti one delove Kosmeta gde nema Srba,znaci nek se otcepi pola Kosmeta i u tu polovinu proterati sve Turke,Balije i Siptare,a za uzvrat prestati sa slanjem struje,podeliti dug pa polovinu sami da placaju,prestati sa podrzavanjem Dejtonskog sporazuma,krenuti sa naoruzavanjem srpskih paravojnih formacija u RS,za par godina pripojiti matici Srbiji i imate Srbiju,sa 95% Srba-zdravu,cistu i bogatu!
 
Ovaj argument ne igra ikakvu ulogu, jer su Albanci autohtoni na Kosovu, a Kosovo smo izgubili tako što smo počinili etničko čišćenje.

P.S. Kosovo => Srbi => Albanci;
Vojvodina => Mađari => Srbi;
Ko razume shvatiće.

Ne može i jare i pare.

"etnicko ciscenje" ?! :hahaha:
ti si covek lud..! ti stvarno mislis da je moguce proterati 2.000.000 Albanaca u roku od mesec dana?! PA TI SI STVARNO GLUP!!! nikakvog ciscenja nije bilo,mada to je i jedina greska....trebali smo ih sve :bye: pa bi sad bar znali zasto smo u ovakvim govnnima u kakvim smo...!
bilo bi cisto Kosovo i Metohija!
a sto se tice Vojvodine...tamo ima 150.000 Madjara naspram 2.000.000 Srba....ti stvarno mislis da smo MI preoteli Vojvodinu Madjarima i da je moguce da za manje od 100 godina se etnicka karta pojedine oblasti promeni...!?
aj sto si glup...nego i lud!
 
"etnicko ciscenje" ?! :hahaha:
ti si covek lud..! ti stvarno mislis da je moguce proterati 2.000.000 Albanaca u roku od mesec dana?! PA TI SI STVARNO GLUP!!! nikakvog ciscenja nije bilo,mada to je i jedina greska....trebali smo ih sve :bye: pa bi sad bar znali zasto smo u ovakvim govnnima u kakvim smo...!
bilo bi cisto Kosovo i Metohija!
a sto se tice Vojvodine...tamo ima 150.000 Madjara naspram 2.000.000 Srba....ti stvarno mislis da smo MI preoteli Vojvodinu Madjarima i da je moguce da za manje od 100 godina se etnicka karta pojedine oblasti promeni...!?
aj sto si glup...nego i lud!
srpske snage u Peći grupu mladih Albanki na silu privele u hotel "Karagac" i sitematski ih silovale. Komandant lokalnog štaba je prema, izveštajima, pravio raspored imena vojnika kako bi vojnici dolazili u hotel ravnomerno. Hotel Karagac je samo jedan primer seksualnog zlostavljanja koje igra veoma važnu ulogu u srpskim akcijama na Kosovu.

Izveštaji ukazuju da je nasilje u zapadnom Kosovu snažnije nego u bilo kojem drugom delu pokrajine. Srpske snage su ispraznile Peć od etničkih Albanaca u roku od 24 sata. U starom delu Djakovice, srpske snage su navodno zapalile 200 do 600 kuća jedan dan nakon što su otpočeli napadi NATO-a. Do kraja narednog dana i preostali deo starog grada bio je spaljen.

Srpske snage su silom ukrcale hiljade kosovskih Albanaca na vozove i poslale ih u Makedoniju. Neke od izbeglica su izjavile da su ih na železničku stanicu dovezli autobusi koje je organizovala srpska vojska. Drugi su izjavili da je na hiljade ljudi čekalo voz uz pretnju oružjem.

Na osnovu sličnih iskaza Visoki komesarijat za izbeglice pri Ujedinjenim Nacijama (UNHCR) je izjavio da je region Djakovice nedvosmisleno bio jedan od najsurovijih i najgorih poprišta divljaštva na celom Kosovu pretvarajući ga praktično u polje smrti.

SAD su se nadale da će krizu na Kosovu rešiti kroz diplomatiju podržanu pretnjom sile. Nakon što je Beograd u više navrata odbio diplomatsko rešenje koje mu je ponudjeno u Rambujeu i nakon što je postalo jasno da je Miloševićev režim sproveo napade na civilno stanovništvo na Kosovu i pokazao odlučnost da na Kosovu bude sve po njegovom bez obzira na posledice - NATO je sproveo politiku sile koja je podržana diplomatskim naporima i opravdana zakonom i humanitarnom neophodnošću.

Mi smo jasno predočili vladi Srbije šta može zaustaviti intervenciju NATO-a: Momentalno zaustavljanje nasilja i represije na Kosovu; povlačenje srpske vojske, paramilitarnih jedinica i policije; bezuslovni povratak svih izbeglica i interno raseljenih lica; stacioniranje medjunarodnih trupa zaduženih za bezbednost i uspostavljanje političke vlasti na Kosovu na osnovama sporazuma iz Rambujea.

U medjuvremenu ćemo nastaviti da tražimo pravdu za stotine hiljada kosovskih Albanaca koji su stradali u rukama srpskih snaga. Blisko saradjujemo sa Medjunarodnim Tribunalom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY), Organizacijom za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), kao i odgovarajućim institucijama i mehanizmima za ljudska prava i izbeglice pri UN, da bi dokumentovali i konačno sanirali štetu nastalu zbog ovih zločina. Napore ulažu i nevladine organizacije koje rade u Makedoniji i Albaniji. One su zajedno sa drugim medjunarodnim organizacijama stvorile savez bez presedana da bi dokumentovale zločine, snabdele podacima ICTY i činjenice o etničkom čišćenju iznele pred lice javnosti.

Želim da se zahvalim: Advokatskoj inicijativi za centralnu i istočnu Evropu pri Udruženju američkih advokata, Lekarima za ljudska prava i Koaliciji za medjunarodnu pravdu na njihovim doprinosima.

Takodje smo obezbedili opšti sporazum izmedju ICTY, OEBS i Evropskog Saveta, viđenijih institucija za ljudska prava pri UN-u, kao i vodećih nevladinih organizacija za upotrebu standardnog formulara za evidenciju izbeglica (formular 1), koji će omogućiti razumljivo prikupljanje i pripremanje izbegličkih izveštaja. Izbeglice dobrovoljno učestvuju u pripremama ovih izveštaja. Kao odgovor na zahteve ICTY, vlada SAD je za sve izbeglice koje se iseljavaju za SAD organizovala odgovarajući intervju u cilju pomoći ICTY. Intervjuisanje izbeglica će biti koordinisano i standardizovano tako da će za buduće istrage i sudsko gonjenje ICTY dobijati informacije u upotrebljivoj formi. Dobijene informacije će biti sakupljene na jednom mestu i koristiće se kao osnova za buduće izveštaje i dopune izveštajima o počinjenim ratnim zločinima, zločinima protiv čovečanstva i povredama ljudskih prava na Kosovu.

Ovaj izveštaj hronološki beleži nedavna etnička čišćenja na Kosovu koja su počela sa povlačenjem OEBS-a i Kosovske Verifikacione Misije 19. marta 1999.g. KVM je saopštila izveštaje o stanju ljudskih prava do momenta njihovog povlačenja. Pošto je kriza i dalje u toku, nije moguće dati kompletnu procenu. Zatim, odbijanje srpske vlade da saradjuje sa ICTY ili da omogući bilo kojem stranom posmatraču ili novinaru pristup Kosovu od momenta povlačenja KVM-a, ograničilo je napore da se dokumentuje vrsta i intenzitet etničkog čišćenja. Takodje, zbog ograničenog pristupa Srbiji, izveštaj ne sadrži podatke o stanju srpskih izbeglica sa Kosova. Zbog toga izveštaj treba smatrati samo isečkom tragičnih dogadjaja i incidenata koji su se odvijali u proteklim nedeljama. Detaljniji izveštaj sastavljen delom od intervjua sa izbeglicama a delom od istraga na samom mestu dešavanja mora se sprovesti u budućnosti.


 
Osoblje u Obaveštajnom birou za istraživanje i demokratiju, ljudska prava i rad pri Državnom Sekretarijatu, u saradnji sa osobljem Biroa za populaciju, izbeglice i migraciju, Biro za poslove evropskih zemalja, i kancelarija za pitanja ratnih zločina, izvršile su ova istraživanja i pripremile ovaj izveštaj. On se se bazira na višestrukim izvorima uključujući strane vlade, medjunarodne organizacije, nevladine organizacije za ljudska prava i organizacije za pomoć, izbeglice, borce i novinare.

Ovaj izveštaj svetu počinje da prenosi priču koju je do sada mogao čuti samo u fragmentima. Iako je nepotpun, iz njega možemo puno da saznamo. Posmatrali smo porodice, iskorenjene, razdvojene na delove i razbacane izvan granica Kosova. Videli smo zabravljene vozove u svojoj misiji u jednom smeru očaja. Mi smo tešili decu koja su plakala za roditeljima koje ne mogu da pronadju. Slušali smo priče ljudi čiji su očevi, braća, sinovi i muževi odvedeni nekuda. Saznali smo za žrtve silovanja koje su zanemele od divljaštva. Videli smo zloslutne snimke sveže prekopane zemlje i spaljenih naselja. Već sada možemo svedočiti o užasu. Već sada smo mi kao ljudi, kao nacija, kao svet svedoci i ne možemo dopustiti da se nastave ovakva nečuvena kršenja ljudskih prava. Ovo je razlog zbog kojeg se NATO i dalje bori za žrtve etničkog čišćenja koje sprovodi Beograd.



PREGLED:

Ono šta je krajem februara 1998.g. počelo kao kampanja srpske vlade protiv OVK pretvorilo se u obiman i smišljen program sistematskog etničkog čišćenja srpske pokrajine Kosovo od njenih približno 1.7 miliona etničkih Albanaca (kosovskih Albanaca).

Zbog odbijanja srpskih vlasti da dozvole pristup medjunarodnim posmatračima, napori oko dokumentovanja su bili suviše isitnjeni da bi se procenio konačan broj nestalih i mrtvih.

Srpske vojne, paravojne i policijske snage su prisilno izgnale preko 1.5 milion kosovskih Albanaca iz svojih domova. Od marta 1998. približno 700.000 kosovskih Albanaca je prebeglo u susedne zemlje: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, BJR Makedoniju i Republiku Crnu Goru. Oko 600.000 kosovskih Albanaca je možda raseljeno unutar Kosova. To je radjeno tako što su srpske snage vršle masovna pogubljenja, razdvajale vojno sposobne muškarce od njihovih porodica, silovali žene i devojke, rušile džamije i crkve, pretvarale bolnice u vojne kasarne, pljačkale i palile kuće i sela.

Termin etničko čišćenje je prvi put upotrebljen za masovna proterivanja etničkih Muslimana iz gradova u istočnoj Bosni i Hercegovini 1992.g. Od tada, mediji, organizacije za ljudska prava i vlade drčava, koristile su ovaj termin u dovoljno prilika da bi bilo potrebno dodatno tumačenje.

U ovom izveštaju, etničko čišćenje je definisano kao sistematsko i prisilno proterivanje pripadnika jedne etničke grupe iz njihovih zajednica da bi se promenio etnički sastav regiona. U Bosni je više etnički očišćenih gradova i regiona ponovo naseljeno pripadnicima druge etničke grupe (nad kojima je vrlo često takodje bilo izvršeno etničko čišćenje).

Od samog početka režim u Beogradu je dovodio u zabludu medjunarodnu zajednicu kao i svoje gradjane u vezi sa kampanjom entičkog čišćenja. Operacije protiv OVK su započele krajem februara i početkom marta 1998.g. kada je srpsko Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) napalo sela Likošane i Čirez. Ovi napadi su rezultirali smrću 25 kosovskih Albanaca od kojih je 14 najverovatnije pogubljeno. Od tada MUP, Vojska Jugoslavije (VJ) i paravojne jedinice nisu pravile mnogo razlike da li su u pitanju borci OVK ili civilno stanovništvo.

Krajem marta 1999. srpske snage su znatno pojačale vrstu i brzinu svojih dejstava krećući se od sistematskog odabira gradova i regiona gde je postojala sumnja da se nalaze borci OVK, prema trajnom i sistematskom nastojanju da se etnički očisti cela oblast Kosova. Do danas srpske snage koje su vodile operacije etničkog čišćenja nisu jos uvek pokušale da ponovo nasele preko 500 gradova i sela iz kojih su stanovnici proterani. Neka od naselja se sada koriste kao skrovišta za srpska vojna uporišta. Mnoga druga naselja ostaju bez stanovnika. NATO je rešen da omogući povratak svih stanovnika Kosova svojim domovima.

Od 19. marta 1999.g. od odlaska misije OEBS-a/KVM, kancelarija UNHCR procenjuje da je preko 700.000 stanovnika Kosova prebeglo: u BJR Makedoniju (211.000), u Albaniju (404.000), Bosnu i Hercegovinu (18.000), Republiku Crnu Goru (62.000) i drugde (podaci do 5. maja 1999.).

Vlade Makedonije, Albanije, Bosne i Hercegovine i Republike Crne Gore su obezbedile zemlju za kampove, logistiku i zaštitu dok su NATO snage u Makedoniji i Albaniji pomogle da se podignu tranzitni kampovi. Druge vlade su počele da prihvataju različite brojeve izbeglica da bi olakšale pritisak na zemlje sa tzv. prve linije. Čak i sa ovakvom podrškom, zemlje prve linije nastaviće da snose najveći teret ovih masovnih proterivanja koja su teško opteretila privrede i poremetile ravnoteže tih zemalja.

Iako se javnost gotovo potpuno usredsredila na sudbinu stotine hiljada iscrpljenih izbeglica koji su pristizali u kampove u Makedoniji i Albaniji, jedna druga priča je promakla pažnji, u velikoj meri zato što srpske vlasti nisu dozvoljavale ulazak na Kosovo. Oni koji su ostali tamo, koje nazivamo interno raseljenim licimaa (IRL), nalaze se u teškoj situaciji, u mnogo težim uslovima nego što su uslovi u kojima su izbeglice. I dok nezavisni izvori nisu mogli da potvrde gladovanja medju interno raseljenim licima, mnogi od njih najverovatnije nemaju dovoljno hrane, pate od neishranjenosti, zdravstvenih problema i drugih vidova siromaštva što je posledica višenedeljnog sakrivanja od srpskih snaga u planinama i šumama. Nije potrebno reći da se oni suočavaju sa napadima srpskih snaga. Prema nekim izveštajima, vojska Jugoslavije je bacala bombe iz helikoptera na IRL u bekstvu. Granatiranje civila, prema izveštajima, radjeno je da bi se civili sakupili u gomile radi lakšeg deportovanja.

Izveštaji o hapšenjima i masovnim egzekucijama vojno sposobnih muškaraca su sve brojniji. Proteklih nedelja izbeglice su potvrdile da su sprpske snage izvršile masovne egzekucije i pojedinačna ubistva u najmanje 70 gradova i sela širom pokrajine. Konture tla potvdjuju postojanje masovnih grobnica u Pustom Selu i Izbici. Moguće je da postoje i druga mesta u Drenici, Kačaniku, Mališevu, Rezali i dolini Pagaruše. Kazivanja izbeglica ukazuju da su srpske snage pogubile najmanje 4.000 kosovskih Albanaca. Ovaj broj se vrlo lako može uvećati kada se budu prikupile dodatne informacije i postoji mnogo veći broj osoba o kojima nema podataka.

Tokom proteklih nedelja izbeglice su prijavile novi metod egzekucije. Sprske snage bi naterale nenaoružane etničke Albance da beže i onda bi pucale na njih. Srpske vlasti očigledno više vole ovaj način jer tako mogu tvrditi da se radi o ubistvima koja su posledica vojnih operacija.

Sve je veći broj izveštaja o silovanjima etničkih Albanki od strane srpskih snaga bezbednosti i to kako na organizovan način, tako i od strane pojedinaca iz redova srpskih snaga. Prema tvrdnjama izbeglica, organizovano silovanje se odvijalo u Djakovici i u hotelu Karagac u Peći.

Dokumentacija o zlostavljanju:

Nakon povlačenja KVM 19. marta 1999. srpska vojska, paravojne i policijske jedinice na Kosovu su počinile brojne ratne zločine, zločine protiv čovečanstva i druge prekršaje medjunarodnog humanitarnog prava i povrede ljudskih prava. Ovaj izveštaj daje kratak pregled sedam kategorija ovih zločina. Prisilna proterivanja kosovskih Albanaca iz njihovih domova, paljenje i pljačkanje kuća, škola, religijskih objekata i zdravstvenih ustanova, hapšenja vojno sposobnih muškaraca, masovna pogubljenja, silovanja, povrede lekarske etike i brisanje identiteta.

Prinudna proterivanja:

Režim predsednika Slobodana Miloševića sprovodi kampanju prisilne migracije u razmerama koje nisu vidjene u Evropi još od II svetskog rata. Srpske snage su izgnale većinu kosovskih Albanaca iz njihovih domova, gurnuvši mnoge u klopku unutar samog Kosova i isterujući još veći broj izvan granica Kosova. Srpske vlasti tvrde da je kriza zbog izbeglica posledica bombardovanja NATO snaga, što je u suprotnosti sa činjenicom da su se vojne snage stacionirale na Kosovu nekoliko nedelja pre odbijanja da se potpiše sporazum iz Rambujea. Izbeglice neprekidno izjavljuju da su napustili svoje domove ne iz straha od NATO-a nego zato što su im srpske snage pretile oružijem.

Za razliku od protekle jeseni kada su se napadi na civile od strane srpskih snaga bezbednosti uglavnom dešavali u malim mestima, ovog proleća Vojska Jugoslavije i jedince MUP-a su se očigledno spojile sa nedavno naoružanim srpskim civilima da bi isterale svoje susede iz sela i iz većih gradova na Kosovu. Prema izveštajima, srpske snage su išle od kuće do kuće, pljačkale Albance a zatim palile njihove domove. Pre nego što su dopustili etničkim Albancima da pobegnu sa Kosova, neki od predstavnika srpskih vlasti su ih prislili da potpišu izjave da odlaze dobrovoljno. Činjenica da mnoga mesta koja su navodno bila mete napada nisu bila i mesta koja su prethodno bila poprišta borbi sa OVK ukazuje da su ova proterivanja bila deo sistematskog nastojanja da se oblast očisti od kosovskih Albanaca.

Trenutni status interno raseljenih lica (IRL): Oko 600.000 IRL na Kosovu se sada bori da preživi. Oni su razbacani širom teritorije Kosova u potrazi za skloništem u dubokim šumama i planinskim uvalama. Mnogi od njih nisu mogli da se udalje puno od svojih kuća. Skoro svi bi podizali kampove kombinujući šatore, grube zaklone, traktore, prikolice i automobile. U nekim oblastima , postoje izveštaji o velikim nestašicama i gladi, posebno u planinskim zbegovima.

Veće skupine IRL se mogu videti na sledećim lokacijama:

Tušiljetica - kamp

Obrinje - kamp

Novo Selo - Crnoljevo - kamp

Kijevo - kamp

Studenica - kamp

Bradas - kamp

Duž-Kolic - kamp
 
SADAŠNJE STANJE IZBEGLICA:

Skoro 700.000 kosovskih Albanaca je izbeglo u Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu (vidi sliku 5) od kako su neprijateljstva počela, marta 1998. Ne zna se broj raseljenih lica van Kosova, u okviru uže Srbije. Od ovih 700.000 izbeglica preko tri četvrtine je stiglo u ovaj kamp od kraja marta 1999. Kada je progon bio na vrhuncu, izbeglice koje su pokušale da udju u Albaniju i Makedoniju su stvorile kolone duge više kilometara koje su se protezale od granica. Izazivajući ovaj masovni egzodus, srpske vlasti su naizmenično dozvoljavale i zabranjivale izbeglicama da prelaze granicu. Napori koje su ulagale agencije za pomoć izbeglicama i humanitarne organizacije da zbrinu izbeglice postajali su sve veći stavarajući konfuziju i nesigurnost. Srpske vlasti su posmatranjem ovog isterivanja, izgleda, sistematski progonili kosovske Albance, usmeravajući njihovo kretanje ka prelazima da bi progoni dobili i političku dimenziju.

Prema podacima UNHCR-a sredinom aprila, za samo nedelju dana, oko 65.000 izbeglica je napustilo Kosovo. Različiti izvori ukazuju da se još na desetine hiljada njih kreće ka albanskoj i makedonskoj granici. Nedavno je UNHCR izvestio da je dodatnih nekoliko hiljada izbeglica stiglo u u Makedoniju, u čijim je izbegličkim kampovima situacija dostigla kritičnu tačku. Kampovi u Makedoniji su krcati i napetost u njima raste. Zdravstveni i sanitarni uslovi se pogoršavaju, ostavljajući humanitarne radnike u strahu da će dolaskom toplijeg vremena nastati epidemije.

Procenjeno je da je od 5. maja 1,5 milion kosovskih Albanaca raseljeno iz svojih domova:

Kosovo (IRL): 600.000 , Albanija: 404.000, Crna Gora: 62.000, Makedonija: 211.000, Bosna: 38.000 (uključujući i 20.000 Muslimana iz Sandžaka), ostale zemlje: 160.000 (uključujući i 30.000 etničkih Srba)





2. PLJAČKANJE I PALJENJE KUĆA:
3. Preko 600 naselja je bar delimično oštećeno od oktobra 1998. uključujući i više od 300 sela koja su spaljena od 4. aprila (vidi sliku 6). U izveštajima se kaže da je većina srpskih domova i prodavnica ostalo nedirnuto; prema izveštajima izbeglica, srpski civili su u gradu Vučitrnu pisali ćirilično slovo S na vratima da srpske snage ne bi greškom napadale njihove kuće. Razaranje je, izgleda, mnogo jače i temeljnije od onog letos. Mnoga naselja su potpuno uništena, očigledno iz razloga da se etnički Albanci ne bi mogli vratiti. Izveštaji svedoče da su srpske snage palile kuće koje su pre toga izdavane OEBS-ovim posmatračima u Vučitrnu, Štimlju i Mitrovici. Izbeglice navode da su škole bile mete napada ili su uništene u najmanje 14 sela i gradova.

Potvrdjujemo da su sledeća sela spaljena ili teško oštećena:

Bajčina, Bajgora, Banja, Batlava, Bela Crkva, Bradaš, Celine, Crebnik, Crni Lug, Dobri Do, Donja Penduha, Donja Lapaštica, Donje Retimlje, Donji Streoci, Dumoš, Gajrak, Gedje, Godišnjak, Gornji Zakut, Gornja Pakaštica, Gornji Crnobreg, Gornji Strelci, Jablanica, Jović, Kaćandol, Klinćina, Letance, Lipovac, Lužane, Mamuša, Madjare, Mala Hoča, Mališevo, Miruša, Nepribište, Novo Selo, Begova, Pantina, Pasoma, Radošte, Randubrava, Retimlje, Rogovo, Skorošnik, Slatina, Smač, Sopnić, Stanica, Donje Ljupče, Suvi Do, Vlaški Drenovac, Vučitrn, Vujitin i Zrze.
4. HAPŠENJA:
5. Izbeglice neprekidno svedoče da srpske snage odvajaju vojno sposobne muškarce od članova porodica i to se, izgleda, odvija sistematski. Žene, stari i deca čine nesrazmeran procenat izbeglica kojima je dozvoljeno da pobegnu sa Kosova, naročito u Albaniju. Dok se ovaj izveštaj sastavlja broj nestalih muškaraca i njihove sudbine su nepoznati. U sledećim mestima je došlo do masovnih hapšenja:

DJENERAL JANKOVIĆ: Kaže se da je fabrika cementa korišćena kao centar za hapšenje 5.000 etničkih Albanaca.

GLOGOVAC: Fabrika za preradu gvoždja i nikla u ovom gradu se, prema izveštajima, koristi kao centar za hapšenje velikog broja kosovskih Albanaca; navodno je korišćen za pritvor i likvidaciju prošle godine za vreme operacija snaga bezbednosti.

SRBICA: Medijski izvori tvrde da je čak 20.000 etničkih Albanaca, uključujući i žene i decu primorano da kao ljudski štit ispred srpskih tenkova odmarširaju od Ćireza do Srbice. Nakon toga su ih zatvorili u fabrici oružja.

VUČITRN: Ne zna se broj etničkih Albanaca koje su u velikim grupama okupili u jednoj školi u ovom mestu.
6. MASOVNA POGUBLJENJA:
7. Izbeglice svedoče o masovnim pogubljenjima u barem 70 gradova i sela širom Kosova. Pored toga, ima izveštaja o masovnim grobnicama u Drenici, Kačaniku, Rezali, Mališevu, Pustom Selu, Izbici, Velikoj Kruši i Pagaruškoj dolini. Oko 150 leševa je otkriveno u Drenici, a 34 u Mališevu. Srpske snage bezbednosti su, kaže se, zatvorile celu porodicu u jednoj kući u selu Drenica i žive ih spalili. Konture na snimcima iz aviona su stvorile dokaze koji se javljaju bar u dva izveštaja - o masovnom pogubljenju u Velikoj Kruši i Pustom Selu. Pored nasumičnih žrtava, srpske vlasti su, izgleda na meti imale i kosovske intelektualce, stručnjake i lidere.
8. SILOVANJA:
9. Postoje izveštaji da je silovanje etničkih Albanki u sve većem porastu. Prema pričama izbeglica, srpske snage u Djakovici i Peći siluju žene organizovano i sistematično. Žrtve su odvajali od porodica i slali u vojne kampove blizu Djakovice, gde su ih srpski vojnici više puta silovali. U Peći izbeglice navode da su srpske snage okupili mlade Albanke i odveli ih u hotel Karagac gde su više puta silovane. Komandant vojne baze tamo koristi spisak sa imenima vojnika da bi svi oni mogli da provedu noć u ovom hotelu. Pored ovih posebnih priča, izbeglice tvrde da je pri napadu na njihova sela veći broj muškaraca silovao devojke po kućama i kraj puta. Verujemo da mnogi ovakvi incidenti nisu prijavljeni zbog kulturne ljage koja se u tradicionalnom albanskom društvu pripisuje zbog ovakve uvrede.
10. KRŠENJE LEKARSKE ETIKE:
11. Izbeglice izveštavaju da srpske snage sistematski napadaju doktore i pacijente Albance, kao i medicinske ustanove na Kosovu. Izveštaji ukazuju da kršenje lekarske etike od strane srpskih snaga uključuje ubistva, mučenje, pritvor i otmice lekara kosovskih Albanaca; jedna nevladina organizacija ima dokumentaciju koja svedoči da je sedmorica lekara Albanaca ubijeno. Pored toga što na meti imaju pojedince, srpske snage pljačkaju i uništavaju brojne klinike, privatne zdravstvene centre, apoteke i druge medicinske objekte koje vodi albansko medicinsko osoblje. Prema izveštajima, kršenje lekarske etike je dramatično povećano od prošlog marta i usmereno je protiv celokupnog etničkog albanskog stanovništva širom Kosova, lišavajući ga medicinske pomoći. U poslednjih mesec dana srpski snabdevači zdravstvenih ustanova, policija i milicija, prema izveštajima, izbacili su bolesnike etničke Albance iz zdravstvenih ustanova, a zatim veliki broj tih ustanova upotrebili kao paravan za vojne aktivnosti. Krajem marta su Srbi koji su direktori državnih bolnica u Prištini otpustili sve lekare Albance i proterali sve bolesnike etničke Albance, čak i one u kritičnom stanju.

Izbeglice svedoče da su sledeći gradovi i sela neki od onih u kojima su državne i privatne klinike, apoteke i ostale strukture zdravstvene pomoći oštećeni ili uništeni:

Ćirez, Dečani, Glogovac, Gnjilane, Gornja Klina, Grebno, Kačanik, Kamena Glava, Klina, Kosovska Mitrovica, Lipljan, Magura, Mališevo, Nevoljane, Orahovac, Obilić, Priština, Štimlje, Srbica, Uroševac i Vučitrn.
 
12. BRISANJE IDENTITETA



Pored izveštaja da Vojska Jugoslavije, MUP i paravojne snage pljačkaju kosovske kuće i preduzeća, izbeglice svedoče i da su ih srpske snage opljačkale uzimajući im sve što im je preostalo pre nego što bi im dozvolili da napuste Kosovo. Postoje izveštaji da su srpske snage oduzimale dokumenta, uključujući i lične karte i pritom im govorili da više nikada neće smeti da se vrate u svoja sela. Izveštaji svedoče da su uništavani glasački spiskovi i ostali popisi kosovskih civila, kao i da su skidane tablice sa vozila kojima su izbeglice odlazile sa Kosova. SAD i druge države upotpunjuju dokumentaciju koja svedoči o strahovitom brisanju identiteta koje na Kosovu sprovodi Beograd.

SVIREPOSTI I RATNI ZLOČINI POČINJENI PO ODREDJENIM LOKACIJAMA

Sledi delimičan popis ratnih zločina i kršenja medjunarodnog humanitarnog prava na Kosovu krajem marta 1999. To su delimični opisi i o njima se još istražuje i prikuplja dokumentacija.

BELA CRKVA Srpske snage su ubile 35 osoba i potom njihove leševe bacili u reku Belaju (na putu izmedju Rogova i Bele Crkve). Do 28. marta srpske snage su, sudeći po izveštajima, u ovom gradu ubile čak 500 civila.

BELENICA Smatra se da su 1. aprila srpske snage pogubile 60 mladića, etničkih Albanaca.

BRUSNIK Srbi su, prema izveštajima, spalili ovo selo blizu Vučitrna početkom aprila. Jedno izbeglo lice tvrdi da su srpske snage nakon konferencije u Rambujeu ubile 100 etničkih Albanaca.

CECELIJA Izbeglice koje su 4. maja iz kosovskog sela Šale stizale u Albaniju izjavile su da su ih zaustavili u selu Cecelija, gde su srpske snage izdvojili sve muškarce iz konvoja traktora i ubile ih.

ĆIREZ Kaže se da je 20.000 kosovskih Albanaca upotrebljeno kao ljudski štit protiv NATO bombardovanja.

DJAKOVICA Naoružani srpski civili su delovali u ovom gradu i spalili su jednu zgradu dok su se u njoj sklanjali etnički Albanci za vreme NATO napada. Albance u ovom mestu su upozorili da treba da ga napuste do 29. marta. Srpske snage su počele da im pale kuće i poslovne prostore. Kaže se da su muškarce odvajali od žena i dece. Pored toga, jedinice MUP-a i paravojne jedinice su ubile preko 100 etničkih Albanaca. Prema navodima izbeglica, u dvema kućama je pronadjeno 70 leševa, a 33 u obližnjoj reci. Skoro 14.000 ljudi iz Djakovice je 5. aprila izbeglo u pravcu Prušita, graničnog prelaza sa Albanijom. Prema izveštajima izbeglica, srpske snage su 27.aprila ubile 200 vojno sposobnih etničkih Albanaca.

DJENERAL JANKOVIĆ Nekoliko izbeglica tvrdi da su srpske snage bezbednosti pritvorile čak 5.000 etničkih Albanaca u fabrici cementa u ovom pograničnom mestu.

GLODJANE U ovom gradu je primećena velika koncentracija raseljenih lica koja su bila pod stražom srpskih snaga.

GLOGOVAC Ovo mesto koje je pretežno bilo stambena oblast u kojoj su živeli kosovski Albanci spaljeno je, nakon čega su interno raseljena lica otišla na planinu Ćićavica. Prema jednom izveštaju, srpske snage su 12. aprila ubile 50 izbeglica dok su izlazili iz ovog mesta. Postoje izveštaji da se u Glogovcu nalazi centar za masovno hapšenje i likvidiranje muškaraca Albanaca.

GNJILANE Izmedju 7. i 15. aprila srpske snage Vojske Jugoslavije i paravojne snage su fizički zlostavljale etničke Albance ovog grada i iznudjivale im novac. Paravojne jedinice su 16.aprila navodno naredile da svi etnički Albanci napuste ovaj grad ili će u protivnom biti ubijeni. Najmanje 1.000 interno raseljenih lica je otišlo i u izveštajima se kaže da su ih srpske snage zlostavljale na putu. Muškarce su izvodili iz konvoja i ubijali. Srpske snage su navodno naredile ostalim izbeglicama da zakopaju leševe najmanje šestorice etničkih Albanaca. Kaže se da su dva tela spaljena a preostala četiri na potiljku imaju rane od metaka.

GODEN Pre nego što su spalile ovo selo, srpske snage su 25. maja ubile 20 muškaraca, uključujući tu i nastavnike.

GORNJE OBRINJE Jedno izbeglo lice tvrdi da su srpske snage 5. aprila pogubile 12 etničkih Albanaca.

HADE Srpske snage su proterale svih 1.400 stanovnika ovog sela i kaže se da je petorica muškaraca ubijeno.

ISTOK Hiljadu izbeglica iz ovog grada je stiglo na makedonsku granicu 8. aprila. Prema izveštajima nekih izbeglica ne zna se koliko ljudi je umrlo na putu, ali se zna da je srpska policija neke izbeglice vratila blizu Raške i Novog Pazara.

IZBICA Srpske snage su ubile otprilike 270 etničkih Albanaca od sredine marta. Izbeglice kažu da su videle tela ljudi koji su očigledno bili mučeni i spaljeni.

JOVIĆ Kaže se da su srpske snage izdvajale muškarce iz kolona albanskih civila i jedan izbeglica tvrdi da je u tom gradu video 34 leša.

KAČANIK Izbeglice kažu da su srpske snage 9. aprila ubile 45 etničkih Albanaca i njihova tela sahranili u masovnoj grobnici. Jedna izbeglica tvrdi da je čak 300 maskiranih pripadnika Vojske Jugoslavije na silu proteralo etničke Albance iz ovog sela ka Prizrenu. Srpske paravojne snage su 14. aprila odvojile muškarce od žena i dece, odveli ih na jednu livadu i naterali da kleče i zakunu se na vernost Srbiji. Ove iste snage su zatim pucale na njih, pri čemu je, prema izveštaju izbeglica, ubijeno bar 12 ljudi.

KAMENA GLAVA Srpske paravojne snage su 6. aprila opljačkale domove i spalili ovo selo. Pošto je ove seljane deset dana progonila u šumu, jugoslovenska vojska je 17. aprila naredila da svi napuste tu oblast.

KLINA Progon etničkih Albanaca iz ovog mesta je počeo 28. marta, kada su srpske snage terale stanare iz domova i naredjivale im da napuste zemlju. Srpske snage su upotrebile 500 kosovskih Albanaca kao živi štit tokom borbi sa OVK. Jedna izbeglica koja je preživela borbe tvrdi da su ove muškarce opljačkali, naterali ih da se skinu i dva sata leže na polju dok je srpska artiljerija otvarala paljbu po obližnjim jedinicama OVK.

KOSOVSKA MITROVICA Srpske snage su od 23. marta proterale sve kosovske Albance iz ovog grada. Pored toga, preko 200 albanskih kuća i prodavnica je zapaljeno i kaže se da su srpske snage ubile istaknute Albance. Ljatif Beriša, pesnik i predsednik Demokratskog saveza mitrovačke opštine je ubijen u svojoj kući a Agim Hajrizi, predsednik skupštine Nezavisnog radničkog sindikata je ubijen zajedno sa majkom i dvanaestogodišnjim sinom. Srpske snage su, prema izveštajima, pljačkale radnje kosovskih Albanaca, palile albanske kuće blizu kasarne koja je bila meta NATO bombardovanja, da bi na taj način pokušali da optuže NATO za nanetu štetu. Srpske snage su nastavile da pale sela u okolini ovog grada nakon 2. aprila. Jedna izbeglica je tvrdila da su srpske snage izdvajale etničke Albance, vezivali im ruke lančano i onda ih puštali na ulicu. Iako ova osoba nije bila svedok masovnih ubijanja, ona tvrdi da je bila prisutna kada je jedan pripadnik Vojske Jugoslavije pucao na etničkog Albanca dok je ovaj sedeo u kolima. Jedan drugi izbeglica iz obližnjeg sela tvrdi da je prisustvovao sceni kada su srpski civili ubili mladića Albanca. Proterani Albanci iz obližnjih sela su ostali na planini Ćićavica koja se nalazi istočno od grada.

KOSOVO POLJE Srpske snage su primorale etničke Albance da udju u kuće koje su zatim granatirali iz ručnih bacača. Prema izveštaju drugih izbeglica, etničke Albance su žive palili u njihovim domovima. Srpske paravojne snage su 28. marta pobile bar 70 kosovskih civila. Izbeglice koje su vozom putovale iz Prištine izveštavaju da su srpske paravojne jedinice ulazile u vagone i otimale im sve dragocenosti. Srpske snage su ušle u ovo mesto 4. aprila, okupile sve meštane, oduzeli im sva lična dokumenta i ključeve od kola a onda ih vozom transportovali do granice.

KOTLINA Prema rečima izbeglica iz ovog grada blizu Kačanika, izmedju 50 i 60 etničkih Albanaca se i dalje vode kao nestali. Ostatak stanovnika ovog mesta je ukrcan na vozove i poslat u Makedoniju. Etnički Albanci otkrivaju masovnu grobnicu 8. aprila. Smatra se da je u njoj 26 leševa. Žrtve je sredinom marta ubila jedna srpska paravojna grupa koja je ušla u grad i ove muškarce odvojila od članova njihovih porodica.

KRALJANJE Izbeglice sa Kosova tvrde da su 4. aprila srpske snage pogubile 100 civila, etničkih Albanaca.
 
KURAZ Tvrdi se da su srpske snage ubile 21 nastavnika u ovom selu blizu Srbice. Izbeglice takodje tvrde da su 5. aprila srpske snage bezbednosti uhapsile čak 200 etničkih Albanaca.

LIKOVAC Kaže se da su srpske snage 30. marta spalile ovo selo koje se nalazi južno od Srbice.

LIPLJAN Srpske snage su 20. aprila proterale etničke Albance iz ovog sela. Pored toga, opljačkali su i spalili kuće Albanaca. Srpske paravojne snage su pobile preko 50 civila u tri obližnja sela.

LJUBENIĆ Prema izveštaju izbeglica, srpske snage su 8.aprila ubile najmanje 100 etničkih Albanaca iz ovog sela u zapadnom Kosovu.

MALA KRUŠA Stotinu i dvanaest muškaraca je streljano i njihova tela su spaljena u očiglednom pokušaju da se dokazi sakriju. Ovo je izjavila osoba koja je bila ranjena i u opekotinama ali je preživela ove strahote.

MALIŠEVO Srpske snage su uništile većinu ovog mesta i okolna sela. Izbeglice odatle tvrde da su videli kako srpske snage spaljuju etničke Albance žive. Žene izbeglice tvrde da su srpske snage izdvajale muškarce iz grupa. Srpske snage su 27. marta pobile oko 50 muškaraca u ovom mestu čiji je jedan deo zapaljen 30. marta. Do 1. aprila srpske snage su, izgleda, ispraznile ovo mesto. Izbeglice tvrde da je od 50.000 do 140.000 raseljenih lica oko Mališeva i Delje bombardovano i da je iz aviona i helikoptera u niskom letu na njih otvarana mitraljeska paljba.

MORINA Izbeglice tvrde da su srpske snage bezbednosti 7. aprila minirale ovaj važan prelaz izmedju Kosova i Albanije da bi sprečili prelaz izbeglica.

NEGROVCI Prema izveštaju izbeglica, srpske snage su 5. aprila pogubile petoro etničkih Albanaca.

ORAHOVAC Izbeglice tvrde da se ne zna broj albanskih civila ubijenih tokom etničkog čišćenja ovog grada. Jedna grupa Roma koja je 1.aprila stigla na albansku granicu tvrdi da su proterani i da su im srpske vlasti rekle da potiču iz Albanije i da nisu "pravi stanovnici Kosova". Ova grupa ljudi je takodje rekla da su srpske snage ubile oko 50 etničkih Albanaca, uključujući i žene, decu i stare.

Prema kazivanju izbeglica čak 700 muškaraca je upotrebljeno kao živi štit početkom aprila. Ovi etnički Albanci su dva dana morali da stoje na kiši pred tenkovima dok su im ruke bile svezane na ledjima. Neki su kazali da su na kraju ipak pobegli tako što su vojnicima platili 10.000 nemačih maraka.

ORLATE Prema izjavama izbeglica, srpske snage su 30. marta zapalile zgrade u ovom malom mestu koje se nalazi na raskrsnici izmedju Prištine, Peći i Mališeva nakon što je oko 200 muškaraca, etničkih Albanaca pogubljeno.

OVČAREVA Srpske snage su, prema izveštajima, 30. marta zapalile ovo naselje u Dreničkoj oblasti.

PATASEL Interno raseljena lica su 1. aprila pronašla tela oko 70 Albanaca uzrasta od 14 do 50 godina. Srpske vlasti su, sudeći po izveštajima, pogubile jedinog preživelog koji je zatražio medicinsku pomoć u blizini.

PEĆ Saopšteno je da je najmanje 50 etničkih Albanaca ubijeno i zakopano u dvorištima njihovih kuća u predvečerje 27. marta. Istog dana, više etničkih Albanaca je privedeno u petospratnu zgradu u centru grada. Snage MUP-a su ih zatim ukrcale na autobuse i odvezle van grada. Dana 28. marta 200 Albanaca koji su tražili spas u katoličkoj crkvi u Peći izvedeni su iz crkve i proterani iz grada. Srpske snage su navodno opljačkale i zapalile domove i radnje po celom gradu. Izbeglice tvrde da je potencijalni ratni zločinac Željko Ražnjatović (poznat kao "Arkan") odgovoran za ova nasilja. Srpske snage su iz Peći proterale oko 50.000 kosovskih Albanaca i prema izveštajima, napale kolonu izbeglica koja je napuštala Peć 6. aprila.
 
PODUJEVO Srpske snage su prema izveštajima od 5. aprila nastavile da pale naselja istočno i jugoistočno od ovog grada. Srpske snage su navodno pogubile 200 vojno sposobnih kosovskih Albanaca. Takodje su, prema izveštajima, isterale etničke Albance iz njihovih vozila i na licu mesta ih likvidirale. Devedeset procenata zgrada u gradu je zapaljeno. Navodi se da su 19. aprila srpske snage koristile etničke Albance kao živi štit duž puta od Podujeva ka Prištini.

PRIŠTINA Srpske snage su završile vojne operacije u samom gradu i počele od 4. aprila sa proterivanjem stanovnika i IRL. Prema izjavama izbeglica, etničke Albance su silom isterali prvo iz svojih domova, a zatim i vozom iz Prištine. Oko 25.000 etničkih Albanaca je 1. aprila ukrcano na voz koji je od Prištine išao ka makedonskoj granici, a navodi se da je preko 200.000 zadržano čekajući na prevoz. Prema izveštajima izbeglica većina IRL je bilo bez hrane, vode, lekova ili skloništa. Više izbeglica tvrdi da su srpske snage koristile ozvučenje i rasturale pamflete da upozore etničke Albance da napuste grad ili će biti ubijeni. Kosovski Albanci su izjavili da su 2. aprila videli tri kamiona puna leševa u pratnji tri oklopna vozila na groblju u Prištini.

Prištinska policija je uhapsila oko 20 ljudi koji su radili za OEBS-KVM a vlastima je bilo naloženo da tragaju za etničkim Albancima koji su bili na državnim položajima, radili za medjunarodne organizacije ili za strane novinare. Likvidirani su muškarci, etnički Albanci, uključujući i istaknutog advokata i branioca ljudskih prava Bajrama Keljmendija i njegova dva sina. Srpske paramilitarne jedinice su navodno zapalile i opljačkale kuće i radnje Albanaca. Mešovite paramilitarne jedinice i srpska policija su, navodi se, razdvajali muškarce od žena i dece.

Civili, kosovski Albanci su navodno sakupljani u prištinskom sportskom centru i odatle sprovodjeni na železničku stanicu. Dobijali smo kontradiktorne izveštaje o proceduri u prištinskom sportskom centru. Autobusi i veliki transprotni kamioni su korišćeni za transport IRL do mesta koja su bila 5 do 8 kilometara udaljenja od granice, odakle su pešačili do granice. Izbeglice su izjavile da su kvartovi sa etničkim Albancima u Prištini ispražnjeni.

PRIZREN Srpske snage su prema izveštajima, likvidirale izmedju 20 i 30 civila i transprotovale su etničke Albance do granice. Izbeglice su takodje izjavile da su srpske paramilitarne jedince delovale nesmetano po gradu. Srpske snage su na granici oduzimale svu ličnu dokumentaciju, uklanjale registarske tablice sa kola i opominjale izbeglice da se nikada više ne vraćaju na Kosovo. Kosovski Albanac koji je išao u Prizren na sahranu 2. aprila je izjavio da je bio svedok da su albanske civile terali iz svojih domova. On je pretpostavio da su porodice imale dva sata da napuste svoje domove i da su kuće paljene ili korišćene kao sklonište za srpske snage. Drugi izbeglica iz Prizrena je navodno prisustvovao dok su srpske snage zakopavale brojne leševe etničkih Albanaca i dok su palile kuće po gradu. Takodje, prema izjavama izbeglica, mnogi etnički Albanci se kriju u strahu od srpskih odmazdi.

POPOVO Srpski avion je prema izveštajima bombardovao ovo selo jugozapadno od Podujeva usmrtivši pri tom 10 etničkih Albanaca.

PUSTO SELO Konture na površini zemlje potvrdjuju postojanje masovnih grobnica.

REZALA Srpske snage su prema izveštaju, 30. marta spalile ovo naselje južno od Srbice. Prema izjavama izbeglica u masovnoj grobnici otkrivenoj 14. aprila nalazi se oko 70 tela.

RUGOVO Srpske snage su pogubile 50 etničkih Albanaca.

SOJEVO Početkom aprila srpski snajperisti su ubili osam etničkih Albanaca dok su snage bezbednosti proterivale preostale stanovnike u obližnu poljanu.

SRBICA Srpske snage su navodno ispraznile grad od kosovskih Albanaca i pogubile približno 115 etničkih Albanaca starijih od osamnaest godina. Srpske vlasti navodno drže 20.000 ljudi u pritvoru u fabrici municije u gradu.

STARI TRG Dana 23. aprila štampa na albanskom jeziku je javila da su srpske snage istovarile u krematorijum tela brojnih etničkih Albanaca iz kamiona, verovatno da bi uklonile tragove ubijenih.

ŠTIMLJE Srpske snage su, prema izveštajima, spalile sedište Komiteta za ljudska prava kao i Demokratskog saveza Kosova. Srpske snage su navodno spalile kuće, radnje i vozila kosovskih Albanaca i isterale 25.000 civila iz grada ka selima na jugu. Spaljena je i zgrada u koje se nalazio OEBS.

SUVA REKA Srpske vlasti su prema izveštajima 25. marta ubile 30 kosovskih Albanaca, najverovatnije tako što su ih žive spalile u njihovim domovima. Dana 28. marta srpske snage su spalile 60% zgrada u gradu. Izbeglica iz grada je saopštio da su srpske snage 4. aprila pogubile 40 muškaraca i njihove leševe bacili u dve masovne grobnice. Srpske vojne i policijske snage su prema izveštajima likvidirale oko 350 etničkih Albanaca u ovom gradu. Prema iskazima izbeglica, grupa srpskih policajaca i civila je opljačkala i likvidirala porodicu etničkih Albanaca koji su živeli u bivšoj kancelariji OEBS-a. Prema navodima, srpske snage su tada spalile tela svojih žrtava. Celokupno stanovništo je prognano iz grada.

UROŠEVAC Srpske snage su prema izveštajima od 10. aprila silom proterale civile kosovske Albance iz svojih domova i sada koriste kuće kao kasarne. Radnje i kuće koje su pripadale kosovskim Albancima su date stanovnicima Srbima. Srpska policija je navodno transportovala civile vozom za Blace. Srpske snage su tragale za kućama istaknutih političara i intelektualaca. Kaže se da je približno 40 etničkih Albanaca navodno ubijeno. Izbeglice su prijavile silovanja mladih Albanki. Prema iskazu izbeglica, srpske paravojne jedinice teraju muškarce Albance da kopaju odbrambene položaje na jugoistočnoj strani grada. Blizu 50 pripadnika paravojnih snaga je navodno nateralo 25 civila da kopaju rovove tri dana, od 10. do 12. aprila.

VAROŠ SELO Prema izjavama izbeglica, srpske paramilitarne snage su navodno upadale u albanske domove, silom izbacivale stanare uz pretnje nožem i otimale njihovu imovinu. Oni su navodno ubili nepoznat broj kosovskih Albanaca i odneli njihova tela.

VATAJ Prema izjavama izbeglica, srpske snage su 13. aprila ubile 14 etničkih Albanaca. Jedan izbeglica tvrdi da je on morao da sahranjuje tela i da su leševi na potiljku imali rane od metka.

VELIKA HOCA Dve paramilitarne jedinice, Arkanovi "Tigrovi" i "Beli orlovi" su prema izjavama stacionirani u gradskom kvartu i kontrolisali su oblast izmedju Orahovca i Suve Reke.

VELIKA KRUŠA Postoje izveštaji izbeglica sa kraja marta da su srpske snage likvidirale izmedju 150 i 160 muškaraca, etničkih Albanaca, nakon što su ih odvojili od žena i dece da bi nakon toga istovarili 50 tela u masovnu grobnicu.

Ovi izveštaji su potvrdjeni video-snimkom koji je snimio preživeli koji je izjavio da je oko 100 kosovskih Albanaca likvidirano. On je naveo imena preko dvadeset žrtava. BBC je emitovao snimak gde se vidi više leševa u jarkovima i po ulici. Prema izjavi izbeglice, sve žrtve su imale jednu prostrelnu ranu od metka u potiljku ili vratu. Žene izbeglice iz istog sela su izjavile da je oko četrdeset muškaraca likvidirano od strane srpskih snaga dok su druge izbeglice izjavile da su domovi spaljivani, zbog čega je preko 60 Albanaca nastradalo, uključujući žene i decu koji su se nalazili u njima. Policija je, prema izveštaju, rekla stanovnicima susednih sela Laše, Kobanje i Atjadha da će "kao poklon ubiti samo desetoro" a onda su kazali preživelima "da idu u NATO".

VRŠEVAC Srpske snage su prema izveštajima od 7. aprila koristile etničke Albance kao živi štit.

VUČITRN Navodi se da su srpske snage zapalile sve zgrade koje su prethodno bile iznajmljene od strane OEBS-a, i opljačkale domove kosovskih Albanaca. Izbeglice iz grada takodje tvrde da su muškarci bili razdvojeni od svojih porodica. Srpske snage su, prema izveštaju, 27. marta ubile 4 etnička Albanca uključujući i četrnaestogodišnju devojčicu. Srpske snage su, kaže se u izveštajima, 29. marta saterale etničke Albance u gradsku školu i izbeglice iz grada tvrde da su muškarci bili odvojeni od svojih porodica. Izbeglice koje su nešto ranije stigle u Albaniju prijavile su da su 4. maja videle najmanje 50 leševa.

ŽEGRA Srpske snage su proterale sve etničke Albance iz ovog sela a zatim 13. aprila spalile sve kuće.

ZJUM Srpske snage su, prema izveštajima, spalile ovaj južni kosovski grad.

ZULFAJ Srpske snage su proterale sve etničke Albance a zatim spalile sve kuće.

ŽUR Srpske snage su, prema izveštajima, naredile svim Albancima da napuste grad. Zbog toga je više od 7.000 kosovskih Albanaca sada interno raseljeno.
 
HRONOLOGIJA NEDAVNOG ETNIČKOG ČIŠĆENJA

Pre početka NATO napada, 19. mart:

Povlačenje Kosovske Verifikacione Misije.

Povećana mobilizacija srpskih snaga bezbednosti kao pojačanje već mobilisanim snagama započelo je nekoliko dana pre povlačenja posmatrača KVM i većine nevladinih organizacija (NGO) nakon neuspelih razgovora u Parizu i uz predvidjanje NATO napada. Pre nego {to je predsedavajući OEBS-a, Knut Volebek izdao odobrenje o povlačenju posmatrača u Makedoniju, dodatne srpske snage kao i pojačanja Vojske Jugoslavije stacionirale su se na Kosovu da bi obezbedile važne transportne pravce. Ispostavilo se da su stavljene u pripravnost za operacije većeg obima. Brzina sa kojom je kampanja vodjena kao i širina operacije ukazuju da je postojao plan da se etnički očiste barem uporišta OVK ako ne i celokupna oblast. Humanitarna situacija koja se u februaru donekle popravila, znatno se pogoršala sredinom marta - uključujući i kretanja izbeglica i raseljenih lica usled operacija srpskih snaga. Na primer, 200 pripadnika snaga MUP-a i Vojske Jugoslavije su 18. marta ušle u selo zapadno od Djakovice i tada pljačkali i palili zbog čega je jedna osoba nastradala. MUP je sproveo akcije u Orahovcu i Kačaniku a paramilitarne snage su bile aktivne blizu Gnjilana. Potparol vlade Srbije je tvrdio da su to reakcije na provokacije OVK, iako posmatrači nisu videli takve incidente. U drugom slučaju srpske snage su 20. marta napale tri ključna grada: Srbicu, Glogovac i Lužane pod izgovorom da je OVK 19. marta tamo napala policijsku stanicu. Trenutno nije na raspolaganju nijedan dokaz kojim bi se potvrdila tvrdnja srpske vlade o prethodnim napadima OVK.

UNHCR je 19. marta prijavio ukupno 330.000 raseljenih kosovskih Albanaca: 250.000 IRL na teritoriji Kosova, 30.000 širom Srbije, 25.000 u Crnoj Gori kao i skoro 10.000 izbeglica u Makedoniji i 18.000 u Albaniji.

20. mart VJ i snage MUP-a su započele obimnu operaciju protiv snaga OVK u severoistočnom i centralnom Kosovu da bi obezbedili ključne pravce saobraćaja kao i oblast planine Čićavica, najverovatnije kao uvod u početak šire ofanzive protiv OVK. U jednom sektoru napada izmedju Vučitrna i Prištine nisu registrovane nikakve akcije OVK. Pravac Podujevo - Priština je bio blokiran usled akcija srpskih snaga, koje su naterale civile da pobegnu u planine.

21. mart Do ovog dana je novih 25.000 kosovskih Albanaca raseljeno u regionu Drenice gde su srpske snage, prema izveštajima, palile i pljačkale kuće. Likvidiranje civila je prijavila OVK u Srbici.

23. mart Do današnjeg dana, srpske snege su napale većinu značajnijih gradova da bi izvršile etničko čišćenje: Peć, Prizren, Djakovicu, Prištinu, Uroševac, Podujevo i Kačanik. Iseljavnje stanovnika iz Kosovske Mitrovice je započelo.

Početak NATO napada 24. marta Na sam dan napada ili vrlo brzo nakon početka NATO napada, VJ se pridružila policiji i paramilitarnim formacijama u sistematskom isterivanju Albanaca, kako iz sela tako i iz velikih gradova. Naselja koja nisu prethodno bila na meti i u kojima nije bilo akcija OVK, sada su bila iseljavana. Hiljade prebivališta je prema izveštajima, opljačkano i spaljeno. Srpske snage su značajno povećale već obimnu akciju oduzimanja i uništavanja dokumenata. Izveštaji o zločinima su bili u velikom porastu.

Rusija je prekinula saradnju sa NATO-m.

25. mart Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose sa Francuskom, Nemačkom, Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama.

26. mart Kancelarija OEBS-a u Tirani je izvestila o spaljivanju naselja na Kosovu.

27. mart Etnički Albanci koji napuštaju Kosovo ili bivaju proterani, u velikim talasima beže u Albaniju i u Makedoniju stvarajući uvod u izbegličku krizu.

29. mart Izveštaji do današnjeg dana govore da je većina od 1.6 miliona etničkih Albanaca na Kosovu iseljena iz svojih domova. Celi gradovi i sela su ispražnjeni. UNHCR javlja da su srpske snage prisilno isterale više od 70.000 lica u Albaniju u toku vikenda. Izbeglice su prijavile razdvajanje vojno sposobnih muškaraca iz grupa, masovne likvidacije u preko 20 gradova i sela, kao i masovna pljačkanja i spaljivanja domova.

30. mart Postoje izveštaji nevladinih organizacija da je 10.000 Albanaca sakupljeno i odvedeno na sportski stadion u Prištini; novinski izveštaji i izveštaji izbeglica ukazuju da je više od 20.000 etničkih Albanaca odvedeno u prisilnom maršu od Ćireza do Srbice, gde su pritvoreni u fabrici.

31 mart Kosovske izbeglice su vozovima dovedene do granice sa Makedonijom. UNHCR je javio da je 125.000 izbeglica prebeglo od 24. marta.

2. april Vlade Albanije i Makedonije javljaju da su preplavljene izbeglicama. Oko 25.000 etničkih Albanaca je, prema izveštajima, prinudno transportovano vozovima od Prištine do Makedonije.

4. april Lideri zapadnih zemalja su predložili vazdušni transport za prihvat 100.000 kosovskih Albanaca u zemlje NATO-a. Makedonija se složila da NATO postavi dodatne kampove za oko 100.000 ljudi.

5. april Najmanje 560.000 kosovskih Albanaca - preko četvrtine ukupnog broja stanovnika u ovoj pokrajini pre izbijanja konflikta je napustilo Kosovo od kako su Srbi počeli sa odmazdom 1. marta prošle godine. Polovina njih je u susednim zemljama.

6. april Izbeglice prijavljuju postojanje masovnih grobnica u Drenici, Mališevu i Pagaruši. Oko150 leševa je otkriveno u Drenici a 34 u Mališevu. Srpske snage su, prema izveštajima, zatvorile celu porodicu u jednoj kući u selu Drenica i žive ih spalili.

Oko 150 kosovskih Albanaca je avionima prebačeno u Tursku. To je bio prvi od predvidjenih letova za transport izbeglica.

9. april Procenjuje se da je trenutno 200.000 etničkih Albanaca raseljeno unutar Kosova. Prema tvrdnjama izbeglica, srpske snage su pogubile 3.200 etničkih Albanaca.

UNHCR je savetovao da izbeglice treba da ostanu blizu Kosova. Većina NATO letova za prevoz izbeglica je odloženo.



12. april Savezna skupština Jugoslavije glasala povodom pitanja o ujedinjenju sa Rusijom i Belorusijom.



13.april Snimci koje je NATO javno objavio izgleda da potvrdjuju izveštaje izbeglica o masovnim grobnicama u Velikoj Kruši i Pustom Selu.



16.april Egzodus izbeglica je opet dostigao kriznu tačku - dnevno je izgnano 20.000 novih izbeglica. Veliki zadatak je stavljen pred vlade, medjunarodne i nevladine organizacije da prošire kampove kako bi se smestile sve izbeglice.



17. april UNHCR je dao izveštaj da će verovatno morati da preradi planove za masovni transport izbeglica do dalekih zemalja.



18. april U izveštaju NATO-a se kaže da su srpske snage na Kosovu izgnale ili napale 850.000 raseljenih etničkih Albanaca.

Jugoslovenska vlada je prekinula diplomatske odnose sa Albanijom

21. april Novinski izveštaji ukazuju na to da je oko 3.300 etničkih Albanaca iz Crne Gore pobeglo u Albaniju, što je verovatno reakcija na ubistvo grupe interno raseljenih lica sa Kosova i jednog Crnogorca blizu Rožaja. Ovo ubistvo su počinili rezervisti Vojske Jugoslavije 19. aprila.
 
Genocid u Balkanskom ratu:

Srpska i crnogorska vojska su navodno, prema izveštajima objavljenim u evropskoj, američkoj i srpskoj opozicionoj štampi koji su navedeni u knjizi Lea Frojndliha [19], prilikom zaposedanja naselja u kojima su živeli Albanci tokom 1912. i 1913. godine počinile brojne zločine nad civilnim stanovništvom.

Leo Frojndlih u svojoj knjizi navodi brojne izveštaje objavljene u štampi koji govore o navodnim masovnim pogubljenjima albanskog stanovništva, teškim razaranjima albanskih gradova, spaljivanju sela, pljačkanju kuća, klanju ukućana, silovanju žena i devojčica i zverstvima nad civilnim stanovništvom. Albanski domaćini su, navodi Frojndlih, klani prilikom pretrage kuće, čak i kada oružje nije pronađeno.[19] Albanski i turski zarobljenici su bili prisiljeni da marširaju stotinama kilometara, navodi se u Frojndlihovoj knjizi, a kada bi se neko srušio od umora, bio bi navodno izboden bajonetima i ostavljen pored puta da truli.[19] Za ubistvo srpskog vojnika su, po navodima bečkog publiciste, vršene nasumične odmazde nad civilnim stanovništvom.[19] U mnogim albanskim krajevima srpske vlasti su podizale vešala.[20] Mnoge škole na albanskom jeziku su pozatvarane[19], navodi se u izveštajima u štampi, uprkos činjenici da škole na albanskom jeziku nisu ni postojale u Osmanskom carstvu i da je jedan od (nikada realizovanih) zahteva albanskog ustanka 1912. godine bilo uvođenje škola na albanskom jeziku [21].

Bečki publicista Leo Frojndlih (Leo Freundlich), koji je prikupljene izveštaje o srpskim ratnim zločinima iz evropske štampe objavio u knjizi Albanska Golgota, navodi da su masakri vršeni jedan za drugim otkad je srpska vojska prešla granicu i zaposela zemlje naseljene Albancima.[19] On zaključuje da su zločini srpske vojske i četničkih odreda uglavnom bili usmereni protiv muslimana i katolika novoosvojenih oblasti.[19] Njujork tajms od 31. decembra 1912. prenosi navode iz austorugarskih izveštaja da su ova "užasna zverstva" rezultat promišljene politike da se istrebe muslimani.[15] Pariski L'Humanité je, navodi u svojoj knjizi Frojndlih, objavio zvanični izveštaj francuskog konzula iz Soluna u kojem se srpske aktivnosti u Albaniji opisuju kao pljačkanje, uništavanje i pokolji.[19] Fric Magnusen, prenosi Frojndlih u svojoj knjizi, ratni izveštač danskih novina Riget javlja: "Aktivnosti srpske vojske u Makedoniji su poprimile karakter istrebljenja albanske populacije."[19] Rumunski lekar, dr. Leonte, u bukureštanskim novimana Adevarul od 6. januara 1913. ocenjuje da su užasi koje je video, počinjeni od srpske vojske, daleko prevazišli njegove najgore strahove.[traži se izvor] Lav Trocki, ratni dopisnik sa Balkana (kasnije čuveni vođa Crvene Armije), u ruskom listu Luč januara 1913. godine piše da "Srbi u staroj Srbiji, u svom nacionalnom poduhvatu ispravljanja onih podataka u etnološkim statistikama koji nisu na njihovu korist, jednostavno uništavaju muslimansko stanovništvo u selima, gradovima i čitavim okruzima."[22] Kosta Novaković, srpski opozicionar, koji je bio pripadnik srpskog ekspedicionog korpusa u Albaniji, kaže da "srpska imperijalistička vlada nije ostavila ništa neučinjeno Albancima tokom okupacije". Novaković smatra da je istrebljenje kosovskih Albanaca vršeno da bi se Kosovo kolonizovalo Srbima, odnosno da bi se izvršila srbizacija Kosova.[20] Dimitrije Tucović je opominjao srpsku javnost da je "izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom", što je "zločinačko delo" za koje se "mora ispaštati".[23]
 
Broj žrtava u delu Kosovskog vilajeta pod srpskom kontrolom se u prvih nekoliko meseci procenjivao na oko 25.000 ljudi.[24][19]

Ukupnan broj žrtava tokom 1912. i 1913. godine u svim albanskim oblastima pod srpskom kontrolom, Kosta Novaković procenjuje na oko 120.000 Albanaca oba pola i svih uzrasta.[20]

Za razliku od Koste Novakovića danas se smatra da je u toku celog rata nastaradalo oko 20.000 a da je izbeglo ukupno 60.000 pripadnika muslimanske vere.[25] Objašnjenje za ovakvu drastičnu razliku treba naći u tome što je Kosta Novaković bio opozicioni političar koji je smatrao da će objavljivanjem ovakvih cifara steći određene političke poene.
[uredi] Kumanovo

Prema pojedinim izveštajima, koje u svojoj knjizi navodi bečki publicista Frojndlih, nakon srpske pobede u Kumanovskoj bici, ranjeni Turci i Albanci su zajedno sa poginulima zakopani u zajedničku grobnicu.[19] Skopski nadbiskup Lazar Mjeda izveštava da su se nakon ulaska srpske vojske u kumanovska sela, mnogi stanovnici krili na tavanima svojih kuća. Vojska je potom palila kuće ubijajući ispred vrata ukućane koji su pokušavali da se spasu od plamena.[24] Isti izvor tvrdi da su deca ubijana bajonetima jer nije bio potrebe da se troši municija na njih.[24] Ratni dopisnik Kijevske misli (Kievskaya Mysl) sa Balkana, Lav Trocki, prenosi svedočanstvo srpskog vojnika da su mnoga sela u okolini Kumanova gorela, i da se taj prizor ponavljao uz prugu sve do Skoplja.[26]

Njujork Tajms prenosi navode iz austorugarskih izveštaja da je između Kumanova i Skoplja ubijeno oko 3.000 osoba.[15]
[uredi] Skoplje
Stara razglednica Skoplja.
Most nad Vardarom 1913.

Skoplje je bilo upravno sedište Kosovskog vilajeta i pred rat je, prema nekim procenama, imalo oko 60.000 stanovnika, od čega polovinu Albanaca i Turaka.[26] Iako je srpska vojska ušla u Skoplje bez otpora, izveštaji navedeni u knjizi bečkog publiciste Frojndliha prenose da su srpski odredi u narednom periodu bacali oko 20-30 Albanaca u Vardar svake noći.[18][24] Prema raznim izveštajima koje je objavio Frojndlih, najgore zločine su činile paravojne formacije, srpski komiti, koji su sprovodili teror nad muslimanskim stanovništvom.[19][26] Grupe pijanih vojnika su noću provaljivali u kuće i otimali i klali, a u Frojndlihovoj knjizi, zabeleženi su i brojni slučajevi silovanja žena i devojčica.[19] Dešavalo se, po navodima knjige bečkog publiciste, da srpski četnici ubiju Albance na ulici, bez da ikome odgovaraju.[19] Ubijeni Albanci često nisu sahranjivani, jer je zemlja bila smrznuta tokom zime, pa su leševi bacani u bunare. Navodno je, kako Frojndlih u svojoj knjizi prenosi, izbrojano 38 bunara u okolini Skoplja punih albanskih leševa.[19] Skopski nadbiskup Lazar Mjeda (Lazer Mjeda) izveštava da se iza gradske tvrđave nalazio veliki jarak u koji je bačeno više od stotinu albanskih leševa i da se u mestu Kisela Voda nalazi jaruga koja je masovna grobnica 80 Albanaca.[24] Rajhpost (Reichspost) navodi slučaj pacijenata Albanaca u skopskoj bolnici kojih je tokom prvog obilaska bilo 132 da bi ih sledeći dan bilo 80 a dan posle toga jedva 30. Albanskim pacijentima je uskaćivana hrana i piće, pa su neki umrli od gladi, a mnogi su živi bačeni u Vardar navodi Leo Frojndlih.[19]

Očevici prenose da su vojnici međusobno pričali o ubistvima i pljačkanju Albanaca, kao da je to nešto sasvim normalno.[26] Masa ljudi je dolazila čak iz Šumadije da pljačka okolna albanska sela.[26] Neki su odvodili konje i stoku a neki su čak skidali prozore i vrata sa albanskih kuća.[26] U izveštaju međunarodne komisije se navodi izjava Vasila Smileva, skopskog učitelja, koji je bio svedok kada su srpske trupe masakrirale albanske izbeglice, šezdesetak muškaraca i žena, u blizini sela Butel.[27] Smilev je ovaj zločin nakon toga prijavio ruskom konzulatu. Austro-ugarski konzul u Skoplju fon Hajmrot izveštava da je celo Skoplje videlo sela koja gore.[18]

Procenjuje se da je oko 2.000 Albanaca muslimana poklano u području Skoplja.[19]
 
[uredi] Niš

Srpska vojska je mnoge ratne zarobljenike i ranjenike prebacivala u Niš. Poznati ratni dopisnik Hermenegild Vagner (Hermenegild Wagner), koji je izveštavao za londonski Dejli mejl, bečki Rajhpost i Njujork tajms[28], je tokom trodnevnog boravka u Nišu novembra 1912. godine bio svedok nečovečnih postupaka prema albanskim i turskim zarobljenicima.[19] Isti izveštaj prenosi da je srpski kralj Petar prilikom obilaska bolnice u Nišu, nakon što mu se jedan vojnik požalio da su Albanci pucali na njega otetom puškom, izjavio: „Svinje će platiti za to!“[19] Pojedini izveštaji ocenjuju da su zarobljenici i ranjenici u Nišu i Beogradu služili samo za pokazivanje.[19]

Istorijski institut u Prištini govori o postojanju koncentracionog logora u Nišu u koji su odvođeni Albanci. Pozivajući se na dokumente srpske arhive[29], kosovski istoričari prenose da je 27 oktobra 1912. godine 650 Albanaca poslato u logor u Nišu, a 30. oktobra još 700 njih.[30]
[uredi] Priština

Prilikom napada srpske vojske na Prištinu u oktobru 1912. godine, izgleda da su Albanci, predvođeni turskim oficirima, zloupotrebili belu zastavu na gradskoj tvrđavi i na taj način ubili mnoge srpske vojnike.[24] Nakon toga je usledila surova odmazda srpske vojske. Izveštaji kažu da je odmah po ulasku u grad, srpska vojska je započela "lov" na Albance, vršeći pokolje kojima je prištinska populacija "doslovno desetkovana".[19] Nakon toga, vojni komandant Božidar Janković je primorao glavešine grada da pošalju telegram zahvalnosti kralju Petru.[24]

Broj ubijenih albanskih stanovnika Prištine u prvim danima srpske vlasti se procenjuje na 5.000.[24][15]
[uredi] Ferizović
Železnička pruga iz Ferizovića 1913.

Prilikom srpskog zauzimanja Ferizovića, lokalno stanovništvo je pružilo odlučan otpor. Prema nekim izveštajima, žestoke borbe za Ferizović su trajale tri dana.[19] Po zauzeću grada, srpski komandant je naredio da se izbeglo stanovništvo vrati kućama i preda oružje. Kada su se preživeli vratili, između 300-400 ljudi je masakrirano.[19] Nakon toga, usledilo je pustošenje albanskih sela u okolini Ferizovića. Srpski odredi su provaljivali u velike bogate albanske kuće, čineći pljačke i ubistva.[26]

Regujući na izveštaje o zločinima, srpski konzul u Skoplju je rekao da je u Ferizovićima bila zlouptrebljena bela zastava, i da je 1.200 Albanaca ubijeno u borbi.[18] Nakon pripajanja Kraljevini Srbiji ime grada je promenjeno u Uroševac, po srpskom caru Urošu.
[uredi] Đakovica
Srpski i crnogorski oficiri u Đakovici 1913. godine.

Među gradovima koji su stradali od srpsko-crnogorske vojske, pominje se i Đakovica. Njujork tajms prenosi da su ljudi na vešalima visili sa obe strane puta, i da je put za Đakovicu bio kao „dolina vešala“.[15] U području Đakovice su delovale crnogorske policijsko-vojne formacije pod nazivom Kraljevski žandarmerijski kor, u narodu poznatije kao krilaši, koje su počinile mnoge zloupotrebe položaja i nasilja, uglavnom nad nehrišćanskim stanovništvom.[31]

U Đakovici je sprovođeno i nasilno pokrštavanje katolika u srpsku pravoslavnu veru. Bečki Neue Freie Presse (od 20. marta 1913.) izveštava da je 7. marta pravoslavni sveštenik uz pomoć vojske nasilno pokrstio oko 300 đakovičkih katolika u pravoslavnu veru, a da je franjevac Pater Angelus, koji je odbio da se odrekne svoje vere, bio je mučen i potom ubijen bajonetom. Istorijski institut u Prištini navodi da je Crna Gora pokrstila preko 1.700 Albanaca u srpsku pravoslavnu veru u oblasti Đakovice marta 1913.[30] Savremeni albanski istoričar Zef Mirdita govori o "sistematskom progonu katoličkog klera" i ubistvima katoličkih prvaka.[32] On navodi podatak da je iz đakovačke oblasti tokom 1913. godine prevedeno u pravoslavlje oko 12.000 Albanaca katolika.[32]
[uredi] Prizren

Nakon što je srpska vojska ostvarila kontrolu nad gradom Prizrenom, usledile su represivne mere nad civilnim stanovništvom. Srpski odredi su provaljivali po kućama, pljačkajući, vršeći nasilja i ubijajući, bez obzira na pol i godine.[19] Oko 400 ljudi je "iščezlo" tokom prvih dana srpske vojne uprave.[19] Leševi su ležali na ulicama, a prema izjavama očevidaca tih dana je oko Prizrena bilo oko 1.500 leševa Albanaca.[24] Pri tom, stranim novinarima nije bilo dopušteno da idu u Prizren.[24] Nakon dejstava srpske vojske i paravojnih jedinica, Prizren je postao jedan od najviše razorenih gradova Kosovskog vilajeta i stanovništvo ga je prozvalo "Kraljevstvo Smrti".[19] Nakon svega, general Janković je primorao albanske glavare Prizrena da potpišu izjavu zahvalnosti srpskom kralju Petru za njihovo oslobođenje.[19]

Procenjuje se da je 5.000 Albanaca masakrirano na području Prizrena.[19]

Kada srpske trupe nisu uspele da pronađu konje za transport opreme dalje na zapad, upregle su 200 Albanaca prisiljavajući ih da nose 50-60 kilograma tereta sedam časova po noćnom maršu u pravcu Ljume.[19]
[uredi] Ljuma
Srpska vojska u Ljumi 1912.

Kada je general Janković video da albanska plemena Ljume neće dozvoliti srpskim trupama da nastave napredovanje ka Jadranskom moru, proglasio ih je za ljudski odrod koji treba pobiti[24], nakon čega je naredio trupama da nastave sa posebnom žestinom.[19] Vojska je masakrirala sve stanovništvo, muškarce, žene i decu, nikoga ne štedeći, i popalila 27 sela u oblasti Ljume.[24][19] Izveštaji govore o nečuvenim svirepostima srpske vojske, uključujući spaljivanje žena i dece vezanih za plastove sena, pred očima očeva.[19] Nakon toga, oko 400 muškaraca Ljume se dobrovoljno predalo srpskim vlastima, ali su odvedeni u Prizren, gde su poubijani.[24][19] Daily Telegraph je tada pisao da su "svi užasi istorije premašeni zverstvima koje su počinile trupe generala Jankovića".[19]

Na londonskoj konferenciji decembra 1912. odlučeno je da Ljuma ostane Albaniji, ali srpska vojska se nije povukla. Albanci dižu veliku pobunu u septembru 1913. godine, nakon čega je Ljuma je još jednom teško stradala u odmazdi srpske vojske. Izveštaj međunarodne komisije navodi pismo srpskog vojnika koji opisuje kaznenu ekspediciju krajem septembra protiv pobunjenih Albanaca. On piše da se "strašne stvari dešavaju ovde" i pita se "kako ljudi mogu biti toliko surovi da počine takva zverstva". U nastavku piše:
Cquote1.png
Ne usuđujem se da kažem više, ali mogu reći da Ljuma (albanska oblast pored istoimene reke) više ne postoji. Nema ničega osim leševa, prašine i pepela. Tamo su sela od 100, 150, 200 kuća, gde više nema ni jednog čoveka, bukvalno ni jednog. Skupljamo ih na gomile od 40-50, i probadamo bajonetima do poslednjeg. Pljačka je na sve strane. Oficir je rekao vojnicima da odu u Prizren i prodaju stvari koje su ukrali.[33]
Cquote2.png

U decembru 1913. godine, poslat je zvanični izveštaj velikim silama sa detaljima o pokolju Albanaca u oblasti Ljume i Debra, koji je izvršen nakon proglašenja amnestije od srpskih vlasti. U izveštaju se navode imena i prezimena osoba koje su ubili srpski odredi, često na najokrutniji način: spaljivanjem, klanjem, kasapljenjem bajonetima i tome slično.[34] Takođe se navodi detaljan spisak spaljenih i opljačkanih sela u oblasti Ljume i Hasa.[34]
[uredi] Drač

Drač je grad u središtu albanskog primorja, koji je Srbija okupirala i pokušala da učini svojom glavnom lukom. Po zauzeću grada, srpske trupe su 6. marta spalile više sela u oblasti Drača.[19] Izveštaji kažu da je u selu Zezi dvadesetak žena spaljeno u svojim kućama.[19]

Srpskim trupama koje su zauzele Drač je odmah bilo zapoveđeno da nastave dalje bez obezbeđenog snabdevanja, pa su morale da se oslanjaju isključivo na pljačku.[19] Pljačka je poprimila tolike razmere da su Srbi u Draču tovarili čitave brodove opljačkanom robom i slali za Solun, odakle je tovar dalje išao za Beograd.[19]
[uredi] Ostala mesta

Njujork tajms navodi svedočanstvo lekara Crvenog krsta da je general Živković blizu Sjenice pogubio 950 viđenijih Turaka i Albanaca.[15] U izveštaj austrijskog konzula se navodi da su mnogi leševi Turaka i Albanaca ležali pored pruge u Lipljanu 17. novembra 1913.[18] Takođe postoje navodi da je izvršen pokolj nad stanovništvom Gnjilana, a grad je spaljen i uništen, iako Albanci tog grada nisu pružali otpor.[19] Albanci su ubijani i u naseljima Trstenik, Vrban, Preševo, itd.[19] Nakon poraza u bici kod Brdice pored Skadra, srpske snage su počinile pokolj stanovništva u selu Barbuluš, uključujući starce, žene i decu.[19]
Srpski oficiri na položaju iznad Lješa 1912. godine.

Crna Gora je do juna 1913. godine u oblasti Peći pokrstila 20 albanskih sela, a u samom gradu oko 200 osoba.[30] Albansko stanovništvo Đakovice, Peći, Plava, Gusinja i bivšeg Kosovskog vilajeta je 21. septembra 1913. godine uputilo peticiju Velikim silama u kojoj se kaže: "srpska i crnogorska regularna vojska su preduzele i učinile sve, od prvog dana osvajanja albanske teritorije, bilo da primoraju stanovništvo da izgubi svoju nacionalnost, bilo da surovo uguše albanski rod".[35]
 
Beograd -- Veće za ratne zločine Okružnog suda osudilo je trojicu optuženih za ubistvo 14 civila u Podujevu 1999. godine na po 20, a jednog na 15 godina zatvora.
B92 četvrtak, 18. jun 2009. | B92, Beta
B92: Presuda za zločin u Podujevu
B92

Trojica optuženih, Željko Đukić, Dragan Medić i Dragan Borojević, osuđeni su na maksimalnu kaznu od 20 godina, dok je četvrtooptuženi Miodrag Šolaja osuđen na 15 godina, jer je u vreme zločina bio maloletnik.

Presudom se konstatuje da su Željko Đukić, Dragan Medić, Dragan Borojević i Miodrag Šolaja, zajedno Sašom Cvjetanom, osuđenim ranije na 20 godina, prvog dana po dolasku na Kosovo u Podujevo, uprkos naređenju da ne izlaze iz autobusa, bez ikakvog povoda ubili 14 albanskih civila, od kojih je najmlađi imao samo dve godine.

Odmah po izvršenom zločinu, vraćeni su u centralnu Srbiju, ali su pred sud dospeli tek 2008. godine.

Četvorica pripadnika "Škorpiona" su uhapšena 19. oktobra 2007. u Sremskoj Mitrovici.

Suđenje im je počelo u septembru 2008. godine, a tokom postupka je saslušano na desetine svedoka, među kojima preživela deca i jedan zaštićeni svedok.

Jedinica "Škorpioni" poznata je i po zločinu koji su njeni pripadnici počinili ‘95. u Godinskim Barama kod Trnova.

Tada su ubili šest muslimanskih civila iz Srebernice, kojima su prethodno vezali ruke na leđa i maltretirali ih. To su snimili kamerom, a snimak zločina je Haško tužilaštvo prikazalo 2005. na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Zločin u Podujevu deo je presude tzv. kosovskoj šestorki u Haškom tribunalu.

Trenutno se, pored ostalog, u Hagu zbog toga sudi i generalu policije Vlastimiru Đorđeviću, a taj zločin bio je i u optužnici protiv Slobodana Miloševića.

Ratni put jedinice “Škorpioni”, iza koga su uglavnom ostajali ubijeni civili i opljačkana imovina, počeo je 1991. u Hrvatskoj, a ratovali su i u Bosni, i na kraju na Kosovu.

Tužilaštvo zadovoljno, odbrana najavljuje žalbu

Tužilaštvo za ratne zločine zadovoljno je presudom četvorici pripadnika jedinice "Škorpioni", a pošto su njom osuđeni na maksimalne zatvorske kazne nema razloga za ulaganje žalbe, izjavio je portparol tužilaštva Bruno Vekarić.

On je ocenio da je Veće za ratne zločine ovom presudom poslalo jasnu poruku svetu da u Srbiji niko nije nedodirljiv.

"Ovo je veoma hrabra i pravno utemljena presuda koja je zaštitila osnovne civilizacijske vrednosti, pre svega, pravo na život, ali i princip sprečavanja nekažnjivosti ratnih zločina", istakao je Vakarić.

On je podsetio da su u Podujevu ubijeni nedužni žene i deca i da je ta presuda pravda za njih.

Ovom presudom Srbija je pokazala da je spremna da ispravi sve ono što je u njenoj prošlosti bilo loše, naveo je Vekarić.

Seljatin Bogujevci, kome je u Podujevu 28. marta 1999. godine ubijena supruga, a troje dece sa teškim povredama preživelo zločin, rekao je, po izricanju presude, da njegova deca, žena i majka nisu bile dužne nikome.

"Pravda je donekle zadovoljena za oni što su učinili", rekao je Bogujevci dodajući da mu je posle današnje presude "lakše" kao i zbog činjenice da su mu deca živa.

Branilac optuženog Dragana Medića, advokat Miroslav Perković, izjavio je da je sud presudio na osnovu iskaza svedoka P1 koji su, kako je ocenio, diskutabilni.

"Mislim da je sud podlegao pritiscima, kao i u mnogim predmetima. Presuda je doneta bez valjanih dokaza", rekao je Perković i najavio podnošenje žalbe.

Šta se dogodilo u Podujevu

Za zločin u Podujevu, pre današnje, već je bila izrečena jedna presuda i to takođe pripadniku Škorpiona Saši Cvjetanu. On je 2005. pravosnažno na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora.

I tada je, kao i danas, sudsko veće utvrdilo da su pripradnici te jedinice, koja je bila u sastavu MUP-a Srbije, u martu 1999. godine upali u dvorištve porodice Gaši u Podujevu, pucali u civile, među kojima je bilo 19-oro dece i žena.

Četiri dana od početka NATO bombardovanja Jugoslavije, 28. marta 1999. godine, u gradu Podujevu, u prištinskom okrugu na severoistoku Kosova, masakrirano je 14-oro žena i dece albanske nacionalnosti.

Željko Đukić, Dragan Medić, Dragan Borojević i Miodrag Šolaja su u dvorištvu kuće porodice Gaši u Podujevu, iz automatskog oružja pucali u 19 civila.

Zločin je preživelo samo petoro dece, od kojih je najstarije tada imalo 14, a najmlađe devet godina.

Četvorica pripadnika Škorpiona su uhapšena 19. oktobra 2007. u Sremskoj Mitrovici.

Suđenje im je počelo je u septembru 2008, a tokom postupka je saslušano na desetine svedoka, među kojima preživela deca i jedan zaštićeni svedok.

On je u decembru 2008. ispričao da su optuženi civile maltretirali i tukli, a potom i pucali u njih.

Jedinica "Škorpioni" poznata je i po zločinu koji su njeni pripadnici počinili 1995. u Godinskim barama kod Trnova.

Tada su ubili šest muslimanaskih civila iz Srebernice, kojima su prethodno vezali ruke na leđa i maltretirali ih.

To su snimili kamerom, a snimak zločina je Haško tužilaštvo prikazalo 2005. na suđenju Slobodanu Miloševiću.
 
Za zločin u Suvoj Reci ukupno 68 godina zatvora Štampa Pošalji ovaj link prijatelju
Vesti - Hronika | Tanjug | 23 april 2009
specijalni sud

U Veću za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu danas su četvorica bivših policajaca osudjeni na ukupno 68 godina zatvora, dok su trojica oslobodjeni optužbe za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u Suvoj Reci na Kosovu i Metohiji, u martu 1999.

Na po 20 godina zatvora osudjeni su Radojko Repanović i Sladjan Čukarić, Miroslav Petković na 15 godina i Milorad Nišavić na 13 godina zatvora.

Zbog nedostatka dokaza, optužbe su oslobodjeni prvooptuženi Radoslav Mitrović, Nenad Jovanović i Zoran Petković.

Sudsko veće je Mitroviću ukinulo pritvor, uz obavezu da se javlja sudu do pravosnažnosti presude.

Srpsko Tužilaštvo za ratne zločine je u martu ove godine odustalo od daljeg krivicnog gonjenja Ramiza Papića.

Predsedavajuća sudskog veća Vinka Beraha-Nikićević je, obrazlažući presudu, rekla da je na sudu utvrdjeno da su Repanović, Čukarić, Nišavić i Miroslav Petković učestvovali u zločinu kada je ubijeno 50 albanskih civila, od kojih 48 članova porodice Beriša, uglavnom, žena, dece i staraca.

Oni su krivi, jer su, kako je kazala Beraha - Nikićević, 26. marta 1999. godine u Suvoj Reci, kršeći prvila medjunarodnog prava za vreme oružanog sukoba, naredili i učestvovali u napadu na civilno stanovništvo u "berišanskom naselju" u kome su žvele albanske porodice.

Na sudu je dokazano da je Repanović, koji je bio komandant policijske stanice u Suvoj Reci, naredio grupi policajaca, medju kojima su bili Čukarić, Miroslav Petković, Nišavić i sada pokojni Radovan Tanović da ubijaju albanske civile.

Repanović je, dodala je sudija Beraha - Nikićević, drugoj grupi policajaca naredio da s pripadnicima civilne zaštite odvezu leševe. Beraha - Nikićević je rekla da na sudu nisu dokazani neki dogadjaji iz optužnice, precizirajući da ni jednim izvedenim dokazom nije potvrdjeno da je prvooptuženi Mitrović počinio zločin za koji se teteti - da je izdao naredbu Repanoviću da organizuje izvršenje zločina.

Analizirajući iskaz zaštićenog svedoka "A", koji je teretio Mitrovića da je naredio napad i da je govorio - "Šta čekate, zar treba da radim umesto vas", Beraha-Nikićević je kazala da na sudu nije dokazana Mitrovićeva odgovornost. Ona je rekla da je zaštićeni svedok "A" želeo da umanji svoju ulogu u zločinu.

Na sudu nije dokazana ni odgovornost Jovanovića i Zorana Petkovića, koji su se teretili za učešće u ubistvu albanskih civila, rekla je Beraha - Nikićević.

Ovaj krivični postupak je počeo u oktobru 2006. godine, a tokom 93 sudeća dana saslušana su 122 svedoka, od kojih su tri saslušana pod merama zaštite (pseudonim), jedan je svedočio bez prisustva javnosti, a jedan putem video linka.
 
Hag -- U Hagu su govorili svedoci optužbe o proterivanju Albanaca iz
Uroševca na proleće 1999.

U procesu protiv šestorice bivših funkcionera Srbije za zločine na Kosovu
svedok Bajram Bucaliju ispričao je da je početkom aprila 1999. u Staro Selo
kod Uroševca, gde je živeo, ušlo 50 srpskih vojnika i pripadnika paravojnih
formacija sa pet tenkova i ubili troje meštana, a 1.500 ljudi je naterano da
peške pređe u Makedoniju.

Ubistvo troje meštana, o kojem ga je 13. aprila obavestio lokalni hodža,
uzbunilo je čitavo selo ka Uroševcu, a policajci su usmerili oko 1.500
albanskih civila ka železničkoj stanici, posvedočio je Bucaliju.

On je precizirao da je oko 3.000 Albanaca u prenatrpanom vozu 16. aprila
prebačeno do graničnog prelaza Đeneral Janković, gde su im policajci
naredili da pešice pređu u Makedoniju.

Svedok Fljorim Krasnići opisao je kako je sa familijom morao da napusti selo
Miroslavlje u okolini Uroševca.

On je kazao da je od 4. aprila dobijao informacije o napadima srpskih snaga
na okolna sela i zločinima koje su počinile nad albanskim civilima. Oko
1.000 izbeglica je stiglo u njegovo selo, precizirao je svedok.

Krasnići je izjavio da je 8. aprila traktorom sa familijom krenuo ka
Uroševcu i da su ih srpske snage, koje su usmeravale konvoj, vređale i
zlostavljale, kao i da je video spaljene kuće.

Svedok je rekao i da je šest dana kasnije autobusom bio prebačen do Đeneral
Jankovića, odakle je sa stotinama drugih Albanaca, po nalogu policije,
prešao pešice u Makedoniju.

Suđenje će biti nastavljeno iduće nedelje. Zajedno sa Milutinovićem, za
organizovano proterivanje oko 800.000 Albanaca optuženi su i tadašnji
potpredsednik vlade SRJ Nikola Šainović i generali Dragoljub Ojdanić,
Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević i Sreten Lukić.
 

Back
Top