***Saint***
Buduća legenda
- Poruka
- 33.301
Dosta toga sam našla na internetu o ovom tzv. blažem tipu depresije.
Ja verovatno imam to od negde petog, šestog razreda osnovne, navikla sam
i živim s tim. Imam periode kada sam užasno depresivna da ne mogu ni da jedem
ni da ustanem, ali i periode kada se osećam dobro
Nisam ni znala da za ovo kako se osećam već nekoliko godina postoji i medicinski razlog.
Najviše mi je problem što ja ne osećam nikakvo zadovoljstvo u životu,
ne umem da živim, kad ne treba ja se povučem u sebe i ne živi mi se.
Stalno sam razočarana u sebe i život uopšteno, nemam snage ni volje da se borim
ni za šta do čega mi je stalo.
Smejem se,ali kod mene je sve to uvežbano, niko ko me zna, ne zna da sam u stvari potpuno
drugačija kad ostanem sama sa sobom.
Takodje sam previše emotivna i osetljiva osoba,nekad povučena,sad ne baš toliko,ali sam svesna da je sve to gluma.
Sama sebi sam postavila ovu dijagnozu jer stvarno ja nemam razloga da budem ovakva.
Imam normalnu porodicu, nemam finansijskih problema, niti sam gubitnik, besposlena i sl.
Nemam s kim da razgovaram,ne znam šta da radim.
U poslednje vreme nižem razočarenje za razočarenjem.
I majka i otac su mi lekari a i ja studiram medicinu,a opet,kad sa majkom pokušam da
razgovaram ona mi kaže da budem jaka, da prevazidjem (kao da mogu samo da kažem
sebi 'prevazidji' pa da sve nestane ) tdj.da nije dobro da idem na razgovor sa stručnim
licem jer neću moći kasnije da se nigde zaposlim, a i ja mislim da je tako.
Otac smatra da ja to samo glumim, sa njim više i ne razgovaram o sebi.
Ja znam da imam problem. Ako neko ima neki savet kako da vratim sebi volju za životom
da ovo ne preraste u pravu depresiju, molim neka podeli to sa mnom.
Šta god da napišete dobro će mi doći, ja više samu sebe ne mogu da podnesem.
Ni moj nedostatak ambicija i volje za bilo čim. Hvala.
Ja verovatno imam to od negde petog, šestog razreda osnovne, navikla sam
i živim s tim. Imam periode kada sam užasno depresivna da ne mogu ni da jedem
ni da ustanem, ali i periode kada se osećam dobro
Nisam ni znala da za ovo kako se osećam već nekoliko godina postoji i medicinski razlog.
Najviše mi je problem što ja ne osećam nikakvo zadovoljstvo u životu,
ne umem da živim, kad ne treba ja se povučem u sebe i ne živi mi se.
Stalno sam razočarana u sebe i život uopšteno, nemam snage ni volje da se borim
ni za šta do čega mi je stalo.
Smejem se,ali kod mene je sve to uvežbano, niko ko me zna, ne zna da sam u stvari potpuno
drugačija kad ostanem sama sa sobom.
Takodje sam previše emotivna i osetljiva osoba,nekad povučena,sad ne baš toliko,ali sam svesna da je sve to gluma.
Sama sebi sam postavila ovu dijagnozu jer stvarno ja nemam razloga da budem ovakva.
Imam normalnu porodicu, nemam finansijskih problema, niti sam gubitnik, besposlena i sl.
Nemam s kim da razgovaram,ne znam šta da radim.
U poslednje vreme nižem razočarenje za razočarenjem.
I majka i otac su mi lekari a i ja studiram medicinu,a opet,kad sa majkom pokušam da
razgovaram ona mi kaže da budem jaka, da prevazidjem (kao da mogu samo da kažem
sebi 'prevazidji' pa da sve nestane ) tdj.da nije dobro da idem na razgovor sa stručnim
licem jer neću moći kasnije da se nigde zaposlim, a i ja mislim da je tako.
Otac smatra da ja to samo glumim, sa njim više i ne razgovaram o sebi.
Ja znam da imam problem. Ako neko ima neki savet kako da vratim sebi volju za životom
da ovo ne preraste u pravu depresiju, molim neka podeli to sa mnom.
Šta god da napišete dobro će mi doći, ja više samu sebe ne mogu da podnesem.
Ni moj nedostatak ambicija i volje za bilo čim. Hvala.