oziman
Veoma poznat
- Poruka
- 11.564
Percepcija (opazaj) jeste slika naspram subjekta koji opaza. Subjekat je pri tome "tacka sintetickog jedinstava apercepcije" ili ono sto sve opaza a sto nikada nije opazeno a na sta svi mislimo kada kazemo rec "ja". Pri tome imamo podelu na subjekat i objekat gde je subjekat nespoznatljiv a objekti slike jesu tkz. "realan svet".
Prilikom saznavanja imamo posla samo sa akcidencijama dok je supstancija izvan mogucnsoti saznanja . Nju ne saznajemo vec intuitivno naslucujemo, dok ono sto saznajemo, mora proci kroz apriorne forme saznavanja razuma prostor, vreme, kauzalitet da bi tako dobili kompletnu percepciju ili sliku.
Medjutim, prilikom formiranja slike desava se nesto sto malo ko primecuje. Dolazi do projekcija proslih slika. Memorija prosto bombarduje sadasnje percepcije. Slika koja je evo ispred mene u sadasnjem trenutku, osim sto sadrzi apriorne forme opazanja razuma , takodje sadrzi i slike secanja koje su projektovane.
Postoji jedan dobar primer za ovo a koji pokazuje kako zapravo projektujemo slike secanja na neposrednu predstavu.
Tekst sam pronasao na internetu:
Ovaj tekst koji je iznet kao zanimljivost zapravo dodiruje u jedno sustinsko pitanje filozofije koje se tice odnosa materije i memorije a koje je obradio Bergson u istoimenom delu.
Kao sto vidite percepcija daje okvir koga u vecini ispunjava memorija.
Konkretna percepcija je spoj neposrednog opazanja i projektovanih slika secanja.
Ali ne samo spoj. Sta vise, prilikom saznavanja , imamo posla samo i jedino sa svojom memorijom...sa prosloscu. Saznavati znaci secati se. Sadasnjost nikada nije opazena niti moze biti opazena.
Ili evo primera:
Kada cujem rec "razgovor" u svakom trenutku vremena u sadasnjosti, imam posla samo sa jednim jedinim slovom. Prosla slova postoje samo u secanju. Ali i to jedno slovo koje je navodno u sadasnjosti, zapravo se sastoji od hiljade vibracija vazduha, pri cemu u sadasnjosti nemam posla sa nikakvim "o" vec sa jednom jedinom vibracijom zvucnog talasa koja nikako ne moze biti osecaj zvuka . Ono cega smo svesni kada cujemo slovo "o" sastavljeno je iz hiljada vibracija kojih nema u sadasnjosti vec samo u secanju..u memoriji.
To isto vazi i za svetlost.
U razmaku od jedne sekunde crvena svetlost - sa najvecom duzinom talasa ima 400 triliona sukcesivnih treptaja. U sadasnjosti je samo jedan treptaj...a u nasoj svesti osecaj crvene svetlosti koji je zapravo MEMORIJA. Kada opazamo mi se zapravo secamo. Sadasnjost nije opazljiva. Iz nje izviru osecaji i opazaji slike, dok je ona izvoriste pecepcije ali izvan saznanja. Ona je "stvar po sebi".
Prilikom saznavanja imamo posla samo sa akcidencijama dok je supstancija izvan mogucnsoti saznanja . Nju ne saznajemo vec intuitivno naslucujemo, dok ono sto saznajemo, mora proci kroz apriorne forme saznavanja razuma prostor, vreme, kauzalitet da bi tako dobili kompletnu percepciju ili sliku.
Medjutim, prilikom formiranja slike desava se nesto sto malo ko primecuje. Dolazi do projekcija proslih slika. Memorija prosto bombarduje sadasnje percepcije. Slika koja je evo ispred mene u sadasnjem trenutku, osim sto sadrzi apriorne forme opazanja razuma , takodje sadrzi i slike secanja koje su projektovane.
Postoji jedan dobar primer za ovo a koji pokazuje kako zapravo projektujemo slike secanja na neposrednu predstavu.
Tekst sam pronasao na internetu:
Nsiam vreovao da zparvrao mgou rzmaueti šta čtaim.
Zaavljhujći nobinceoj mćoi ljdskuog mgzoa, pemra irtažsiavnjima nučaimka, njie vžano kjoim su rodesldoem npiasnaa slvoa u rčei. Jdieno je važno da se pvro i psldeonje sovlo nlaaze na sovm msteu otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu oloknost tkest mžeote čtiati bez pobrlema.
Ovo je zobg tgoa što ljuduksi mzoak ne čtia savko slvoo poebsno, već rčei poasmrta kao cleniu.
Oavj preomećaj je šljiavo nzavan "tipoglikemija".
Kome su još vaanži grmaaitka i prapvois?
Ovaj tekst koji je iznet kao zanimljivost zapravo dodiruje u jedno sustinsko pitanje filozofije koje se tice odnosa materije i memorije a koje je obradio Bergson u istoimenom delu.
Kao sto vidite percepcija daje okvir koga u vecini ispunjava memorija.
Konkretna percepcija je spoj neposrednog opazanja i projektovanih slika secanja.
Ali ne samo spoj. Sta vise, prilikom saznavanja , imamo posla samo i jedino sa svojom memorijom...sa prosloscu. Saznavati znaci secati se. Sadasnjost nikada nije opazena niti moze biti opazena.
Ili evo primera:
Kada cujem rec "razgovor" u svakom trenutku vremena u sadasnjosti, imam posla samo sa jednim jedinim slovom. Prosla slova postoje samo u secanju. Ali i to jedno slovo koje je navodno u sadasnjosti, zapravo se sastoji od hiljade vibracija vazduha, pri cemu u sadasnjosti nemam posla sa nikakvim "o" vec sa jednom jedinom vibracijom zvucnog talasa koja nikako ne moze biti osecaj zvuka . Ono cega smo svesni kada cujemo slovo "o" sastavljeno je iz hiljada vibracija kojih nema u sadasnjosti vec samo u secanju..u memoriji.
To isto vazi i za svetlost.
U razmaku od jedne sekunde crvena svetlost - sa najvecom duzinom talasa ima 400 triliona sukcesivnih treptaja. U sadasnjosti je samo jedan treptaj...a u nasoj svesti osecaj crvene svetlosti koji je zapravo MEMORIJA. Kada opazamo mi se zapravo secamo. Sadasnjost nije opazljiva. Iz nje izviru osecaji i opazaji slike, dok je ona izvoriste pecepcije ali izvan saznanja. Ona je "stvar po sebi".