Mali virtuelni klub pesnika

[quote}i povremene gramatichke greshke mozesh da postavish kao kriterijum.[/quote]


Gospodo,mislim da je u Srbiji vec dovoljno nepismenosti,da ne moramo jos od toga da pravimo kriterijum!
Nemam nista protiv ohrabrivanja,ali imam protiv ohrabrivanja bez objektivne kritike!Kako covek da se usavrsava ako ga hvalimo (mozda cak samo iz inata),a ne vidim da je neko konkretno izneo ni sta je to sto je dobro!Ideja po meni nije losa,ali je prica izneta losim stilom!Previse izraza upotrebljenih bez ikakvog smisla.Npr.znamo li mi uopste sta je kineticka energija?Najbolje bi bilo da na osnovu ovih nasih kritika,covek malo doradi i prepravi pricu,pa onda da razgovaramo!Cini mi se da je napisana iz prve,bez ikakvih prepravki!I mnogo je bolje i korisnije coveka iskritikovati posteno,nego mu jos radi ohrabrenja usadjivati ideje da od greski pravopisnih pravi kriterijum!A ako neko ne moze da podnese kritiku,onda bolje da se ne bavi pisanjem!Pa koji to pisac nikad nije bio iskritikovan???? :wink:
 
GLEDAM TI LICE

Gledam ti lice
Izgubljeno….
Gledam ti oči
Ispijene
U svetlosnom prolećnom danu
Tvoj očaj s Kosova mi viče

Majko...živa li si
Majko....gde li si...

Prepoznah u tvom licu
Muku svih Srba
Prepoznah u tvom očaju
Snagu razorenog doma
Paljevina i garež
Na tvojim smežuranim usnama
Oči ti od plača
Ugašene...

Ti si majka s Kosova koju sad videh
Ti si mučenica meni prikazana
Da mi suze vratiš na hladno mi lice
Ti si žena pretučena, zgažena i pala
Zbog ljubavi svoje za izgubljeno ognjište
Očajna si, a tako si stara...

Nisu znali oni što te napadoše
Nisu videli te tvoje presvete oči
Nisu cenili dobrotu što izbija iz njih
Mržnji ništa nije sveto
Sem gluposti...

Žao mi te...
Majko Kosovska
Žao mi te...
Legendo prastara
Žao mi te...
Mučenice božija
Žao mi te ...
I tužna sam
Zbog tvog očaja i muke

Ms

(posvećeno jednoj baki iz Orahovca)
:cry:

AKO HOCETE, MOZETE I VI DA OSTAVITE NESTO STO JE POSVECENO STRADANJIMA LJUDI NA KOSOVU....[/b][/size][/b][/size][/size]
 
TVOJE SU RUKE




Tvoje su ruke .....
......................na tvom licu ...........
...........................................teške..........
..................................................tegobom izborane...

Pale
........na lice
...................zamišljeno...


Ne čujem
...............ti reči ........
........................na pomolu su
......................................... .....zanemele

Ne vidim ti
....................olakšanja .....
......... ......................... kod očiju su...
.......................................................nevidna


Iza tebe...........
.............slika ognja...
........ .....................goruće kosovske
......................................................... crkve


poslednja svetinja
............................. u selu...
......................................na kolena
...........................................................je......
...................... ............................. ..... .........pala

U zaborav ......
..................da li će....?????

...................................Neće...neće....!!!!!
...............................................................- muka tvoja
...................................................................................tiho...
.........................................................................................kroz tišinu.....
............................................................................................................govori

suze u muci
...................stoje
...........................na svojoj ivici..
...................................................ko na smrt
.....................................................................prebijene..
....................................................................................žarom....


Na tvojoj glavi ......
........................crna marama
...........................................prekrila
........................................................sede ti vlasi...

Tik uz nju ...........
.................miriše paljevina
......................................... zapaljenog.
.........................................................kosovskog dana

Noć šta donosi..........
.......................jad u tebi
......................................pita se......

Miriše.....
..............stara rana..
.............................kroz vazduh
................................................... Kosova


Dim....
........garež...
.................paljevina...
........................................i....
.............................................tvoj strah...
..............................................................majko...


nemoć...
...........i ..stradanja....
...............................ljudi
........................................ žena...
..................................................i dece...
............................................................su svud

«Sudbina...
.............šta sledeće
..............................donosi»...
............................................- dopire tvoj
................................................................bezglasan glas...

Tišina ga...
................dopratila...
.............................sa svih strana...



Ms :cry:
 
Ako pišemo, otkrivamo i naša osećanja, pa je suludo ne objavljivati i našu muku, bol i rane...Tako se čovek čeliči u sebi i u izrazu, a to je najbitnije za pisanje. Koliko vrednosti nosiš u sebi i u svom izrazu koji je opisuje...

Drago mi je što su te pesme ganule...pomislila sam da mi nikako neće poći za rukom, da ono što me boli, pretočim u izraz, tako upečatljivo, da i drugog zaboli....a to je književnost....prenos osećaja na papir...i naše ranjivosti...ili naše brutalnosti...po opredeljenju nek nam je....

Ako hoćeš, ostavi...razumem te.. :cry: .

p.s. - a pesme su moje ... i inspirisane su slikom jedne bake s Kosova, jednim isečkom iz novina...čudno je kako to utiče na moje stvaralaštvo...poistovećujem se sa patnjama drugih ljudi...

Poz. :lol:
 
IZMEDJU POTPUNO PROIZVOLJNOG I POTPUNO IZVESNOG, POSTOJI LI PUT?

[Ono što želiš da nadješ, ne možeš tražiti...
Očajnički pokušavaš dobiti ono što već imaš samo ga ne prepoznaješ... ]


Samo je tek onako u letu, ulazeći u lift,
čuo kada je debeli čovek sa brkovima rekao :
"Sve ovo bilo bi smešno, kada ne bi bilo toliko ozbiljno!"
Njegove usne se poluotvoriše
a na licu mu se pojavi začudjeni pogled,
isti kao onda kada je čekao
da ga pozovu da ode...i ostavi sve, zauvek!
A bio je itekako svestan da se tog časa
veliki procep otvorio u zemlji pod njegovim nogama -
tim procepom je prošlost bila odvojena od budućnosti.
Ukus te nove slobode
stvarao je nemir i neizdrživu čežnju.
Najednom ga
pred ovim strancem i njegovim pratiocem,
spopade akutna narcisoidnost,
neophodna za čoveka da opstane,
pogotovo na tudjem terenu.

Uteha mu je bila kada je otkrio
da u ovom prasnjavom gradu,
u gradskim brijačnicama rade i žene...
u crnim keceljama do kolena,
uredjuju muske glave po celi dan.
Zeleo je da ga vazda po licu miluju prsti
neke od tih ljupkih devojaka...
mladih, neiskusnih i sramezljivih...
ali najednom oseti obamrlost.
To kratko ushicenje brzo i prodje,
poput neprijatnog peckanja
alkoholnog buckurisa, koje mu je
utapkavala jagodicama prstiju.
Izgleda da ce vecito ostati bolesno slab
na zene koji u sebi imaju nesto trulo i kvarno,
nesto odavno od njih samih odbaceno,
sto on kao njihov verni sluga
ocajnicki pokusava da vrati na mesto,
da zasije, da isceli, da ucini...
jedino takve uspeju da njegov zanos dugo odrze zivim...
cudno je kako je lako coveku da bude
pred nekim potpuno nepoznatim bicem ponizan...

Ona mu je bila sve, ljubavnica, rival, najveci neprijatelj,
sposobna da u njemu probudi okorelu mrznju i zanos,
zbog nje je bio spreman da prepesaci citav grad,
da kao u magnovenju luta od coska do coska
ne bi li osetio negde njen miris...
Divio se sebi kada joj je hladno i surovo
saopstio da odlazi,
a sada, kada je ona kilometrima daleko,
otkrio je da mu na neki cudan nacin
nedostaje.
Setio se onih noći
koje je provodio sa njom po hotelskim sobama.
Najpre bi pojeli po sendvič
ćuteći u uzdrhtaloj tišini,
a potom skuvali kafu u kupatilu.
Onda bi legli,
ona je uvek okretala ledja jezivim tapetama
i uzdisala, drhtala i govorila u snu.
Medju njima je bilo malo komunikacije,
jer nije bilo ničeg što bi jedno drugom mogli reći
a da ne povrede.
"Strašno je to, ali život kao da nije ni na čijoj strani",
rekla mu je na vratima,
i ovog casa, smejao se sam sebi sto je tada
bio tako siguran da je govorila o sebi...
da je ona bila gubitnik!
A u stvari,
mrtvilo njegovih cula je
izmedju njega i njegove okoline stvaralo
providan, neprobojan zid...
jos odavno,
niko nije mogao da ga povredi,
da ga obraduje,
da ga dotakne...
Jednolicnost se gomilala
poput zutog lisca u parkovima....

"alexandra"
 
ok znachi par ljudi nije mrzelo da se smara sa ovim , ohrabrujuce . kritike su na mestu , polusampismen al shta se moze , text sam napisao u polusvesnom stanju tako da kad uzmemo sve u obzir i nije losh . bitno je naglasiti da ja nisam pisac , da sam radnik od svoje 21god da ne chitam puno da se ne opterecujem knjizevnim jezikom , formom i bla bla blaom . volim ponekad neshto da napishem a ako je neko dao bilo kakvo mishljenje , to je plus . shto bi reko jedan moj sada vec ozbiljno bolestan drugar : "knjige govore o zivotu , ja ih ne chitam , ja zivim." a onda je povukao josh jednu crtu i rekao da su ljudi nalik parchetu sira , te da je bespotrebno pokushavati da shvatish zashto si kit a zashto je neko saksija . pozdrav svima . :P - jesam li ja ili je ovaj smajli zaista tako ogavan ?
 
kokosh:
jedan chudni chovek koji se pojavio niotkuda .

baba je umrla nekako krajem januara , bila je to moja baba . nije ona bila ni baka ni bakica jednostavno bila mi je baba , shto nikako ne znachi ni da je bila babuskara ili baburda , bila je to jednostavno jedna od onih baba . klasichna baba koja nije bila ni previshe bliska sa mnom a ni previshe daleka , bila je fina starica britkog uma i zdrave pameti . bila je patrijarhalna , moralna i poshtena baba , voleo sam je . no bila je jako stara i znala je i ona sama kao i mi ostali da ce da umre , osecala je da ce biti skoro . to se i dogodilo , tek tako , jednostavno ona je znala da je dosta , mi smo znali da je dovoljno i ona je umrla . daleko od toga da mi je nije bilo zao i da me nije skrhala tuga jer ipak rekoh da sam je voleo . nije to neko olakshanje nije ona bila nikome teret , jednostavno znali smo da je ona sama zelela da ode . bila je to nadasve jedna jako razumna baba . da se razumemo sve vishe primecujem da ovo "baba" zvuchi previshe nekako narogusheno , a ne treb da bude tako , da bi to izbegao zvacu je bakica . u redu bakica . kazah bakica je umrla pochetkom januara . mi smo chudan narod sa chudnim obichajima tako da je njena "chetresnica" ma shta to bilo , pala negde pochetkom marta . bio je to ruzan mart . nimalo prolecan mart , pre bi lichio na jedan od meseci na ar nego na prolece . bilo je gadno vreme , chas neka kishao koja po ceo dan slini , chas je neki mutant snega - kishe -vetra i nekog nelagodnog osecaja koje prachi chitavo to vreme . odluchili smo da ko zna zbog chega bakicina "chetresnica" ma shta to bilo , bude u subotu , ko zna iz kojih sveshtenichko religioznih pobuda stareshine moje porodice odluchishe da bude subota . bila je to jadna subota . jedna od onih beskrajno praznih subota , ona shto se prostire kroz maglu i onog mutanta o kom sam malopre govorio . dva popodne nikako nije vreme da budete te subote bash na groblju , kad malo bolje razmislim nijedno vreme nije bilo dobro za doci na groblje te subote . a ja sam relativno i voleo groblja , nekako uvek tiho , mirno odishe emocijama . teshkim i dubokim emocijama . a zamislite kakve sam emocije imao ja te gadne subote . oko mene je bilo nekih dvadesetak - trideset pripadnika mog plemena . par njih su mi bliski i zaista ih cenim i volim . a drugi deo i ne poznajem jer ih vidjam samo po : grobljima , svadbama , ispracajima , dochecima , slavama , preslavama ,krilima slave , posek , pechenje rakije , a kako te ljude upoznati na takvim mestima ? uglavnom stojimo mi tu i chekamo popa , u neko doba dolazi pop . crn i bradat samo je uvelichao moju vec dovoljno iskrivljenu sliku o toj suboti . ja sam stajao negde napred , nekoko smo svi bili u krugu oko popa i groba . pogledah oko sebe i nevidjena misao prodje mi kroz glavu ." shta bi o nama mislio neko ko nikad nije bio na groblju i nema pojma kako sve to izgleda" . a mi smo po tom nakaradnom vremenu kishi i vetru u krugu staja oko groba bezuspeshno se trudeci da zapalimo svece u nashim rukama . shta bi zaista pomislio neko ko nema pojma o celoj stvari ? no stojim ja tako i pitam se zashto li je groblje , svako ali svako groblje na nekakvom brdu , setim se da sam se to vec pitao i da mi je neko dao odgovor . malko potom setim se i odgovora , to je zato da bi se voda slivala , da je groblje na nekom niskom terenu postoji shansa da grobovi budu samo bare . ah pa da , bio sam srecan shto sam se setio odgovora na pitanje koje sam sebi dao . pop je vec odavno neshto mrmljao pa na chas neshto zavijao , pa obilazio oko groba dok su se svi krstili . krtim se i ja , kud svi turci ... uglavnom ja dok razmishjlam o svrsi zivota a pop tuzno mrmlja , pojavljuje se iznenada chovek . samo najednom bup , i chovek . pogledam choveka on se gurnao kroz nashu rodbinu . ko je sad ovo ? ovog prvi put vidim . on klimnu glavom neshto u stilu "ups * ga" i promumla "ja sam izgleda zakasnio" . pogledam ga zachudjeno , svi ga pogledasmo i svi klimnusmo u stilu "ma ok je iskuliraj" . tada sam skapirao da mora da je neki bakichin poznanik , ili neki bash daleki rodjak , komshija ko ce ga znati . uglavnom mora da ju je poznavao i sad je doshao , zakasnio dodushe ali je ipak doshao da isposhtuje . "cenim to" rekoh sebi , iako mi nije jasno zashto cenim al dobro sad on je ipak doshao i to po onakvom vremenu . to je za svaku pohvalu . imao je dugi mantil , jedan od onih koje nose samo vojni penzioneri kojima je ceo zivot vojska , sve je uredno i pod konac . pomislih tada da je on dedin prijatelj al ne bitno . on uglavnom iz unutrashnjeg dzepa izvuche svecu , prekrsti nekako na brzaka pokloni , zabi svecu u zemlju pored ostalih sveca . potom iskoraknu unazad i nadje se u krugu . pop je i dalje pevao , samo ga je pogledao kad je ovaj doshao i klimnuo mu kad i mi svi . no pevao je , a ja sam neprestano zurio u tog choveka i pitao se "ko je on?" . njegove ochi su prelazile po nama , gledao sam ga u ochi i u trenutku su se srele , pogledao me u ochi . "to je to" pomislih video me da buljim u njega , posle svega ce da pridje da kaze "chiji ti mali beshe?" onda ce da kaze "aaau koliki si , kad cesh bre da se zenish?" a ja cu se truditi da se nasmejem . videh i njegovo blago iznenadjenje u ochima a zatim se nasmejao , onako samo da ja vidim . kao da je govorio "moj si mali" . stresao sam se od jeze . gledao sam ga josh ne znam koliko , par minuta 2-3 verovatno . shvatio sam da posmatra ljude oko sebe sa chudjenjem , prvo onako blagim a zatim sve zachudjenije i zachudjenije . najzad je pukao . gledao sam kako je chovek iskoraknuo jedan korak napred . pritom se povijajuci prema svecama , liznuo je kaziprst i plac , primakao ta dva prsta svecama . chulo se samo psssssssccccc sveca je bila ugashena , pop zastade , svi zastadoshe , osetio sam da je on taj chovek trenutno centar sveta . da smo svi mi nas 20-30 svu svoji duhovnu , moralnu , potencijalnu , kinetichku i ko zna koje josh energije , uputili u njega . kakav chudan osecaj . chovak kada se chulo ono psssc podize pogled josh drzeci svecu u zemlji i reche : "ja sam izgleda pogreshio". "kakav vrhunac , kakav dramaturg , kakav genije , kakvo savrshensto , hvala ti shto sam doziveo neshto ovakvo ove sumorne subote." pomislio sam u tom delicu sekunde . on izvadi svecu iz zemlje , obrisa je malko ,(pazi sve je ovo jako jako brzo , govorim o miliskundama), okrenu se i prodje kroz krug . kako sam bio opcharan , kako sam stajao zabezeknut samo sam ja znao . hteo sam da se smejem , hteo sam jednostavo da puknem od smeha , ali nisam . hteo sam i da neshto ruzno kazem o njemu , neshto bash onako ko da je on najgori , ali nisam . bio sam zbunjen , bio sam jednostavno pravi smisao rechi izgubljen . trebalo mi je dugo da se povratim i da konachno shvatim shta se odigralo . shvatio sam da je to bio nestvaran trenutak , da je to trenutak koji je toliko upechatljiv i postojan da ce trajati dok i ja trajem . to je to . to je jednostavno jedan chudni chovek koji se pojavio niodkuda , pojavio se i ostao za uvek . nemam nishta vishe reci to je to





cenio bi vashe mishljenje , ako vas nije mrzelo da chitate :) poz
Pisac, da li si čuo za tačku, veliko slovo na početku rečenice, novi red (pasus) i slična spisateljska pomagala. Hajde probaj ponovo, pa da to može ljudski da se čita!
 
kokosh:
al aj da ponovo kazem . ljudi ja nisam bash pismen , et reko i to , screw the tachka i screw zapeta . ma screw u guys i'm goin home . daj nemojte vishe pisati o shugavom pravopisu , prochito si zar ne ?
Ama sinko, pokušavam samo da budem koristan. Da bi ljudi sa pažnjom čitali to što "kao pišeš" prezentuj kako valja. Ovako kako si "nadrljao" ljude smara. Kapiraš?
 
kokosh:
al aj da ponovo kazem . ljudi ja nisam bash pismen , et reko i to , screw the tachka i screw zapeta . ma screw u guys i'm goin home . daj nemojte vishe pisati o shugavom pravopisu , prochito si zar ne ?

Nemoj da se obazireš na ispade nekih pojedinaca s foruma. Bitno je pisati iz duše, a ne iz gramatike.
Ona tvoja pesmica je super...svidja mi se...ima li ih još???? :lol:
 
Milena_9:
Samo napred!
Sasvim je dobro, samo si se sa formom pobrkao.Da si poštovao pravopis , odelio tekst u pasuse, tako da bude čitkije, sigurna sam da bi mnogo više njih ovo pročitalo.
U stvari, kad bolje razmislim, odlično je.

ja mislim da bash ne treba da se ni pasusira ni menja nego samo pustish da izlaze ovakve priche! po meni je bash je dobro sto je ovakva...! ona je prosto takva kakva je sama za sebe :) ne znam mozda bi moglo nesto da se menja ali ja sam pomalo i sujetna. njen cilj i nije da bude pasusirana nego eto...mozda bi na papiru izgledala drugacije mozda je vishe za internet...i za poluanonimno ...ovo ne mislim da je glupa n ego eto :)
 
kokosh:
ok znachi par ljudi nije mrzelo da se smara sa ovim , ohrabrujuce . kritike su na mestu , polusampismen al shta se moze , text sam napisao u polusvesnom stanju ?

e to...!! mislim da je zato bez nekih gluposti!!! sto je polusvesna
pazi se i pohvala umeju da sj.ebu i vihse od kritike
samo hocu da kazem da nije sve shto je u recenicama i zarezima za citanje.....!
necu vishe da pisem i ovo je previse

mozda cu je i zaboraviti ali necu skroz
 
Espanol:
kokosh:
al aj da ponovo kazem . ljudi ja nisam bash pismen , et reko i to , screw the tachka i screw zapeta . ma screw u guys i'm goin home . daj nemojte vishe pisati o shugavom pravopisu , prochito si zar ne ?
Ama sinko, pokušavam samo da budem koristan. Da bi ljudi sa pažnjom čitali to što "kao pišeš" prezentuj kako valja. Ovako kako si "nadrljao" ljude smara. Kapiraš?

kaze : iskuliraj "stari" ne prezentujem ja nishta a shto se greshaka tiche skapiraj da nije bitno , bitno je dal sam pogodio shta da napishem . jel to ok ? mislim razumeli smo se jeeeel ?
 
U gomili knjiga u starom ormaru,
slučajno pronađoh jednu svesku staru,
spontano obrisah zavesu prašine
i zbunjen pročitah jedno drago ime.
Kroz misli mi prođe poput uragana
ono davno vreme,još iz školskih dana,
k'o na filmskoj traci,bezkonačne slike,
jedne tako davne ljubavi velike.

«S' ljubavlju tebi,što mi srce rani »,
napisano beše na toj prvoj strani,
«Nekad kad izblede tvoje uspomene,
nek te ova sveska podseti na mene.
Ne želim da ona budi bol u tebi,
jer svu našu bol prepustiću sebi,
ovo ti poklanjam zato što bih htela
da bar nekad shvatiš da sam te volela.»

Jedna mala fleka svu mi pažnju uze,
shvatih,tu je bila kap od njene suze,
čak i slepi čovek prevideo ne bi
koliku je tugu nosila u sebi.
Kao da mi neko nož u srce zari
od bola u meni sve se tad užari,
otvorena sveska zadrhta na dlanu
i iz moga oka suza bola kanu.

U mislima mojim stvori mi se slika
jednog nežnog,skoro detinjastog lika,
otvorenog,vedrog,nikad zagonetnog,
ali meni tada skoro neprimetnog.
Ta prokleta mladost puna ideala,
meni tada prosto nikad nije dala
da prestanem svojim oblakom da letim,
na korak od sebe sreću da primetim.

Hiljadu je puta voljenim me zvala,
a ja sam mislio to je samo šala,
voleo sam je uvek samo kao druga,
a nju je zbog mene ubijala tuga.
Trudila se jadna baš u svakom trenu
da ukaže meni na tu ljubav njenu,
al' uzalud beše svaki njeni trud
jer sam tada bio zaslepljen i lud.

Čak i zadnji put kada smo se sreli
primetio nisam koliko me želi,
gledao sam mirno dok sunce ponire,
a shvatio nisam da ljubav umire.
Sa novim sam danom otiš'o iz grada
na stanici ona isprati me tada,
sa osmehom nekim veštačkim i lažnim,
s nasmejanim licem,al' od suza vlažnim.

Ni jednog se trena ne zapitah tada,
kako se to smeje,a suza joj pada,
šta ustvari kvasi njeno lepo lice,
da li suze bola ili radosnice?
Sećam se još da je k'o u šali rekla
dok joj suza bola ka usnama tekla,
«Zar te nije žao barem ovog grada,
ako ikad možeš,svrati bar nekada.»

Voz je polazio sa našeg perona,
potrčasmo oboje do zdnjeg vagona,
dok sam ulazio u tom zadnjem trenu
pružila mi svesku,do tad sakrivenu.
Na praznom peronu ostala je sama
sa bolom u duši sasvim uplakana,
mislio sam,normalno je da se tada plače
ne sluteći šta njoj sve te suze znače.

Spontano sam svesku strpao u ranac
idući vagonom kao nemi sranac,
gurajući ljude ispred mene često
u žurbi da nađem neko prazno mesto.
I nisam se nje ni setio više,
nit' zapit'o barem šta to u njoj piše,
bivala je ona sve do ovog dana
prahom zaborava prosto pokopana.

A sada tek vidim rešenje enigme
i pitam se zašto uvak kasno stigne,
gde mi je tad bilo pameti il' sreće
da uočim ono što se jednom sreće.
«Sto pesama za samo ljubav jednu,
kap ljubavi tvoje za tu dušu žednu»,
naslov je na zbirci koji sve govori,
sada kad i u meni žeđ za tobom gori.

Hteo bih da dođem ja do tvoga grada,
samo da ugledam kako živiš sada,
znam,sada je kasno za tu našu sreću,
kad nisam do sada,ni od sada necu.
I ako je sada za sve mnogo kasno
voleo bih da znaš da mi je sad jasno
da sam nekad davno za vek izgubio
nekog ko me je svim srcem ljubio.

Molim te oprosti za sve one boli
i znaj da niko neće tako da me voli,
za sve tvoje boli,Bog je moja kazna
jer bez tebe duša biće uvek prazna.
Ako ikad ovo slučajno pročitaš,
kako li je meni,nemoj da se pitaš,
dok te je bolelo ja sam bio led,
sad je za tu bol,dušo na me red.


Z.Jović
 
Ova pesma je posvećena mom najboljem prijatelju koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći.


Tužno vreme nad selom se svilo
i sve nas je mnogo rastužilo,
nema toga kog duša ne boli.
Svud se čuje tužna tema,
kako tebe više nema,
a svako te od nas voli.

Svud okolo tužna lica,
svakog muči neverica,
eh što nije sve to san,
kada oči otvorimo
i ime ti prozborimo,
a ti da si uspravan.

Kovčeg hladan kao stena
sa slovima tvog imena,
pred očima našim stoji
i u njemu tvoje telo,
uspavano lice,belo,
crnom slutnjom snove boji.

Ne znam šta je sa drugima,
Al' u meni nešto ima,
nešto jače od svih sila,
zajedno smo uvek bili,
a sad nas je druže mili
ruka smrti rastavila.

Znam da je teško svima,
svi te nose u srcima,
dobrota ih tvoja veže.
Kao dobrog svi te znaju
i od bola svi jecaju,
al' meni je,znaj,najteže.

Sa svima si dobar bio,
nikog nisi zamerio
i niko te zlom ne pamti,
al' sa mnom si odrastao,
sanjario i maštao,
zato moram zaplakati.

Svi su sada izgubili
nekog s' kim su dobri bili,
zato svuda vlada tuga.
Neko sina,neko brata,
neko oca,neko svata,
ja najboljeg svoga druga.

Zajedno smo odrastali,
sokacima trčkarali,
nestašluke dečje krili.
Sve radosti i sve tuge,
sva plakanja,boli duge,
nas dvoje smo podelili.

I sve snove što smo snili,
jedno drugom nismo krili,
tajne nismo mi imali.
Ocenama našim đačkim,
ljubavima mladalačkim
zajedno se radovali.

Što je jednog zabolelo,
to je drugog razbolelo,
sve smo isto osetili.
Tvoja ili moja sreća
onom drugom beše veća,
toliko smo bliski bili.

I vojnički,lepi dani
na obuci u kasarni
zajedno su nama prošli.
Na braniku zemlje bili,
čuvali je i branili
i zajedno kući došli.

I svo naše momkovanje,
ludovanje i lutanje,
mnogo toga,nema broja.
Svaka tvoja ljubav mila
kao sestra mi je bila,
a i tebi ljubav moja.

Reči svađe,mržnje ljutnje,
il' neverstva,sumnje,slutnje,
među nama nisu bile.
Bezgranično poverenje
i drugarsko sažaljenje,
nas su druže ovečile.

A pre nekih par godina,
muka,beda nemaština,
odneše te u svet beli,
da hleb što se stvara mukom,
ti zaradiš svojom rukom,
a ne da ti drugi deli.

Otiš'o si u tuđinu
da pomogneš ćerki,sinu,
da od tebe žive bolje.
Da ne pate,da ne žude
i gledaju druge ljude
i za parče hleba mole.

A kako će mili brate
tvoja deca sad da shvate,
to što život njima sprema?
Kada tebe sutra traže,
ko će tada da im kaže
da im oca više nema?

Jes' da nisu više mali
i tebe su dobro znali
i bar ima kog da pamte,
al' ko će ih zagrliti,
od zlih ljudi zaštiti
i pomoći da da ne pate?

Savestan si uvek bio,
patio se i mučio
da bi svima lakše bilo
i ko zna gde bi stig'o,
u životu sve postig'o
da se ovo nije zbilo?!

Patio si u tuđini
da u svojoj domovini
starost muku ti pozlati,
zalud behu tvoje muke
i žuljave,muške ruke,
starost nećeš dočekati.

Ni slutio nisam brate
da će suze da te prate
na put kog se misli boje,
da u ruci moga stega,
bude drška od kovčega
i u njemu telo tvoje.

A sad moje oko setno
gleda telo nepokretno
moga brata i mog druga
i pita se Bože mili,
šta li smo ti mi zgrešili,
da nas snađe takva tuga?

Svaki život jeste vredan,
Al' Nole je samo jedan
i pitam se što baš njega?
Toliko je zlobnih ljudi,
a on nije takve ćudi,
pa zar nema nekog reda?

Oprosti mi što se ljutim,
nije moje da ja sudim,
al' shvati me da me boli,
oduvek smo Bože mili,
više nego braća bili,
kako sve to da prebolim?

E moj brate,dragi druže,
čemu ove reči služe,
svi stihovi i poete,
zalud sve su ove rime,
opevano tvoje ime,
to te neće oživeti.

Laka zemlja nek ti bude,
a anđeli nek ti sude,
a Bog nek ti sve oprosti,
a mi ćemo što se mora,
da živimo do umora
i patimo u žalosti.

Na tebe će uspomena,
svaki pomen tvog imena,
sva sećanja da nam krasi,
sve do onog sudnjeg dana,
kada jednom svima nama,
žar života se ugasi.

Z.Jović
 




Volela bih da mi iskreno i surovo kazete sta mislite, vec dugo piskaram ali nemam samopouzdanja da proverim da li to icemu vredi...



IŠÈEKIVANJE




Gradimo,
prljave nade, izbledele forme
kulama pravimo dno .
Žedni smo,
krvi od greha, zemlje i smeha.
Plovimo,
kroz neistražene sisteme.
Starimo,
u samo jednom minutu,
Plašimo,
sebe i druge neizbežnim krajem
suncem što nam stoji na putu.
Živimo,
koliko da odložimo smrt,
bacimo joj osmeh u lice.
Slutimo
da ipak gubimo meè.
Rušimo
ofucani svet, nemajuæi bolji.
Èekamo
nove predodredjenosti,naposletku
shvatamo
u jednom minutu
da nas ne zaslužuju te nove, èiste duše
što èekaju na nas.

LJUDI


Ja nikada neæu umreti
jer godinama veæ
ne postojim.
Kosti i meso, krvni sudovi
kad bi za èoveka
bilo samo to dovoljno
imali bi i previše ljudi.
Svaki imaginaran stvor
dao bi sebi za pravo
da živi po više puta istu prièu.
U meni zjapi praznina
nema konca koji ušiva, ni
materije koja nadomešta.
Ja imam um, ali šta s njim?
On ne krpi, ne sniva,
opstajanjem pukim ništa ne biva.
Veènost je dosadna,
ubija više nego èekanje da smrt
zakuca.
Na vrata stupam nogama
od stakla
plašeæi se da ne polomim usput
neèije dostojanstvo.
Prazno je sve, izmedju glava ne obitava
punoæa zrelih duša.
pa kad bih barem
mogla da prizovem kraj.
Il kad bih mogla da živim
svet koji sanjam
a da nikad ne sanjam
svet koji živim.
 
ovo je iskreni pokusaj da emocije prenesem na papir... (ne) uspesno, sta mislite?



Ogromni se prostor ukaza najednom
Ispuni se otkucajima,
Ožive sve,
Tamo gde sam uporno gajila prazninu.
Iznenada, sve znanje moje pade u vodu,
Videh kako je vasiona mala
Dovoljno,
Da nadjem rascepkano i rasuto biæe svoje.
U oèima iscelitelja, vraèa koji laganim hodom
Ispunjava moje tajne odaje
Zvucima
Još nedosanjanih titraja
Noseæi na rukama kljuè
Za jedno srce.
Nisam znala da su kilometri blizu,
Kad do njega vode...
Budjenje, strpljivom rukom vodjeno,
Leprsa i prekriva lepotom išarano
Naše svitanje…

Reci tajno, šta ima tajno u oèima,
Što se ne da otkriti,
A tebi se evo, samo otvara i piše,
Dok èekamo zoru.

Nestaje iskonski strah, sagoreva u plamenu
Ova vasiona, koja mi je pomogla
Da pojmim
Svu nasu velièinu.
Sve se urotilo protiv mene, zavera
Beše namera da se ispuni san.
Raskrstiše se prašnjavi putevi po meni
On je taj koji prodje linijom srca,
Tamo gde sad stojimo
Znak je tajni da lava potece,
Vulkanu, da proslavi plašljivi sudar zvezda
Da s’ meseca talase brojimo,
I reèi, prazne, nebitne
kad zazveèe izmedju nas…

Ne treba nam ništa više
Do prostora koji nas veže
U svakoj minuti,kad snovima zapreteni strahovi najednom beže.
JA I ON, SAMI NA SVETU.
Oslušni dobro, dal’ još reka tece
U istom smeru,
Dok se naše usne dodiruju bojažljivo?
Da li planine poèinju smelo da gube visinu,
Ili to mi tonemo?
Sami u gunguli.
Nema reèi jer nisu dovoljno jake,
Da bi bile ogledalo nasih duša.
Izgubimo se lako jedno drugom u oèima
Kad ispleteš jednom niti
davno
isprepletene snom.
Negde, na sredini, putu od glave do srca.
Ja, evo isplakah najednom sve suze
Sreæna, što napokon znam
Da je cela vasiona
Mnogo manja
Od deliæa onoga što imamo

JA I LJUBAV MOJA
 
mladalacki poletno, simpaticno.
malo podseca na stihove milana mladenovica.
prva pesma mi se vise dopada, ima unutrasnjeg ritma(iako ne dosledno gradjenog), druga previse lici na prozu iz dnevnika.
dopada mi se senzibilete.
ne dopada mi se ubacivanje poneke previse prozaicne reci tipa sistem ili ofucan.
mislim da imas talenta, ali da treba da citas jos mnogo nase pesnike(crnjanskog, miljkovica & co).
srecno...
 

Back
Top