RSmusliman
Domaćin
- Poruka
- 3.743
18. GODINA OD PROBOJA "KORIDORA ŽIVOTA"
26. juna 1992. godine, u osvit novog dana borci Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa, poslije dugotrajnih i iscrpljujućih borbi, susreli su se u rejonu sela Kornica i Čardak, na razmeđi Modriče i Šamca. Rukovanje ratnika, dva korpusa jedne te iste vojske, najmlađe srpske države, kasnije nazvane Republika Srpska, zagrljaji Krajišnika i Posavaca, ozvaničeni su slavodobitnim rafalima u vazduh. Malo kom Srbinu, s ove ili one strane, da nije srce jače zakucalo kad je prostrujala vijest da su jedinice Vojske Srpske Republike BiH, kako se tada zvala, probile saobraćajni koridor prema Srbiji. Kako i ne bi kada je to bio koridor života. Bila je to prva veliku pobjedu Srba s lijeve strane Drine. Prostor na kome je zaustvljen srpski krvotok bio je raskrčen. Probijen je koridor života i otvoren put iz Bosanske i Kninske Krajine prema Semberiji i dalje prema Beogradu i Srbiji.
Omča oko srpskog vrata
Da bi spriječili proboj koridora i vezali omču oko vrata Srbima s lijeve strane Drine, muslimansko-hrvatske formacije su angažovale 16 brigada - pet motorizovanih i jedanaest lakih pješadijskih. Motorizovane brigade činili su pripadnici regularne Vojske Hrvatske: Prva ZNG iz Zagreba, Druga i 108. ZNG iz Nove Gradiške, treća ZNG iz Osijeka i 153. ZNG iz Velike Gorice.
Od lakih pješadijskih brigada bile su angažovene 101. HVO iz Broda, 102. iz Odžaka, 103. iz Dervente, 104. iz Šamca - Domaljevaca, 105. iz Modriče, 107. iz Gradačca, 110. iz Usore, 111. iz Žepča, te muslimanska 207. iz Tešnja, 201. iz Maglaja i 109. iz Gračanice.
U bitke pored Save povremeno su ubacivane jedinice hrvatske specijalne policije iz Zagreba, te dijelovi brigada iz Varaždina, Rijeke i Bjelovara.
Zajedno do velike pobjede
Pobjeda združenih jedinica VSR BiH nad snagama muslimansko-hrvatske koalicije okončala je 42 dana dugu kopneno-vazdušnu blokadu najzapadnijih srpskih zemalja. Koridor je bio spas za srpski narod na ogromnom prostoru od Glamoča i Grahova na jugu, do Gradiške na sjeveru, Novog Grada na zapadu do Doboja na istoku, u zapadnoj Slavoniji, Baniji, Lici, Kordunu i Kninskoj Krajini. Na tom prostoru, odsječenom muslimansko-hrvatskom agresijom, tada je živjelo više od milion i po Srba, koji su ostali bez hrane, nafte, oružja, cigareta, a i nada je bila na sve tanjim nitima.
Blokada
Na samom početku rata u BiH dobro naoružane jedinice muslimanske Patriotske lige i teritorijalne odbrane, nesebično pomognute regularnim snagama Hrvatske vojske, gotovo mjesec i po dana držale su u totalnom okruženju tadašnju Autonomnu Regiju Krajina i zapadne dijelove Republike Srpske Krajine. Cilj im je bilo fizičko i svako drugo iznurivanje Krajišnika.
Početkom maja 1992. svi putni pravci koji su zapadne dijelove tadašnje Srpske Republike BiH spajali sa istočnim dijelom i Srbijom bili su presječeni.
Posljednja kopnena veza između Krajine i Semberije bila je saobraćajnica Banjaluka - Doboj - Tuzla - Bijeljina, ali i ta veza je definitivno pukla 15. maja 1992. godine, kada su pripadnici TO Tuzle i Patriotske lige izvršili masakr nad nedužnim vojnicima Jugoslovenske narodne armije, koji su se povlačili iz tog grada. Tog dana i ovaj putni pravac zatvoren je za civilni saobraćaj, a Autonomna Regija Krajina i RSK ostale u totalnoj izolaciji. Ko zna dokle bi potrajala agonija krajina i Krajišnika da ta kap nije nalila čašu. Kap koja je prelila čašu bio je trenutak kad su u banjalučkom porodilištu zbog nedostatka kiseonika počele da umiru bebe, a bubrežni bolesnici skončavaju zbog manjka otopina za dijalizu.
Više nije bilo vremena za čekanje i milost protivnika, kome su se zločini osladili.
Iz ratnog dnevnika Boška Grgića - Pobjeda bez slavlja"
...Pred nama ni dva kilometra do **** života. Krenusmo u proboj sa mnogo želja i žara, nestrpljivi i odvažni. A onda prve žrtve, na posljednjoj etapi do cilja. Padoše junački na pruzi gradačačkoj, na prostranoj ravnici posavskoj Duško Bauković Bane, Ivica Modrič, Željko Dojčinović i Miroslav Đurđević. Bane je samo dvije sedmice ranije spasio život svom saborcu i sa svega pola metra rafalom srezao da li Arapina ili nekakvog crnog meleza. Nije se moglo razaznati. Nije o tome htio ni riječi, krio se i od novinara. A u krvi, put dobojske bolnice prašnjavim i neravnim makadamom krenuše Mladen Lolić i Radenko Mirković. Ali, gotovo u trku, već u smiraj dana, palo je i zadnje ustaško uporište na farmi u Filomeni, negdje između Modriče, Gradačca i Pelagićeva. Put je slobodan, trasiran krvlju i životima hrabrih srpskih boraca. Ostalo je još dva dana do Vidovdana, velikog i magičnog dana, ali i noć najduža i najtužnija, noć u kojoj su preživjeli oplakivali svoje nesrećne saborce. Umjesto slavlja i trijumfa samo stisak ruke u znak pobjede i nijemi pogledi mještana i Krajišnika, kao da se znaju već decenijama. Zatim, prva vozila, pomoć iz matice Srbije nedužnoj dječici i ispaćenim bolesnicima širom Krajine. Da je tad zemlja imala obraz i dušu, bila bi crvena od stida sva galaksija. Da je nerazuman imao imalo razuma, povio bi glavu duboko u pijesak."
26. juna 1992. godine, u osvit novog dana borci Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa, poslije dugotrajnih i iscrpljujućih borbi, susreli su se u rejonu sela Kornica i Čardak, na razmeđi Modriče i Šamca. Rukovanje ratnika, dva korpusa jedne te iste vojske, najmlađe srpske države, kasnije nazvane Republika Srpska, zagrljaji Krajišnika i Posavaca, ozvaničeni su slavodobitnim rafalima u vazduh. Malo kom Srbinu, s ove ili one strane, da nije srce jače zakucalo kad je prostrujala vijest da su jedinice Vojske Srpske Republike BiH, kako se tada zvala, probile saobraćajni koridor prema Srbiji. Kako i ne bi kada je to bio koridor života. Bila je to prva veliku pobjedu Srba s lijeve strane Drine. Prostor na kome je zaustvljen srpski krvotok bio je raskrčen. Probijen je koridor života i otvoren put iz Bosanske i Kninske Krajine prema Semberiji i dalje prema Beogradu i Srbiji.
Omča oko srpskog vrata
Da bi spriječili proboj koridora i vezali omču oko vrata Srbima s lijeve strane Drine, muslimansko-hrvatske formacije su angažovale 16 brigada - pet motorizovanih i jedanaest lakih pješadijskih. Motorizovane brigade činili su pripadnici regularne Vojske Hrvatske: Prva ZNG iz Zagreba, Druga i 108. ZNG iz Nove Gradiške, treća ZNG iz Osijeka i 153. ZNG iz Velike Gorice.
Od lakih pješadijskih brigada bile su angažovene 101. HVO iz Broda, 102. iz Odžaka, 103. iz Dervente, 104. iz Šamca - Domaljevaca, 105. iz Modriče, 107. iz Gradačca, 110. iz Usore, 111. iz Žepča, te muslimanska 207. iz Tešnja, 201. iz Maglaja i 109. iz Gračanice.
U bitke pored Save povremeno su ubacivane jedinice hrvatske specijalne policije iz Zagreba, te dijelovi brigada iz Varaždina, Rijeke i Bjelovara.
Zajedno do velike pobjede
Pobjeda združenih jedinica VSR BiH nad snagama muslimansko-hrvatske koalicije okončala je 42 dana dugu kopneno-vazdušnu blokadu najzapadnijih srpskih zemalja. Koridor je bio spas za srpski narod na ogromnom prostoru od Glamoča i Grahova na jugu, do Gradiške na sjeveru, Novog Grada na zapadu do Doboja na istoku, u zapadnoj Slavoniji, Baniji, Lici, Kordunu i Kninskoj Krajini. Na tom prostoru, odsječenom muslimansko-hrvatskom agresijom, tada je živjelo više od milion i po Srba, koji su ostali bez hrane, nafte, oružja, cigareta, a i nada je bila na sve tanjim nitima.
Blokada
Na samom početku rata u BiH dobro naoružane jedinice muslimanske Patriotske lige i teritorijalne odbrane, nesebično pomognute regularnim snagama Hrvatske vojske, gotovo mjesec i po dana držale su u totalnom okruženju tadašnju Autonomnu Regiju Krajina i zapadne dijelove Republike Srpske Krajine. Cilj im je bilo fizičko i svako drugo iznurivanje Krajišnika.
Početkom maja 1992. svi putni pravci koji su zapadne dijelove tadašnje Srpske Republike BiH spajali sa istočnim dijelom i Srbijom bili su presječeni.
Posljednja kopnena veza između Krajine i Semberije bila je saobraćajnica Banjaluka - Doboj - Tuzla - Bijeljina, ali i ta veza je definitivno pukla 15. maja 1992. godine, kada su pripadnici TO Tuzle i Patriotske lige izvršili masakr nad nedužnim vojnicima Jugoslovenske narodne armije, koji su se povlačili iz tog grada. Tog dana i ovaj putni pravac zatvoren je za civilni saobraćaj, a Autonomna Regija Krajina i RSK ostale u totalnoj izolaciji. Ko zna dokle bi potrajala agonija krajina i Krajišnika da ta kap nije nalila čašu. Kap koja je prelila čašu bio je trenutak kad su u banjalučkom porodilištu zbog nedostatka kiseonika počele da umiru bebe, a bubrežni bolesnici skončavaju zbog manjka otopina za dijalizu.
Više nije bilo vremena za čekanje i milost protivnika, kome su se zločini osladili.
Iz ratnog dnevnika Boška Grgića - Pobjeda bez slavlja"
...Pred nama ni dva kilometra do **** života. Krenusmo u proboj sa mnogo želja i žara, nestrpljivi i odvažni. A onda prve žrtve, na posljednjoj etapi do cilja. Padoše junački na pruzi gradačačkoj, na prostranoj ravnici posavskoj Duško Bauković Bane, Ivica Modrič, Željko Dojčinović i Miroslav Đurđević. Bane je samo dvije sedmice ranije spasio život svom saborcu i sa svega pola metra rafalom srezao da li Arapina ili nekakvog crnog meleza. Nije se moglo razaznati. Nije o tome htio ni riječi, krio se i od novinara. A u krvi, put dobojske bolnice prašnjavim i neravnim makadamom krenuše Mladen Lolić i Radenko Mirković. Ali, gotovo u trku, već u smiraj dana, palo je i zadnje ustaško uporište na farmi u Filomeni, negdje između Modriče, Gradačca i Pelagićeva. Put je slobodan, trasiran krvlju i životima hrabrih srpskih boraca. Ostalo je još dva dana do Vidovdana, velikog i magičnog dana, ali i noć najduža i najtužnija, noć u kojoj su preživjeli oplakivali svoje nesrećne saborce. Umjesto slavlja i trijumfa samo stisak ruke u znak pobjede i nijemi pogledi mještana i Krajišnika, kao da se znaju već decenijama. Zatim, prva vozila, pomoć iz matice Srbije nedužnoj dječici i ispaćenim bolesnicima širom Krajine. Da je tad zemlja imala obraz i dušu, bila bi crvena od stida sva galaksija. Da je nerazuman imao imalo razuma, povio bi glavu duboko u pijesak."