Milorad - Miša Pelemiš, komandant 10. diverzantskog odreda Vojske RS
"Bili smo profesionalci, a ne plaćenici"
Za njega kažu da je opasan čovjek, spreman na sve. Iza njega je karijera specijalca bivše JNA, odlikovanog najvišim priznanjima RS i mnogo teških optužbi na koje nikad nije javno odgovorio.
Sve do prije nekoliko dana, kada je ekskluzivno za "Nezavisne" progovorio o svemu, za stolom jedne kafane u Beogradu, gdje danas živi. Poručnik Milorad - Miša Pelemiš ima 41 godinu, ženu i sina i mnogo sumnji oko sebe.
Bivši komandant 10. diverzantskog odreda, jedinice ozloglašene po zločinu u Srebrenici, u kafanu "Kod Ćike" na Novom Beogradu, gdje je dogovoren intervju, došao je u pratnji kolege.
Nije pristao da se fotografiše, iako je o svemu pričao otvoreno. Za ilustraciju teksta poslužila je, stoga, arhivska fotografija iz 1999. godine.
Njegove ratne fotografije mnogo se ne razliku od današnje slike: mršav, srednje visine, guste brade. Sa ženom i sinom živi u Beogradu i, kako kaže, ni od kog se ne krije.
Punih 10 godina odbijao je da priča o optužbama o Srebrenici, iako su ga u godinama koje su prolazile sustizale i nove - špijunaža za Francusku, planiranje atentata na Miloševića, ubistvo Juke Prazine... Posljednji intervju dao je " Boston globu" 1996. godine.
Njega se ovih dana u Hagu sjetio i Vojislav Šešelj, aktuelizujući priču po kojoj je Pelemiš jedan od najodgovornijih za egzekucije srebreničkih Bošnjaka.
Slijedi njegova strana priče o tome šta se dešavalo u Srebrenici u kritičnom periodu od 10. do 19. jula, kada je, po procjenama Haškog suda, ubijeno između sedam i osam hiljada Bošnjaka.
Počeli smo sa prva tri dana Srebrenice - 10, 11. i 12. jula, kad je VRS ušla u grad.
NN:Gdje ste bili kad je krenula operacija zauzimanja Srebrenice?
PELEMIŠ: Desetog jula 1995. godine, oko 10 časova ujutro, dobili smo poziv da se javimo na istureno komandno mjesto (IKM) Pribićevac. Tek tad smo vidjeli da je počelo zauzimanje Srebrenice. Tamo smo došli sa zadatkom da obezbjeđujemo IKM, gdje su već bili generali Krstić i Živanović. Cijeli 10. juli smo bili u okolini IKM-a. Naredni dan , 11. jula, general Krstić nam je naredio da zauzmemo komandu 28. divizije Armije BiH, smještenu u restoranu "Lovac", zgrade pošte, opštine, policije i centar grada. Mi smo prvi ulazili i zauzimali dominantne objekte u gradu. Pošto je nas bilo malo, oko 25, dobili smo još 20 ljudi iz Drinskog korpusa, kako bi nam pomogli. Pred ulazak u grad okupio sam ih i rekao im da zabranjujem da se zapali ijedna kuća, a da se ratni zarobljenci i civili dovedu na centralno školsko igralište u Srebrenici i da će po njih doći Vojna policija, koja će preuzeti dalju brigu. Tu sam pred strojem zabranio bilo kakva maltretiranja i ubistva. To je i Erdemović svjedočio u Hagu. Tokom "čišćenja" grada naišli smo na 200-300 civila, koji su išli iza nas i koje smo ostavili kod škole.
NN:Erdemović je na suđenju tvrdio kako je Vaša jedinica ubila jednog civila po ulasku u grad?
PELEMIŠ: To o čemu je Erdemović pričao u Hagu odnosi se, u stvari, na slučaj dva vojnika koja su, s puš kama u rukama, izletjela iz objekta gdje smo mi bili. Mi smo zaustavili jednog, koji je otišao desno, dok je drugi, koji je otišao lijevo, ušao među ljude. On je već digao pušku, kad ga je neko od vojnika udario s leđa nožem.
NN:Šta se, nakon toga, dešavalo?
PELEMIŠ: Naređeno nam je da se u gradu zadržimo još jedan dan , u slučaju potrebe. Moja jedinica nije išla jedan korak dalje od stanice policije u Srebrenici. Izvukli smo se iz grada i bili u rezervi 11. jula. Bili smo smješteni u par kuća i čekali dalji razvoj situacije, u slučaju da dođe do kontranapada. Ujutro 12. jula dobili smo naređenje da smo slobodni do 22. jula i da ljudi idu na odmor, pošto smo bili angažovani već 15-20 dana. Nekako oko podneva 12. jula krenuli smo za Vlasenicu, nas tridesetak, gdje smo imali centar za obuku. Putovali smo transporterom holandskog UNPROFOR-a, koji smo pokupili u Srebrenici. Na nekoliko stotina metara od naše baze u Vlasenici jedan šleper je skrenuo prema nama. Vjerovatno je, zbog transportera, mislio da smo unproforci, njegova prikolica je skrenula u našem pravcu i udarila u transporter. U njemu sam bio ja sa još dva vojnika. Survali smo se u provaliju. Tu je poginuo vojnik Dragan Koljivra iz Trebinja, vojnik Mladen je, takođe povrijeđen, imao otvorene prelome noge, a ja sam polomio rebra, zadobio povrede po glavi od prevrtanja... To je bilo 12. jula, oko 16 časova. U besvjesnom stanju sam odvezen u bolnicu u Vlasenicu. Pošto je milićka bolnica bila puna ranjenika, iz Vlasenice sam istu noć prebačen u Šekoviće i tu sam ostao do 21. jula, kad sam otišao u Beograd na kućnu njegu. Dva dana kasnije, međutim, vojska je napravila jedan incident u Bijeljini i pozvali su me da dođem. Dvadeset i trećeg jula sam prekinuo bolovanje i vratio se u jedinicu.
NN: Da li ste, dok ste bili u bolnici, čuli šta se u međuvremenu dešavalo u Srebrenici i oko nje?
PELEMIŠ: Ne.
NN: Erdemović je na suđenju tvrdio kako je 10. odred 16. jula 1995. strijeljao oko hiljadu Bošnjaka na farmi u Pilicima?
PELEMIŠ: Te priče o hiljadu ubijenih za tri sata... Ma, nemoguće je da se to uradi za tako kratko vrijeme. Pokušajte sabrati tih šest ljudi, koliko je po njegovom svjedočenju učestvovalo u tome, da strijelja sve te ljude u tri sata?! To nije moglo da se uradi. Erdemović je, međutim, na suđenju izjavio kako su oni odbili da to rade, pa su bili otjerani.
NN: Ko je onda ubijao?
PELEMIŠ: Ne znam. Mogu samo da nagađam i to bi bila priča rekla-kazala.
NN: Kad ste čuli za ubistva?
PELEMIŠ: U maju 1996. godine, tek kad je Erdemović "pao". Koliko znam, toj šestorici je iz više komande rečeno da idu na ispomoć na Crni Vrh, kako bi pomogli pri transportu ratnih zarobljenika. Tek kad su došli na lice mjesta, onda su bili suočeni s pravom namjerom.
NN:Ko ih je tamo poslao?
PELEMIŠ: To oni znaju.
NN:Ko je Vama direktno bio nadređen?
PELEMIŠ: Pukovnik Petar Salapura, načelnik Obavještajne službe.
NN
a li je on mogao to da naredi?
PELEMIŠ: Po činu bi mogao, ali sigurno znam da nije to uradio.
NN:Ko je onda mogao?
PELEMIŠ: Pa, neko iz više komande.
NN:To su bili Vaši vojnici s kojima ste, vjerovatno, razgovarali kad ste se vratili u jedinicu. Kako Vam niko, kad ste već došli, nije rekao za to?
PELEMIŠ: Oni su bili u jedinici kad sam se vratio, ali nikakve priče o tome nije bilo. Od njih šestorice, trojica-četvorica bili su Hrvati. Erdemović je sada valjda na slobodi, dok je Marko Boškić, koga je spominjao, negdje u zatvoru. Ne znam gdje su ostali.
NN
obro, kad ste čuli za to da je Erdemović otišao u Hag, da li ste osjetili potrebu da reagujete na neki način?
PELEMIŠ: Da. Pokušao sam, ali mi je rečeno da ćutim.
NN:Ko vam je to rekao?
PELEMIŠ: Odozgo.
NN:Ko odozgo?
PELEMIŠ: Samo mi je prenesena poruka da "ne talasam". Reći ću ko je to bio onome kome to bude trebalo.
NN
a li je to bio neko iz vrha Srbije ili RS?
PELEMIŠ: To neka ostane za ozbiljnu priču onome kome to bude trebalo. Čuli ste šta mi je rečeno. Zbog toga sam 1996. godine napustio RS i vojnu službu.
NN
akle, neko iz RS?
PELEMIŠ: To je bio neko ko je, po komandi, bio iznad mene.
NN:U RS?
PELEMIŠ: Da.
NN:Ko?
PELEMIŠ: Ne znam. Ako dođem u kontakt sa istražiocima Haškog tribunala želio bih, najzad, da skinem ljagu sa jedinice.
NN:Njima biste kazali ko Vam je rekao da "ne talasate"?
PELEMIŠ: Pa, otprilike.
NN:Kako to, otprilike? Rekli biste ili ne?
PELEMIŠ: Mislim da oni već znaju cijelu priču. Svjestan sam toga da oni znaju kompletnu istinu i zbog toga mi je mnogo lakše.
NN:Kazali ste da ste nešto pokušavali da učinite po tom pitanju nakon što je Erdemović dao svoje izjave. Šta ste pokušavali?
PELEMIŠ: Pokušao sam da od pripadnika jedinica uzmem izjave kako bismo vidjeli šta se, zaista, desilo. Međutim, vidio sam da ništa ne može da uradi. Jer, ja sam tu, na kraju, bio mali čovjek, samo jedan poručnik.
NN:Ko se od pripadnika jedinice, koje je Erdemović uz sebe imenovao u Hagu, vratio u jedinicu nakon zauzimanja Srebrenice?
PELEMIŠ: Ne bih sad o imenima. To je sve zavedeno u Erdemovićevim svjedočenjima. On, doduše, ima psihičkih problema, pa ne znam da li su ti ljudi, koje je on naveo, zaista učestvovali u tome. Erdemović je, koliko znam, iz čiste obijesti, kako bi im se osvetio, naveo imena par ljudi da su 16. jula bili na farmi.
NN
a li biste danas sjeli negdje s tom šestoricom?
PELEMIŠ: Da. Zašto da ne?
NN
a li biste, da ste bili na njihovom mjestu, radili ono što su oni radili?