O Turcima srdačno i s toplinom, o Slovenima s mržnjom
"Dejli njus" i stari Rasel sa svojom drekom o turskim strahotama učinili su Rusima nenaplativu uslugu i sjajno im pripremili iduću kampanju, koja može otpočeti čim gospoda liberali budu ovde na kormilu. Liberalna provincijska štampa sad takođe udara u trompete i pošto se stari Dizi povukao u Gornji dom, liberalni drekavci će svakako iduće sesije voditi glavnu reč u Donjem domu. O infamijama Crnogoraca i Hercegovaca naravno svi ćute. Srećom, i Srbi će dobiti batina - čak i Forbs, koji je uostalom opet jedini razumni ratni dopisnik, govori s očiglednom toplinom o većoj vojnoj sposobnosti turskih trupa - i "Belomu carju" nije tako lako intervenisati.
Baš lepa marksistička pretnja odmazdom, možda i proročanstvo:
Srećom, i Srbi će dobiti batina! Srećom!
Kada će ih dobiti, nisu rekli. Svakako, želeli su da to bude što pre, ali uzimali su ih u obzir i za kasnije prilike, za evropski rat, svetski rat, za "opšti rusvaj" i konačni obračun Nemaca i Mađara sa Slovenima.Zaista, dobijali su ih više puta, i to takve da su ih jedva preživeli, i u evropskom (Prvom svetskom) ratu, i u svetskom (Drugom svetskom), a dobijaju ih i danas, kada je Nemce i Mađare, i pre svetske revolucije, "oslobodio" baćuška Mi-hail Gorbačov, što je, možda, samo uvod u najavljeni "opšti rusvaj"...
Što se tiče ruske "iduće kampanje", koju su, po Engelsu, tako sjajno pripremile glupe novine, stari Rasel i engleski liberalni drekavci, ona je zaista počela u proleće 1877. godine, da bi joj se ubrzo priklju-čile Srbija i Crna Gora. I Marksovom i Engelsovom jadikovanju i nerviranju više nije bilo kraja. Jedno, što novine "precenjuju" i "preuveličavaju" ruske uspehe u Jermeniji i Maloj Aziji, drugo, zbog trome i "čisto pasivne" turske odbrane ("Turskoj je prosto-naprosto potrebno nekoliko Evropejaca!"), treće zbog "očigledne" izdaje u turskim redovima ("Još nikada se 6 000 Turaka iza šančeva i bedem a nije bez juriša predalo!"), četvrto, što "revolucija softa" u Carigradu nikako da počne i nikako Turci da se "dignu protiv svoga starog režima", peto, što se Rusi, polako ali sigurno, opasno približavaju Carigradu ("Moraćemo se, verovatno do jeseni, priviknuti na prisustvo Rusa između Balkana i Dunava!") i tako dalje, u nedogled.
U kojim naučnim, filosofskim i psihološkim sferama i činjenicama treba tražiti pozadinu i ishodište ovakve neobične "enologije" u delima teoretičara naučnog socijalizma i tvoraca komunističke ideologije? Čime su bila izazvana i na čemu utemeljena njihova ekstremna shvatanja o manjoj vrednosti i retrogradnom karakteru određenih etničkih zajednica i narodnih kultura, uz osporavanje prava tim zajednicama na samostalan politički, kulturni i privredni život i razvoj, shvatanja koja nisu bila primerena evropskom društvu i duhu vremena, koja su premašila nivo uobičajenog, svakodnevnog malograđanskog šovinizma i u znatnoj meri korespondirala sa docnijim nemačkim nacizmom Hitlerovog vremena?Na ta i takva pitanja nije lako odgovoriti. Za to bi bile potrebne specijalne studije, kojima bi bilo obuhvaćeno ne samo celokupno njihovo naučno delo i književno nasleđe, nego i ceo njihov život i rad, porodični odnosi, mentalitet, kao i sve okolnosti njihove borbe koja je bila mnogostruka i strastvena...
Nemačka mržnja - prva revolucionana strast
Naše uzgredne kombinacije tokom jednostavnog čitanja, bez pretenzija, dela Marksa i Engelsa, nisu mogle dati neki pouzdaniji rezultat, jer smo nailazili na mnogobrojne protivrečnosti i na argumente i za i protiv. Ipak, možemo da skrenemo pažnju na neke karakteristične momente.
Pevalo se: "Ne verujem u nebesa no u Marksa i Engelsa", a oni su pisali i pisali protiv nas "divljaka".
NJihova nenaučna podela evropskih naroda na "progresivne" i "reakcionarne", odnosno na "revolucionarne" i "nužno kontrarevolucionarne", nije bila zasnovana na nekom ozbiljnijem istorijsko-etnološkom proučavanju, nego više plod kombinacija, zamisli i želja kojim bi tokovima i pravcima trebalo ubuduće da se kreće istorija čovečanstva.
Tu je teoriju, u najgrubljoj formi, izložio Fridrih Engels u članku "Mađarska borba", 1849. godine, u Marksovom listu "Nojer Rajniše cajtung". U docnijim interpretacijama samo će biti ublažena borbena i revolucionarna retorika, dok će suština ostati ista. Ključno mesto te teorije o narodima koje je "tok istorije nemilo-srdno zgazio" već smo citirali. Ti narodi u delima Marksa i Engelsa odviše liče na ranjene zveri, koje treba dotući, pošto im je već oduzeto pravo da prezdrave, zaleče rane i ponovo stanu na noge.
Tu je zatim Marksova i Engelsova patološka opsednutost panslavizmom i njegovom navodnom opasnošću po čovečanstvo. Oni su razlikovali dve vrste panslavizma, reakcionarni, despotski, oličen u ruskom samodržavlju, caru i ruskoj knuti, i demokratski panslavizam, koji je formulisao ruski socijalist i nihilist Mihail Bakunjin, jedan od učesnika Slovenskog kongresa u Pragu 1848. godine, koji je Evropi ponudio izmirenje naroda i prevazilaženje zavada koje su stvorili reakcionarni apsolutistički režimi, te izgradnju miroljubivog suživota slovenskih, germanskih, romanskih i ostalih naroda, na revolucionarnim principima slobode, jednakosti i bratstva.
Polemišući s Bakunjinom, podužim člankom, pod naslovom "Demokratski panslavizam", iste 1849. godine, u istom Marksovom listu, Fridrih Engels neće ni da čuje za ponudu demokratskih panslavista, odbacujući i samu ideju izmirenja i ravnopravnog suživota sa Slovenima. U nedostatku svakog iole ubedljivog razloga, on to čini u ime revolucije, pošto je, navodno, krivica Slovena za gušenje revolucije u Beču i Budimpešti apsolutna i neoprostiva, preko koje se više ne može preći.
Mi i Mađari treba da austrijskim Slovenima garantujemo njihovu samostalnost - zahteva Bakunjin, a ljudi kalibra jednog Rugea kadri su da mu takva obećanja u četiri oka doista daju - ustaje Engels ne više kao revolucionar nego kao Nemac, i ne samo protiv Bakunjinove ponude nego i protiv onih Nemaca koji su spremni da takvu ponudu i prihvate.
- Od nas i od ostalih revolucionarnih nacija Evrope zahteva se da žarištima kontrarevolucije pred samim našim vratima garantujemo nesmetanu egzistenciju, slobodno pravo na zaveru i pravo na upotrebu oružja protiv revolucije; mi treba da u samom srcu Nemačke konstituišemo kontrarevolucionarnu češku državu, da slomimo snagu nemačke, poljske i mađarske revolucije pomoću ruskih predstraža isturenih među njih na Elbi, Karpatima i Dunavu.
Mi ne mislimo to da učinimo. Na sentimentalne fraze o bratstvu, koje nam se ovde serviraju u ime najkontrarevolucionarlnijih nacija Evrope, odgovaramo da je mržnja prema Rusima bila i još jeste prva revolucionarnarna svest kod Nemaca, da joj je od vremena revolucije pridošla mržnja prema Česima i Hrvatima i da mi, u zajednici s Poljacima i Mađarima, možemo revoluciju učiniti bezbednom samo najodlučnijim terorizmom protiv tih slovenskih naroda. Mi sada znamo gde su koncentrisani neprijatelji revolucije: u Rusiji i austrijskim slovenskim zemljama, i nikakve fraze, nikakvo ukazivanje na neodređenu demokratsku budućnost tih zemalja neće nas zadržati da naše neprijatelje tretiramo kao neprijatelje.
I na kraju, sav obuzet germanskim ratničkim žarom i revolucionarnim zanosom, Fridrih Engels kliče:
Neka tada bude borba, "neumoljiva borba na život i smrt" sa Slovenstvom koje izdaje revoluciju; borba do istrage i bezobzirni terorizam - ne u interesu Nemačke, nego u interesu revolucije!
Bezobrzirni terorizam! Sto za jednog, kako će docnije reći nemački nacionalsocijalista Hitler.