Jacob
Buduća legenda
- Poruka
- 49.567
Ljudi koji prežive kliničku smrt svedoče o odvajanju duše i tela, ali naučnici konačno imaju dokaze da je u pitanju biohemijski proces u mozgu
Blještava svetlost na kraju tunela, osećaj prijatnosti i bestežinskog stanja, lebdenje nad svojim mrtvim telom, blagi zvukovi koji odzvanjaju u ušima... Sve su to opisi ljudi koji su reanimirani posle kliničke smrti, ali sve to ipak nema veze s odvajanjem duše od tela. Tako bar tvrde američki naučnici sa univerziteta „Džordž Vašington", koji su napokon uspeli da utvrde poreklo sećanja sa kojima se klinički umrle osobe vraćaju u život.
U svakom slučaju, iskustva ljudi na granici smrti intrigantna su tema o kojoj su napisane mnoge knjige od kojih je najpoznatija „Život posle života" Rejmonda Mudija. Ali, poput mnogih fenomena koje dosad zbog manjkavog znanja nismo mogli da objasnimo, i iskustvo na ivici smrti ima svoje racionalno tumačenje.
Naučnici smatraju da je ono jednostavno uzrokovano „električnim olujama" u mozgu koji umire. Do tog zaključka su došli proučavajući EEG pacijenata koji su umirali, a rezultati su objavljeni u časopisu „Journal of Palliative Medicine".
- Kada se usporava protok krvi u telu, mozak ostaje bez kiseonika i u jednom trenutku elektroni podivljaju. Mozak zbog nedostatka kiseonika „ispucava" svoje poslednje impulse pre reanimacije, a onda oni pokreću lančanu reakciju i stvaraju slike koje zapravo ne postoje. Sve počinje u jednom delu mozga i širi se kao po kaskadi, što daje mogućnost ljudima da doživljavaju mentalne senzacije - kaže dr Lakhmir Čaula.
Prema sprovedenim eksperimentima, ova reakcija u mozgu traje između 30 sekundi i tri minuta, dožive je skoro svi pacijenti koji padnu u kliničku smrt, ali je samo se tek poneko seća.
Nivoi su slični onima koji se mogu videti kod potpuno svesnih ljudi, iako je krvni pritisak bio tako nizak da je aparat pokazivao da je skala na nuli. Na taj način moždani talasi su generisali živu sliku i osećanja, rekao je istraživač.
Čaula je u istraživanju opisao situacije sedam pacijenata koji su umirali, ali kaže da je slične manifestacije primetio kod još pedesetak pacijenata na ivici smrti. On je najavio nastavak svojih istraživanja koja bi mogla potpuno da objasne takva iskustva ljudi koji su doživeli kliničku smrt.
Neka ranija istraživanja utvrdila su da je jedan od pet pacijenata koji su imali infarkt, a koji su ga preživeli, imao iskustva bliska smrti. Među njima su bili vantelesna iskustva, prijatna osećanja, priviđanje tunela, svetla, umrlih rođaka ili su im slike iz života „treperile pred očima".
U toku je isti eksperiment koji sprovode britanski lekari i naučnici, a koji će trajati još najmanje godinu dana. Skoro dve godine oni sprovode svoja istraživanja na pacijentima sa kliničkom smrću. Kako je objasnio šef istraživačkog projekta dr Sem Parnija, on i njegove kolege proveravaju da li su svi ti ljudi u stanju kliničke smrti „osećali prisustvo bilo čega onostranog". Istraživanje ovog tima će se istovremeno izvoditi u 25 britanskih i američkih klinika i trajaće ukupno tri godine.
- Uspemo li da dokažemo da svest nastavlja da postoji i nakon isključivanja mozga, to će biti dokaz da svest postoji sama po sebi. Imamo četvoro pacijenata koji su opisivali jasne slike onoga što su videli pošto su lekari kod njih konstatovali potpuno odsustvo funkcija mozga. Da bismo u takvim slučajevima proverili o čemu je reč, u sobama za reanimaciju ćemo postavljati određene slike tako da ih pacijenti sa kreveta ne mogu videti. Ali, ako posle kliničke smrti postoji korak ka zagrobnom životu - naši pacijenti biće u stanju da vide te slike. Ako ih niko ipak ne vidi, biće to dokaz da su one „svetlosti na kraju tunela" samo iluzije ili greške pamćenja.
Doktor Parnija se nada da će njegovi eksperimenti pomoći čovečanstvu da sazna šta ljude tačno čeka posle smrti. I objašnjava:
- Smrt je proces koji počinje kad prestane rad srca, pluća i mozga. Čim prestane rad srca, svi kriterijumi smrti već su prisutni. Sa njim počinje period koji može potrajati od nekoliko sekundi do sata, pa i više, kad lekari ponekad uspevaju da pokrenu srce i zaustave umiranje. To što osećaju ljudi nakon zaustavljanja srca daće mogućnost da otkrijemo šta će svako od nas osećati kad bude umirao.
http://www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/120211/Nema+svetla+na+kraju+tunela.html
Blještava svetlost na kraju tunela, osećaj prijatnosti i bestežinskog stanja, lebdenje nad svojim mrtvim telom, blagi zvukovi koji odzvanjaju u ušima... Sve su to opisi ljudi koji su reanimirani posle kliničke smrti, ali sve to ipak nema veze s odvajanjem duše od tela. Tako bar tvrde američki naučnici sa univerziteta „Džordž Vašington", koji su napokon uspeli da utvrde poreklo sećanja sa kojima se klinički umrle osobe vraćaju u život.
U svakom slučaju, iskustva ljudi na granici smrti intrigantna su tema o kojoj su napisane mnoge knjige od kojih je najpoznatija „Život posle života" Rejmonda Mudija. Ali, poput mnogih fenomena koje dosad zbog manjkavog znanja nismo mogli da objasnimo, i iskustvo na ivici smrti ima svoje racionalno tumačenje.
Naučnici smatraju da je ono jednostavno uzrokovano „električnim olujama" u mozgu koji umire. Do tog zaključka su došli proučavajući EEG pacijenata koji su umirali, a rezultati su objavljeni u časopisu „Journal of Palliative Medicine".
- Kada se usporava protok krvi u telu, mozak ostaje bez kiseonika i u jednom trenutku elektroni podivljaju. Mozak zbog nedostatka kiseonika „ispucava" svoje poslednje impulse pre reanimacije, a onda oni pokreću lančanu reakciju i stvaraju slike koje zapravo ne postoje. Sve počinje u jednom delu mozga i širi se kao po kaskadi, što daje mogućnost ljudima da doživljavaju mentalne senzacije - kaže dr Lakhmir Čaula.
Prema sprovedenim eksperimentima, ova reakcija u mozgu traje između 30 sekundi i tri minuta, dožive je skoro svi pacijenti koji padnu u kliničku smrt, ali je samo se tek poneko seća.
Nivoi su slični onima koji se mogu videti kod potpuno svesnih ljudi, iako je krvni pritisak bio tako nizak da je aparat pokazivao da je skala na nuli. Na taj način moždani talasi su generisali živu sliku i osećanja, rekao je istraživač.
Čaula je u istraživanju opisao situacije sedam pacijenata koji su umirali, ali kaže da je slične manifestacije primetio kod još pedesetak pacijenata na ivici smrti. On je najavio nastavak svojih istraživanja koja bi mogla potpuno da objasne takva iskustva ljudi koji su doživeli kliničku smrt.
Neka ranija istraživanja utvrdila su da je jedan od pet pacijenata koji su imali infarkt, a koji su ga preživeli, imao iskustva bliska smrti. Među njima su bili vantelesna iskustva, prijatna osećanja, priviđanje tunela, svetla, umrlih rođaka ili su im slike iz života „treperile pred očima".
U toku je isti eksperiment koji sprovode britanski lekari i naučnici, a koji će trajati još najmanje godinu dana. Skoro dve godine oni sprovode svoja istraživanja na pacijentima sa kliničkom smrću. Kako je objasnio šef istraživačkog projekta dr Sem Parnija, on i njegove kolege proveravaju da li su svi ti ljudi u stanju kliničke smrti „osećali prisustvo bilo čega onostranog". Istraživanje ovog tima će se istovremeno izvoditi u 25 britanskih i američkih klinika i trajaće ukupno tri godine.
- Uspemo li da dokažemo da svest nastavlja da postoji i nakon isključivanja mozga, to će biti dokaz da svest postoji sama po sebi. Imamo četvoro pacijenata koji su opisivali jasne slike onoga što su videli pošto su lekari kod njih konstatovali potpuno odsustvo funkcija mozga. Da bismo u takvim slučajevima proverili o čemu je reč, u sobama za reanimaciju ćemo postavljati određene slike tako da ih pacijenti sa kreveta ne mogu videti. Ali, ako posle kliničke smrti postoji korak ka zagrobnom životu - naši pacijenti biće u stanju da vide te slike. Ako ih niko ipak ne vidi, biće to dokaz da su one „svetlosti na kraju tunela" samo iluzije ili greške pamćenja.
Doktor Parnija se nada da će njegovi eksperimenti pomoći čovečanstvu da sazna šta ljude tačno čeka posle smrti. I objašnjava:
- Smrt je proces koji počinje kad prestane rad srca, pluća i mozga. Čim prestane rad srca, svi kriterijumi smrti već su prisutni. Sa njim počinje period koji može potrajati od nekoliko sekundi do sata, pa i više, kad lekari ponekad uspevaju da pokrenu srce i zaustave umiranje. To što osećaju ljudi nakon zaustavljanja srca daće mogućnost da otkrijemo šta će svako od nas osećati kad bude umirao.
http://www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/120211/Nema+svetla+na+kraju+tunela.html