tgdanijela
Poznat
- Poruka
- 7.092
Prije nego pređemo na poremećaje moralnosti potrebno je reći nešto o moralnosti uopšte.
Možda ću biti malo opširna, ali smatram da tako treba.
Moralnost kao psihička funkcija je sposobnost čovjeka da sam sebi izriče norme kojih se pridržava i da sam sebe kažnjava za nepridržavanje tih normi.Instanca u čovjekovoj ličnosti nadležna za realizaciju moralnosti je Superego (Nad – Ja, savjest).Oružje Superega je griža savjest (osjećanje krivice) kojom jedinka zabranjuje i kažnjava određeno ponašanje (unutrašnji progonitelj i kaznilac, ’’kritički roditelj’’ u nama). Međutim, Superego ima i funkciju da pohvaljuje i nagrađuje pozitivno i prihvatljivo ponašanje (’’negujući roditelj u nama’’).Isto tako, njegova uloga je i formiranje vrlina, jer on daje uputstva ’’kako valja nešto činiti’’.Za realizaciju ovog posljednjeg odgovoran je deo Superega koji se naziva idealno-Ja i koje predstavlja skup pozitivnih osobina kojima ličnost teži (ono što se naziva sadržaj moralnosti).
Moralnost se sastoji iz moralnog rasuđivanja (mišljenja) i moralnog ponašanja (delanja).Moralno rasuđivanje se dalje može podjeliti na formu i sadržaj moralnog rasuđivanja.
A) MORALNO RASUĐIVANJE(sinonimi moralno mišljenje,moralno suđenje)
Osnova moralnog rasuđivanja je odnos sa drugom osobom, odnosno društvom kao cjelinom, što dalje znači da stepen podruštvenosti jedinke (socijalizovanost, integracija u društvo) postaje jedan od kriterijuma za moralnost.To takođe podrazumjeva da u moralnom mišljenju važnu ulogu igraju moralni principi kao što su: poštovanje potreba drugog (’’Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe’’),pravda, jednakost i jednakopravnost, uzvratnost, čovjekoljublje itd.)
Rečeno je već da se moralno rasuđivanje može da podjeli na formu i sadržaj: međutim u realizaciji, u praksi, oni se pojavljuju gotovo uvijek istovremeno.
1. FORMA moralnog rasuđivanja (mišljenja) podrazumjeva način na koji se donosi neki moralni sud, motive koje jedinka uključuje prilikom analize određene moralne situacije i pomoću kojih se opredjeljuje za određeni moralni sud (stav).
Forma moralnog rasuđivanja, tj. putevi u razmišljanju koji usmjeravaju jedinku u određenom pravcu moralnog suda su univerzalni, jer su funkcija(proizvod) čovjekovog mozga i tipični su za ljudsku vrstu (homo sapiens).Oni su dati svakom čovjeku u vidu dispozicije za moralnost, a da li će se razviti do zrele moralnosti zavisi od mnogo činilaca, baš kao što i razvoj urođene dispozicije za inteligenciju do prosječne inteligencije zavisi od mnogih faktora.
Može se smatrati da uglavnom postoje dva oblika zrelog(razvijenog) moralnog rasuđivanja, tj. dve zrele orjentacije u procesu moralnog rasuđivanja koje usmjeravaju jedinku u pravcu donošenja neke moralne odluke.To su: rasuđivanje vođeno emocijama i kognitivna orjentacija vođena internalizovanim principima.
a) Rasuđivanje vođeno emocijama.Ovaj model rasuđivanja podrazumjeva da jedinka ima:
1. Razvijenu skalu emocija koje su od značaja za moralnost:saosećanje, praštanje, empatski potencijal, altruistički potencijal, solidarnost.Pokazuje da se osoba opredjeljuje više ’’srcem’’, a naročito ukazuje na:2. posjedovanje sposobnosti za unutrašnju sankciju u vidu grižnje savjesti, odnosno osjećanja krivice (bez koje nema zrele moralnosti).
b Kognitivna orjentacija vođena internalizovanim principima.Ovo je procjenjivanje vođeno pre svega uvažavanjem i prihvatanjem opštih moralnih principa.Vrednosti, principi (načela) i ideje imaju direktniji uticaj nego emocije ili socijalne sile; oni su postali deo ličnosti (djeluju iznutra, internalizovani su). Ovaj tip rasuđivanja je određen prema ličnom osjećaju dužnosti i dostojanstva i pokazuje nezavisnost od psihosocijalnih sila i uticaja (autonomija).On ukazuje i na razvijene i zrele kognitivne modele i racionalizacije (intelektualno sazrjevanje, sintetičko rasuđivanje, uvažavanje potreba drugih, jednakopravnost, tolerancija)
2. Sadržaj moralnog rasuđivanja (vrednosni sistem) označava da se jedinka opredjeljuje za jednu ili drugu moralnu vrijednost u određenoj moralnoj situaciji. To je zapravo ocena da je nešto ispravno sa aspekta moralnosti za dotičnu osobu, tj. u skladu je sa njenim moralnim shvatanjima i njenim vrednosnim sistemom, odnosno ocena da je nešto neispravno za određeni moralni subjekt (tzv. subjektivni sud vrijednosti). Samim tim jasno je da je sadržinski deo moralnog mišljenja tzv. Vrednosni sistem – relativan, jer je određen kulturom, društvenim uređenjem, vrednosnim sistemom sredine, uticajem religije, diferencijalnim individualnim razvojem (svaka jedinka formira sopstveni vrednosni sistem)itd.
2. SADRŽAJ moralnog suda je uvek neka vrednost ili vrednost kojima čovjek teži, a u konačnom izvođenju to je ’’vrhovno dobro’’ kojem čovjek teži i zbog kojega i postavlja pravila kojih se tako čvrsto drži (tzv. cilj življenja). Moralne vrijednosti kao što su ljudska pravda, zajednička dobrobit, sloboda, jednakost, dobročinstvo, tolerancija – najčešće se pominju u filozofskim sistemima tzv. Normativne etike (nauka o moralnim vrednostima).
Forma i sadržaj moralnog rasuđivanja se stalno prepliću u svakodnevnom životu i u konkretnim situacijama, jer sadržaj određuje da li je jedna situacija uopšte moralna ili nije, da li dilema u kojoj se subjekt nalazi predstavlja zaista moralnu dilemu ili neku drugu dilemu, npr. tehničku (da li kupti ovaj ili onaj automobil).
Moralnost situacije se, dakle, određuje prema moralnim vrednostima, a ove se uvijek tiču međuljudskih odnosa i odnosa jedinke prema društvu (moral, odnosno moralni fenomen se i definiše kao sistem normi, pravila ponašanja koji regulišu međuljudske odnose, kao i odnose jedinke prema društvu , a bliže je određen pojmovima moralno dobro, vrlina, cilj življenja).
B) MORALNO PONAŠANJE (sinonimi:moralna radnja, moralni akt, moralno delanje) je svaka akcija jedinke koja je regulisana moralnim normama.Pritom je značajno da je to ’’slobodna ’’ samostalna, samobitna, samoprocjenjivana i samoupravljana aktivnost volje koja moralnu procjenu (dobra ili zla) realizuje u spoljašnjim radnjama’’. Ima životnih situacija u kojima se od jedinke zahtjeva da trenutno donosi odluke i da kreće u akciju, pa otuda i mišljenje da je jedna od imanentnih karakteristika moralnosti – trenutnost.
Moralno rasuđivanje i moralno ponašanje su u pozitivnoj korelaciji.Na podlozi određenih moralnih ubjeđenja realizuje se moralno delanje jedne osobe.
Moralnost je jedna od najintrojektovanijih (najpounutrašnjenijih) psihičkih funkcija.Retko se dešavaju unutrašnje moralne revolucije, što znači da se sadržaj razvijene i zrele moralnosti, jednom formiran i usvojen, sporo (i retko!) menja.Kod većine ljudi postoji jaka inercija moralnih ubjeđenja, koja su obično postojana i koja se lako ne mjenjaju.
Svaki čovjek se rađa sa odgovarajućom dispozicijom za moralnost koja tek treba da se razvije do zrele moralnosti (slično kao i neke druge psihičke funkcije).Mozak sam po sebi, bez interakcija sa spoljnom sredinom, nije dovoljan da razvije moralnost.Savjest ne može da se formira bez interakcije sa društvom, a društvo u ovom formativnom smislu su porodica, pre svega (naročito u djetinjstvu), zatim vršnjaci (u mladosti), a kasnije šira društvena zajednica.Društvo već ima jedan razuđen sistem vrednosti koji djeluje na mladu jedinku u smislu prihvatanja (introjekcije) ili odbacivanja moralnih principa.(’’Superego je ambasador društva u Egu’’).
Razvoj (sazrevanje) moralnog jezgra ličnosti zavisi od razvoja drugih psihičkih funkcija – emocija i kognitivnih faktora (razuma), pre svega, ali i od volje, svesti.Pomenute psihičke funkcije su preduslovi za razvoj moralnosti, one se ugrađuju u moralnost, iz njih izvire moralnost i bez njihovog skladnog razvoja nema ni razvoja zrele moralnosti.
Ovo je bio malo opširniji uvod, a sad šta vi smatrate poremećajem moralnosti, na socijalnom planu svakako, jer je moralnost kao što smo vidjeli neizostavno vezana za socijalne, društvene odnose?
Možda ću biti malo opširna, ali smatram da tako treba.
Moralnost kao psihička funkcija je sposobnost čovjeka da sam sebi izriče norme kojih se pridržava i da sam sebe kažnjava za nepridržavanje tih normi.Instanca u čovjekovoj ličnosti nadležna za realizaciju moralnosti je Superego (Nad – Ja, savjest).Oružje Superega je griža savjest (osjećanje krivice) kojom jedinka zabranjuje i kažnjava određeno ponašanje (unutrašnji progonitelj i kaznilac, ’’kritički roditelj’’ u nama). Međutim, Superego ima i funkciju da pohvaljuje i nagrađuje pozitivno i prihvatljivo ponašanje (’’negujući roditelj u nama’’).Isto tako, njegova uloga je i formiranje vrlina, jer on daje uputstva ’’kako valja nešto činiti’’.Za realizaciju ovog posljednjeg odgovoran je deo Superega koji se naziva idealno-Ja i koje predstavlja skup pozitivnih osobina kojima ličnost teži (ono što se naziva sadržaj moralnosti).
Moralnost se sastoji iz moralnog rasuđivanja (mišljenja) i moralnog ponašanja (delanja).Moralno rasuđivanje se dalje može podjeliti na formu i sadržaj moralnog rasuđivanja.
A) MORALNO RASUĐIVANJE(sinonimi moralno mišljenje,moralno suđenje)
Osnova moralnog rasuđivanja je odnos sa drugom osobom, odnosno društvom kao cjelinom, što dalje znači da stepen podruštvenosti jedinke (socijalizovanost, integracija u društvo) postaje jedan od kriterijuma za moralnost.To takođe podrazumjeva da u moralnom mišljenju važnu ulogu igraju moralni principi kao što su: poštovanje potreba drugog (’’Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe’’),pravda, jednakost i jednakopravnost, uzvratnost, čovjekoljublje itd.)
Rečeno je već da se moralno rasuđivanje može da podjeli na formu i sadržaj: međutim u realizaciji, u praksi, oni se pojavljuju gotovo uvijek istovremeno.
1. FORMA moralnog rasuđivanja (mišljenja) podrazumjeva način na koji se donosi neki moralni sud, motive koje jedinka uključuje prilikom analize određene moralne situacije i pomoću kojih se opredjeljuje za određeni moralni sud (stav).
Forma moralnog rasuđivanja, tj. putevi u razmišljanju koji usmjeravaju jedinku u određenom pravcu moralnog suda su univerzalni, jer su funkcija(proizvod) čovjekovog mozga i tipični su za ljudsku vrstu (homo sapiens).Oni su dati svakom čovjeku u vidu dispozicije za moralnost, a da li će se razviti do zrele moralnosti zavisi od mnogo činilaca, baš kao što i razvoj urođene dispozicije za inteligenciju do prosječne inteligencije zavisi od mnogih faktora.
Može se smatrati da uglavnom postoje dva oblika zrelog(razvijenog) moralnog rasuđivanja, tj. dve zrele orjentacije u procesu moralnog rasuđivanja koje usmjeravaju jedinku u pravcu donošenja neke moralne odluke.To su: rasuđivanje vođeno emocijama i kognitivna orjentacija vođena internalizovanim principima.
a) Rasuđivanje vođeno emocijama.Ovaj model rasuđivanja podrazumjeva da jedinka ima:
1. Razvijenu skalu emocija koje su od značaja za moralnost:saosećanje, praštanje, empatski potencijal, altruistički potencijal, solidarnost.Pokazuje da se osoba opredjeljuje više ’’srcem’’, a naročito ukazuje na:2. posjedovanje sposobnosti za unutrašnju sankciju u vidu grižnje savjesti, odnosno osjećanja krivice (bez koje nema zrele moralnosti).
b Kognitivna orjentacija vođena internalizovanim principima.Ovo je procjenjivanje vođeno pre svega uvažavanjem i prihvatanjem opštih moralnih principa.Vrednosti, principi (načela) i ideje imaju direktniji uticaj nego emocije ili socijalne sile; oni su postali deo ličnosti (djeluju iznutra, internalizovani su). Ovaj tip rasuđivanja je određen prema ličnom osjećaju dužnosti i dostojanstva i pokazuje nezavisnost od psihosocijalnih sila i uticaja (autonomija).On ukazuje i na razvijene i zrele kognitivne modele i racionalizacije (intelektualno sazrjevanje, sintetičko rasuđivanje, uvažavanje potreba drugih, jednakopravnost, tolerancija)
2. Sadržaj moralnog rasuđivanja (vrednosni sistem) označava da se jedinka opredjeljuje za jednu ili drugu moralnu vrijednost u određenoj moralnoj situaciji. To je zapravo ocena da je nešto ispravno sa aspekta moralnosti za dotičnu osobu, tj. u skladu je sa njenim moralnim shvatanjima i njenim vrednosnim sistemom, odnosno ocena da je nešto neispravno za određeni moralni subjekt (tzv. subjektivni sud vrijednosti). Samim tim jasno je da je sadržinski deo moralnog mišljenja tzv. Vrednosni sistem – relativan, jer je određen kulturom, društvenim uređenjem, vrednosnim sistemom sredine, uticajem religije, diferencijalnim individualnim razvojem (svaka jedinka formira sopstveni vrednosni sistem)itd.
2. SADRŽAJ moralnog suda je uvek neka vrednost ili vrednost kojima čovjek teži, a u konačnom izvođenju to je ’’vrhovno dobro’’ kojem čovjek teži i zbog kojega i postavlja pravila kojih se tako čvrsto drži (tzv. cilj življenja). Moralne vrijednosti kao što su ljudska pravda, zajednička dobrobit, sloboda, jednakost, dobročinstvo, tolerancija – najčešće se pominju u filozofskim sistemima tzv. Normativne etike (nauka o moralnim vrednostima).
Forma i sadržaj moralnog rasuđivanja se stalno prepliću u svakodnevnom životu i u konkretnim situacijama, jer sadržaj određuje da li je jedna situacija uopšte moralna ili nije, da li dilema u kojoj se subjekt nalazi predstavlja zaista moralnu dilemu ili neku drugu dilemu, npr. tehničku (da li kupti ovaj ili onaj automobil).
Moralnost situacije se, dakle, određuje prema moralnim vrednostima, a ove se uvijek tiču međuljudskih odnosa i odnosa jedinke prema društvu (moral, odnosno moralni fenomen se i definiše kao sistem normi, pravila ponašanja koji regulišu međuljudske odnose, kao i odnose jedinke prema društvu , a bliže je određen pojmovima moralno dobro, vrlina, cilj življenja).
B) MORALNO PONAŠANJE (sinonimi:moralna radnja, moralni akt, moralno delanje) je svaka akcija jedinke koja je regulisana moralnim normama.Pritom je značajno da je to ’’slobodna ’’ samostalna, samobitna, samoprocjenjivana i samoupravljana aktivnost volje koja moralnu procjenu (dobra ili zla) realizuje u spoljašnjim radnjama’’. Ima životnih situacija u kojima se od jedinke zahtjeva da trenutno donosi odluke i da kreće u akciju, pa otuda i mišljenje da je jedna od imanentnih karakteristika moralnosti – trenutnost.
Moralno rasuđivanje i moralno ponašanje su u pozitivnoj korelaciji.Na podlozi određenih moralnih ubjeđenja realizuje se moralno delanje jedne osobe.
Moralnost je jedna od najintrojektovanijih (najpounutrašnjenijih) psihičkih funkcija.Retko se dešavaju unutrašnje moralne revolucije, što znači da se sadržaj razvijene i zrele moralnosti, jednom formiran i usvojen, sporo (i retko!) menja.Kod većine ljudi postoji jaka inercija moralnih ubjeđenja, koja su obično postojana i koja se lako ne mjenjaju.
Svaki čovjek se rađa sa odgovarajućom dispozicijom za moralnost koja tek treba da se razvije do zrele moralnosti (slično kao i neke druge psihičke funkcije).Mozak sam po sebi, bez interakcija sa spoljnom sredinom, nije dovoljan da razvije moralnost.Savjest ne može da se formira bez interakcije sa društvom, a društvo u ovom formativnom smislu su porodica, pre svega (naročito u djetinjstvu), zatim vršnjaci (u mladosti), a kasnije šira društvena zajednica.Društvo već ima jedan razuđen sistem vrednosti koji djeluje na mladu jedinku u smislu prihvatanja (introjekcije) ili odbacivanja moralnih principa.(’’Superego je ambasador društva u Egu’’).
Razvoj (sazrevanje) moralnog jezgra ličnosti zavisi od razvoja drugih psihičkih funkcija – emocija i kognitivnih faktora (razuma), pre svega, ali i od volje, svesti.Pomenute psihičke funkcije su preduslovi za razvoj moralnosti, one se ugrađuju u moralnost, iz njih izvire moralnost i bez njihovog skladnog razvoja nema ni razvoja zrele moralnosti.
Ovo je bio malo opširniji uvod, a sad šta vi smatrate poremećajem moralnosti, na socijalnom planu svakako, jer je moralnost kao što smo vidjeli neizostavno vezana za socijalne, društvene odnose?