Odlikovanje za klanje srba

gost 224104

Elita
Poruka
20.630
Srbi u BiH, a posebno u banjolučkom regionu, po treći put su se u jednom vijeku našli pred fizičkim uništenjem. U dva svjetska rata platili su visoku cijenu svojoj naivnosti, a to isto im se pripremalo i 1991. godine kada su se politički lideri muslimanskog i hrvatskog naroda udružili protiv Srba, kao trećeg konstitutivnog naroda u BiH.

I pored grubih istorijskih falsifikata i velike propagande, kojoj su bili izloženi skoro pola vijeka, genocid i tragični događaji iz Drugog svjetskog rata ostali su duboku u svijesti i kolektivnom pamćenju srpskog naroda. Kako zaboraviti progone, pokrštavanja i masovne pokolje na stotine hiljada Srba u Jasenovcu, Donjoj Gradini, Kozari, Garavicama, kod Bihaća, Drakuliću, kod Banje Luke i brojna stratišta u tadašnjoj Bosanskoj krajini. Poslije navedenih masovnih pokolja srpskog stanovništva ustaški namještenik u Banjoj Luci Viktor Gutić je, kako je prenio list "Hrvatska krajina" od 12. juna 1941. godine, izjavio:

- Za sve to moramo zahvaliti bogu i poglavniku, koji je molio vođu Rajha da samo nagovijesti rat, a ostalo ćemo mi završiti.

Kao predratni advokat Gutić je ušao u Banju Luku 15. aprila s njemačkim trupama, a četiri dana kasnije izdao je naredbu kojom se Srbi i Jevreji stavljaju van zakona. To je znači da ih svako može ubiti bez ikakve odgovornosti. Porod toga, kako je u svojoj knjizi naveo Blagoje V. Preradović "Jugoslavija 1918-1991. do Republike Srpske", Banja Luka, 1996. godine, Gutić je u novoj naredbi od 23. aprila dao rok od pet dana da Srbi napuste teritoriju NDH ili će u suprotnom biti silom izbačeni.

Gutić je 28. maja održao govor u Sanskom Mostu pred četiri hiljade prisutnih i poručio da će uskoro "drumovi poželjet Srbalja, ali Srbalja više neće biti".

Istoga dana Gutić je dao nagradu od 2.000 dinara Hasanu Sabiću, ustaškom koljaču, za izvršeni pokolj Srba u Kotor Varošu i Maslovarama.

Od 1. do 3. avgusta u Bosanskoj krajini izvršeno je masovno klanje i ubijanje srpskog stanovništva, od djeteta u kolijevci do najstarijeg bolesnika u postelji. Pored gradova Banje Luke, Prijedora, Ključa, Sanskog Mosta, Gradiške, Dubice i Kotor Varoša, bestijalno ustaško orgijanje nastavljeno je u svim selima gdje su bili Srbi. Sva srpska sela su spaljena, ljudi su ubijani ili živi bacani u jame, djeca nabadana na nož, a još nerođena sječena u majčinoj utrobi. Tako je samo u Prijedoru po ulicama ubijeno 700 ljudi. Ustaški zapovjednik Dizdar je blokirao sve ulice, niko nije mogao pobjeći. Srbi su ubijani na ulici, u kući, na mostu preko Sane, u parku, u Gimnaziji, na pijaci, na polju Urije, u mjestu Tukovi. U Prijedor su pristizali kamioni puni naroda iz sela koji su potom odvedeni na strijeljanje. Ulice pune leševa i teku potoci krvi. Tako je tokom samo jednog dana u Prijedoru ubijeno oko četiri hiljade stanovnika.

U Sanskom Mostu pokolj je vršen 2. avgusta. Toga dana ubijeno je tri hiljade ljudi, a u polju Šušnjari ubijeno je četiri hiljade lica, mahom žena i djece. U selu Poglugu ubijeno je 100 duša, a u Starom Majdanu 400. Trećeg dana avgusta dobošar je prošao kroz Sanski Most i objavio da se svi preživjeli dječaci do 12 godina privedu do šest naveče. I oni su potom sa ostalima odvedeni na Šušnjar i strijeljani. Žrtve su bacane u jame pošto su prethodno strijeljane iz puškomitraljeza. Prije toga žene i djevojke su silovane. Ustaše su tako silovale kćerke Dušana Dobrijevića i Mile Štrpca, a zatim im odsjekli glavu, navodi u knjizi Blagoje V. Preradović.

U Ključu je za jedan dan ubijeno 1.700 Srba, jedni umoreni u Osnovnoj školi, a drugi na obali Sane. Koliko je stanovništva preživjelo te pokolje vidi se iz primjera Starog Majdana, gdje su slučajno preživjela samo dva čovjeka, koja su pobjegla ispred ustaškog noža.

Kotor Varoš je tokom rata bio jako neprijateljsko uporište. U stvari, bio je predstraža Banje Luke. U toku Drugog svjetskog rata zauziman je više puta. Prvi napad izveli su pripadnici Četvrtog krajiškog odreda, 19. i 20. februara 1942. godine. Nažalost, napad je bio neuspješan, a glavni uzrok porazu bila je loša procjena ustanika i izdaja. Poginulo je 126 ustanika, a Kotor Varoš je ostala jedan od tri grada u srednjoj BiH u kojem su dugo divljali ustaški zločinci. Ko se tog tragičnog drugog dana, preko Uzlomca ili Skatavice, spuštao u Jošavačko-šnjegotinsku dolinu, čuo je eho jauka i ridanja. Preostalih 35 boraca Jošavačke čete, od blizu 200 ustanika, bacilo je oružje na armanu u Tešićima. Milan Popović iz Jelovače, junačina iz ustanka, veoma grubo je odbrusio komandantu Danku Mitrovu, a on izda naredbu da ga razoružaju. Svi iz jedinice baciše oružje i uputiše se pješke prema svojim kućama u Jošavku. Uz velika stradanja srpskog naroda i žrtve ustanika Kotor Varoš je tek kasnije definitivno oslobođena od ustaša, među kojima su glavni koljači bili muslimani, ili kako su ih u NDH zvali, "hrvatsko cvijeće".

Kao što je poznato, Sabor NDH u Zagrebu imenovao je Ademagu Mešića za Pavelićevog poglavnika, a Viktoru Gutiću iz Banje Luke uspjelo je da progurao svog poznanika Hilmiju Bešlagića za ministra u Vladi NDH.

Obećao je Ademaga Mešić poglavniku da će formirati odrede muslimanske vojske protiv srpskih ustanika u BiH. Prvi odred je formiran 1. avgusta 1941. godine u Banjoj Luci. Potom je Ademaga išao od mjesta do mjesta i formirao jedinice koje su sačinjavali zeleni kadrovi i legije pod komandom NDH. Polovinom decembra 1942. godine firer je udovoljio zahtjevu Ademage Mešića i Ante Pavelića da muslimani formiraju Handžar diviziju. Na formiranju te divizije u Banjoj Luci se okupilo 10.000 muslimanskih doborovoljaca, a drugu polovinu od 10.000 regrutovano je iz istočne BiH, odnosno Semberije. U toj zloglasnoj fašističkoj diviziji bio je i Alija Izetbegović. Pola vijeka kasnije na istim osnovama i sa istim saveznicima, odnosno u martu 1992. godine, Izetbegović je otpočeo rat za unitarnu BiH.
 
Na osnovu konačnih rezultata prvih višestranačkih izbora u BiH, koji su održani u novembru 1990. godine, kandidati tri nacionalne stranke (SDS, HDZ i SDA) osvojili su apsolutnu većinu glasova birača, tako da je i nova lokalna vlast u Kotor Varošu u skoro potpunosti odgovarala nacionalnoj strukturi stanovništva u ovoj opštini.

Srpska demokratska stranka osvojila je 13 odborničkih mjesta, Hrvatska demokratska zajednica BiH devet, Stranka demokratske akcije osam, Savez komunista SDP i Demokratski socijalistički savez tri, Liberalna stranka jedan i Savez reformskih snaga Jugoslavije za BiH jedan odbornički mandat. Prema stranačkom dogovoru, za predsjednika Skupštine opštine izabran je Anto Mandić (HDZ), potpredsjednika Nedjeljko Đekanović (SDS), a za sekretara Andrija Kovač (HDZ). Dužnost predsjednika Izvršnog odbora Opštine povjerena je Momčilu Komljenoviću (SDS), a sekretara Čedi Đukiću (SDS). Kandidatima SDA pripalo je mjesto sekretara za finansije, dok je Muhemed Sadiković postavljen za zamjenika komandira policije u Stanici javne bezbjednosti. Ovakvom podjelom predstavnici SDA nisu bili zadovoljni, o čemu svjedoči i podatak da su se često žalili centrali stranke u Sarajevu i javno demonstrirali svoje političko nezadovoljstvo.

Istovremeno na nivou BiH postojala je veoma dobra saradnja između predstavnika SDA i HDZ BiH, što se prenosilo i na lokalni nivo. Međutim, još od početka 1991. godine, kada je uspostavljena vlast shodno izborima na demokratskim principima, SDA i HDZ su tajno, bez znanja srpskih predstavnika, regrutovali na hiljade mladića iz BiH i slali ih navodno na kurs za policajce specijalce, a u stvari obučavali su ih po uzoru na pretorijence u starom Rimu za predstojeći rat i diverzantske akcije protiv Srba. Postoji na hiljade pisanih dokumenata s imenima i ličnim podacima svih polaznika ove pretorijanske garde iz BiH i njihovih instruktora iz MUP Hrvatske. Nažalost, ovdašnja javnost o tome još nije upoznata, a treba pomenuti da je u Sisku postojao kamp za obuku muslimanske jedinice koja se zvala "Handžar divizija", čiji su pripadnici zajedno s Hrvatima 26. marta 1992. izveli prvi zločinački napad na selo Sijekovac, kod Broda.

U tajnim kampovima za obuku navodnih spacijalaca između ostalih našli su se i mnogi mladići hrvatske i muslimanske nacionalnosti iz Kotor Varoša. Evo nekoliko imena polaznika kursa koji su iz Kotor Varoša stigli u junu 1991. u kamp u Zagreb, Izet Planinčić (1970), Jasmin Jusić (1963), Medin Planinčić (1970), svi iz Vrbanjaca, Vinko Kovedžija (1961) iz Zabrđa, Marko Julardžija (1969) iz Pobrđa, te Goran Zeba i Stipo Miškić iz Zabrđa, kod Kotor Varoša. Jusić je, inače, slovio kao vrhunski miner za diverzantske akcije.

Po završetku kursa, u junu 1991. godine u Velikoj Gorici, kod Zagreba, formirana je Prva kotorvaroška jedinica, a njen komandant je bio Jozo Pokrajčić, bivši oficir JNA. Poslije obustave dejstava i uspostavljanja takozvanih UNPA zona u Hrvatskoj, ova jedinica je u proljeće 1992. stigla u Jajce, odnosno u rejon poljana na planini Ranča. Međutim, ubrzo je prebačena na područje Kotor Varoša. Već 5. maja u mjestu Dobratići, kod katoličke crkve, izvršeno je postrojavanje i smotra ove paravojne formacije. Komandant je bio Zoran Piličić, a jedinica je djelovala na područje Kotor Varoša po naredbi izvjesnog Karajice, koji je preuzeo komandu nad HVO Kotor Varoš od Drage Bandala.

Takođe u maju 1992. godine pripadnici "Zelenih beretki" iz Večića pucaju čim primijete nekog mještanina iz srpskih sela Vasiljevići i Raslik. Pripadnici HVO iz Viševice i Sokoline zabranili su Srbima prolazak i korištenje regionalnog puta Kneževo - Kotor Varoš, koji vodi kroz ovo selo. Uz to, pripadnici HVO pucaju i prema srpskim selima Ravni Sto, Stokanići, Zubovići, Vagani, ometajući stanovnike ovih srpskih sela pri obavljanju poljoprivrednih radova u polju i napasanju stoke.

Da bi se smanjile tenzije i vratilo povjerenje, predstavnici Zubovića i mjesne zajednice Palež s područja opštine Kneževo održali su 18. maja 1992. godine sastanak s predstavnicima hrvatskih sela Viševice, Sokoline, Jokotina. Na sastanku je dogovoreno da se strane uzdrže od bilo kakvih incidenata, a posebno oružanih provokacija, bez obzira kako će se ubuduće odvijati događaji na terenu.

Međutim, ovaj dogovor je kratko trajao pošto je hrvatska strana, odnosno pripadnici HVO, 12. juna mučki napala selo Zuboviće i ubila Boru (Slavka) Popovića (1955). Poslije napada i gnusnog zločina kompletno srpsko stanovništvo iz Zubovića, Vagana i Previle izbjeglo je na bezbjedniji dio teritorije opštine Kneževo. Hitno je reagovala Civilna zaštita u Kneževu tako što je organizovala prihvatne centre za izbjeglice na Vidovom Vrelu u zgradi Šumarije i Osnovne škole Živinice. Inače, tokom marta i aprila 1992. na području Kneževo izbjegao je veliki broj srpskih civila s područja Travnika, Novog Travnika, Viteza i Donjeg Vakufa. Već u maju 1992. zajedno s izbjeglicama iz Hrvatske i pograničnog dijela s opštinom Kotor Varoš u Kneževu je prihvaćeno oko dvije i po hiljade izbjeglica.

Početkom juna pripadnici HVO Plitska Bilice u srpskom zaseoku Tešići, u Bilicama, zapalili su kuće i opljačkali imovinu i stoku vlasništvo Milana (Petar) Tešića, Miladina (Petar) Tešića, Miće (Petar) Tešića i Radmile Tešić (1925), udove Petra. Staricu su zatvorili u zatvor kod Ive (Stipe) Marčinkovića, gdje su je držali puna tri mjeseca, od juna do septembra 1992. godine.

Za ovaj zločin i nečovječno postupanje odgovorni su, Ivo (Stipe) Marčinković, Ilija (Marka) Marčinković, Pero (Marka) Marčinković, Stipo (Ante) Marčinković i Pero (Marka i Kaje) Vidović, svi iz Bilica.
 
19budakdogl15uu.gif


Ministar dr Mile Budak je u Gospiću službeno izjavio:

"Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate".

169hraa.jpg


Banjalučki stožernik dr Viktor Gutić maja meseca 1941. je u Sanskom Mostu održao govor, u kome je, između, ostalog, rekao:

“Ili ćemo mi pobijediti i ovi prokleti Srbi za vazda biti iskorijenjeni ili ako se za nesreću opet obrazuje Jugoslavija, mi smo bar statistiku ispravili u korist Hrvata.”
"Nema više srpske vojske! Nema više Srbije! Nema gedža, naših krvopija, nestalo je ciganske dinastije Karađorđevića pa i kod nas - uskoro - drumovi će poželjeti Srbalja, al Srbalja više biti neće". Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede nove za potpuno istrebljenje. Ne budite slabi ni spram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gde stignete a blagoslov našeg poglavnika i moj neće vam uzmanjkati. Svaki, koji se za njih bude zauzimao, postaje samim tim neprijatelj hrvatske slobode... Srbi neka se ne nadaju ničemu i za njih je najbolje neka se isele, neka ih nestane iz naših krajeva".


Dr Viktor Gutić je 28. maja 1941. izjavio:

"Oni nepoželjni elementi biće u najkraćem roku u našoj Krajini iskorenjeni, tako da će im se zatrti svaki trag"

U Prnjavoru je dr V. Gutić 9. jula 1941. na zboru izjavio:

"Ovome srpskom gnijezdu Prnjavoru poručujem: da ću ja doći i uzeću sebi 24 sata da to srpsko gnijezdo uništim. Ja ću ubijati, a vi za mnom".
Na ustaškoj skupštini Gutić je bio još veći Hrvat. Rekao je: "Ali sada ću pritegnuti. Pucat će kičma. Poručite to našim neprijateljima. Poručite im, pucat će kičma... Nastat će čišćenje... Nema milosti... Poglavnik i hrvatski ministri jedva čekaju da dođu u očićenu Banja Luku, a to će biti brzo, brzo ćemo i mi raditi. Ja ću biti ovde gvozdena metla... i ja kažem neka mi nijedan ne dolazi moliti za naše dušmane".


http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2004/02/21/srpski/F04022001.shtml
 

Back
Top