gost 224104
Elita
- Poruka
- 20.630
Srbi u BiH, a posebno u banjolučkom regionu, po treći put su se u jednom vijeku našli pred fizičkim uništenjem. U dva svjetska rata platili su visoku cijenu svojoj naivnosti, a to isto im se pripremalo i 1991. godine kada su se politički lideri muslimanskog i hrvatskog naroda udružili protiv Srba, kao trećeg konstitutivnog naroda u BiH.
I pored grubih istorijskih falsifikata i velike propagande, kojoj su bili izloženi skoro pola vijeka, genocid i tragični događaji iz Drugog svjetskog rata ostali su duboku u svijesti i kolektivnom pamćenju srpskog naroda. Kako zaboraviti progone, pokrštavanja i masovne pokolje na stotine hiljada Srba u Jasenovcu, Donjoj Gradini, Kozari, Garavicama, kod Bihaća, Drakuliću, kod Banje Luke i brojna stratišta u tadašnjoj Bosanskoj krajini. Poslije navedenih masovnih pokolja srpskog stanovništva ustaški namještenik u Banjoj Luci Viktor Gutić je, kako je prenio list "Hrvatska krajina" od 12. juna 1941. godine, izjavio:
- Za sve to moramo zahvaliti bogu i poglavniku, koji je molio vođu Rajha da samo nagovijesti rat, a ostalo ćemo mi završiti.
Kao predratni advokat Gutić je ušao u Banju Luku 15. aprila s njemačkim trupama, a četiri dana kasnije izdao je naredbu kojom se Srbi i Jevreji stavljaju van zakona. To je znači da ih svako može ubiti bez ikakve odgovornosti. Porod toga, kako je u svojoj knjizi naveo Blagoje V. Preradović "Jugoslavija 1918-1991. do Republike Srpske", Banja Luka, 1996. godine, Gutić je u novoj naredbi od 23. aprila dao rok od pet dana da Srbi napuste teritoriju NDH ili će u suprotnom biti silom izbačeni.
Gutić je 28. maja održao govor u Sanskom Mostu pred četiri hiljade prisutnih i poručio da će uskoro "drumovi poželjet Srbalja, ali Srbalja više neće biti".
Istoga dana Gutić je dao nagradu od 2.000 dinara Hasanu Sabiću, ustaškom koljaču, za izvršeni pokolj Srba u Kotor Varošu i Maslovarama.
Od 1. do 3. avgusta u Bosanskoj krajini izvršeno je masovno klanje i ubijanje srpskog stanovništva, od djeteta u kolijevci do najstarijeg bolesnika u postelji. Pored gradova Banje Luke, Prijedora, Ključa, Sanskog Mosta, Gradiške, Dubice i Kotor Varoša, bestijalno ustaško orgijanje nastavljeno je u svim selima gdje su bili Srbi. Sva srpska sela su spaljena, ljudi su ubijani ili živi bacani u jame, djeca nabadana na nož, a još nerođena sječena u majčinoj utrobi. Tako je samo u Prijedoru po ulicama ubijeno 700 ljudi. Ustaški zapovjednik Dizdar je blokirao sve ulice, niko nije mogao pobjeći. Srbi su ubijani na ulici, u kući, na mostu preko Sane, u parku, u Gimnaziji, na pijaci, na polju Urije, u mjestu Tukovi. U Prijedor su pristizali kamioni puni naroda iz sela koji su potom odvedeni na strijeljanje. Ulice pune leševa i teku potoci krvi. Tako je tokom samo jednog dana u Prijedoru ubijeno oko četiri hiljade stanovnika.
U Sanskom Mostu pokolj je vršen 2. avgusta. Toga dana ubijeno je tri hiljade ljudi, a u polju Šušnjari ubijeno je četiri hiljade lica, mahom žena i djece. U selu Poglugu ubijeno je 100 duša, a u Starom Majdanu 400. Trećeg dana avgusta dobošar je prošao kroz Sanski Most i objavio da se svi preživjeli dječaci do 12 godina privedu do šest naveče. I oni su potom sa ostalima odvedeni na Šušnjar i strijeljani. Žrtve su bacane u jame pošto su prethodno strijeljane iz puškomitraljeza. Prije toga žene i djevojke su silovane. Ustaše su tako silovale kćerke Dušana Dobrijevića i Mile Štrpca, a zatim im odsjekli glavu, navodi u knjizi Blagoje V. Preradović.
U Ključu je za jedan dan ubijeno 1.700 Srba, jedni umoreni u Osnovnoj školi, a drugi na obali Sane. Koliko je stanovništva preživjelo te pokolje vidi se iz primjera Starog Majdana, gdje su slučajno preživjela samo dva čovjeka, koja su pobjegla ispred ustaškog noža.
Kotor Varoš je tokom rata bio jako neprijateljsko uporište. U stvari, bio je predstraža Banje Luke. U toku Drugog svjetskog rata zauziman je više puta. Prvi napad izveli su pripadnici Četvrtog krajiškog odreda, 19. i 20. februara 1942. godine. Nažalost, napad je bio neuspješan, a glavni uzrok porazu bila je loša procjena ustanika i izdaja. Poginulo je 126 ustanika, a Kotor Varoš je ostala jedan od tri grada u srednjoj BiH u kojem su dugo divljali ustaški zločinci. Ko se tog tragičnog drugog dana, preko Uzlomca ili Skatavice, spuštao u Jošavačko-šnjegotinsku dolinu, čuo je eho jauka i ridanja. Preostalih 35 boraca Jošavačke čete, od blizu 200 ustanika, bacilo je oružje na armanu u Tešićima. Milan Popović iz Jelovače, junačina iz ustanka, veoma grubo je odbrusio komandantu Danku Mitrovu, a on izda naredbu da ga razoružaju. Svi iz jedinice baciše oružje i uputiše se pješke prema svojim kućama u Jošavku. Uz velika stradanja srpskog naroda i žrtve ustanika Kotor Varoš je tek kasnije definitivno oslobođena od ustaša, među kojima su glavni koljači bili muslimani, ili kako su ih u NDH zvali, "hrvatsko cvijeće".
Kao što je poznato, Sabor NDH u Zagrebu imenovao je Ademagu Mešića za Pavelićevog poglavnika, a Viktoru Gutiću iz Banje Luke uspjelo je da progurao svog poznanika Hilmiju Bešlagića za ministra u Vladi NDH.
Obećao je Ademaga Mešić poglavniku da će formirati odrede muslimanske vojske protiv srpskih ustanika u BiH. Prvi odred je formiran 1. avgusta 1941. godine u Banjoj Luci. Potom je Ademaga išao od mjesta do mjesta i formirao jedinice koje su sačinjavali zeleni kadrovi i legije pod komandom NDH. Polovinom decembra 1942. godine firer je udovoljio zahtjevu Ademage Mešića i Ante Pavelića da muslimani formiraju Handžar diviziju. Na formiranju te divizije u Banjoj Luci se okupilo 10.000 muslimanskih doborovoljaca, a drugu polovinu od 10.000 regrutovano je iz istočne BiH, odnosno Semberije. U toj zloglasnoj fašističkoj diviziji bio je i Alija Izetbegović. Pola vijeka kasnije na istim osnovama i sa istim saveznicima, odnosno u martu 1992. godine, Izetbegović je otpočeo rat za unitarnu BiH.
I pored grubih istorijskih falsifikata i velike propagande, kojoj su bili izloženi skoro pola vijeka, genocid i tragični događaji iz Drugog svjetskog rata ostali su duboku u svijesti i kolektivnom pamćenju srpskog naroda. Kako zaboraviti progone, pokrštavanja i masovne pokolje na stotine hiljada Srba u Jasenovcu, Donjoj Gradini, Kozari, Garavicama, kod Bihaća, Drakuliću, kod Banje Luke i brojna stratišta u tadašnjoj Bosanskoj krajini. Poslije navedenih masovnih pokolja srpskog stanovništva ustaški namještenik u Banjoj Luci Viktor Gutić je, kako je prenio list "Hrvatska krajina" od 12. juna 1941. godine, izjavio:
- Za sve to moramo zahvaliti bogu i poglavniku, koji je molio vođu Rajha da samo nagovijesti rat, a ostalo ćemo mi završiti.
Kao predratni advokat Gutić je ušao u Banju Luku 15. aprila s njemačkim trupama, a četiri dana kasnije izdao je naredbu kojom se Srbi i Jevreji stavljaju van zakona. To je znači da ih svako može ubiti bez ikakve odgovornosti. Porod toga, kako je u svojoj knjizi naveo Blagoje V. Preradović "Jugoslavija 1918-1991. do Republike Srpske", Banja Luka, 1996. godine, Gutić je u novoj naredbi od 23. aprila dao rok od pet dana da Srbi napuste teritoriju NDH ili će u suprotnom biti silom izbačeni.
Gutić je 28. maja održao govor u Sanskom Mostu pred četiri hiljade prisutnih i poručio da će uskoro "drumovi poželjet Srbalja, ali Srbalja više neće biti".
Istoga dana Gutić je dao nagradu od 2.000 dinara Hasanu Sabiću, ustaškom koljaču, za izvršeni pokolj Srba u Kotor Varošu i Maslovarama.
Od 1. do 3. avgusta u Bosanskoj krajini izvršeno je masovno klanje i ubijanje srpskog stanovništva, od djeteta u kolijevci do najstarijeg bolesnika u postelji. Pored gradova Banje Luke, Prijedora, Ključa, Sanskog Mosta, Gradiške, Dubice i Kotor Varoša, bestijalno ustaško orgijanje nastavljeno je u svim selima gdje su bili Srbi. Sva srpska sela su spaljena, ljudi su ubijani ili živi bacani u jame, djeca nabadana na nož, a još nerođena sječena u majčinoj utrobi. Tako je samo u Prijedoru po ulicama ubijeno 700 ljudi. Ustaški zapovjednik Dizdar je blokirao sve ulice, niko nije mogao pobjeći. Srbi su ubijani na ulici, u kući, na mostu preko Sane, u parku, u Gimnaziji, na pijaci, na polju Urije, u mjestu Tukovi. U Prijedor su pristizali kamioni puni naroda iz sela koji su potom odvedeni na strijeljanje. Ulice pune leševa i teku potoci krvi. Tako je tokom samo jednog dana u Prijedoru ubijeno oko četiri hiljade stanovnika.
U Sanskom Mostu pokolj je vršen 2. avgusta. Toga dana ubijeno je tri hiljade ljudi, a u polju Šušnjari ubijeno je četiri hiljade lica, mahom žena i djece. U selu Poglugu ubijeno je 100 duša, a u Starom Majdanu 400. Trećeg dana avgusta dobošar je prošao kroz Sanski Most i objavio da se svi preživjeli dječaci do 12 godina privedu do šest naveče. I oni su potom sa ostalima odvedeni na Šušnjar i strijeljani. Žrtve su bacane u jame pošto su prethodno strijeljane iz puškomitraljeza. Prije toga žene i djevojke su silovane. Ustaše su tako silovale kćerke Dušana Dobrijevića i Mile Štrpca, a zatim im odsjekli glavu, navodi u knjizi Blagoje V. Preradović.
U Ključu je za jedan dan ubijeno 1.700 Srba, jedni umoreni u Osnovnoj školi, a drugi na obali Sane. Koliko je stanovništva preživjelo te pokolje vidi se iz primjera Starog Majdana, gdje su slučajno preživjela samo dva čovjeka, koja su pobjegla ispred ustaškog noža.
Kotor Varoš je tokom rata bio jako neprijateljsko uporište. U stvari, bio je predstraža Banje Luke. U toku Drugog svjetskog rata zauziman je više puta. Prvi napad izveli su pripadnici Četvrtog krajiškog odreda, 19. i 20. februara 1942. godine. Nažalost, napad je bio neuspješan, a glavni uzrok porazu bila je loša procjena ustanika i izdaja. Poginulo je 126 ustanika, a Kotor Varoš je ostala jedan od tri grada u srednjoj BiH u kojem su dugo divljali ustaški zločinci. Ko se tog tragičnog drugog dana, preko Uzlomca ili Skatavice, spuštao u Jošavačko-šnjegotinsku dolinu, čuo je eho jauka i ridanja. Preostalih 35 boraca Jošavačke čete, od blizu 200 ustanika, bacilo je oružje na armanu u Tešićima. Milan Popović iz Jelovače, junačina iz ustanka, veoma grubo je odbrusio komandantu Danku Mitrovu, a on izda naredbu da ga razoružaju. Svi iz jedinice baciše oružje i uputiše se pješke prema svojim kućama u Jošavku. Uz velika stradanja srpskog naroda i žrtve ustanika Kotor Varoš je tek kasnije definitivno oslobođena od ustaša, među kojima su glavni koljači bili muslimani, ili kako su ih u NDH zvali, "hrvatsko cvijeće".
Kao što je poznato, Sabor NDH u Zagrebu imenovao je Ademagu Mešića za Pavelićevog poglavnika, a Viktoru Gutiću iz Banje Luke uspjelo je da progurao svog poznanika Hilmiju Bešlagića za ministra u Vladi NDH.
Obećao je Ademaga Mešić poglavniku da će formirati odrede muslimanske vojske protiv srpskih ustanika u BiH. Prvi odred je formiran 1. avgusta 1941. godine u Banjoj Luci. Potom je Ademaga išao od mjesta do mjesta i formirao jedinice koje su sačinjavali zeleni kadrovi i legije pod komandom NDH. Polovinom decembra 1942. godine firer je udovoljio zahtjevu Ademage Mešića i Ante Pavelića da muslimani formiraju Handžar diviziju. Na formiranju te divizije u Banjoj Luci se okupilo 10.000 muslimanskih doborovoljaca, a drugu polovinu od 10.000 regrutovano je iz istočne BiH, odnosno Semberije. U toj zloglasnoj fašističkoj diviziji bio je i Alija Izetbegović. Pola vijeka kasnije na istim osnovama i sa istim saveznicima, odnosno u martu 1992. godine, Izetbegović je otpočeo rat za unitarnu BiH.