ljuba miljkovic
Ističe se
- Poruka
- 2.221
SAVA MRKALJ
– GENIJE I STRADALNIK, JEDAN OD NAJUČENIJIH SRBA SVOG DOBA
– REFORMATOR AZBUKE PRE VUKA
– ROĐEN U PLETARI, U GRANIČARSKOM SJENIČAKU
– UMRO U BEČKOJ DUŠEVNOJ BOLNICI
Piše: Jovan Pokrajac
I – ZABORAVLJENI PRETEČA
Zamislite pitanje u kvizu Kako postati milioner: "Ko je prvi proglasio jezičko pravilo PIŠI KAO ŠTO GOVORIŠ i ponuđene odgovore: 1. Vuk Stefanović Karadžić, 2. Jernej Kopitar, 3. Ljudevit Gaj i 4. Sava Mrkalj.
Svi znaju za prva tri borca za reformu srpskog jezika, ali za četvrto ime malo ko da je čuo. Takmičar veruje da zna odgovor, naravno, ali - plaši se zamke. Odlučuje da, prema pravilima kviza, zatraži pomoć publike. Od gledalaca u studiju stiže nedvosmislen odgovor - više od 90 odsto se izjašnjava da je autor pod brojem 1 - Vuk Stefanović Karadžić.
Takmičar je odahnuo, publika je potvrdila ono što je i sam znao. Laknulo je, čini se, i voditelju - bilo bi mu žao da na tako prosto pitanje dobije pogrešan odgovor. Takmičar se više ne koleba. Siguran u sebe izjašnjava se čvrstim glasom: "Moj odgovor je pod brojem 1 - Vuk Stefanović Karadžić."
Nažalost - pogrešno, kaže voditelj, iznenađen, jer ni on nije znao tačan odgovor pre nego što je pogledao u papire s tačnim odgovorima. - Tačan odgovor je Sava Mrkalj.
I publika je zaprepašćena - to četvrto ime gotovo svima je bilo potpuno nepoznato. Ko je taj Sava Mrkalj?
Nedavno su se u jednoj ozbiljnoj anketi čula meritorna mišljenja da Savi Mrkalju pripada visoko mesto na listi 100 najznamenitijih i najumnijih Srba. Dok ta lista ne bude zvanično sastavljena, ovaj genije svog vremena i dalje će biti samo jedan od najumnijih, ali zaboravljenih Srba.
Za delo Save Mrkalja znaće se, izgleda, i ubuduće samo u uskim stručnim krugovima srpske lingvistike, a legendu o njegovoj izuzetnoj ličnosti negovaće, kao i do sada, s kolena na koleno, njegovi Kordunaši, mada su i sami zaboravljeni otkako se, najvećim delom, već deceniju i po lomataju izbegličkim stazama i bogazama, kao što se i on, skoro dva veka pre njih, "pobeđen i ostavljen od svega sveta", potucao po srpskim zemljama.
Po pravilu, mnogim učenim ljudima su tek tomovi knjiga doneli slavu i uzdigli ih u vrh srpske intelektualne elite. U slučaju Sava Mrkalja dovoljno je njegovih 18 stranica knjižice štampane 1810. godine u Budimu gradu - "Sala debeloga jera libo azbukoprotres". To je i godina u kojoj će se, u budimskom susedstvu, u Pešti, prvi put sresti sa četiri godine mlađim Vukom, samo koji mesec posle objavljivanja te svoje filozofsko-lingvističke rasprave u čijih je 18 strana stalo celokupno Vukovo potonje delo o reformi srpskog jezika i azbuke.
U svakom slučaju, izvesno je da je Vuk Stefanović Karadžić prva znanja o azbučno-jezičkim pitanjima stekao upravo u tim peštanskim druženjima sa Savom Mrkaljem i još nekolicinom učenih Srba tog vremena - Dimitrijem Davidovićem, Lukom Milovanovom, Dimitrijem Frušićem... Nesumnjivo, ti kontakti i docniji podsticaji Jerneja Kopitara usmerili su Vukov rad na polju jezičko-azbučne reforme.
Zaključak je logičan - u tom mukotrpnom poslu Sava Mrkalj bio je preteča, a Vuk njegov nastavljač.
"Ja sad ovde imajući za namjerenje uspjeh Serpskoga Knjižestva ne mogu druge Azbuke upotrebiti nego Mrkaljevu, jerbo za Serpski jezik lakša i čistija ne može biti od ove", pisao je Vuk Karadžić, 1814, četiri godine posle prvog susreta sa Savom, u predgovoru svoje "Pismenice serbskoga jezika", naše prve gramatike.
Ali, posle samo tri godine (1817), Vuk će se, istina privremeno, pod pritiskom spoljašnjih, pre svega crkvenih faktora, vratiti staroj azbuci. Njemu manje skloni istraživači neće propustiti da i danas podsete da je kasnije prećutkivao i Mrkalja i njegov rad. Tako je zbog tog njegovog prećutkivanja koje su prihvatili i njegovi sledbenici i mnogi naučnici ostalo da je samo Vukovo delo originalno.
U tu zamku ulovio se i onaj takmičar u napred pomenutom virtuelnom kvizu.
Jednu činjenicu, međutim, kao da ni najpažljiviji istraživači nisu primećivali: sve jezičke rasprave u Mrkaljevo, dakle predvukovsko vreme odnosile su se isključivo na srpski jezik. Hrvatski niko ne pominje. Tek je Vuk, koju deceniju kasnije, sredinom 19. veka, u vreme kad se arhiva u katoličkim manastirima u Bosni i Hercegovini još ispisivala ćirilicom, kad Dubrovčani svoj jezik nisu zvali drugim imenom nego srpskim, podelio srpski jezik sa Hrvatima.
No, vratimo se Savi Mrkalju i njegovom delu "Salo debeloga jera libo azbukoprotres". U savremenoj verziji srpskog jezika ovaj naslov bi otprilike glasio: "Salo debelog jera ili pretresanje azbuke". U ovom ironičnom naslovu "debelo jer" je zapravo metafora. Reč je o slovnom znaku koji nije označavao nijedan glas, a ispisivalo se, uglavnom nasumice, uz neke suglasnike u sredini ili na kraju reči. Nedostatak značenja činio ga je izlišnim. Svesni njegove nepotrebnosti, Mrkaljevi savremenici i jednomišljenici podsmešljivo su ga karakterisali kao "peti točak u kolima".
A Mrkalj ga je prosto izbrisao iz azbuke. Ne samo debelo jer, već i još 19 suvišnih znakova. Tako je došao do azbuke kojom se manje-više i danas služimo.
Vukova zabluda
Deleći s Hrvatima jezik svojih pradedova, Vuk - neredovno školovan i nesumnjivo s ozbiljnim rupama u obrazovanju, što je uobičajeno za samouke ljude - verovatno nije slutio da im time otvara put u srpsko etničko tkivo i prodor u literaturu ispisanu na srpskom jeziku. Zar bi, bez Vuka, stari dubrovački pisci pripadali hrvatskom literarnom korpusu?
– GENIJE I STRADALNIK, JEDAN OD NAJUČENIJIH SRBA SVOG DOBA
– REFORMATOR AZBUKE PRE VUKA
– ROĐEN U PLETARI, U GRANIČARSKOM SJENIČAKU
– UMRO U BEČKOJ DUŠEVNOJ BOLNICI
Piše: Jovan Pokrajac
I – ZABORAVLJENI PRETEČA
Zamislite pitanje u kvizu Kako postati milioner: "Ko je prvi proglasio jezičko pravilo PIŠI KAO ŠTO GOVORIŠ i ponuđene odgovore: 1. Vuk Stefanović Karadžić, 2. Jernej Kopitar, 3. Ljudevit Gaj i 4. Sava Mrkalj.
Svi znaju za prva tri borca za reformu srpskog jezika, ali za četvrto ime malo ko da je čuo. Takmičar veruje da zna odgovor, naravno, ali - plaši se zamke. Odlučuje da, prema pravilima kviza, zatraži pomoć publike. Od gledalaca u studiju stiže nedvosmislen odgovor - više od 90 odsto se izjašnjava da je autor pod brojem 1 - Vuk Stefanović Karadžić.
Takmičar je odahnuo, publika je potvrdila ono što je i sam znao. Laknulo je, čini se, i voditelju - bilo bi mu žao da na tako prosto pitanje dobije pogrešan odgovor. Takmičar se više ne koleba. Siguran u sebe izjašnjava se čvrstim glasom: "Moj odgovor je pod brojem 1 - Vuk Stefanović Karadžić."
Nažalost - pogrešno, kaže voditelj, iznenađen, jer ni on nije znao tačan odgovor pre nego što je pogledao u papire s tačnim odgovorima. - Tačan odgovor je Sava Mrkalj.
I publika je zaprepašćena - to četvrto ime gotovo svima je bilo potpuno nepoznato. Ko je taj Sava Mrkalj?
Nedavno su se u jednoj ozbiljnoj anketi čula meritorna mišljenja da Savi Mrkalju pripada visoko mesto na listi 100 najznamenitijih i najumnijih Srba. Dok ta lista ne bude zvanično sastavljena, ovaj genije svog vremena i dalje će biti samo jedan od najumnijih, ali zaboravljenih Srba.
Za delo Save Mrkalja znaće se, izgleda, i ubuduće samo u uskim stručnim krugovima srpske lingvistike, a legendu o njegovoj izuzetnoj ličnosti negovaće, kao i do sada, s kolena na koleno, njegovi Kordunaši, mada su i sami zaboravljeni otkako se, najvećim delom, već deceniju i po lomataju izbegličkim stazama i bogazama, kao što se i on, skoro dva veka pre njih, "pobeđen i ostavljen od svega sveta", potucao po srpskim zemljama.
Po pravilu, mnogim učenim ljudima su tek tomovi knjiga doneli slavu i uzdigli ih u vrh srpske intelektualne elite. U slučaju Sava Mrkalja dovoljno je njegovih 18 stranica knjižice štampane 1810. godine u Budimu gradu - "Sala debeloga jera libo azbukoprotres". To je i godina u kojoj će se, u budimskom susedstvu, u Pešti, prvi put sresti sa četiri godine mlađim Vukom, samo koji mesec posle objavljivanja te svoje filozofsko-lingvističke rasprave u čijih je 18 strana stalo celokupno Vukovo potonje delo o reformi srpskog jezika i azbuke.
U svakom slučaju, izvesno je da je Vuk Stefanović Karadžić prva znanja o azbučno-jezičkim pitanjima stekao upravo u tim peštanskim druženjima sa Savom Mrkaljem i još nekolicinom učenih Srba tog vremena - Dimitrijem Davidovićem, Lukom Milovanovom, Dimitrijem Frušićem... Nesumnjivo, ti kontakti i docniji podsticaji Jerneja Kopitara usmerili su Vukov rad na polju jezičko-azbučne reforme.
Zaključak je logičan - u tom mukotrpnom poslu Sava Mrkalj bio je preteča, a Vuk njegov nastavljač.
"Ja sad ovde imajući za namjerenje uspjeh Serpskoga Knjižestva ne mogu druge Azbuke upotrebiti nego Mrkaljevu, jerbo za Serpski jezik lakša i čistija ne može biti od ove", pisao je Vuk Karadžić, 1814, četiri godine posle prvog susreta sa Savom, u predgovoru svoje "Pismenice serbskoga jezika", naše prve gramatike.
Ali, posle samo tri godine (1817), Vuk će se, istina privremeno, pod pritiskom spoljašnjih, pre svega crkvenih faktora, vratiti staroj azbuci. Njemu manje skloni istraživači neće propustiti da i danas podsete da je kasnije prećutkivao i Mrkalja i njegov rad. Tako je zbog tog njegovog prećutkivanja koje su prihvatili i njegovi sledbenici i mnogi naučnici ostalo da je samo Vukovo delo originalno.
U tu zamku ulovio se i onaj takmičar u napred pomenutom virtuelnom kvizu.
Jednu činjenicu, međutim, kao da ni najpažljiviji istraživači nisu primećivali: sve jezičke rasprave u Mrkaljevo, dakle predvukovsko vreme odnosile su se isključivo na srpski jezik. Hrvatski niko ne pominje. Tek je Vuk, koju deceniju kasnije, sredinom 19. veka, u vreme kad se arhiva u katoličkim manastirima u Bosni i Hercegovini još ispisivala ćirilicom, kad Dubrovčani svoj jezik nisu zvali drugim imenom nego srpskim, podelio srpski jezik sa Hrvatima.
No, vratimo se Savi Mrkalju i njegovom delu "Salo debeloga jera libo azbukoprotres". U savremenoj verziji srpskog jezika ovaj naslov bi otprilike glasio: "Salo debelog jera ili pretresanje azbuke". U ovom ironičnom naslovu "debelo jer" je zapravo metafora. Reč je o slovnom znaku koji nije označavao nijedan glas, a ispisivalo se, uglavnom nasumice, uz neke suglasnike u sredini ili na kraju reči. Nedostatak značenja činio ga je izlišnim. Svesni njegove nepotrebnosti, Mrkaljevi savremenici i jednomišljenici podsmešljivo su ga karakterisali kao "peti točak u kolima".
A Mrkalj ga je prosto izbrisao iz azbuke. Ne samo debelo jer, već i još 19 suvišnih znakova. Tako je došao do azbuke kojom se manje-više i danas služimo.
Vukova zabluda
Deleći s Hrvatima jezik svojih pradedova, Vuk - neredovno školovan i nesumnjivo s ozbiljnim rupama u obrazovanju, što je uobičajeno za samouke ljude - verovatno nije slutio da im time otvara put u srpsko etničko tkivo i prodor u literaturu ispisanu na srpskom jeziku. Zar bi, bez Vuka, stari dubrovački pisci pripadali hrvatskom literarnom korpusu?