Војвода Вук
Jedne mračne februarske noći godine 1886, uz gromoviti prasak veće količine potpaljenog dinamita i uz nemoćne kletve prenera-ženih momaka zloglasnog sjeničkog paše Ćatovića, odleteo je u vazduh pašin gospodski konak.
Dok su izvršioci ovog dela - neki odvažni mladići srpski, čiji rodi-telji godinu dana ranije behu pali kao žrtve svemoći krvoločnog paše, koristivši se opštom pometnjom neočekivano probuđene čaršije i zabunom vlasti, žurno izmicali od zapaljenih ruševina, tonući sve dublje u noćnu pomrčinu, dotle su Srbi Sjeničani, bunovni i preplašeni, nervozno podupirali vrata svojih domova stolovima, stolicama, ormanima i drugim nameštajem, jer su iz ranijeg iskustva znali da će ogorčeni Turci, čim se malo priberu od prvog iznenađenja, sa svih strana navaliti na njih da na njima iskale svoj aziatski bes, pošto im je to mnogo lakše nego da se krenu u poteru za dobro naoružanim i svakog trenutka na smrt spremnim osvetnicima.
I zaista. Ne beše prošlo ni punih dvadeset minuta od trenutka kad je eksplozija zatresla malenu kasabu, a Turci gomilama nagrnuše srpskim kućama kao vuci kad osete miris tora. Pod teškim udarcima njihovih kundaka slaba vrata brzo behu poizvaljivana i oni se uz divljačko halakanje izgubiše po neosvetljenim stanovima nesrećnih Srba. Zaplamteše stotine pušaka, začuše se tupi udarci po rebrima nevinih domaćina, praćeni zaglušnom kuknjavom žena i jezivom piskom nejači, pa se najzad sve utiša. Turci savladaše očajnički otpor golorukih branioca.
Na nekoliko meseci iza ovog događaja, na sam dan Svetog Proroka Ilije, u Kragujevcu osvanu jedan Sjeničanin sa ženom i četvoro dece, od kojih najstarijem, jednom živahnom i kočopernom muškarčiću okrugle glave i sitnih crnih očiju, jedva da imaše šest godina. Taj Sjeničanin beše Aleksa Popović, siromašni sedlarski majstor.
Kakva je tebe golema nevolja naterala u Šumadiju? - upitao je sutra dan Aleksu načelnik okružni, kad je ovaj izišao pred njega, zajedno sa porodicom.
Pobegao sam iz sultanove države da spasem glavu i da ovde u slobodi vaspitam decu, jer se samo tako mogu osvetiti Turcima za sve zulume koje su mi do sada učinili, odgovorio je Aleksa jetkim glasom, bacivši na svog prvenca pogled pun nade i pouzdanja.
- A što su ti to Turci učinili? - pitao je dalje načelnik blagim glasom.
Streljali su mog pradedu popa Miška i stričeve mog pokojnog oca protu Petra i trgovca Kostu braću Popoviće, a mene su nebrojeno **** zlostavljali, pa su me najzad one nesrećne noći kad naši porušiše pašin dvor, zajedno sa još stotinom Srba strpali u zatvor, gde su me tukli i mučili sve do pre desetak dana, kad sam, zahvaljujući nekim prijateljima i dobrom bakšišu, pušten.
Opraštajući se sa Aleksom, načelnik, koji baše primetio kako premoreni zanatlija s vremena na vreme zaustavlja brižne poglede na pohabanim haljinicama i izumčenim licima svoje sitne dečice, dodate:
- Ne brini ništa Aleksa... Napredna je varoš u koju si došao. Biće u njoj puno posla za tebe, tako da tvoja porodica neće ni u čemu oskudevati.
Imao je pravo čestiti Aleksa kad je u početku razgovora sa načelnikom izrazio svoje uverenje da će ga deca moći osvetiti samo tako ako se budu vaspitavala u slobodi. Besmrtna Šumadija ga zaista nije pokolebala u tom uverenju. Ona je zadahnula svojim buntovnim i oslobodilačkim dahom njegovog prvenca Vojina, koji je, razvivši se vremenom u strašnog Vojvodu Vuka, godinama uspešno podrivao temelje otomanskog carstva, sveteći na taj načine samo ne svog oca već sve Srbe koje su Turci u raznim vremenima zlim delima zadužili.
Pod imenom "Voja Ture", kako su ga popularno pokrstili njegovi novi drugari, mali Vuk je odmah po dolasku u Kragujevac počeo da se sprema za svoj junački poziv. Predvodio je svoje vršnjake - dečake iz kragujevačke "Palilule" u boj protiv organizovanih dečjih grupa iz drugih krajeva varoši, a naro-čito protiv ratobornih "Sušičana". Od kolevke navikao na muke i patnje, očeličen i prekaljen tegobnim putovanjem od Sandžaka do Šumadije, gotov da prkosi i jačem od sebe, on je prilikom ovih sudara bio prava napast za svoje male protivnike, ma da je on sam od mnogih bio manji. Dovoljno je bilo da se u njihovim redovima čuje: "ide Voja Ture", pa da se svi razbegnu kao vrapci kad na njih naleti gladan kobac. Tako su njegovi "Palilulci" uvek pobeđivali.
Ovo svoje vojničko znanje, stečeno na peskovitim obalama Lepenice, Vuk je upotpuno u Vojnoj akademiji u koju je stupio po svršetku šestog razreda kragujevačke gimnazije, naoružan u njoj verom u srećnu zvezdu Srbije i u snagu svoje nacije.
Godine 1901, meseca avgusta, po završenom školovanju u akademiji, Vuk se vratio u Kragujevac kao pešadijski potporučnik i tu ostao sa službom sve dok u Turskoj nije izbio četnički pokret. Tada je napustio komandu i zamakao preko granice kao običan četnik, da bi posle izvesnog vremena stao na čelo svih četnika, koje je godinama vodio u smrt i slavu.
Rođen u ropskom mraku, tako reći pod zamahom krvavog turskog jatagana, vojvoda Vuk je bio te zle sreće da u najranijim godinama svog mučnog detinjstva, kad je duša najprijemčivija za utiske, više **** sa užasom gleda kako njegov jadni otac, vezanih ruku preko leđa, posrće i pada pod snažnim udarcima osmanlijskih kundaka. Ta činjenica, bolna i grozna, bila je od presudnog uticaja na docniju Vukovu borbenu delatnost. NJom se potpuno da objasniti i opravdati ona njegova smrtna mržnja prema Turcima i ostalim neprijateljima slobode našeg naroda, mržnja koja ga do groba nije napuštala i koja je bila glavni i jedini izvor svih onih preteranosti koje je on za vreme četovanja i ratovanja češće ispoljavao, a o kojima još i danas vrlo rado, da ne rečem zlonamerno, govore oni koji neustrašivog vojvodu nisu bliže poznavali. Uvek dosledan toj mržnji, on nikad nije hteo da posluša drugove kad su, koristeći se njegovim dobrim raspoloženjem, oprezno pokušavali da prijateljskim uticajem na njega ublaže preoštar način borbe sa neprijateljem. - "Da mi danonoćno ne lebdi pred očima golgotski strašna slika mučenja mog oca, ja bih vas poslušao. Ovako, neka svi neprijatelji idu u pakao", odgovarao je Vuk.
I odlazili su mnogi neprijatelji đavolu ili bogu. Otišao je najzad i sam Vuk za njima. Ali su njegova herojska dela, spletena još za vreme njegovog života u večnu legendu, ostala da nas bar s vremena na vreme potsećaju na njega i da nas oduševljavaju za nesebičnu službi zemlji i narodu.
Mnogobrojni podvizi Vukovi u oslobodilačkoj borbi, kako po veličini njegove lične hrabrosti tako i po postignutim rezultatima, ravni su podvizima velikih narodnih vojvoda iz Karađorđevog ustanka. Od poznate borbe na Čelopeku 1905 godine, gde je kao četnik dobio borbeno krštenje, pa preko slavnog Kumanova, Bitolja, Elbasana, Govedarnika, Dukata, Samurovića Ade, Parašnice, Kurjačice, Zavlake, Beograda, Vlasine, Albanije, Kajmakčalana, Sive Stene i Gruništa, poslednje borbe njegove, on je bio strah i trepet za Turke, Austro-Mađare, Nemce i Bugare. Kroz ceo taj krvavi period naše istorije, bez malo dvanaest punih godina, on je bio najhrabriji borac Srbije.
Uvek zanet mišlju da uništi protivnika, Vuk nije ni najmanje štedeo svoje ljude. Pa ipak niko od njih ni u jednoj prilici nije negodovao, jer je on, Vuk, okrušast i jedan kao naliven, više zdepast, uvek sa pripisanim redenikom preko pohabane uniforme i sa karabinom u desnoj ruci, prkosno uzdignutih crnih brkova, mrk i strašan, gotov da ubije svakoga ko popusti, - bio uvek pred njima kad se gine. A to nije mala stvar. Oni koji su ratovali znaju da tako hrabrog i odlučnog starešinu naši vojnici obožavaju i idu za njim kao omađijani, bez obzira na one drugove koji u tom putu ostanu na goloj ledini sa probušenim grudima ili prosutim mozgom.
Naučen za vreme višegodišnjeg četovanja da spava pod vedrim nebom i da, pored odela na sebi, od spreme i hrane ima samo pušku, municiju, bombu i torbu sa parčetom okorela hleba, Vuk se u ratovima vrlo teško mirio sa okruglim šatorima, šatorčićima, poljskim kujnama, prepunim rančevima konzervi i šinjelima uvijenim oko rančeva. On je iskreno verovao da je logorski sistem stanovanja i način ishrane u ratu vrlo velika smetnja energičnom i pravilnom izvođenju operacija. Stoga je prilikom gonjenja potučenih protivničkih delova naređivao da se sva suvišna sprema, pa čak i hrana baca, kako bi se ljudi, oslobođeni tog tereta, brže kretali. Kraće rečeno, on je sve stavljao na žrtvenik za potpunu pobedu nad neprijateljem.
Besporočan u privatnom životu, ozbiljan preko svake mere, sređen i potpuno uravnotežen, Vuk nije trpeo raskalašan život i ispade. Mnogi njegovi ljudi, koji nisu hteli ili umeli da uoče ove njegove osobine, iskusili su njegov gnev; jer on je u raspravljanju težih istupa bio isto toliko nemilostiv koliko i neumitan. Naročito su stradali oni koji su mislili da se u ratu nešto može ućariti. Takvi su podvrgavani drakonskim kaznama, pa boga mi i glave gubili. Junake je voleo, ali to nikad nije umeo da ispolji, tako da mnogi od onih koji su uživali njegovu ljubav nisu to znali. Onaj koji je dolazio u priliku da mu Vuk u nekom okršaju, ne gledajući ga, sasvim ozbiljno kaže: "srećna ti rana", može biti siguran da je zauzimao mnogo mesta u Vukovoj viteškoj duši.