Poziv iz prošlosti

Дон

Buduća legenda
Poruka
29.456
Ovu temu posvećujem normalnima. Danas sam se uverio da još uvek ima takvih.

Iz današnjeg popodnevnog odmora me prene zvuk zvonjave telefona. Pomalo iznerviran javim se: "Halo!"
"Pa, gdje si ti, stari druže?", čulo se sa druge strane.
Nije se predstavio, ali sam ipak odmah prepoznao glas koji nisam čuo gotovo dve decenije. Moj drug Zlaja... Čovek s kojim sam još iz obdaništa, pa preko škole, i iz momačkih dana, bio nerazdvojan. Malo je reći da sam se iznenadio.

Jedno veče smo se dobrano zarakijali. Skoro je svanulo kada sam ja pijan, njega još pijanijeg iz birtije odvezao kući, i razmišljao kako bi mi bilo najpametnije da upalim sva četiri žmigavca, ubacim u drugu, i polako se odvezem kući, da me policija ne zaustavi. Kroz glavu mi je prošla i misao da možda ne bi bilo loše da odem do Amele (bliže je), pa da kod nje prespavam, a posle "mamurni sex" (taj mi je najdraži :mrgreen:), ali se setih da me njena stara u zadnje vreme nešto ne miriše, pa ipak odlučih da je bolje da idem kući.
Dok sam to razmišljao, dođoh do Zlajine zgrade. Zlaja je već kunjao na suvozačkom sedištu.
"Budi se Zlaja, hebo ti sebe pjanog! Eto nas pred tvojom zgradom." Zlaj je par momenata gledao oko sebe da shvati gde se nalazi, a onda otvori vrata i krenu napolje. Gledao sam za njim kako tetura, pa mu viknuh kroz prozor: "Jel ti treba pomoć?"
"Hvala, jarane...ne treba. Ajd' vidimo se..."
"Vidimo se..." odgovorih, i dodadoh gas.
Nismo se videli...nikada više.

Još dok sam spavao pjanskim snom, počeo je rat, i između moga druga Zlaje i mene stvorio se ambis koji su neki bezumni ljudi rascepili.
Sedeo sam u dnevnoj sobi, kenijadom (popularan sok u Bosni u to vreme) sam gasio rakijom upaljeni želudac, i gledao na tv-u neku ludnicu na ulicama moga grada.
Pomislih kako bih se zahebao da sam ipak otišao kod Amele. Bio bih odsečen od kuće.
Uzeh telefon da nazovem Zlaju. Zvoni...Niko se ne javlja.

Kasnije, u toku rata, a i posle, slušao sam svakakve priče o Zlaji. No, ipak sam na kraju saznao da su to sve gluposti, i da se Zlaja već prvih dana rata, preko rodbine sa majčine strane (Nemica) izvukao iz grada, i otišao u Nemačku, a odatle u Ameriku, i kuda sve ne.

I, evo sada, vratio se da proda stan, pa se raspitao i došao do mog broja telefona. Pričali smo više od sat vremena o svemu i svačemu, ali jedna me je stvar zaprepastila.
Zlaja, od oca Seje, one što danas sami sebe zovu Bošnjacima, naziva balijama i poturicama.
U početku pomislih da možda provocira, da vidi da li ću ja prihvatiti, međutim, kako je razgovor odmicao, shvatih da on stvarno njih tako doživljava.
Ja ga u jednom momentu upitah: "Dobro, Zlaja, zašto tako, kada ti je otac musliman?" On mi reče: "Zato što i moj otac i ja nismo kao oni. Zato što mi znamo od koga smo. Znamo da smo od Stjepana Filipovića iz Bihaća. A, i ovi ostali znaju od kojih su, samo glume budale i koriste se izmišljotinom mog rođaka (Muhameda Filipovića) da su nekakvi Bošnjaci."
I, još je dodao kako mu samo Arapi i vehabije dolaze da kupe stan, jer su mu u parku ispred zgrade podigli džamiju, pa niko od normalnih neće da dođe da se raspituje za kupovinu stana u toj zgradi, žali se kako mu čitav haustor smrdi na loj, i kako mu niko od komšija neće da otpozdravi na "dobar dan". Kaže da ga je i policija privodila kada je on komšiji na "selam alejkum" odgovorio "m'rš u pichku materinu, balijsku".
Na kraju reče da mu se sve toliko zgadilo da će sutra otići u agenciju za nekretnine, i njima ostaviti da mu prodaju stan, a on će prvim avionom nazad.

Zašto sam vam sve ovo ispričao? Zato što sam shvatio da je dovoljan samo jedan Zlaja, koji nije prihvatio masovnu hipnozu, i bajke o fantomskom poreklu fantomske nacije, pa da tvorcima te laži sve padne u vodu.
Njima više nisu problem Srbi. Njima su problem Zlaje, jer dok god postoji ijedan jedini Zlaja, oni nisu Bošnjaci.
 
Poslednja izmena:
Ovu temu posvećujem normalnima. Danas sam se uverio da još uvek ima takvih.

Iz današnjeg popodnevnog odmora me prene zvuk zvonjave telefona. Pomalo iznerviran javim se: "Halo!"
"Pa, gdje si ti, stari druže?", čulo se sa druge strane.
Nije se predstavio, ali sam ipak odmah prepoznao glas koji nisam čuo gotovo dve decenije. Moj drug Zlaja... Čovek s kojim sam još iz obdaništa, pa preko škole, i iz momačkih dana, bio nerazdvojan. Malo je reći da sam se iznenadio.

Jedno veče smo se dobrano zarakijali. Skoro je svanulo kada sam ja pijan, njega još pijanijeg iz birtije odvezao kući, i razmišljao kako bi mi bilo najpametnije da upalim sva četiri žmigavca, ubacim u drugu, i polako se odvezem kući, da me policija ne zaustavi. Kroz glavu mi je prošla i misao da možda ne bi bilo loše da odem do Amele (bliže je), pa da kod nje prespavam, a posle "mamurni sex" (taj mi je najdraži :mrgreen:), ali se setih da me njena stara u zadnje vreme nešto ne miriše, pa ipak odlučih da je bolje da idem kući.
Dok sam to razmišljao, dođoh do Zlajine zgrade. Zlaja je već kunjao na suvozačkom sedištu.
"Budi se Zlaja, hebo ti sebe pjanog! Eto nas pred tvojom zgradom." Zlaj je par momenata gledao oko sebe da shvati gde se nalazi, a onda otvori vrata i krenu napolje. Gledao sam za njim kako tetura, pa mu viknuh kroz prozor: "Jel ti treba pomoć?"
"Hvala, jarane...ne treba. Ajd' vidimo se..."
"Vidimo se..." odgovorih, i dodadoh gas.
Nismo se videli...nikada više.

Još dok sam spavao pjanskim snom, počeo je rat, i između moga druga Zlaje i mene stvorio se ambis koji su neki bezumni ljudi rascepili.
Sedeo sam u dnevnoj sobi, kenijadom (popularan sok u Bosni u to vreme) sam gasio rakijom upaljeni želudac, i gledao na tv-u neku ludnicu na ulicama moga grada.
Pomislih kako bih se zahebao da sam ipak otišao kod Amele. Bio bih odsečen od kuće.
Uzeh telefon da nazovem Zlaju. Zvoni...Niko se ne javlja.

Kasnije, u toku rata, a i posle, slušao sam svakakve priče o Zlaji. No, ipak sam na kraju saznao da su to sve gluposti, i da se Zlaja već prvih dana rata, preko rodbine sa majčine strane (Nemica) izvukao iz grada, i otišao u Nemačku, a odatle u Ameriku, i kuda sve ne.

I, evo sada, vratio se da proda stan, pa se raspitao i došao do mog broja telefona. Pričali smo više od sat vremena o svemu i svačemu, ali jedna me je stvar zaprepastila.
Zlaja, od oca Seje, one što danas sami sebe zovu Bošnjacima, naziva balijama i poturicama.
U početku pomislih da možda provocira, da vidi da li ću ja prihvatiti, međutim, kako je razgovor odmicao, shvatih da on stvarno njih tako doživljava.
Ja ga u jednom momentu upitah: "Dobro, Zlaja, zašto tako, kada ti je otac musliman?" On mi reče: "Zato što i moj otac i ja nismo kao oni. Zato što mi znamo od koga smo. Znamo da smo od Stjepana Filipovića iz Bihaća. A, i ovi ostali znaju od kojih su, samo glume budale i koriste se izmišljotinom mog rođaka (Muhameda Filipovića) da su nekakvi Bošnjaci."
I, još je dodao kako mu samo Arapi i vehabije dolaze da kupe stan, jer su mu u parku ispred zgrade podigli džamiju, pa niko od normalnih neće da dođe da se raspituje za kupovinu stana u toj zgradi, žali se kako mu čitav haustor smrdi na loj, i kako mu niko od komšija neće da otpozdravi na "dobar dan". Kaže da ga je i policija privodila kada je on komšiji na "selam alejkum" odgovorio "m'rš u pichku materinu, balijsku".
Na kraju reče da mu se sve toliko zgadilo da će sutra otići u agenciju za nekretnine, i njima ostaviti da mu prodaju stan, a on će prvim avionom nazad.

Zašto sam vam sve ovo ispričao? Zato što sam shvatio da je dovoljan samo jedan Zlaja, koji nije prihvatio masovnu hipnozu, i bajke o fantomskom poreklu fantomske nacije, pa da tvorcima te laži sve padne u vodu.
Njima više nisu problem Srbi. Njima su problem Zlaje, jer dok god postoji ijedan jedini Zlaja, oni nisu Bošnjaci.

Da ne ulazim u politiku,ipak jedan ovakav pozivi ili susret...to treba stoicki podneti...cuti ili videti nekoga koga nisi video 20 godina,i za koga ne znas ni da li je ziv...stvarno dosta emotivno....
I sad se pitamo,cemu je trebalo sve ono krvoprolice,zbog koga,za koga i zasto?
 
Da ne ulazim u politiku,ipak jedan ovakav pozivi ili susret...to treba stoicki podneti...cuti ili videti nekoga koga nisi video 20 godina,i za koga ne znas ni da li je ziv...stvarno dosta emotivno....
I sad se pitamo,cemu je trebalo sve ono krvoprolice,zbog koga,za koga i zasto?

Не знаш ти то, не разумеш ...

И добро је тако да буде ....

ВИ МЛАЂИ И ТРЕБА ДА НЕ ЗНАТЕ ...

Али немојте срати по нама који знамо ....
 
Лепа прича и није усамљена... Нажалост такви људи су данас велика мањина из простог разлога што је и обичан босански свет прост и приклања се већини и тренутним трендовима. Становници Босне муслиманске вероисповести су били највећи југословени, једини нису имали своју републику већ су је делили са Србима и Хрватима, њима је рат наметнут за разлику од Хрвата са којима је сукоб био неизбежан. Они тај рат уз сву међународну заједницу која је висила на врату Срба нису добили, нити у перспективи имају штансу да га добију. Грешку смо и сами учинили јер нисмо прихватили да постоје и Срби мухамеданске вероисповести што би Селимовић рекао. Да је то урађено и да је политика пажљивије вођена временом, можда и пре фаталних 90их би они постали Срби и православци исто како су постали и муслимани а потом југословени.
 
a ja se pitam da li je ovo bajka :think:

Ja bih voleo da je bajka. To bi značilo da Zlaja i ja i dan danas sednemo pa se zarakijamo u njegovom i mom gradu. Ali, na žalost, ovo nije bajka, i taj grad više nije ni njegov ni moj. Taj grad danas pripada nekoj smrdljivoj Aziji, za koju smo mislili da su je naši preci davno proterali, i da je ona na tim prostorima prisutna samo u udžbenicima istorije.
 
Done, uvijek će biti Zlaja na svim stranama.

Siguran sam i da je većina svakog od nedavno zaraćenih naroda - Zlaja.

Problem je jedino taj što Zlaja obično "hvata prvi avion", odnosno povuče se, jer su ovi drugi, iako malobrojni, isuviše glasni, agresivni i idu na nerve svakom normalnom čovjeku.
 
Не знаш ти то, не разумеш ...

И добро је тако да буде ....

ВИ МЛАЂИ И ТРЕБА ДА НЕ ЗНАТЕ ...

Али немојте срати по нама који знамо ....

Malo prost recnik za nekoga ko je nekada bio moderator na ovom divnom forumu...
Jedino sto mogu da kazem je to da ste vi `stari` bili ti koje ste unistili jednu divnu zemlju,i unistili buducnost mnogih mladih ljudi na ovim prostorima...
 
Ja bih voleo da je bajka. To bi značilo da Zlaja i ja i dan danas sednemo pa se zarakijamo u njegovom i mom gradu. Ali, na žalost, ovo nije bajka, i taj grad više nije ni njegov ni moj. Taj grad danas pripada nekoj smrdljivoj Aziji, za koju smo mislili da su je naši preci davno proterali, i da je ona na tim prostorima prisutna samo u udžbenicima istorije.

Prijatelju,ja se izvinjavam,ali mogu li da pitam odakle si?Ne znam da li je u pitanju Bihac,Mostar,Sarajevo....
Inace,ja ne znam stvarno kako bih reagovao da mi se javi tako neko o kome 20 godina ne znam nista....
 
Done, uvijek će biti Zlaja na svim stranama.

Siguran sam i da je većina svakog od nedavno zaraćenih naroda - Zlaja.

Problem je jedino taj što Zlaja obično "hvata prvi avion", odnosno povuče se, jer su ovi drugi, iako malobrojni, isuviše glasni, agresivni i idu na nerve svakom normalnom čovjeku.

Ali to ipak daje nadu, ma koliko mršavu, ali ipak nadu da će se naći neki Zlaja koji će biti uticajniji, i koji neće morati da hvata prvi avion, nego će preokrenuti stvar suprotno od onoga što je učinio Zlajin rođak, potomak istog onog Stjepana Filipovića iz Bihaća, čuveni akademik Muhamed.
Dakle, ja želim da verujem da će među Zlajama da se nađe barem jedan (dovoljno je) koga će oni gledati kao umnog čoveka, koga teba poslušati, kao što su gledali i Muhameda Filipovića kada ih je ubeđivao da je arhaični naziv za stanovnika Bosne (Bošnjak) ustvari naziv nacije.
 
Ali to ipak daje nadu, ma koliko mršavu, ali ipak nadu da će se naći neki Zlaja koji će biti uticajniji, i koji neće morati da hvata prvi avion, nego će preokrenuti stvar suprotno od onoga što je učinio Zlajin rođak, potomak istog onog Stjepana Filipovića iz Bihaća, čuveni akademik Muhamed.
Dakle, ja želim da verujem da će među Zlajama da se nađe barem jedan (dovoljno je) koga će oni gledati kao umnog čoveka, koga teba poslušati, kao što su gledali i Muhameda Filipovića kada ih je ubeđivao da je arhaični naziv za stanovnika Bosne (Bošnjak) ustvari naziv nacije.

Sad mi je u glavi onaj film `Noz`....kada citam ove tvoje reci....
 
Ja bih voleo da je bajka. To bi značilo da Zlaja i ja i dan danas sednemo pa se zarakijamo u njegovom i mom gradu. Ali, na žalost, ovo nije bajka, i taj grad više nije ni njegov ni moj. Taj grad danas pripada nekoj smrdljivoj Aziji, za koju smo mislili da su je naši preci davno proterali, i da je ona na tim prostorima prisutna samo u udžbenicima istorije.

NIje ti taj Zlaja jedini . veruj mi .
Ima ih dosta . Samo jedan dobar broj ne sme da podigne glavu i da kaze sta misli. A mnogi su dosli i skrasili se u Srbiji .
 
Poslednja izmena:
Ovu temu posvećujem normalnima. Danas sam se uverio da još uvek ima takvih.

...

Zašto sam vam sve ovo ispričao? Zato što sam shvatio da je dovoljan samo jedan Zlaja, koji nije prihvatio masovnu hipnozu, i bajke o fantomskom poreklu fantomske nacije, pa da tvorcima te laži sve padne u vodu.
Njima više nisu problem Srbi. Njima su problem Zlaje, jer dok god postoji ijedan jedini Zlaja, oni nisu Bošnjaci.

e, oce to...kad...Zlaja prica s tobom, al kad ode preko vrata...tesko je reci sta bi...Zlaja
sutra naprico npr. na radiju...ili kako bi uopce preprico susret s tobom...
naravoucenije: ipak pripazi sta pricas pred...Zlajom...:manikir:
 
Nijedno delo ne opisuje bolje odnose među pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom BiH. Toliko je puno kvalitetnih odgovora na razna pitanja i nedoumice, da prosto čovek teško da može da poveruje da je to delo izašlo iz pera Vuka manitoga.

Pogotovo ona scena kad Alija pocinje da otkriva ko je on u stvari...i kada mu Aleksandar Bercek kazuje od koga potice,i kada ga pita da mu nabroji ko su njegovi preci...na jednoj nozi Jugovici,na drugoj Osmanovici...moras da znas ko si,i da postujes one od kojih si nastao....
Strasno je kakvih stvari sve ima na Balkanu...u srcu Evrope....
 
Ovu temu posvećujem normalnima. Danas sam se uverio da još uvek ima takvih.

Iz današnjeg popodnevnog odmora me prene zvuk zvonjave telefona. Pomalo iznerviran javim se: "Halo!"
"Pa, gdje si ti, stari druže?", čulo se sa druge strane.
Nije se predstavio, ali sam ipak odmah prepoznao glas koji nisam čuo gotovo dve decenije. Moj drug Zlaja... Čovek s kojim sam još iz obdaništa, pa preko škole, i iz momačkih dana, bio nerazdvojan. Malo je reći da sam se iznenadio.

Jedno veče smo se dobrano zarakijali. Skoro je svanulo kada sam ja pijan, njega još pijanijeg iz birtije odvezao kući, i razmišljao kako bi mi bilo najpametnije da upalim sva četiri žmigavca, ubacim u drugu, i polako se odvezem kući, da me policija ne zaustavi. Kroz glavu mi je prošla i misao da možda ne bi bilo loše da odem do Amele (bliže je), pa da kod nje prespavam, a posle "mamurni sex" (taj mi je najdraži :mrgreen:), ali se setih da me njena stara u zadnje vreme nešto ne miriše, pa ipak odlučih da je bolje da idem kući.
Dok sam to razmišljao, dođoh do Zlajine zgrade. Zlaja je već kunjao na suvozačkom sedištu.
"Budi se Zlaja, hebo ti sebe pjanog! Eto nas pred tvojom zgradom." Zlaj je par momenata gledao oko sebe da shvati gde se nalazi, a onda otvori vrata i krenu napolje. Gledao sam za njim kako tetura, pa mu viknuh kroz prozor: "Jel ti treba pomoć?"
"Hvala, jarane...ne treba. Ajd' vidimo se..."
"Vidimo se..." odgovorih, i dodadoh gas.
Nismo se videli...nikada više.

Još dok sam spavao pjanskim snom, počeo je rat, i između moga druga Zlaje i mene stvorio se ambis koji su neki bezumni ljudi rascepili.
Sedeo sam u dnevnoj sobi, kenijadom (popularan sok u Bosni u to vreme) sam gasio rakijom upaljeni želudac, i gledao na tv-u neku ludnicu na ulicama moga grada.
Pomislih kako bih se zahebao da sam ipak otišao kod Amele. Bio bih odsečen od kuće.
Uzeh telefon da nazovem Zlaju. Zvoni...Niko se ne javlja.

Kasnije, u toku rata, a i posle, slušao sam svakakve priče o Zlaji. No, ipak sam na kraju saznao da su to sve gluposti, i da se Zlaja već prvih dana rata, preko rodbine sa majčine strane (Nemica) izvukao iz grada, i otišao u Nemačku, a odatle u Ameriku, i kuda sve ne.

I, evo sada, vratio se da proda stan, pa se raspitao i došao do mog broja telefona. Pričali smo više od sat vremena o svemu i svačemu, ali jedna me je stvar zaprepastila.
Zlaja, od oca Seje, one što danas sami sebe zovu Bošnjacima, naziva balijama i poturicama.
U početku pomislih da možda provocira, da vidi da li ću ja prihvatiti, međutim, kako je razgovor odmicao, shvatih da on stvarno njih tako doživljava.
Ja ga u jednom momentu upitah: "Dobro, Zlaja, zašto tako, kada ti je otac musliman?" On mi reče: "Zato što i moj otac i ja nismo kao oni. Zato što mi znamo od koga smo. Znamo da smo od Stjepana Filipovića iz Bihaća. A, i ovi ostali znaju od kojih su, samo glume budale i koriste se izmišljotinom mog rođaka (Muhameda Filipovića) da su nekakvi Bošnjaci."
I, još je dodao kako mu samo Arapi i vehabije dolaze da kupe stan, jer su mu u parku ispred zgrade podigli džamiju, pa niko od normalnih neće da dođe da se raspituje za kupovinu stana u toj zgradi, žali se kako mu čitav haustor smrdi na loj, i kako mu niko od komšija neće da otpozdravi na "dobar dan". Kaže da ga je i policija privodila kada je on komšiji na "selam alejkum" odgovorio "m'rš u pichku materinu, balijsku".
Na kraju reče da mu se sve toliko zgadilo da će sutra otići u agenciju za nekretnine, i njima ostaviti da mu prodaju stan, a on će prvim avionom nazad.

Zašto sam vam sve ovo ispričao? Zato što sam shvatio da je dovoljan samo jedan Zlaja, koji nije prihvatio masovnu hipnozu, i bajke o fantomskom poreklu fantomske nacije, pa da tvorcima te laži sve padne u vodu.
Njima više nisu problem Srbi. Njima su problem Zlaje, jer dok god postoji ijedan jedini Zlaja, oni nisu Bošnjaci.

Vjerujem u prvi dio teksta, dok ti je ovaj drugi prokleto sracunata smrdljiva LAZ !
 

Back
Top