Prica dana

Dakle, procitali ste danas nesto lepo i poucno, nesto sto vas je, mozda, inspirisalo.
Zelite da to podelite sa drugima? Mozete to uciniti na ovoj temi.
Evo, ja cu da pocnem, a vi nastavite.

A Story of Priorities and a Jar

The following story is one that’s been circulating for awhile. I believe it holds a very important message regarding appropriately setting priorities in our lives.

A professor of philosophy stood before his class with some items in front of him. When the class began, wordlessly he picked up a large empty mayonnaise jar and proceeded to fill it with rocks about two inches in diameter. He then asked the students if the jar was full.

They agreed that it was full.

So the professor then picked up a box of pebbles and poured them into the jar. He shook the jar lightly and watched as the pebbles rolled into the open areas between the rocks. The professor then asked the students again if the jar was full.

They chuckled and agreed that it was indeed full this time.

The professor picked up a box of sand and poured it into the jar. The sand filled the remaining open areas of the jar. “Now,” said the professor, “I want you to recognize that this jar signifies your life. The rocks are the truly important things, such as family, health and relationships. If all else was lost and only the rocks remained, your life would still be meaningful. The pebbles are the other things that matter in your life, such as work or school. The sand signifies the remaining “small stuff” and material possessions.

If you put sand into the jar first, there is no room for the rocks or the pebbles. The same can be applied to your lives. If you spend all your time and energy on the small stuff, you will never have room for the things that are truly important.

Pay attention to the things in life that are critical to your happiness and well-being. Take time to get medical check-ups, play with your children, go for a run, write your grandmother a letter. There will always be time to go to work, clean the house, or fix the disposal. Take care of the rocks first – things that really matter. Set your priorities. The rest is just pebbles and sand.

Finding time in the day for fitness or participating in other athletic endeavors should be considered a “rock” for us all. Physiologically, working out releases endorphins in the body. These endorphins are natural pain-relievers produced by the body. This is what gives us the natural high experienced after a workout. This natural high has the potential to positively influence our daily interactions by making us feel better about ourselves. Make fitness a rock solid priority in your life and reap the benefits.

-- By Julie Isphording, former Olympian

STVARI NISU UVIJEK ONAKVE KAKVIMA SE CINE

Dva andela putnika zaustavila su se da prenoce u kuci jedne vrlo mocne obitelji. Obitelj je bila netakticna i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuce. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji andeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mladi andeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine”.
Slijedecu noc, andeli su došli da prenoce u kucu jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bracni par je dozvolio andelima da spavaju u njihovom krevetu gdje ce se moci dobro odmoriti. Kada su se slijedeci dan probudili, andeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posjedovali, cije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mladi andeo bio je bijesan i upita starijeg andela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi covjek imao je sve, i ti si mu pomogao; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine” odgovori stariji andeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primjetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. Obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogucim da pronadu to zlato.”
“Nocas, dok smo spavali u krevetu siromašne obitelji, andeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine”.

Hvala za prevedenu verziju, Andreavk.
Mnogo mi se svidja zakljucak.

Odlicna tema!

Ja cu kao doprinos temi parafrazirati jednu istocnjacku bajku:

Ziveo covek sa zenom i sinom u jednom malom mjestascu, imao je lepo imanjce i nije zavisio ni od koga.
Jednog dana njemu se naze misao kako mu zivot prolazi uzaludno, da nije nasao smisao postojanja, te resi da trazi Boga.
Isao je kroz mnoge gradove, obilazio sveta mesta i razgovarao sa svetim ljudima. I gde god je pitao i sa kime god je razgovarao, svi su mu govorili - da, tacno je da verujemo u svetost gospoda, ali ga niko nikada nije video. Plasim se da to sto trazis neces naci. Vec je poceo da gubi veru.
I jedne noci usni cudan san - kako mu se javlja gospod Bog i kaze mu - ludace, ja sam tu, u tvojoj kuci, s tvojom porodicom, prestani da me trazis po svetu.

JauLJubavVerujem,
prelepo... Hvala.

"Beskucnik", Ricard Karlson

http://tanmilbab.spaces.live.com/blog/cns!1A0DB97DED57A987!741.entry

Svaka cast na temi

Jedna lepa tema....valjda ce opstati.

Jedna od meni najdrazih:


Mladi par se doselio u ulicu. Sledećeg jutra, dok su doručkovali, žena opazi komšinicu kako širi ves.
-Kako joj je prljav veš-rekla je
-Možda joj je potreban drugi prašak, a možda uopšte i ne zna prati-
Muž je ćutke posmatrao, i nije ništa komentarisao.
Svaki put kada je komšinica širila veš, padali bi isti komentari.
Mesec dana kasnije, žena je bila u čudu kada je videla da je komšinicin veš čist kao sneg.
-Pogledaj, konačno je naučila da pere. Ko li ju je naučio-rekla je mužu.
Muž joj odgovori-Niko, ja sam oprao naše prozore.

Evo copy neceg sto je mene bacilo u razmisljanje o tome koliko smo spremni drugima ciniti kada je i nama jako tesko, da li mozemo imati snage za tudje probleme onda kada za svoj ne vidimo izlaz i resenje...

Prozor

Dva muškarca, obojica jako bolesni, zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svakoga dana mogao sedeti na svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na ledjima.

Brzo su se upoznali i razgovarali celoga dana. Pričali su o svojim porodicama, poslu, gde su bili u vojsci i gde na odmoru. Svakog dana je muškarac koji je sedeo do prozora opisivao drugome stvari koje je video napolju.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živeti za te trenutke kada je njegov prijatelj sedeo i pričao o dogadjajima i bojama spoljašnjeg sveta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su deca spuštala svoje čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cveće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je ulepšavalo kraj, a u daljini su se videla svetla grada.

Kada je muškarac do prozora detaljno objašnjavao sve to, njegov prijatelj na drugom krevetu bi zatvorio oči i zamisljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac do prozora opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je video u svojoj glavi. Tako su prolazili dani i nedelje.

Jednog jutra je sestra donela vodu za umivanje i do prozora pronašla telo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je iznelo telo iz sobe. Tada je drugi muškarac zamolio da ga pomaknu do prozora. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinuvši se da se udobno namesti i ostavila ga samog.

Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put pogledao spoljašnji svet. Konačno je imao priliku da sam uživa u lepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.

Kada se sestra ponovo pojavila, muškarac je pitao koji je to razlog da je pokojni prijatelj tako lepo opisivao stvari u spoljašnjem svetu. Sestra mu je rekla da je bio slep i da nije mogao videti zid koji je stajao ispred prozora.

Zatim reče: "A možda je ipak hteo usrećiti vas."

Hvala vam za doprinos temi, i ja se nadam da ce opstati.
Mislim da nam je svima potrebno mesto gde mozemo deliti samo lepe stvari.
Joiv,
kada sam prvi put procitala ovu pricu, danima sam razmisljala o njoj.
Uzdici se iznad svojih potreba i problema da bi smo nekom drugom pomogli, to zaista mogu samo retki.
Ali, oni se nisu rodili s tim - to je stvar izbora i volje.

Svi na ovu stranu!

kopirano


Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na
Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
"Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se
svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je
pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i
Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i
zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako
ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg
Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za
jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!
Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s
Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti
Na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu
oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila
bijesna, ugledala je ružičnjak.
Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim
pupoljcima.
Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala
slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje
god ide.

Jednog dana,
pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao.
Činilo se da ne može dalje.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.
Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.
Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti
kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj života proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.
Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmoslio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu..

Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.
Tražio sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost ....
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav.....
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge ....
I Bog mi je dao prilike.
“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio....
Ali dobio sam sve što mi je trebalo."

Седим, читам, и смешим се. Дивне сте.
Ово су биле дивне приче за лаку ноћ.

Da li si ti sargarepa, jaje ili zrno kafe?

Cerka se zalila svom ocu na tezak zivot i rekla kako ne zna vise kako da se suprotstavi zivotnim problemima i teskocama, kako nema vise snage za borbu; jer cim resi jedan problem, vec je pred njom drugi i tezi od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vrijeme voda u posudama pocela je da kljuca. U prvi lonac je stavio sargarepu, u drugi jaje, a u treci nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme.
Cerka se nije mogla strpeti, jer nije znala sta njen otac tim postupkom zeli reci i dokazati.
Otac je iskljucio sporet, pa je izvadio sargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je cerku i upitao: "Sta vidis?"
- "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je sargarepa jako meka i krhka. onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris.
-"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno.
-"Znaj, kceri moja, da su i sargarepa i jaje i kafa prosli kroz isto stanje, boreci se sa istim neprijateljem -'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin.
Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi.
Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje.
Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti??
Da li si sargarepa koja je naizgled jaka, ali, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis i gubis snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljasnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoce i problema, brige i tuge.
Razmisli, kceri moja, kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama ovoga sveta??"

KO SI TI U MOM ŽIVOTU

Ljudi ulaze u tvoj život iz nekog razloga, za jednu sezonu, ili doživotno. Kada shvatiš o kojem se radi, znaćeš šta da učiniš za svaku osobu.

Kada je neko u tvom životu iz nekog RAZLOGA, to je obično da ispuni neku potrebu koju si iskazao. Došli su da ti pomognu da prebrodiš neku teškoću, da te usmere i podrže, da ti pomognu fizički, emotivno ili duhovno. Mogu delovati poslatim od Boga, i to i jesu! Tu su iz onog razloga iz kojeg su ti potrebni. A potom, bez ikakve greške s tvoje strane, ili u nezgodno vreme, ta osoba će reći ili učiniti nešto što će taj odnos privesti kraju.
Ponekad će otići!
Ponekad će planuti i naterati te da zauzmes neki stav!
Ponekad će umreti!
Ono što moramo shvatiti jeste da je nama potreba ispunjena, naša želja uslišena, i njihov posao obavljen. Tvojoj je potrebi udovoljeno, i sada je vreme da kreneš dalje.

Kada ljudi u tvoj život udju za jednu SEZONU, to je s'toga što je na tebe došao red da deliš, rasteš ili učiš. Donose ti iskustvo mira, ili te zasmejavaju. Možda te nauče nečemu što nikada nisi radio. Obično ti pruže neverovatnu količinu radosti. Veruj u to! Stvarno je! Ali... samo za jednu sezonu.

DOŽIVOTNE veze uče te doživotnim lekcijama; stvarima na kojima moraš da nadogradjuješ da bi imao solidne emotivne osnove. Tvoj zadatak je da prihvatiš lekciju, voliš tu osobu, i primeniš to što si naučio na sve ostale odnose i oblasti svog života. Kažu da je ljubav slepa, ali prijateljstvo je vidovito.

Hvala ti što si deo mog života!

Parafrazirano:
Leže ispod drveta medo i zeko.Medo kaže zeki kako ne treba da leže jer će im jabuka pasti na glavu,budući da joj je po Njutnu takav karakter .."jer sve što visi,mora i da otpadne".
Ustane zeko i uzme jabuku sa trave pa je stavi na drvo,a ona stoji na drvetu.
Začuđen medo pita:"Kako sad to?Pa jabuka mora da otpadne,a ne da se popne"
A zeko mu kaže:
"Znaš,medo,zakon važi za mrtve stvari,a ti imaš slobodnu volju da mijenjaš stvari.
Stoga,hajdemo negdje da beremo jagode "

Početak priče ide daleko u prošlost, kada je neki muškarac kaznio svoju petogodišnju ćerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocenu stvar, a para je u onom vremenu bilo vrlo malo.
Bio je Božić. Sledećeg jutra je devojčica donela malu kutiju na poklon i rekla: “Tata, to je za tebe!”
Tati je bilo vrlo neugodno, a kada je otvorio kutiju i video, da unutra nema ničega, jako se naljutio. Ćerkicu je prekorio: “Ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto nađe!!”
Devojčica ga je žalosno pogledala i s suznim očima rekla: “Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”
Tata je bio ganut. Kleknuo je pred ćerkicu, jako je zagrlio i zamolio je za oproštaj. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvek, kada se osećao izgubljeno i očajno, uzeo je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i setio se ljubavi koju je ćerka spremila unutra.

Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju voljeni, prijatelji, deca, Bog… Ne postoje važnije stvari, koje bi mogli dobiti. Prijatelji su anđeli, koji nas dignu s dna, kada imamo poteškoće i podsete nas na to, kako se leti.

Nekada davno živela je devojcica koja je imala lošu narav. Njena majka joj je dala kesu punu eksera i kazala joj da svaki puta kad izgubi živce mora zabiti jedan ekser u ogradu.
Prvi dan je morala zabiti cak 37 eksera! Tokom sledecih nekoliko nedelja kako se je ucila kontrolisati, broj eksera zabijenih smanjivao se iz dana u dan.
Shvatila je da joj je lakše obuzdavati ljutnju nego zabijati ekser u tvrdu ogradu.
Napokon, stigao je dan kada devojcica nije izgubila živce ni jedanput! Kazala je to majci i ona joj je savjetovala da svaki takav dan koji prode u miru - izvuce jedan ekser.
Stigao je dan kada je devojcica rekla majci da više nema niti jednog eksera u ogradi! Majka je uzela kcer za ruku i odvela je do ograde, i rekla joj:
"Dobro si ucinila kceri moja...ali pogledaj rupe koje su ostale u ogradi...ograda više nikada nece izgledati isto! Kada kažeš nekome nešto u ljutnji povrediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i potom ga izvadiš napolje. Nema veze koliko puta kazes: "Žao mi je"..rana je ipak još uvek tu. Povrediti nekoga recima je ponekad gore nego fizicki. Prijatelji su naše retko bogatstvo i treba ih cuvati. Oni te nasmejavaju kada si tužna, ohrabruju te kada trebaš uspeti nešto u životu, pozajmljuju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce."

Ovo je priča o kralju Tralju, slavnom vladaru šume Zelenice i livada kraj reke Tečice. Kralj Tralj, taj junak naše pričice, bejaše muž kraljice Traljice. Kraljica Traljica (ah, ženske ćudi!) imaše običaj muža da kudi: što jako kašikom kad jede lupa, što neće subotom da se kupa! Stalno ga nešto grdi il' kuka - od toga kralju pripade muka. Sede u kraljevske-traljevske čeze, na livadu se cvetnu odveze. Kad tamo, gle - princeze Lepeze! Lepa i blaga, na licu seta, međ' šarenim se cvećem šeta. Sve pesme krasne pevati ume, u govor cveća se razume. Kralj njojzi reče: "Dobro vam veče!" A sebi: "Srce mi ovde osta, kraljice Traljice već mi je dosta! Zašto bih više trpeo tugu, uzeću sebi kraljicu drugu. Blaga je, nikad me grditi neće. O, kakve radosti, o, kakve sreće!"

Kralju je lako ispunit' želje, te nasta svadbeno veselje. Zavole novu kraljicu slepo, puna tri dana živeše lepo! A onda reče Lepeza dama: "Tako sam tužna, tako sam sama, kad sa mnom nije moja mama." "Poslaću glasnika" - kralj reče - "pa neka ovo isto veče, pre no što sunce za brdo pođe, gospođa mama kod nas dođe!" Gospođa mama, stroga i gruba, odmah mu izbi dva i po zuba. Eh, da je znao koliko juče, da njena mama kraljeve tuče, ne bi je zvao, ne bi je zvao, al' sad je gotovo - jao! jao! Lepeza dama mamicu voli, a kralja mamina batina boli. Umesto nežne ljubavi prave, ostaše samo modrice plave. Ništa ga više za nju ne veže, kralj Tralj se spakova i - pobeže!

Da rane blaži, kraljicu traži (al' gleda dame bez stroge mame!) Pa srete tu blizu markizu Lizu, prelepo luče što šeta kuče. Mama joj živi u dalekom gradu, odmah kralj Tralj zaprosi mladu. Zavole novu kraljicu slepo, puna tri dana živeše lepo!



A onda bajna Liza zaplače: "Mog'o bi kuče voleti jače! Srce se moje cepa od bola kada ga gledam ispod stola. Zar kuče slavne kraljice Lize pod stolom bedne koske da grize! Nek' jede s nama na čelu stola, daruj mu odmah carstva pola!" Pa uze kuče u svilen-krilo, to kralju ne bi nikako milo.

Pa sede kralj Tralj na magarca i krenu žurno kod mudrog starca. Na vrhu planine starac živi, mudrosti njegovoj svak' se divi. "Moli se, starče, za me bogu, da dobru kraljicu naći mogu!" A starac sedi i uzdiše, ćuti i prstom po pesku piše: "Bog ti je, kralju, darov'o dane, da vidiš svoje, ne tuđe mane. Da menjaš sebe, ne kraljice, onda ćeš sreći videti lice. Noć i dan skupa ceo dan čine - čoveka mane i vrline. Da svoje mane ispravljaš žuri, na kraljičine slabosti žmuri. Pokaži više dobre volje, srce će kraljice postati bolje. Više joj pruži, traži joj manje - eto za ljubav leka i banje. Kraljica Traljica verno te čeka, tuži i posti. Vrati se, kralju, reč pravu reci: Oprosti! Oprosti!"

U dvoru kralja Tralja i kraljice Traljice muzika svira, uz reč "oprosti" vrati se radost sloge i mira. Kralj Tralj sad, doduše, kad jede manje kašikom lupa, subote svake u kraljevskoj kadi vredno se kupa. Kraljica Traljica sad spozna što nekad i ne nasluti, koliko lepši život se živi kada se ćuti. Po reči mudrog starca se živi, šta god se desi - svak' sebe krivi! Svak' misli da je od drugog gori, svak' sebe, a ne drugoga, kori. Vrati se, tako, u dom kralja Tralja lepota mira, prođete l' pored, čućete kako muzika svira.

Bravo za sve price, a Lanina je tako slatka da sam morala da je prepricam muzu. Kako se smejao! Lana, odakle je ova pricica?

ZASTO BRINUTI

U životu treba brinuti samo o dve stvari :

Jesi li zdrav ili si bolestan.

Ako si zdrav,
tada nemaš o cemu brinuti.

Ali ako si bolestan,

samo o dve stvari trebaš brinuti:

Hoceš li ozdraviti
ili ceš umreti.
Ako ceš ozdraviti,
tada nemaš o cemu brinuti.
Ali ako umreš

samo o dve stvari trebaš brinuti:

Ideš li u raj ili ideš u pakao.

Ako ideš u raj

tada nemaš o cemu brinuti.

Ali ako ideš u pakao,

bit ceš toliko zaposlen pozdravljajuci se sa svojim prijateljima

tako da neceš imati vremena za brigu!

Zato, zašto brinuti?

Bilo je to doba siromaštva i odricanja, ali i velikih nada u bolje sutra. Voljeli su se iskreno i čisto, kako samo pošten čovjek to umije. Vjenčanje je bilo skromno, u skladu s prilikama koje su ih okruživale. Život nije bio lak, radilo se od jutra do mraka samo da bi se preživjelo, no oni su bili mladi i jaki, život je bio pred njima.

U svome srcu su nosili ljubavi plamen želeći ga iznjedriti u vanjski svijet. Silno su željeli dijete, no vrijeme za to još ne bijaše.

Svaki dan misao ista bila im u glavi, svaki dan želja jaka postajala sve jača, iz dana u dan tuga ih preplavljivala dok su gledali tuđu djecu kako trče selom, iz dana u dan... no, vjeru nisu gubili nikad.

Svako jutro i svaku veće molili su se dragom Bogu. Svaki dan zamišljali da imaju dijete živo, da ga uče, da ga školuju, da se igraju s njim, smiju se zajedno, glasno i iskreno.

Svaki dan... I tako sedam godina.

A gledala sve to gospoda nebeska sa svojih plavih prijestolja. Gledala i smilovala se iskrenoj želji, smilovala se njihovoj ljubavi i odlučiše da im podare dijete toliko milo, toliko lijepo da samo pogled na njega budio bi ono najiskrenije čuvstvo u svakom čovjeku. Pripremiše gospoda nebeska novu dušu, čistu kao smaragd, lijepu poput alem-kamena. Pripremiše je i poslaše je plamenom zrakom ravno u njihova srca...

Dok je zora stizala zlatnim stopama, kućom odjeknu dječji plač. Babica odreže pupkovinu i poveže je, obriše dijete, umota ga u čistu bijelu plahticu i pruži ga majci. Reče: curica je, lijepa i zdrava.

Prihvativši dijete, oči joj se napune suzama i krenu niz obraze. O, silne li sreće, o veselja da meni jadnoj, dragi bog smiluje se i anđeli njegovi. Margareta će da se zove, neka bude ukras ovoga svijeta.

Sreća ispuni njihov dom i njihova srca, težački rad im olakša a svijet im se učini još ljepšim nego prije. U njihovim mislima ne bijaše ničega nelijepog a svaku veće zahvaljivahu Bogu na ostvarenoj želji i dobivenoj radosti.

Život im dobi novi smisao.

Margareta je rasla. Sa devet mjeseci je progovorila a s 18 mjeseci je prohodala. Uvijek je sve oko sebe gledala radoznalim pogledom nikad se ne mršteći, uvijek s osmijehom na malom licu. Kada bi je pustili da puzajući otkriva svijet oko sebe znali su je promatrati gdje ponekad zastane gledajući pred sebe, kao da vidi nekoga, i kao priča ona njima nešto, sve zapliće onim svojim malim jezikom nižući svoje bebi slogove, sve okrećući onu svoju malu glavicu prema roditeljima i pokazujući ručicama prema njima. Margareta je rasla a s njom i sreća njezinih roditelja.

Na njezin četvrti rođendan, nevolja se nastani u selo. Dva tjedna kasnije nesreća pokuca na njihova vrata. Dva mjeseca kasnije ležaše malena Margareta u svome dječjem krevetiću, drvenom u bijelo obojanom. Ležaše u svojoj dječjoj sobici ispunjenoj mirisnim cvijećem. ležaše smireno, ponekad zakašlje s naporom a mati joj njezina obriše iskašljanu krv s malih usana. Ležaše Margareta na samrti, a leptiri joj dolažahu na cvijeće u sobi i bubamare joj šetahu po malenim ručicama. Kraj nje sjedi majka a niz obraze suze joj se slivaju u tri reda pod bradu, kao pletenice.

- Nemoj mama plakati, pogledaj kako leptirići plešu.

- Kako nebi kćeri plakala kad tvoja bol razdire srce moj...

- Nemoj mama, vidi vani kako nebom ovčice skakuću, nemoj mama plakati anđeli su tužni kada te gledaju. Ajde opet nam pjevaj mama onu pjesmicu; anđelu čuvaru mili...

~ * ~

Tuberkuloza bješe tada teško izlječiva bolest a toliko rasprostranjena. Odrasli umirahu lako od nje a djeca još lakše. Toga nevinog jutra, anđeo dođe po Margaretinu dušu. Njezini roditelji su sve do zadnjeg trena vjerovali da će im Bog pomoći, kada već čovjek to ne mogaše, no sa zadnjim Margaretinim izdisajem otiđe i njihova nada. Otac se držao čvrsto boreći se s tugom i boli u srcu, zaplakavši samo kada bi bio sam. Mati njezina nije plakala dok su Margareti oblačili bijelu haljinicu u kojoj će je sahraniti. Nije plakala dok su zatvarali drveni lijes.

Nije plakala dok su lijes spuštali u duboku raku. Nije plakala bacivši bijelu ružu na lijes. Ne, nije plakala mada joj je duša gorjela od boli. Tek kada su se vratili doma, kada je otvorila vrata od Margaretine sobe, kada je vidjela prazan krevetac, kada je sjela na njegov kraj, tek tada se slomi duša njena, srce joj preskoči od silne boli kao da će puknuti u tisuću komada. Pokri lice rukama i zaplače tako jako, zaplače tako tužno da sve ono cvijeće poče venuti, a svi oni leptirići prestadoše lepršati krilima i smiriše se.



Plakala je tri dana i dvije noći. Plakala je neprestance isplakavši jezero suza žalosnica. No treće noći, svlada je umor i ona zaspi teškim snom.

Dok je puni mjesec plovio svodom vukući punu mrežu zvjezdica, jedna zraka svjetla se ušulja kroz prozor i pade joj na lice. Ona otvori oči i ugleda na kraj kreveta stoji djevojčica bijele puti, kosa joj se duga valovita plavi na mjesečevoj svjetlosti, a haljinica bijela njezina bješe umrljana blatom. Bila je to Margareta.

- Zašto plačeš mama? Vidi kako mi je haljinica zaprljana od tvojih suza. Nemoj se više žalostiti, meni je sada dobro. Ja sam sada s anđelima, oni paze na mene. Moraš me pustiti da odem i nemoj više plakati jer tvoje suze mi ne daju otići i tvoja bol me zove.

Prestala je plakati. Prestala je tugovati jer sada je znala...

njezina Margareta je dobro i anđeli je čuvaju.
. . . .