Kilibarda kako je odbio da izda Crnu Goru, pa o Obiliću, o Rumiji ...

Novak Kilibarda?

  • Ukupno glasova
    15
  • Anketa je zatvorena .
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
KNjIGA NOVAKA KILIBARDE PREDSTAVLjENA NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U NIKŠIĆU

Prva sinteza usmene književnosti Crne Gore



Knjiga pokazuje da se podudaraju granice istorije i pjevanja, kao i to da je sve što je u pojedinim djelovima Crne Gore postojalo kao mentalitetsko obilježje društva prenešeno u velikoj mjeri i u njegovo usmeno - rekao je Živko Andrijašević

Knjiga „Usmena književnost” dr Novaka Kilibarde predstavljena je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, kako je naglasio dekan prof. dr Blagoje Cerović, u znak poštovanja prema njegovom doprinosu razvoju ove institucije (od Pedagoške akademije do Filozofskog), na kojoj je od osnivanja 1963. godine predavao discipline vezane za usmenu književnost.
Nakon što je dr Vesna Vukićević Janković pročitala rad dr Ljiljane Pajović Dujović o Kilibardinoj knjizi govorio je dr Živko Andrijašević, koje ocijenio da je to prva sinteza usmene književnosti Crne Gore, kojom se daje i precizna odrednica tom nasljeđu.
- Kilibarda je naučnik koji izvanredno poznaje istoriju Crne Gore, ali ne kao prosti zbir činjenica, već zbir fenomena i procesa, koji su je oblikovali i usmjeravali njen glavni tok. Još u ranim radovima o crnogorskom usmenom pjesništvu on je, uz pomoć istoriografije, učinio napor da spozna socijalni, ekonomski i politički ambijent koji ga je iznjedrio, što je bio pionirski poduhvat u Crnoj Gori. Ova knjiga pokazuje da se podudaraju granice istorije i pjevanja, kao i to da je sve što je u pojedinim djelovima Crne Gore postojalo kao mentalitetsko obilježje društva prenešeno u velikoj mjeri i u njegovo usmeno stvaralaštvo. Prateći tok istorije Kilibarda je spoznao okvir u kome je nastajala usmena književnost. Kako znalački ukazuje i na onaj dio koji svojim umjetničkim dometom i programskim karakterom nadilazi prostor na kome nastaje, poput pet pjesama Starca Milije, tako i primjećuje da gubitak umjetničke vrijednosti nije značio i opadanje uticaja i popularnosti osmeračko-desetaračke forme u crnogorskom društvu, pa i u posljednjim decenijama 20. vijeka. Fenomen trajanja usmenog pjesništva, čak i nakon nestanka ambijenta koji ga je stvorio, ukazuje da socijalne karakteristike i mentalitetski refleksi crnogorskoig društva nijesu pretrpjeli bitnije izmjene u minula dva vijeka. Zbog svega toga ova knjiga predstavlja dragocjeno štivo i istoričarima koji će se baviti sviješću i uvjerenjima crnogorskog društva - ocijenio je Andrijašević, zamjerivši zbog „arhaičnog i izvještačenog jezika, kojim je knjiga lektorski dorađena, jer tim jezikom niti govori Kilibarda, niti je ikada iko u Katunskoj nahiji govorio”.

Istorija mentaliteta

Podsjetivši da je knjiga „Usmena književnost”, kao i kao i prethodnih 13 naslova u ediciji CID, glavni urednik prof. dr Dragan Vukčević je ocijenio da i ona predstavlja sintezu o jednoj oblasti kulturnog i političkog života Crne Gore, a takve knjige su, ustvari, postavljanje temelja za enciklopedijsko izdanje.
- Svaka generacija treba ponovo da pročita svoju prošlost. Dio njenog razumijevanja jeste i ova knjiga o važnom segmentu prošlosti - usmenoj književnosti, koja predstavlja, ustvari, kazivanje o najvećoj drami na ovim prostorima u posljednja dva vijeka, a to je drama pretvaranja tradicionalnog i patrijarhalnog društva u moderno. Književni izraz te patrijarhalnosti jeste usmena književnost, koja je po svojim dometima i značaju na višem mjestu od pisane - kazao je Vukčević, napominjući da je u ovoj knjizi Kilibarda dao strukturu jednog društva raznorodnih crnogorskih svjetova, te da je ona „veliki prilog istoriji mentaliteta i razumijevanju nekadašnjeg crnogorskog društva”.

G. K.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2010-03-30&id=182267
 
Moram skinuti kapu Novaku Kilibardi, mnogo stvari što je ovdje rekao su mudrost, međutim napravio je nekoliko grešaka, u onom istorijskom dijelu, a to nisu kako on kaže ne može se sjetiti kada je Vuk gospodar Kosova bio udavljen - već vrlo značajne greške.

Grešku je napravio govoreći o Kosovskom mitu i Milošu (K)obiliću. Nije vladika Petar II Petrović-Njegoš unio taj mit, niti je on prvi i spomenuo Obilića. Još prije njega, u svojoj istoriji o Crnoj Gori (1754.), vladika Vasilije Petrović piše o 'vojvodi Milošu Obiljeviću'. Evo jednog pasaža iz Vasilijeva djela koji pominje Obilića:

Српску војску је предводио славни војвода Милош Обиљевић зет кнеза Лазара; а босанску коњицу водио је други зет кнеза Лазара, војвода Вукан Бранковић, варалица који се договори с царем Муратом и обећа му да ће издати кнеза Лазара, но се бојао од војводе Милоша Обиљевића, кога је непрестано клеветао, али му праведни господар кнез Лазар није хтио вјеровати, очекујући херцега зетскога господина Баошу, који још није стигао него сакупља војску и креће према кнезу Лазару.
Kliknite za proširenje...
.

Kilibarda spominje Tronoški rodoslov ('Rodoslovlje srpsko') iz XVIII stoljeća kao prvi izvor koji spominje Miloša Obilića u istoriji - Tronoški rodoslov je samo dijelom, upravo tim, iz tog vremena. U Kraljevini Jugoslaviji je dopisan značajno pred Drugi svjetski rat, a za ovaj stari dio rodoslova se zna da nije pouzdan kao istorijski izvor, jer ga je monah Josif pisao iz bog zna čega, narodnog predanja, lokalnih verzija, uz po svoj koji dodatak.

Međutim, još i osnivač dinastije Petrović-Njegoš, spominje Miloša Obilića davne 1714. godine, u proklamaciji crnogorskim glavarima:

Била би ми драга смрт да сте хтјели да сви скупа славно и часно погинемо, као што су то урадили кнез Лазар и Милош Кобилић, који уби цара на Косову и погину са својим господарем и са њихових седам хиљада бораца.
Kliknite za proširenje...

Ono što je 'Rodoslovlje srpsko' iz manastira Tronoše u tom istom stoljeću 18. uradilo, tj. njegov autor Josif, jeste promijenilo jedno široko rasprostranjeno i odomaćeno ime iz 'Kobilić' u 'Obilić' - iz razloga što je isuviše prosto zvučalo. Kobilić i njegov mit o Kosovu je odavno već bio odomaćen u narodu, a konkretno na teritoriji Crne Gore to se zapaža i samim narodnim pjesmama i predanjem od starine (pogotovo priča o krstaš-barjaku). U XVII st. recimo, kučki vojvoda iz Drekalovića 1688. godine slavi 'junaštvo na Kosovu' u pismu Bolici u Kotor.
 
D U K Lj A N I N:
Kliknite za proširenje...

Još jedna velika greška, i to vrlo krupna. Evo ovdje hvali srpskoga pisca Konstantina Filozofa:

Pazite, jedan od najobrazovaniji srednjovjekovnih pisaca, bio je Konstantin Filozof, u doba despota Stevana Lazarevića [..] Nego o Konstantinu, izuzetno obrazovan čovek, čak je vršio reformu pravopisa tadašnjega, i napisao je Životopis despota Stevana, Lazarevića, tu negde od 1431. do '35. što će reći na hiljade živih ljudi posle, koji pamte Kosovsku bitku - ne pominje Miloša.
Kliknite za proširenje...

Žitije je napisano 1427. godine, tada je Kostenečki već bio preminuo u vremenskom periodu koje Kilibarda spominje. Konstantin lijepo u svom žitiju o Lazareviću piše da je cara Murata ubio srpski plemić po imenu Miloš i to vrlo doslovno. Istina, ne pominje mu se prezime, Kobilić, a ono je vrlo moguće zaista tek docnije izmišljeno, mnogo decenija poznije, jer ga zaista ne srećemo.

Međutim, da nema 'nikakvih indicija o Milošu Obiliću', Kilibarda na prosto - lupeta.

Ne bih se složio sa njim ni u vezi sa Trojanskim ratom. I u Ilijadi ima istine, ne može se pobogu tek tako čitava otpisati.
 
D U K Lj A N I N:
Kako znaš da je napisano 1427?
Kilibarda nije istoričar, samo da se zna.
Kliknite za proširenje...

Дукљанине, уз све уважавање слободног избора за сваког човека на планети и поштовање свачије одлуке КОМЕ ЋЕ СЕ ПРИВОЛЕТИ ЦАРСТВУ - морам да ти кажем да је тај Килибарда један обичан преварант и човек веома минорних људских особина.

Сећам га се врло добро у време када је у Београду почела да се формира опозиција - тако да сам на твом месту не бих узимао било шта што он каже или напише без да 10 пута проверим истинитост његових тврдњи.

п.с.
Да ли је био члан СКЈ ???
 
eremita:
морам да ти кажем да је тај Килибарда један обичан преварант и човек веома минорних људских особина.
Kliknite za proširenje...
Aha... da da kako da ne... A da nije okrenuo leđa velikosrpskoj bandi (tj. da se nije opametio, da je ostao sluđen), bio bi za tebe idol i duhovni vođa, a?
:mrgreen:
 
Ex katedra

Moji Banjani

Moji Banjani su granični kraj. Kroz njih se prožimala Crna Gora i Turska, preko Banjana su išle crnogorske čete da plijene Turke, a Turci su ih smatrali crnogorskijem povjerenicima. Kad kažem Turci odužujem se banjskoj leksici, a mislim na osmansku vlast i muslimanski živalj koji ne pripada ni turskom etnosu ni turskom jeziku. To su naši Muslimani, odnosno Bošnjaci.

Banjani kao bezvodni i krševiti kraj nijesu privlačili Turke da se naseljavaju, niti je, pak, banjsko stanovništvo bilo u prilici da se prevjerava. To što su Turci pokušali da na Velimlju zasnuju porodično stanište nije ostavilo značajnijega traga u tradiciji zato što je ta naseobina kratko trajala.

Od davnina

Sama periferija Banjana, bolje reći njihov jugozapadni dio, to je oblast manastira Kosijerevo, đe ima vode i bolje ziratne zemlje, nudila je trajnji opstanak islamskijem porodičnim naseljima koja su se održala sve do vremena knjaza Danila. Ostavilo je to traga u priči i tradiciji.

Banjsko stanovništvo, koje su činili samo pravoslavci, danas bi se to reklo Banjani su etnički i vjerski čisti, imali su prastari dio stanovništva, stari, srednji i novi. Legenda neke porodice veže za preslovensko pleme Mataruge. Smatra se da su neka bratstva starija od Kosova. I srednji doseljenici svakako su bliži starijoj feli stanovništva nego najmlađoj doseljenoj populaciji, kojoj upravo pripadam ja i moji preci.

Stigoše Kilibarde

Neđe krajem vladavine vladike Petra I Petrovića, ili Svetoga Petra Cetinjskoga, moji su se doselili iz samoga srca Katunske nahije, s Velestova, i naselili se na Tupanu. To je granično selo prema Grahovskom plemenu, južna strana banjskog plemenskog pravougaonika. Kako je Petar I ocjenjivao da se turska vlast na graničnijem porubinama prema Crnoj Gori ne kontroliše iz Stambola, tako je s njom uspostavljao interesne veze. Konkretno travničkom, a kasnije mostarskome veziru trebalo je raje koja plaća daciju, ne pitajući se šta doseljenici nose sa sobom kad ih vezir pušta na prigranične opušćele prostore. Cetinjski politički mudrac, Petar I, ubacivao je osmanskoj vlasti infiltrate svježega življa iz Crne Gore, ubacivao je na tursku teritoriju one Crnogorce koji su imali više đece no koza. Tako su banjski nenaseljeni prostori, kakav je bio moj Tupan, naseljeni Crnogorcima koji su sredili tapijske stvari s turskijem vlastima. Plaćali ono što se od njih tražilo, a polako se pretvarali u opasnu guju koja će upečiti onoga ko ih je primio na svoj atar. Ostala je legenda da je mostarski vezir od novog naseljenika, bolje reći od predvodnika doseljene bratstveničke grupe, tražio mrtvu glavu kao dokaz njegova moranja da bježi iz Crne Gore, i kao garanciju za svoju lojalnost turskijem vlastima. Ostala je, dakle, priča o takvijem glavama, a refleksi te priče koji su se tajno pričali možda su i jedini istiniti. Naime, znao je takav doseljenik donijeti glavu „božjeg čovjeka“ za čijim životom niko ne žali, ili pak donijeti nečiju glavu iz groba.

Utapanje u banjski mentalitet

I tako je krenulo utapanje mojijeh predaka u banjski mentalitet. Oštri katunski akcent dugo se kod Tupanjana održavao, tek od generacije moga oca nije se po govoru razlikovao doseljeni Velestovac od Banjanina koji je odavno tu. Interesantno je to da se otpor protiv turskijeh vlasti nije dogodio kod najnovijih doseljenika, ni kod najstarijih i starijih, nego kod srednjaka. Moji preci, velestovski doseljenici na Tupan, ponašali su se, kako bi se to izrekom reklo – zecu bježi, hrtu drži! S Turcima su bili ulijepo, a s Crnogorcima uiskreno. Kako je Crna Gora snažila, posebno poslije Grahovačke bitke 1858. godine, moji Tupanjani, bolje reći bratstva Kilibarde i Erakovići, sve su više zaznačivali u samopouzdanju. Kao što rekoh, vladika Petar I nije raseljavao koljenoviće, i odžakoviće, nego siromašni, zdravi i frekventno popularni živalj. Tako mu nekako dođe da su kompleks maloga, s kojijem su došli iz Katunske nahije, pretvarali u drčnost velikoga, pa su se tako i ponašali. Upravo pretpotencijalni mentalitet koji nijesu agonalno ispoljili u katunskoj Crnoj Gori razbuktali su u prilikama kad grupice Crnogoraca, koji idu u plijen kroz Banjane, zamjenjuje prestiž Crne Gore nad Banjanima. Knjaževi Danilo i Nikola, razumije se, davali su više povjerenja nama doseljenicima nego bratstvima s istaknutijem pedigreom vlasti i prošlosti u Banjanima. Bolje reći, dobijali smo mnogo više povjerenja nego što smo ga bili objektivno zaslužili. Prvi crnogorski oficir u Banjanima bio je velestovac. Za našeg mladića udaje se Njegoševa sestrična, kasnije će i izvanja svastika knjaza Nikole poći za Velestovca u Banjane. Tako forsirani doseljenici nijesu izazvali kakvu zavist kod starih i zrelijeh bratstava u Banjanima, jer je autoritet Crne Gore bio obavio Banjsko pleme kao svoju teritoriju bez ostanka. Sve te diskrepance između starijih naseljenika i najnovijeh kretale su se u prosedeu humora s rijetkijem detaljima cinizma.

Kuća uz drum

Moja kuća je na glavnom drumu kojim se iz Crne Gore pristiže u Banjane. Nije to bio nikakav značajniji put, samo je malo poboljšan kad je knjaz Nikola poveo vojsku na Vučji Do 1876. godine. Ali, kakav je da je, taj put je za mene mnogo značio. Njim su prolazili, i otuda i odovuda putnici namjernici koji su svraćali u našu kuću da piju vodu. Banjani su apsolutno bezvodni kraj, niđe izvora ni potoka, najbliža je mome Tupanu rijeka Trebišnjica, udaljena nekoliko sata i ljudskoga i konjskoga hoda. Tijem putem su prolazili i svatovi i prosjaci, jedni i drugi bili su mi neobični, dok su kiridžije i drugi prolaznici nekako svi nalikovali jedni na druge. Da sam rođen na Velestovu, odnosno u Katunskoj nahiji, bolje reći u staroj Crnoj Gori, koja rađa velike pjesnike i slikare, ne bih kao prozni pisac imao materijala za priču o prošlosti. Tamo se jednoznačno živjelo u romantičnijem oblacima junaštva i pljenidbe. Ali, moji Banjani, stvorili su od mene proznoga pisca. Za mene kao proznog pisca značajno je i to što je moja porodica bila i seljačka i zanatlijska. Otac je imao manufakturu za proizvodnju stvari od kože – crevalja, čizama, sedala, uzda i oglavi. Ja pamtim šegrte, kalfe i majstore koji su se ponašali drukčije od čobana. Sjećam se da jedan pjevaše nekako drukčije no, što sam čujao da se pjeva na svadbama. Prvu kravatu, odnosno mašnu, sam vidio na jednome od kalfi. Išli su oni, recimo, do Risna, Trebinja i Dubrovnika i poprimali detalje ponašanja i oblačenje koji su za mene bili neobični. To su moji utisci iz najranijeg đetinjstva. To je bilo uoči Drugog svjetskog rata. Otac mi je umro 1940. godine, što jedva pamtim, a njegova manufaktura ostala je još jednu godinu, dok se nije zaratilo.

Šamar

Pamtim jedan šamar, bolje reći, brljošku, od majke. Dobio sam je stoga što sam krivio lice rugajući se jednome starcu koji je došao u manufakturu za neku potrebu. Kao da ga i sada gledam: bio je pogrbljen i mršav, bijeli mu brci s krajeva, a uglavom čađavi od duvana. Nokti mu žuti, kažiprst i prva dva, od istog duvana. Sjećam se, pričao je s radnicima, uzdignutijem tonom, kao da nazdravlja. Jedan kalfa mu je iza leđa pravio grimase rugajući se epskom tonu toga siromašnog starca. Meni se dopao kalfa, kad je starac izašao ja sam stao na vrata i pravio grimase, krivio lice, kako je to kalfa maločas radio. Majka je to sve odnekud viđela, prišla mi je, potegnula me za uvo, opalila jedan šamarčić i rekla: „Ne valja se sprdati starome čovjeku!“ Moj humorni odnos prema epskom iskazivanju prošlosti u prilikama đe nema prostora za epiku, možda se začeo u grimasi onoga kalfe. A možda je moj humani odnos prema ljudima koje obuhvatam humorom začet u onom majčinom šamaru da se ne rugam starome čovjeku.

Piše: Prof. dr Novak Kilibarda

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-10&id=211122
 
Ex katedra

Mitološka fantastika u Banjanima

Nesporno najčuveniji detalj politeističkog poimanja svijeta u mome plemenu su vještice. Odistinski se vjerovalo da postoje vještice koje su često nazivane rogošama. Pamtim svoga maloga brata Mila koji je umro od nepunu godinu dana svojega života. Majka pričaše „šta ga je odnijelo u zemlju“.

Veljaše majka, u preśenak sunca buši na vrata kuma N.B. Nalet je bilo i na oni svijet! Vrtala se s Velimlja, kuća joj je bila u jednom graovskom selu, ajde da ga ne spominjem. Ja držah dijete na rukama, razgracijalo se, smije se, ma to bijaše zdravo dijete od puna naručja.

Prokleta kuma

Nazva prokleta kuma „dobro veče“, dok utoliko me neko zazva ispred kuće, nešto se radilo oko stoke koju je trebalo ućerati u tor. Zazva me, ja ću da metnem dijete u kolijevku, a prokleta kuma veli da joj ga dam, ona će ga, kaže, pridržati na rukama dokle se ja ne vrnem. Pružih joj ja dijete, Bog je kleo, a ono ciknu kao da ga naložih na vatru. Zatrese se dijete od plača, zacenu se, ja ga povratih na svoje ruke, a prokletnica ode pro vrata. Te se noći nje pokojnik smirivao, s jednom riječi - smirenja mu više nije bivalo. Išli smo š njim na doktore, na travare i na valetare, ali sve je bilo džaba. Bog ga je primio na mljesec dana potlje.

Prijeki lijek

Još jedan detalj govori kako se u Banjanima vjerovalo u vještice. Orao na svojoj dolini domaćina P.L. Posijano śeme, pjeva ptica na grani, blago proljećnje jutro, uki volovi, siti i mirni. Prekrstio se domaćin, ojsnuo volove i odorao brazdu-dvije. Utoliko naljeze, s preslicom za pojasom, stara udovica i samohranica Ć.R. Ti mirni volovi iskolačiše oči i śeknuše jedan na jednu, drugi na drugu stranu. Jaram je prsnuo kao da je bio slamka, volovi kolačeći oči narikuju kao da su viđeli zvjerku. Oraču je ostalo samo da se uhvati na mošnje, vjeruje se da to hvatanje parališe vješticu. Interesantno je napomenuti da se kao preventiva od iznenadnog susreta sa popom, kao s baksuzom, sastoji u tome što se muškarac koji je popa susrio uhvati rukom za testise. A ako ga je srela žena, ona će pljucnuti nasitno nekolika puta prije no se čuje popov glas. Śetih se napomene Vuka Karadžića kako su u Vojvodstvu (što će reći Vojvodini), popovi štapom vijali žene koje se bave vradžbinama i pjevaju paganske pjesme. Međutim, u mojijem Banjanima muškarci su se potezali za falus kad su se čuvali od baksuzluka koje emituju i vještice i popovi.

Mato Glušac

U vukodlake, vampire i bilo kakve druge njima slične demone nije se u Banjanima vjerovalo. Gorski vuk, kurjak, je jednostavno zvijer koja kolje stoku, vrlo realna zvijer čiju čapru treba zdrijeti i prodati. Nijesu se bojala đeca ni kad u prvomračje prolaze pored groblja, ja sam za vampira saznao iz knjiga, ne iz usmenijeh priča. Ja sam se bojao od vukova kao zvijeri, a ne kao od demona koje vabi Sveti Sava.

Međutim, proroštvo je u Banjanima bilo na visokoj cijeni. A Mato Glušac bio je vrhunski prorok, svi drugi proroci bili su njegova sjenka. Niko mu se nije sasvijem primakao, a povisoke cijene proroške bili su Stojan Kandić, Miloš Andrijašević, Obren Janičić, pa i poneka gatara ženska.

U Mata Glušca se nedvojbeno vjerovalo, ja sam, više je no sigurno, čuo za Mata čim sam naučio prve riječi, pamtim Matovo ime kao i svoje. A njegovo prezime prije sam naučio no svoje. Evo nekolike priče o Matu koje je doslovno svak znao u Banjanima, samo ih nije znao svak jednako ispričati. Trebalo je prigodna prilika da se to kaže, da se tijem ukaže kako se nešto obistinilo što je reko Mato i sl. Evo detalj-dva iz tog domena.

Mato nije volio da ga pitaju, on je sam pričao kad ośeti potrebu da kaže to i to. Mato je iz Korita, to je ispod Troglav planine, na razmeđi Crne Gore i Hercegovine. Korita su poznata prvo po Matu, a onda po jami u koju su ustaše pobacale Korićane. To je bila prva napunjena jama u Pavelićevoj vladavini. Mato se nije ženio, išao je po narodu, iznenada bi došao u nečiju kuću. Častili bi ga kao normalnog čovjeka, śedio bi dokle hoće, a onda iznenada ustao i otišao. Kad bi, dok śedi u kući, napadao snijeg, viđela bi se samo jedna Matova stopa kojom je iskročio pro praga, druge već nije bilo da se poznava u snijegu. Niko nije znao đe Mato noćiva, samo nikad nije noćio u nečijoj kući. Išao je crkvi kad su takvi okupi, ali u crkvu nikad nije ulazio, niko ga nije vidio da se krsti. Eto, takav Mato pričao je i prorokovao, bolje reći u takvoga se Mata u Banjanima doslovno vjerovalo.

Kad je u doba Austro-Ugarske željeznička pruga prošla kroz Bosnu i Hercegovinu i kad je u doba Kraljevine Jugoslavije ta pruga produžena od Bileće do Nikšića, raspričalo se Matovo proroštvo tijeh događaja.

Gvozdena zmija

Evo kako se pričalo šta je Mato predvidio. Vele, Mato je ovako pričao: „Svi znate Kešeljev vao, e pa kad bude gvozdena zmija krenula od Bileća za Nišiće, mučiće se kako da preskoči Vao. Onda će krenuti da ga zaobiđe, ali ni to joj se neće dati, pa će najpotlje proći kroz Vao ništa joj neće smetati što je on od jednog stanca kamena.“

Priča se da čeljad koja slušaju Matovu priču ništa ne bi progovarala samo bi se poneko prekrstio čudeći se ćutke može li se to dogoditi što Mato prorokuje. Zamislite, prorokuje gvozdenu zmiju koja može proći kroz vao koji je od studenoga kamena. Tako bi taj Matov profetski iskaz ostajao u svijesti naroda, bolje reći maštoviti pričaoci izmišljali su Matova proroštva, nemaštoviti ljudi slijegali su ramenima i vjerovali.

Smail-aga na Cetinju

Evo još jednog detalja od Matu Glušcu koji sam u svome đetinjstvu slušao u mojijem Banjanima. Kad je Smail-aga Čengić krenuo s Lipnika da pokupi harače od Drobnjaka i Uskoka, intro se s Matom neđe na putu. Kao što se Mato iznenada obrijetao u nečijoj kući, tako su ga iznenada i susrijetali ljudi na putu. Pitao se Smail-aga s Matom, onako s hata bijesnoga, ali ljucki i pitomo. Poštovala je Mata svaka vljera. Pitao se s njime Smail-aga, pa ga onda zapitao da mu nešto kaže o putu na koji je on, mute-selim, krenuo da kupi carske harače. A znao je bogme svak, a nekmoli Mato, na koga je tada moćni beg s Lipnika potegao svoju tevabiju. Mato je kao i uvijek rekao da on ne zna, veli da samo Bog zna to što ga on pita, samo je siguran da će baš on, Smail-aga, svojom glavom napojiti Vranca na Cetinju. Vele da se Smail-aga osmjehnuo, teško mu je bilo da povjeruje da će baš dojahati Vranca na Cetinje, ali pomislio je da je možda car u Stambolu planirao da turska sila prođe kroz Cetinje. A razumije se da Čengić s Lipnika nije izostao iz nijedne carske vojne otkako je stasao za mač ljudi i sablju navajliju. Pričali su ljudi sijeleći u našoj kući, a ja đetić slušao, pričali su kao da su direktno slušali i doslovno zapamtili šta je Mato rekao Smail-agi. Kao što evo i ja sad, kao bajagi, citiram tačno što sam čuo od onijeh koji su pričali kao da su lično slušali ono što prepričavaju na seoskome sijelu uz rakiju konavljansku.

Mogu zamisliti kako je Mato dobio još jedan oreol deifikacije kad je Novica Cerović istresao pred Vladiku Rada iz torbe glavu Smail-age i kad su Uskoci poklonili istome Vladici Smail-agina hata koga su doveli s Mljetička poslije Smail-agine pogibije.

Mjesečevo dijete

A posebno se pričalo kako je rođen Mato Glušac. Njegova majka, udovica, nije se mučila, no je stojeći, u ponoći, rodila dijete spram mjeseca na pokošenu padinu. Ali viđela je da nije rodila dijete no ćesu mjesečeve boje. Ali čim je dijete u ćesi zaplakalo, ta je ćesa s đeteta prvo na mljesec uzlećela. A mljesec je s neba namignuo kad mu je dolećela ta maramica. Eto, iz te mljesečeve ćese rodio se u Koritima prorok Mato Glušac. Kao đetić, u sve to što sam čuo da se o Matu priča vjerovao sam.

Novak Kilibarda

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-17&id=211755
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Slične teme

s_O_k_O
Медији: Харченко тражио од Несторовића да са СНС прави власт у БГД, он одбио
Odgovora
5
Pregleda
230
georgejune
georgejune
комшија
Стиди се, Београде: Привремени орган града Београда одбио да се Слађана Милошевић сахрани у Алеји великана
2
Odgovora
36
Pregleda
896
rv12aval
rv12aval
đavolčić
Zakasnili za žalbu: Ustavni sud odbio predstavke predstavnika Demokratske stranke o verifikaciji mandata
Odgovora
9
Pregleda
245
đavolčić
đavolčić

Back
Top