Evo malo poduzeg teksta iz knjige "Onkraj nasilja", gde se Jiddu Krishnamurti bavi problemom straha:
"Mozete li posmatrati bez sredista, ne imenujuci ono sto se naziva strahom dok on u vama nastaje? To zahtjeva ogromnu disciplinu."
Covjek mora biti ozbiljan, jer samo oni koji su krajnje ozbiljni mogu zivjeti punim i cjelovitim zivotom. I ta ozbiljnost ne iskljucuje radost, uzivanje; no, sve dok postoji strah, sasvim je nemoguce znati sta znaci imati veliku radost. Cini se da je strah jedna od najuobicajenijih stvari u zivotu; to zacudjuje, no mi smo ga prihvatili kao nacin zivota, bas kao sto smo i nasilje, u svim njegovim razlicitim oblicima, prihvatili kao nacin zivota - i navikli smo biti psiholoski uplaseni.
Osjecam da bi smo se trebali potpuno udubiti u pitanje straha, razumjeti ga u potpunosti, tako da kad odemo odavde, budemo slobodni od straha. To je izvedivo; to nije tek teorija ili neka nada. Ako covjek u potpunosti posveti paznju tom pitanju straha, nacinu na koji mu pristupa, kako ga gleda, tada ce otkriti da ce um - um koji je tako mnogo patio, koji je pretrpio tako mnogo bola, koji je zivio sa ogromnom patnjom i strahom - biti potpuno slobodan od njega. Da bi se u to zadubili, apsolutno je bitno nemati nikakvih predrasuda koji ce sprijeciti razumijevanju istine "onog sto jeste". Zajednicki poci tim putem ne podrazumijeva ni prihvacanje ni poricanje; kao ni govorenje samom sebi da je apsolutno nemoguce rijesiti se straha, ili da je to moguce. Covjeku je potreban slobodan um da bi istrazio ovo pitanje; um koji je, ne dosavsi ni do kakvog zakljucka, slobodan posmatrati, istrazivati.
Postoji toliko mnogo oblika psiholoskog i psihosomatskog straha. Udubljivanje u svaki od tih razlicitih oblika straha, u svaki njegov aspekt, oduzelo bi silno vrijeme. No moguce je posmatrati opci karakter straha; moguce je posmatrati opcu narav i strukturu straha bez gubljenja u detaljima nekog posebnog oblika nasih strahova. Kada shvatimo narav i strukturu straha kao takvog, tada, s tim razumijevanjem, mozemo pristupiti nekom odredjenom strahu.
Neko se moze plasiti mraka; moze se plasiti svoje zene ili muza, ili onoga sto govori, misli ili radi u javnosti; moze se plasiti osjecaja usamljenosti ili praznine zivota, dosade besmisla vlastitog zivljenja. Mozete se plasiti buducnosti, neizvjesnosti i nesigurnost sutrasnjice - ili atomske bombe. Mozete se plasiti smrti, svrsetka vlastitog zivota. Postoji toliko mnogo oblika straha, neuroticnih kao i zdravo racionalnih strahova - ukoliko strah uopste moze biti racionalan i zdrav. Vecina nas se neuroticno plasi proslosti, sadasnjosti i sutrasnjice, pa je tako u strahu prisutno vrijeme.
Ne postoje samo svjesni strahovi za koje znamo, vec i oni duboki, neotkriveni u dubinama covjekovog uma. Kako pristupiti svjesnim strahovima, a kako onim skrivenim? Strah je zasigurno prisutan u odmicanju od "onog sto jest"; on je uzmicanje, bijeg, izbjegavanje "onog sto uistinu jeste"; upravo to uzmicanje prouzrokuje strah. Takodjer, gdje postoji usporedjivanje bilo koje vrste, tu se radja strah - usporedjivanje onoga sto vi jeste, sa onim sto mislite da bi ste trebali biti. Dakle, strah se javlja u odmicanju od onoga sto je zbiljsko, ne u onome pred cim bjezite.
Nijedan od ovih problema straha ne moze se razrijesiti uz pomoc volje - govorenjem samom sebi: "Necu se plasiti." Takvi cinovi volje su besmisleni.
Mi razmatramo jedan vrlo ozbiljan problem kojem moramo u potpunosti posvetiti paznju. Ne mozemo biti pazljivi ukoliko tumacimo, prevodimo ili usporedjujemo ono o cemu se govori sa onim sto vec znamo. Mi moramo slusati - to je umijece koje moramo nauciti, jer mi obicno uvijek usporedjujemo, procjenjujemo, prosudjujemo, slazemo se, opovrgavamo, pa uopce ne slusamo; mi zapravo sami sebe sprecavamo u slusanju. Slusati tako potpuno znaci da ste tome posvetili svu svoju paznju - to ne znaci da se slazete ili ne slazete. Ne postoji slaganje ili neslaganje kada zajednicki istrazujemo; no "mikroskop" kroz koji gledamo moze biti neprecizan. Ako gledate kroz precizan instrument, tada je ono sto vidite ono sto ce i drugi vidjeti; zato nema govora o slaganju ili neslaganju. U nastojanju da istrazite cjelokupno pitanje straha, vi morate posvetiti svu svoju paznju; a ipak, dok se ne rijesite straha, on umrtvljuje um, cini ga neosjetljivim, tupim.
Kako razotkriti skrivene strahove? Moguce je znati za svjesne strahove - njima ce mo se baviti uskoro - no, postoje skriveni strahovi, koji su mozda mnogo vazniji. Pa, kako im pristupiti, kako ih razotkriti? Je li ih moguce razotkriti pomocu analize, tragajuci za njihovim uzrokom? Hoce li analiza osloboditi um od straha, ne nekog odredjenog, neuroticnog straha, vec cjelokupne strukture straha? Analiza ne podrazumjeva samo vrijeme, vec i analiticara - i ona traje mnogo, mnogo dana, godinama, cak cijeli vas zivot, na kraju kojeg ce te mozda nesto malo razumijeti, no bit ce te spremni za grob. Tko je analiticar? Ako je on profesionalac, strucnjak koji ima neko zvanje, i njemu ce trebati vrijeme; i on je razultat mnogobrojnih oblika uvjetovanja. Ukoliko analizirate sami sebe to podrazumjeva postojanje analiticara, koji je cenzor, te ce i on analizirati strah koji je sam stvorio. U svakom slucaju za analizu je potrebno vrijeme; u intervalu izmedju onoga sto analizirate i dokoncanja toga, pojavit ce se mnogi drugi cimbenici koji ce je usmjeriti u drugom pravcu. Morate uvidjeti istinu da analiza nije pravi put, jer je analiticar jedan fragment u mnostvu drugih fragmenata koji tvori "mene", ja, ego - on je razultat vremena, on je uvjetovan. Uvidjeti da analiza podrazumjeva vrijeme i da ne dovodi do dokoncanja straha, znaci da ste u potpunosti odbacili ideju postupne promjene; uvidjeli ste da je sam cimbenik promjene jedan od glavnih uzroka straha.
(Meni, govorniku, to je nesto vrlo vazno, stoga on osjeca snazno, govori strasno; no on ne vrsi propagandu - vi se ne trebate nicemu pridruziti, ni u sta vjerovati, vec posmatrati i uciti, te biti slobodni od tog straha.)
Dakle, analiza nije pravi put. Kada uvidjate istinu toga, onda to znaci da vise ne mislite o analiticaru koji ce analizirati, prosudjivati i procjenjivati, a vas um je slobodan od tog osebujnog tereta zvanog analiza, pa je sposoban gledati neposredno.
Kako ce te sagledati taj strah; kako ce te izloziti njegovu cjelokupnu strukturu, sve njegove skrivene djelove? - pomocu snova? Snovi su nastavak djelatnosti iz budnog stanja tokom spavanja, zar ne? U snovima primjecujete da se uvijek nesto zbiva, dogadja se ovo ili ono kao u budnom stanju, nastavlja se nesto sto je jos uvijek dio jednog cjelovitog kretanja. Stoga su snovi bezvrijedni. Pogledajte sta se zbiva: mi se rjesavamo onog na sta ste se navikli: analize, snova, volje, vremena; kada sve to uklonite um postaje izuzetno osjetljiv - no ne samo osjetljiv, vec i inteligentan. Sada ce mo sa tom osjetljivoscu i inteligencijom promotriti strah. (Ako se doista u to zadubite, tada cjelokupnoj drustvenoj strukturi u kojoj funkcioniraju vrijeme, analiza i volja, okrecete ledja.)
Nastavak na sledecem postu...
.
