Vreme i prostor su urodjeni nacini psihe da zivo bice uvede red u iskustvo koje dozivljava, kako je to genijalno primetio Kant.
Odbrojavanje i prostiranje su nase funkcije a ne objektivna realnost.
Te kad se zapitamo kako to da nebo nema kraja, ili gde je pocetak vremena, malo se zbunimo, kao dzim keri u trumanovom shou, shvatimo da nesto ne shtima u celoj prici. Samo sto mi necemo biti ti koji ce uvideti o cemu se radi.
Ne bih nikog da plasim, al pogotovu je vreme jedna sumnjiva zvrcka. Sto rece Shopenhauer, kad pogledamo napred ka nekoj buducnosti, cini se da sve sporo tece, ali ako pogledamo unazat, shvatimo koliko je nase dosadasnje postojanje brzo proslo.
Srecom, nasa zelja za saznanjem je slaba a htenje jako, te se lako uzivimo u banalnu svakodnevnicu, tipa ispiti, muvanja, druzenja. kafici, utakmice. Mi ljudi gradimo neke slozene odbrane za miran san i slicno, ali sve u svemu, u nekom momentu samoce priznamo sebi kako je zivot pojedinca jedna tragicna pojava. No ne treba dramiti. Covecanstvo je stiglo do nivoa kad moze da se uzdigne iznad situacije, mozemo cak i da se shalimo na svoj racun…….