Kako sam spriječio građanski rat u Crnoj Gori

Kako sam spriječio građanski rat u Crnoj Gori​

GENERAL LUKA KASTRATOVIĆ


Da je pala krv na aerodromu, to bi se proširilo dalje i ne bih mogao lako da zaustavim dalji slijed događaja. Da je zapucalo u više opština Crne Gore, došlo bi do krvoprolića, kaže general Kastratović

Spriječio sam građanski rat u Crnoj Gori. Da je pukla jedna puška kad je crnogorska policija okružila podgorički aerodrom tokom bombardovanja, došlo bi do sukoba u Podgorici i mnogim opštinama Crne Gore, što bi se pretvorilo u oružani sukob među braćom, u građanski rat, kaže, u ekskluzivnom intervjuu za „Reviju D“, penzionisani general Luka Kastratović koji je za vrijeme NATO agresije na SRJ bio komandant aerodroma u Golubovcima. General Kastratović otkriva detalje o godinama jugoslovenske drame, raspadu zemlje i mapama koje je crtala Njemačka, vrbovanju vojnih komandanata i starješina od strane režima Mila Đukanovića, kao i o akcijama vezanim za otcjepljenje Crne Gore, koje su vođene i u doba NATO agresije, a u koje su prste umiješale strane obavještajne službe, predvođene američkom CIA i britanskom Mi 6.

Kastratović otkriva i da su određene strukture, koje je predvodio general Blagoje Grahovac, za vrijeme SRJ stvarale jezgro buduće vojske nezavisne Crne Gore.
-Najviše sam službovao u Bihaću, na onom našem aerodromu koji je bio među prvima u svijetu i 1992. godine je srušen iz poznatih razloga. Mnogi su to kritikovali, međutim, pokazalo se opravdanim. Nakon 17 godina, premješten sam u Zagreb, a poslije dvije – tri godine ponovo sam se vratio u Bihać, primio dužnost komandanta puka i branio aerodrom u vrijeme sukoba 1991./'92. godine, jer se nalazio na granici između Hrvatske i BiH. S pukom sam potom prešao u Užice i bio komandant aerodroma u Batajnici oko šest godina. Nakon toga sam bio pomoćnik komandanta Korpusa PVO, odakle sam novembra 1998. godine premješten u Drugu armiju, dakle, u Crnu Goru. Trebalo je da idem ranije, jer su određene strukture, među kojima i general Grahovac, mislile da sam kao zagrebački student katolički orjentisan. Njihova zamisao bila je da budem pomoćnik komandanta Druge armije i kadar buduće crnogorske vojske, koju su pripremali. Diskutovao sam s Grahovcem i onima oko njega, nakon čega im je bilo jasno kakvo je moje opredjeljenje i da sam protiv razbijanja SRJ i odvajanja Crne Gore. Nijesam ja politikologiju završio da bih napustio vojsku, jer sam volio vojni poziv, već zato što sam kao mlad imao energije da učim, a i da mi budu jasnija politička kretanja. FPN mi je pomogao da se lakše snalazim u službi i svom pozivu, kome sam bio odan, kaže general Kastratović.

Kako ste onda dospjeli u Crnu Goru?
-U Drugu armiju je trebalo da krenem septembra – oktobra 1998. godine, ali pošto je već tada prijetila opasnost od NATO agresije, prolongiran je moj odlazak i tek kad je bilo jasno da nas neće napasti premješten sam u Podgoricu. U međuvremenu su se izdešavale mnoge stvari... Između ostalog, otkriveno je djelovanje načelnika Generalštaba Vojske SRJ Momčila Perišića, generala Radoslava Martinovića i ostalih, tako da sam postao načelnik Inspekcije borbene gotovosti Druge armije i tamo ostao pola godine. Tu me je i zatekla agresija.

Koje djelovanje Perišića i Martinovića je otkriveno?
-Priprema NATO agresije je dugo trajala. Kad se raspravlja o političkim kretanjima, govori se o posledicama, niko ne povezuje i ne traži uzrok. Tako je i s razbijanjem Jugoslavije, jer se ona nije raspala. Povodom desetogodišnjice NATO agresije u Sava centru je održana Međunarodna konferencija i više od 200 naučnika, političara, diplomata, filozofa, veterana, generala, objasnilo je, posebno Zapadu, suštinu i korijene te nepravedne agresije na SRJ, tokom koje nijesu poštovane međunarodne norme. Francuski general Pjer-Mari Galoa poslao je poruku srpskom narodu, u kojoj jasno objašnjava kada je počela završna operacija za razbijanje Jugoslavije. On ukazuje da je to bilo 1984. godine i da je proces inicirala Njemačka. Galoa opisuje sastanke koje su u tu svrhu imali njemački kancelar i predsjednik Francuske i objašnjava kako su tekle sve aktivnosti. Te 1984. godine je počela psihološko – propagandna akcija, a završna operacija dvije godine kasnije da bi 1988. godine na čelo SFRJ bile dovedene prozapadne snage. Poslednji, ''trojanski konj'', bio je predsjednik SIV Ante Marković, da bi formiranjem stranaka sledeće godine došlo do razvoja koji je svima poznat. Galoa je posebno istakao pripreme za rušenje Srbije, jer su Njemci odlučili da naprave novu mapu Balkana poslije Titove smrti. Srbi su posebno morali biti kažnjeni kao remetilački faktor za Njemce i njihova nastojanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Zapad je dovodio razne kadrove na različite pozicije, pa tako i dva velika prijatelja koji su imali vlast i moć raspoređivanja kadrova, generale Perišića i Grahovca, i druge. Martinović je Perišićev kum, koji je službovao u Danilovgradu i nije imao neku vojnu karijeru, bio je komandant B jedinice, rezervi, dok mu kum nije došao na čelo vojske. Nakon jednogodišnjeg stažiranja na mjestu načelnika uprave u Generalštabu, Martinović je osvanuo kao komandant Druge armije u Podgorici. Sva ta pomjeranja činjena su uz pomoć Zapada.

Gdje Vas je agresija zatekla?
-Dan prije agresije bio sam rukovodeći dežurnog tima u Podgorici, koji priprema informacije za komandanta armije i pošto sam predao dužnost ostao sam da pišem neki izvještaj. Zvao sam komandno mjesto Korpusa PVO nešto prije 20 časova i komandant mi reče: ''Evo, počinje''! Odjednom, čujem eksplozije na aerodromu Golubovci, krenulo je. Na ekranu su se vidjele letjelice agresora... Te iste noći sam obišao aerodrom Golubovce i vidio šta su napravili... Do 9.aprila sam ostao u Drugoj armiji, a onda je Ratno vazduhoplovstvo (RV) tražilo da se vratim u korpus PVO koji je trpio najveće gubitke. Vratio sam se poslu koji sam godinama radio i do 28. aprila bio u Beogradu, na ratnim položajima oko grada gdje su bili mladi vojnici, rezervni sastav, vojnici po ugovoru i bio sam im potreban. Po isteku tog perioda, pozvao me je komandant RV, jer je na aerodromu u Podgorici bilo dosta propusta... Kasnije se ispostavilo da rukovodeći kadar na aerodromu nije izvršavao zadatke kako je predviđeno planovima ratnih mjera.

Jesu li bili vrbovani od strane Zapada?
-Više su bili naklonjeni tome da ne pružaju otpor NATO-u nego da se suprotstave agresiji i tako sam došao na dužnost komandanta aerodroma u Podgorici, s namjerom da ostanem do kraja rata. Ostao sam duže od planiranog, do januara 2001. godine. Situacija u Crnoj Gori bila je komplikovana... Bila je zabranjena mobilizacija, nijesu dozvoljeni otpori, odnosno demonstracije protiv NATO agresora, drugim riječima, postojale su određene snage koje su podržavale agresiju protiv Srbije. Mojim dolaskom situacija se promijenila, postavili smo komandovanje u skladu sa zahtjevima, planovima i doktrinom Vrhovne komande.

Je li to odgovaralo političkom rukovodstvu Crne Gore i jeste li dolazili u sukob s njima?
-U vrijeme rata nijesam, jer je tada bilo proglašeno ratno stanje i svaka jedinica je imala svoju zonu odgovornosti. To bivši komandant aerodroma nije uradio, a ja sam u skladu sa zakonom i pravilima službe odredio zonu odgovornosti baze, dostavio ih organima vlasti u Crnoj Gori i za jednu noć je sve profunkcionisalo. Bili su korektni, iako im to nije odgovaralo. Bilo je pokušaja vrbovanja, ali sam bio odlučan u stavu da je zemlja napadnuta i da moramo da se borimo. I u ratu je zaista bilo lako komandovati, jer je čitav sastav bio opredijeljen da brani otadžbinu u skladu sa zakletvom, a pritom smo znali one koji su bili protiv, na drugoj strani, i nije bilo dilema. Mi smo znali za planove NATO-a, za planirane kopnene operacije i šta bi u Crnoj Gori napali... Znali smo i koje bi snage angažovali u tom napadu - albanske snage s Kosova, albanski živalj i određene paravojne jedinice koje su formirane u Crnoj Gori.

Ko je formirao te paravojne jedinice?
-Duga je to priča, i ne bih ulazio u nju, jer su te paravojne jedinice tolerisane. Crnogorska vlast je rekla da za njih ne zna, da je to samovoljno, odraz borbe za neku demokratiju... Neka o tome raspravljaju istoričari i političari. Za nas koji smo izvršavali zadatake bitno je da su one postojale.

Kada dolazi do prijetnje građanskim ratom?
-Poslije Rezolucije 1244 SB UN i Kumanovskog sporazuma, aerodrom smo obnavljali zajedno, jer se mješoviti civilno –vojni i civilni saobraćaj nije odvijao. Kad smo obnovili aerodrom, policija je htjela da pravi hangar za svoje avione bez znanja i odobrenja. Aerodrom je imao plan razvoja i prije agresije... U okviru civilnog trebalo je napraviti stajanku za civilne vazduhoplove, za MUP CG i avione Vlade Crne Gore, plus jedna za kargo avione. Njima se, međutim, žurilo, ne znam iz kog razloga, i došlo je do sukoba. Policija je izvršila opsadu aerodroma, blokirala dio i doveli su inženjerijske mašine. Ja sam tada podigao snage, mnogi su me u početku kritikovali, jer nijesu znali šta se dešava, čak i načelnik Generalštaba Vojske SRJ, general Ojdanić. Ubrzo su uvidjeli šta je po srijedi. Crnogorska vlast je željela da napravi samostalnu cjelinu, poseban ulaz na aerodrom bez kontrole. Htjeli su veću samostalnost za svoje avione i helikoptere kad slijeću i uzlijeću, bez kontrole koja je tada postojala na aerodromu, a oni su podlijegali civilnoj. Postojala su dva ulaza, vojni i civilni, kao i carina i vjerovatno su to htjeli da izbjegnu, da imaju ulaz koji je pod kontrolom Vlade Crne Gore. Zbog čega, to je pitanje o kome ne bih da govorim.

Vaša odlučnost osujetila je namjere crnogorske vlasti, ali i spriječila sukob...
-Velike policijske snage opkolile su aerodom. Podigao sam svoje vojne snage, naredivši da niko ne smije da pravi provokaciju, ali ako nas napadnu drugi izlaz nemamo nego da otvorimo vatru. Nema tu da li se puca ili ne, već moramo da postupimo kako nalažu planovi odbrane. I oficiri i vojnici su shvatili situaciju, svi su bili obučeni za sve varijante odbrane aerodroma, i u miru i u ratu... Crnogorska štampa, koja je bila pod kontrolom vlasti, kritikovala nas je da smo htjeli da izazovemo krvoproliće, međutim, ja sam svojim postupcima spriječio građanski rat u Crnoj Gori... Da je pala krv na aerodromu, to bi se proširilo dalje i ne bih mogao lako da zaustavim dalji slijed događaja. Da je zapucalo u više opština Crne Gore, došlo bi do krvoprolića. Zvali su me neki i iz Podgorice i ostalih opština Crne Gore i pitali zašto ne krenem, rekao sam im da nemam pravo da išta radim samoinicijativno. Šta je suština? Niko u vojsci nije imao ništa protiv crnogorske vlasti, traženo je čak i da sarađujemo s njima i nikakav plan o puču nije postojao. Vojska nije imala nikakve planove prema Crnoj Gori!

U svojim redovima ste imali i, nazovimo ih, izdajnike?
-Dio starješina radio je za DB Crne Gore, među njima svi organi bezbjednosti. Dolazim ujutro i pitam načelnika bezbjednosti šta ima novo, a on odgovara da je sve u redu. Međutim, kad sam došao s odmora prije tog kritičnog dana, kaže mi jedan drugar: ''Ti si gotov, zauzeli su aerodrom i opkolili ga i nema ti spasa''. Tek tada je došao taj načelnik bezbjednosti i objašnjavao mi da crnogorska policija nešto radi. On je tih dana doživio saobraćajni udes i morao je tri mjeseca da leži u gipsu, a ja sam doveo novog načenika bezbjednosti koji nije bio plaćen od strane DB CG i svoj posao je odradio kako treba.

Kako je vlast Mila Đukanovića ušla u bezbjednosne strukture Vojske SRJ?
-To je proces koji je trajao duži period, posebno od 1997. godine i to nije radila samo vlast Crne Gore već i razne tajne obavještajne službe, sve pod matricom da Milošević ne prihvata demokratske promjene. Američka CIA, britanska MI 6, njemačka obavještajna služba i druge pomogle su Đukanoviću i mi smo to znali... Zato sam ja i došao u Podgoricu, jer je vojni vrh smijenio pet čelnih ljudi Druge armije, smijenjen je i načelnik bezbjednosti, jer se znalo za njegove aktivnosti. Poslije agresije, dvadesetak starješina je napustilo službu u Vojsci SRJ i odmah su našli uhljebljenje u DB, policiji ili u organima vlasti Crne Gore. Grahovac je bio glavni planer svega toga, a onda i druge starješine koje su napustile vojsku. Napustili su vojsku, jer se nije ostvarilo ono što su tada planirali. Martinović je s mjesta komandanta Druge armije smijenjen na početku agresije, jer nije izvršavao zadatke mobilizacije, pozivanja rezervnog sastava.

Da li je Đukanović tokom bombardovanja namjeravao da proglasi nezavisnost Crne Gore?
-O tome se mnogo spekuliše. Prisustvovao sam nekim sastancima komandanta Druge armije s načelnikom inspekcije borbene gotovosti Vojske SRJ. Nijesam ulazio u te detalje, ali je čak i za vrijeme agresije bilo riječi da Crna Gora želi da se otcijepi u stilu Hrvatske. Nijesam se bavio operativnim saznanjima, a ono što se znalo u vrhu vojske i za šta sam dao zakletvu to se ne iznosi u javnost do kraja života. Suština je da Vojska SRJ nije imala nikakve namjere prema vlasti, policiji i narodu Crne Gore, već samo zadatak da štiti svoje objekte, kasarne, aerodrom i zemlju od napada agresora.

Aleksa Stevović

Znao sam šta mi se sprema

Na našu konstataciju da ga je u penziju, po svemu sudeći, otjerala crnogorska vlast iz osvete, general Kastratović je odgovorio:
-Ne bih rekao da je osveta, već im je takav bio rezon... Penzionisani su svi koji su bili protiv otcjepljenja. Znao sam šta mi se sprema, jer sam bio patriota i protiv otcjepljenja. A niko ne može Crnu Goru da voli više od mene koji sam tamo rođen. Volim istovremeno i Srbiju. I danas smatram da se zajedničkim snagama brže može ići naprijed.



Najviše škole i doktorat

General Kastratović je Vojnu akademiju završio u Zadru 1973. godine i dobio službu u Bihaću, nakon čega je upisao studije na FPN u Zagrebu. U međuvremenu je završio Visoku političku školu i Školu nacionalne odbrane, sve najviše škole u JNA. Na Vojnoj akademiji je odbranio magistarsku tezu i doktorirao na Fakultetu za bezbjednost. Bio je pomoćnik ministra odbrane SRJ i predavač na Fakultetu za bezbjednost. Kastratović je tvorac monografije „ Doktori nauka iz Vasojevića“, kojom se prvi put obuhvata više od 200 doktora nauka, mnogi svjetskog glasa, iz raznih oblasti, koje je dalo ovo slavno i najveće srpsko pleme. Udruženje Vasojevića formirano je prije 20 godina i Kastratović je njegov predsjednik.



Nadam se da će otkriti Bulatovićeve ubice

General Kastratović je bio komandant aerodroma u Podgorici kada je ubijen ministar odbrane Pavle Bulatović.
-Ubistvo ministra odbrane vezano je za sve negativne pojave koje su se dešavale ne samo u Jugoslaviji, već i u čitavoj jugoistočnoj Evropi i to je produkt poremećenih političkih odnosa na međunarodnoj sceni i određenih interesa. Nadam se da će počinioci biti otkriveni. Ministar Bulatović se zalagao za odbranu svoje otadžbine i za poštovanje Ustava i zakona. Cijenili su ga i vojnici, i generali, i građani, kazao je general Kastratović.

Link