SSSR_
Ističe se
- Poruka
- 2.056
izvor: http://kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=57037&topic=8&newlang=
“Dok se proslavlja 50. godišnjica od završetka rata, neke neprijatne istine će i dalje ostati pokopane ispod mita o “trijumfu slobode i demokratije” nad fašizmom. Jer ako je sam fašizam bio veliko zlo koje se moralo zaustaviti po svaku cenu, kako ćemo objasniti potpuni neuspeh britanske, francuske i američke vlade da učine nešto povodom rata u Španiji 1936. – 1939. kada su Frankove fašističke snage, otvoreno podržane Hitlerovim i Musolinijevim oružjem i trupama, uništile “demokratski izabranu” republikansku vladu? Odgovor nije teško pronaći. Za zapadni kapitalizam pravi neprijatelj nije bio fašizam već narodna revolucija koju je inaugurisala španska radnička klasa.”
Iako je veliki broj onih koji su se aktivno uključili u rat protiv Hitlera iskreno stalo ispod antifašističkih zastava, bilo u različitim zvaničnim oružanim snagama ili gerilskim mrežama, rat je u suštini bio zloupotrebljen zbog tadašnje zabrinutosti evropskih i američkih elita. Nemačka ekspanzija je morala biti zaustavljena jer je dovodila u pitanje ekonomske i političke interese tih elita. Nakon što je poražena, biznis se mogao nastaviti, naročito onaj sprečavanja ma kakve unutrašnje opasnosti za vladajuće klase u obliku narodne revolucije.
Ovo može zvučati prilično neverovatno i, ako jeste tako, razlog leži u tome što je nakon 1945. tzv “hladni rat” zauzeo dominantnu poziciju. Sovjetska pretnja zapadnjačkoj “slobodi” je omogućila neophodni spoljni fokus tako da su vlade nakon rata mogle rekonsolidovati svoju poziciju kao deo Evropske alijanse. Bitan uslov te konsolidacije bio je da “levica” ne sme doći na vlast u zapadnoj Evropi kao rezultat internog razvoja.
Povratak na posao je počeo čak i pre maja 1945. Godine. Između 1943. i 1947. Britanija i Amerika su bile umešane u rat protiv onih koji su se borili protiv nacističke okupacije u Grčkoj. Do 1943. Grčki nacionalnooslobodilački front (EAM), glavna grupacija otpora, i njeno oružano krilo ELAS, kontrolisali su oslobođene zone u zemlji. Ovom organizacijom su zasigurno dominirali komunisti, ali je imala široku podršku naroda koji nije želeo povratak predratnih dana monarhije i diktature. Ipak, Čerčil je bio odlučan da levica ne sme doći na vlast i da se monarhija mora ponovo uspostaviti, iako je bilo jasno da će to dovesti do građanskog rata.
Od 1943., Britanija i Amerika su započele sa infiltriranjem specijalnih jedinica u Grčku, naročito radi sprečavanja uspostavljanja komunističke/republikanske vlasti. Delovali su zajedno sa desničarskom grupom otpora poznatijom kao EDES koja je sarađivala sa nacistima. Nakon povlačenja Nemaca od oktobra 1944., EAM je kontrolisala 90% zemlje. Međutim, Britanci su išli na uspostavljanje “privremene vlade”, u kojoj je EAM dobio 1/3 zastupništva i neka beznačajna ministarska mesta. U međuvremenu, grčki kralj (i njegova žena naklonjena fašizmu) nisu pokazivali nameru da se odreknu vladavine. U novembru 1944. Savezničke snage izdaju naređenje da se ELAS razoruža. Situacija postaje jasna 3. Decembra – policija puca na masovne demonstracije u Atini i izbija sukob između britanskih trupa i ELAS.
Pod “privremenom vladom” armija, policija i civilne službe ostaju čvrsto u rukama desničara, sa bivšim kolaboracionistima kojima je često dozvoljeno da ostanu na pozicijama, dok su levičari isključivani. Britanci i Amerikanci su učinili sve što su mogli da podrže desničare i obezbede im uspeh na izborima 1946. godine. Britanska umešanost opada, ali samo zbog toga što su Amerikanci uzeli virtuelnu kontrolu nad zemljom od 1947., upumpavajući masovnu ekonomsku i vojnu pomoć. Stepen kontrole koji je Amerika imala bio je toliki da su i dokumenti grčkog premijera morali biti potpisani od strane američke misije kako bi postala validna. U međuvremenu, u planinama, američki “vojni savetnici” nadgledaju kampanje protiv ELAS, uključujući masovna hapšenja, ratne sudove, pritvaranja i streljanja. Sve levičarske aktivnosti su bile zabranjene, a aktivisti koji nisu ubijeni poslani su u političke kampove za “re-edukaciju” ili naterani u egzil.
Ova politika je desničare držala na vlasti do 60ih godina, kada je došlo do ponovnog izbijanja narodnog nezadovoljstva i industrijskih nemira. Odgovor režima je bio vojni puč 21. aprila 1967., što je dovelo do sedmogodišnje desničarske vojne diktature. Ovaj puč je organizovala CIA, i veruje se da je u akciju uključila i pripadnike oružanih i obučenih paramilitarnih jedinica, kojima je CIA upravljala neko vreme tokom 50ih, a koje je “zvanično” raspustila 1988. Godine. U periodima neposredno pre puča CIA je bila umešana u primenu taktike “stvaranja vanredne situacije”: crne propagande, terorističkih napada i drugih provokacija za koje bi optuživala levicu.
“Dok se proslavlja 50. godišnjica od završetka rata, neke neprijatne istine će i dalje ostati pokopane ispod mita o “trijumfu slobode i demokratije” nad fašizmom. Jer ako je sam fašizam bio veliko zlo koje se moralo zaustaviti po svaku cenu, kako ćemo objasniti potpuni neuspeh britanske, francuske i američke vlade da učine nešto povodom rata u Španiji 1936. – 1939. kada su Frankove fašističke snage, otvoreno podržane Hitlerovim i Musolinijevim oružjem i trupama, uništile “demokratski izabranu” republikansku vladu? Odgovor nije teško pronaći. Za zapadni kapitalizam pravi neprijatelj nije bio fašizam već narodna revolucija koju je inaugurisala španska radnička klasa.”
Iako je veliki broj onih koji su se aktivno uključili u rat protiv Hitlera iskreno stalo ispod antifašističkih zastava, bilo u različitim zvaničnim oružanim snagama ili gerilskim mrežama, rat je u suštini bio zloupotrebljen zbog tadašnje zabrinutosti evropskih i američkih elita. Nemačka ekspanzija je morala biti zaustavljena jer je dovodila u pitanje ekonomske i političke interese tih elita. Nakon što je poražena, biznis se mogao nastaviti, naročito onaj sprečavanja ma kakve unutrašnje opasnosti za vladajuće klase u obliku narodne revolucije.
Ovo može zvučati prilično neverovatno i, ako jeste tako, razlog leži u tome što je nakon 1945. tzv “hladni rat” zauzeo dominantnu poziciju. Sovjetska pretnja zapadnjačkoj “slobodi” je omogućila neophodni spoljni fokus tako da su vlade nakon rata mogle rekonsolidovati svoju poziciju kao deo Evropske alijanse. Bitan uslov te konsolidacije bio je da “levica” ne sme doći na vlast u zapadnoj Evropi kao rezultat internog razvoja.
Povratak na posao je počeo čak i pre maja 1945. Godine. Između 1943. i 1947. Britanija i Amerika su bile umešane u rat protiv onih koji su se borili protiv nacističke okupacije u Grčkoj. Do 1943. Grčki nacionalnooslobodilački front (EAM), glavna grupacija otpora, i njeno oružano krilo ELAS, kontrolisali su oslobođene zone u zemlji. Ovom organizacijom su zasigurno dominirali komunisti, ali je imala široku podršku naroda koji nije želeo povratak predratnih dana monarhije i diktature. Ipak, Čerčil je bio odlučan da levica ne sme doći na vlast i da se monarhija mora ponovo uspostaviti, iako je bilo jasno da će to dovesti do građanskog rata.
Od 1943., Britanija i Amerika su započele sa infiltriranjem specijalnih jedinica u Grčku, naročito radi sprečavanja uspostavljanja komunističke/republikanske vlasti. Delovali su zajedno sa desničarskom grupom otpora poznatijom kao EDES koja je sarađivala sa nacistima. Nakon povlačenja Nemaca od oktobra 1944., EAM je kontrolisala 90% zemlje. Međutim, Britanci su išli na uspostavljanje “privremene vlade”, u kojoj je EAM dobio 1/3 zastupništva i neka beznačajna ministarska mesta. U međuvremenu, grčki kralj (i njegova žena naklonjena fašizmu) nisu pokazivali nameru da se odreknu vladavine. U novembru 1944. Savezničke snage izdaju naređenje da se ELAS razoruža. Situacija postaje jasna 3. Decembra – policija puca na masovne demonstracije u Atini i izbija sukob između britanskih trupa i ELAS.
Pod “privremenom vladom” armija, policija i civilne službe ostaju čvrsto u rukama desničara, sa bivšim kolaboracionistima kojima je često dozvoljeno da ostanu na pozicijama, dok su levičari isključivani. Britanci i Amerikanci su učinili sve što su mogli da podrže desničare i obezbede im uspeh na izborima 1946. godine. Britanska umešanost opada, ali samo zbog toga što su Amerikanci uzeli virtuelnu kontrolu nad zemljom od 1947., upumpavajući masovnu ekonomsku i vojnu pomoć. Stepen kontrole koji je Amerika imala bio je toliki da su i dokumenti grčkog premijera morali biti potpisani od strane američke misije kako bi postala validna. U međuvremenu, u planinama, američki “vojni savetnici” nadgledaju kampanje protiv ELAS, uključujući masovna hapšenja, ratne sudove, pritvaranja i streljanja. Sve levičarske aktivnosti su bile zabranjene, a aktivisti koji nisu ubijeni poslani su u političke kampove za “re-edukaciju” ili naterani u egzil.
Ova politika je desničare držala na vlasti do 60ih godina, kada je došlo do ponovnog izbijanja narodnog nezadovoljstva i industrijskih nemira. Odgovor režima je bio vojni puč 21. aprila 1967., što je dovelo do sedmogodišnje desničarske vojne diktature. Ovaj puč je organizovala CIA, i veruje se da je u akciju uključila i pripadnike oružanih i obučenih paramilitarnih jedinica, kojima je CIA upravljala neko vreme tokom 50ih, a koje je “zvanično” raspustila 1988. Godine. U periodima neposredno pre puča CIA je bila umešana u primenu taktike “stvaranja vanredne situacije”: crne propagande, terorističkih napada i drugih provokacija za koje bi optuživala levicu.
Poslednja izmena: