speedster
Zainteresovan član
- Poruka
- 418
Đorđe Vajfert
15. 06. 1850. ~ 12. 01. 1937.
Poreklom Nemac, a dusom Srbin
Đorđe I. Vajfert (Georg I. Weifert), rođen je 15. juna 1850. u Pančevu. Po poreklu Nemac iz gornje Austrije - u duši Srbin iz čuvene pivarske porodice. Vajfertov deda se doselio u Pančevo početkom 19. veka, tražeći svoju sreću prvo kao trgovac a zatim i kao proizvođač piva. Da bi ojačao svoje preduzeće poslao je svog sina Ignjata u Minhen da bi radio u tamošnjim pivarama i izučavao zanat, što je Ignjat i radio u pivari Spatenbrau. Posle Ignjatovog povratka grade još veću pivaru koja postaje najveća na Balkanu, i koja je postojala sve do 2008. godine.
Djordje je nemačku osnovnu školu i gimnaziju zavrsio u Pančevu, da bi na Trgovačkoj akademiji u Budimpešti diplomirao 1869. godine. Završio je i veliku pivarsku školu u Vajenstefanu kod Minhena. Đorđe Vajfert je otišao iz Pančeva (tada Austrougarska) za Beograd 1872. godine i odmah se aktivno uključio u javni život ponovo uspostavljene Kraljevine Srbije. Zajedno sa ocem Ignjatom (Ignaz G. Weifert) zida pivaru na Smutekovcu, današnjem Topčiderskom brdu, koja je u to vreme bila najmodernija na Balkanu i najveća po obimu proizvodnje. Ipak, Đorđe je pre izgradnje је pivare, u pribavljanju dozvola pretrpeo dosta muka zbog toga što nije posedovao srpsko državljanstvo. Dosta mu je pomogao knez Mihailo Obrenović kome se Đorđe, zbog svojih sposobnosti i marljivosti, veoma dopao. Nakon završetka izgradnje, pivara prelazi u Đorđeve ruke. Njegova pivara u Beogradu pročula se širom Evrope, tako da je Đorđe Vajfert krajem XIX veka, bio jedan od najbogatijih ljudi Srbije. “Weifert” pivo je dva puta osvojilo zlatnu medalju za kvalitet na Svetskoj izložbi piva u Parizu i to: 1889. i 1900. godine. Pored pivare u Pančevu i Beogradu, Vajfert je bio suvlasnik pivare u Sremskoj Mitrovici i Nišu.
Dobrotvor, „Neće sve što sam ja umreti”
Како niје imao potоmstvо, još za života je delio sve što je stekao. U dobrotvorne svrhe poklanjao je imanja, dobile su ga stare dame, za dom na Dedinju. Sagradio je Žensku bolnicu u Beogradu, brojne škole, ambulante, radničke stanove. Kada bi ga opomenuli da nije, kako se u ono vreme govorilo, "čuvaran", odgovarao je kako "treba davati da bi se opet steklo!“ I to je bila sva njegova životna filozofija! Kada je bio bez novca, pozjmljivao je da bi ga nekome poklonio.
Teško je pobrojati sva udruženja, naučna, prosvetna i humanitarna, kojima je Vajfert bio osnivač ili dobrotvor. Pomagao je Udruženja gostioničara i hotelijera, Kelnerski fond i Udruženje beogradskih piljara. Jednu crkvu je podigao u Glogovcu kod Bora, a drugu crkvu Sv.Ane u rodnom gradu Pančevu. Kao veliki dobrotvori, otvorili su i veliko Pančevačko katoličko groblje, gde su i danas posmrtni ostaci članova porodice Vajfert. Tokom srpsko-turskog rata 1876–1878. godine bio je dobrovoljac u srpskoj konjici, a od njegovog novca koji je poklonio vojsci kupljeni su prvi topovi za artiljerijske jedinice. Za pokazanu hrabrost u prenošenju poruka izmedju jedinica pod neprijateljskom vatrom odlikovan je medaljom za hrabrost. Po njegovoj izričitoj želji, od svih odlikovanja koje je tokom života dobio, kad je umro 1937 godine, u kovčeg kraj njegovog tela stavljena je jedino ta medalja.
crkva Sv.Ana
Guverner
Kao jedan od najvećih industrijalaca u zemlji, našao se i među osnivačima “Srpske narodne Banke”. Od 1890. on je guverner Narodne banke Srbije, te je stekao velikih zasluga u održanju vrednosti dinara i olakšanju kreditnih poslova u Srbiji. Guverner je bio u periodu 1890-1902 i 1912-1926, ukupno 26 godina. Izveo je i pretvaranje narodne banke i emisionu ustanovu Kraljevine SHS, kao i zamenu kruna u dinare, nakon čega je izabran za doživotnog počasnog guvernera.
Kolekcionar
Bio je strastven kolekcionar. Svoju veoma vrednu numizmatičku zbirku, nasleđenu od porodice i dopunjenu za života, od 14.000 primeraka pretežno antičkog kovanog novca, poklonio je Narodnom muzeju Srbije i Beogradskom univerzitetu. Muzeju grada Beograda, ostavio je svoju veoma vrednu zbirku slika, skica i mapa starog Beograda, koje je nasledio od oca.
Rudar
Kako je počela njegova manija za rudom (ili to uopšte nije bila manija, već dalekovidost), ostaće tajna. Izvesno je da je rudnik u Kostolcu otvorio zbog toga što mu je ugalj bio potreban za rad parne pivare u Beogradu. Od srpske vlade tražio je, i dobio, pravo da istražuje rudna nalazišta u Srbiji. Od tada je češće bio po gudurama, nego u Beogradu: Vukao za sobom inženjere i rudare, kupovao opremu, podizao rudarska naselja i trošio veliki novac. Čega god se dotakao, sve je propadalo: rudnik žive na Avali sa topionicom u Ripnju, rudnik olova "Sveta Ana" na Deli Jovanu, rudnik "Sveta Varvara" na Peku, istraživanja na Miroču... Zarađivao je na pivu, gubio na živi.
Usledilo je bankrotstvo. Beograd je počeo da bruji: propao Vajfert! Ali čim se pribrao, Đorđe bi obukao najlepše odelo, nakrivio šešir i menicu u ruke. Miloš Tucaković direktor Trgovačke banke mu je bez reči stavio paraf na menicu od 50.000 dinara u zlatu, ni ne sluteći da je time pomogao otvaranje Borskog rudnika, jer je Vajfert upravo tu uložio celu svotu. Tako je Đorđe Vajfert otkrio Borski rudnik, najčuvenije nalazište bakarne rude u Evropi.
Nažalost, nije imao potomaka. Posle Drugog svetskog rata njegova imovina je nacionalizovana, koja se u današnje vreme procenjuje na 12 milijardi dolara.
Danas, njegov lik krasi novčanice “Narodne banke Srbije”, u apoenima od 1.000 dinara.
* Zanimljivosti - http://www.politika.rs/rubrike/Srbija/Vajfertov-legat-nestao-u-bespucu-sramote.lt.html
15. 06. 1850. ~ 12. 01. 1937.
Poreklom Nemac, a dusom Srbin
Đorđe I. Vajfert (Georg I. Weifert), rođen je 15. juna 1850. u Pančevu. Po poreklu Nemac iz gornje Austrije - u duši Srbin iz čuvene pivarske porodice. Vajfertov deda se doselio u Pančevo početkom 19. veka, tražeći svoju sreću prvo kao trgovac a zatim i kao proizvođač piva. Da bi ojačao svoje preduzeće poslao je svog sina Ignjata u Minhen da bi radio u tamošnjim pivarama i izučavao zanat, što je Ignjat i radio u pivari Spatenbrau. Posle Ignjatovog povratka grade još veću pivaru koja postaje najveća na Balkanu, i koja je postojala sve do 2008. godine.
Djordje je nemačku osnovnu školu i gimnaziju zavrsio u Pančevu, da bi na Trgovačkoj akademiji u Budimpešti diplomirao 1869. godine. Završio je i veliku pivarsku školu u Vajenstefanu kod Minhena. Đorđe Vajfert je otišao iz Pančeva (tada Austrougarska) za Beograd 1872. godine i odmah se aktivno uključio u javni život ponovo uspostavljene Kraljevine Srbije. Zajedno sa ocem Ignjatom (Ignaz G. Weifert) zida pivaru na Smutekovcu, današnjem Topčiderskom brdu, koja je u to vreme bila najmodernija na Balkanu i najveća po obimu proizvodnje. Ipak, Đorđe je pre izgradnje је pivare, u pribavljanju dozvola pretrpeo dosta muka zbog toga što nije posedovao srpsko državljanstvo. Dosta mu je pomogao knez Mihailo Obrenović kome se Đorđe, zbog svojih sposobnosti i marljivosti, veoma dopao. Nakon završetka izgradnje, pivara prelazi u Đorđeve ruke. Njegova pivara u Beogradu pročula se širom Evrope, tako da je Đorđe Vajfert krajem XIX veka, bio jedan od najbogatijih ljudi Srbije. “Weifert” pivo je dva puta osvojilo zlatnu medalju za kvalitet na Svetskoj izložbi piva u Parizu i to: 1889. i 1900. godine. Pored pivare u Pančevu i Beogradu, Vajfert je bio suvlasnik pivare u Sremskoj Mitrovici i Nišu.
Dobrotvor, „Neće sve što sam ja umreti”
Како niје imao potоmstvо, još za života je delio sve što je stekao. U dobrotvorne svrhe poklanjao je imanja, dobile su ga stare dame, za dom na Dedinju. Sagradio je Žensku bolnicu u Beogradu, brojne škole, ambulante, radničke stanove. Kada bi ga opomenuli da nije, kako se u ono vreme govorilo, "čuvaran", odgovarao je kako "treba davati da bi se opet steklo!“ I to je bila sva njegova životna filozofija! Kada je bio bez novca, pozjmljivao je da bi ga nekome poklonio.
Teško je pobrojati sva udruženja, naučna, prosvetna i humanitarna, kojima je Vajfert bio osnivač ili dobrotvor. Pomagao je Udruženja gostioničara i hotelijera, Kelnerski fond i Udruženje beogradskih piljara. Jednu crkvu je podigao u Glogovcu kod Bora, a drugu crkvu Sv.Ane u rodnom gradu Pančevu. Kao veliki dobrotvori, otvorili su i veliko Pančevačko katoličko groblje, gde su i danas posmrtni ostaci članova porodice Vajfert. Tokom srpsko-turskog rata 1876–1878. godine bio je dobrovoljac u srpskoj konjici, a od njegovog novca koji je poklonio vojsci kupljeni su prvi topovi za artiljerijske jedinice. Za pokazanu hrabrost u prenošenju poruka izmedju jedinica pod neprijateljskom vatrom odlikovan je medaljom za hrabrost. Po njegovoj izričitoj želji, od svih odlikovanja koje je tokom života dobio, kad je umro 1937 godine, u kovčeg kraj njegovog tela stavljena je jedino ta medalja.
crkva Sv.Ana
Guverner
Kao jedan od najvećih industrijalaca u zemlji, našao se i među osnivačima “Srpske narodne Banke”. Od 1890. on je guverner Narodne banke Srbije, te je stekao velikih zasluga u održanju vrednosti dinara i olakšanju kreditnih poslova u Srbiji. Guverner je bio u periodu 1890-1902 i 1912-1926, ukupno 26 godina. Izveo je i pretvaranje narodne banke i emisionu ustanovu Kraljevine SHS, kao i zamenu kruna u dinare, nakon čega je izabran za doživotnog počasnog guvernera.
Kolekcionar
Bio je strastven kolekcionar. Svoju veoma vrednu numizmatičku zbirku, nasleđenu od porodice i dopunjenu za života, od 14.000 primeraka pretežno antičkog kovanog novca, poklonio je Narodnom muzeju Srbije i Beogradskom univerzitetu. Muzeju grada Beograda, ostavio je svoju veoma vrednu zbirku slika, skica i mapa starog Beograda, koje je nasledio od oca.
Rudar
Kako je počela njegova manija za rudom (ili to uopšte nije bila manija, već dalekovidost), ostaće tajna. Izvesno je da je rudnik u Kostolcu otvorio zbog toga što mu je ugalj bio potreban za rad parne pivare u Beogradu. Od srpske vlade tražio je, i dobio, pravo da istražuje rudna nalazišta u Srbiji. Od tada je češće bio po gudurama, nego u Beogradu: Vukao za sobom inženjere i rudare, kupovao opremu, podizao rudarska naselja i trošio veliki novac. Čega god se dotakao, sve je propadalo: rudnik žive na Avali sa topionicom u Ripnju, rudnik olova "Sveta Ana" na Deli Jovanu, rudnik "Sveta Varvara" na Peku, istraživanja na Miroču... Zarađivao je na pivu, gubio na živi.
Usledilo je bankrotstvo. Beograd je počeo da bruji: propao Vajfert! Ali čim se pribrao, Đorđe bi obukao najlepše odelo, nakrivio šešir i menicu u ruke. Miloš Tucaković direktor Trgovačke banke mu je bez reči stavio paraf na menicu od 50.000 dinara u zlatu, ni ne sluteći da je time pomogao otvaranje Borskog rudnika, jer je Vajfert upravo tu uložio celu svotu. Tako je Đorđe Vajfert otkrio Borski rudnik, najčuvenije nalazište bakarne rude u Evropi.
Nažalost, nije imao potomaka. Posle Drugog svetskog rata njegova imovina je nacionalizovana, koja se u današnje vreme procenjuje na 12 milijardi dolara.
Danas, njegov lik krasi novčanice “Narodne banke Srbije”, u apoenima od 1.000 dinara.
* Zanimljivosti - http://www.politika.rs/rubrike/Srbija/Vajfertov-legat-nestao-u-bespucu-sramote.lt.html
Poslednja izmena od moderatora: