MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG
Prikazujem rezultate 1 do 8 od 8

Tema: MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG

  1. #1
    Domaćin Serdar Scepan Radojevic (avatar)
    Učlanjen
    19.07.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    ГШ СОВК
    Poruke
    3.578
    Reputaciona moć
    66

    Arrow MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG

    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE
    Do istine se teško i sporo dolazi

    Piše: Oliver Potežica

    Narednim danima objavićemo feljton sačinjen na osnovu izlaganja zastupnika Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, povodom optužbe Bosne i Hercegovine za zločine počinjene na njenom tlu tokom posljednjih ratnih sukoba.
    Saša Obradović u Zapisniku broj CR 2006-12, upozorava na jasne primjere neistinitih i netačnih navoda sadržanih u pisanim podnescima države-tužioca.
    - Imajući u vidu da su takvi navodi zasnovani na određenim dokumentima, koje je država-tužilac citirala uglavnom tačno, moj zadatak će biti da pokažem da ovi dokumenti ne mogu biti uzeti kao pouzdani izvori dokaza u ovom sudskom postupku...
    Osnovni cilj ovog izlaganja jeste da pokaže da ogromna količina dokumentacije podnijete od strane Bosne i Hercegovine ne ispunjava standard dokaza ovog časnog Suda...
    Nakon uvodnog obraćanja našeg zastupnika, a prije prelaska na procesna pitanja, želio bih da usmjerim vašu pažnju na neka zapažanja u vezi sa navodima i dokazima podnijetim od strane države-tužioca (Bosne i Hercegovine). To se pokazuje naročito značajnim u svijetlu teških optužbi koje je ona prethodno iznijela.
    Nekoliko primjera netačnih navoda države-tužioca:
    Gospođo predsjednice, dozvolite mi da počnem sa prvim primjerom. U svom Odgovoru iz 1998. godine, država-tužilac citira informaciju iz Završnog izveštaja Komisije eksperata Ujedinjenih nacija (poznatije kao Basijunijeva komisija) da je u mjestu Zvornik "2.500 muškaraca ubijeno 9. i 10. aprila (1992.).
    Pogledajmo, najprije, šta zaista piše u izvještaju Basijunijeve komisije. Dokument kaže: "Po navodima jednog izvještaja, 2.500 muškaraca je ubijeno 9. i 10. aprila. Taj izvještaj na koji nas upućuje Završni izvještaj Basijunijeve komisije jeste deklasifikovani dokument Stejt dipartmenta SAD broj 94–60. Međutim, ovaj dokument, za koji se pretpostavlja da je ključni dokaz o zločinima izvršenim u Zvorniku, u vrijeme koje država-tužilac opisuje kao početak etničkog čišćenja, ne nalazi se među aneksima Završnog izvještaja Komisije eksperata UN.
    Pošto je ključni dokument nedostajao, odlučili smo da ovu stvar dalje istražimo. Posredstvom Kancelarije tužilaštva Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), Vlada Srbije i Crne Gore je dobila traženi deklasifikovani dokument Stejt dipartmenta...
    Istraživanje je tako moglo da bude nastavljeno, pa Sud danas ima priliku da vidi da je "ključni dokumentĆ u stvari bilješka o svjedočenju anonimnog bosanskog izbjeglice. To je jasno istaknuto u upozorenju sadržanom u četvrtom paragrafu deklasifikovanog dokumenta SAD-a, koji glasi:
    "Ovaj izvještaj o obavještenjima dobijenim od bosanskog izbjeglice dostavlja se zbog toga što ispunjava trenutne kriterijume informacije iz prve ruke o situaciji u Bosni i Hercegovini. Navodi o zločinima još nijesu potvrđeni nekim drugim izveštajem. Molimo da imate u vidu da ova informacija sadrži sirove podatke, koji nijesu bili predmet uredničke, odnosno analitičke provjere, pa bi trebalo s oprezom cijeniti njenu tačnost i vrijednost prije dalje upotrebe.
    Nema nikakvih informacija o okolnostima pod kojima je uzeta izjava od anonimnog izbjeglice, ili bilo kakvu drugu informaciju u tom pogledu.
    Gospođo predsjednice, tokom posljednjih 12 godina, Kancelarija tužilaštva MKTJ preduzela je značajne napore da istraži zločine izvršene u Zvorniku. Sa sigurnošću se može reći da su ispitani brojni svjedoci i da je na terenu korišćena najbolja istražiteljska oprema. Pa ipak, u izmijenjenoj optužnici protiv gospodina Slobodana Miloševića od 21. aprila 2004. godine, navodi se da je "u gradu Zvorniku (9. aprila 1992.) 15 muškaraca, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, strijeljano od strane Arkanovih vojnikaĆ. Isti navod se pojavljuje u konsolidovanoj optužnici protiv gospođe Biljane Plavšić od 7. marta 2002. godine, prema kojoj je ona priznala krivicu. Nijedna presuda haškog tribunala sa nalazima o događajima u Zvorniku dosad nije izrečena.

    (Nastaviće se)


    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE

    Pretjerivanja o zločinima

    ~Tužilaštvo haškog tribunala, koji čuva sve materijale Basijunijeve komisije, nikada nije upotrijebilo bilo koji dio završnog izvještaja kao dokaz u postupku pred vijećima Tribunala ~Iz izlaganja Saše Obradovića – Zapisnik Međunarodnog suda pravde

    Srbija i Crna Gora smatra, stoga, da je navod o 2.500 ubijenih muškaraca u Zvorniku 9. i 10. aprila 1992. očigledan primjer enormnog pretjerivanja.
    Ovaj primjer nije usamljen. Bosna i Hercegovina je veoma često navodila krivična djela koja se nikada nijesu dogodila. Ako zadržimo pažnju na dokazima koji se odnose na Zvornik, naći ćemo, takođe, navod da se stravičan masakr dogodio u lokalnoj bolnici u drugoj polovini maja 1992. Bosna i Hercegovina tvrdi da su srpski vojnici strijeljali 36 odraslih muslimanskih pacijenata u dvorištu bolnice, dok je 27 muslimanske djece završilo sa polomljenim vratovima i kostima. Ovaj navod je tri puta ponovljen u pisanim podnescima države-tužioca:
    prvo, on se pojavljuje u Tužbi BiH, na osnovu informacije iz tzv. trećeg podneska SAD Ujedinjenim nacijama; drugo, on se ponavlja u Odgovoru BiH, u petom poglavlju, na osnovu informacije sadržane u pismu stalnog predstavnika Austrije pri Ujedinjenim nacijama, koje je upućeno Generalnom sekretaru UN; treće, taj navod se po drugi put ponavlja u Odgovoru, u osmom poglavlju, na osnovu informacije iz Završnog izveštaja Komisije eksperata UN.
    Kada se pažljivo pročitaju sva tri izvora, može se zaključiti da su sva tri zasnovana na izjavi samo jednog svjedoka.
    Hronološki posmatrano, prvi od ova tri izvora jeste treći podnesak SAD, objavljen 5. novembra 1992. Prema ovom dokumentu, izjava u vezi sa ovim zločinom uzeta je od "čovjeka koji je ranije bio zaposlen u Medicinskom centru u Zvorniku...Ć
    Drugi izvor je austrijski podnesak, objavljen 13. aprila 1993. Po ovom podnesku, izjava koja se odnosi na masakr data je opet od strane izbjeglice, koji je nekada bio zaposlen u Medicinskom centru u Zvorniku: "svjedok je radio kao asistent na rendgen aparatuĆ. Pored toga, navodi se da je svjedok, prije nego što je dao izjavu austrijskom službeniku, dao izjavu i jednom diplomati SAD. Iako je naveo da je stajao na oko 50 metara od mesta egzekucije, ovaj svjedok nije mogao da pruži preciznu informaciju o broju žrtava.
    Treći izvor – Završni izveštaj Komisije eksperata UN, u stvari je zasnovan na jednom drugom izvještaju, podnesku Instituta Ludvig Bolcman iz – i to je veoma indikativno – Austrije, koji je upućen Komisiji eksperata UN 6. aprila 1994.
    Iako ova tri izvještaja govore o stravičnom masakru u Zvorničkoj bolnici, taj zločin se nikada nije pojavio među zločinima navedenim u optužnicama MKTJ (Haški tribunal). Samo jednom je to bilo pomenuto na suđenju gospodinu Slobodanu Miloševiću od strane zaštićenog svjedoka B 1780, pri čemu je svjedok rekao da on nije bio očevidac masakra, iako je bio pacijent u istoj bolnici. Osoba koja mu je rekla o navodnom ubistvu troje djece bio je "Ramo, tehničar na rendgenu, koji je radio u bolnici u ZvornikuĆ.
    SCG smatra da pomenuta tri izvještaja ne mogu biti korišćena kao izvori dokaza pred Sudom, jer se čak ne zna ni ko je bio svjedok koji je dao početnu informaciju o navodnom zločinu različitim međunarodnim tijelima. Možemo samo pretpostaviti da je njegov nadimak Ramo. Vjerodostojnost njegove izjave ne može biti ispitana pred ovim sudom.
    Sa druge strane, Srbija i Crna Gora podnijela je sudu nekoliko dokumenata (aneksi 41 – 47 uz protivtužbu) kao snažne dokaze da se takav zločin nikada nije dogodio.
    U skladu s ciljem ove usmene rasprave, želio bih jedino da vas podsjetim na izjavu zaštićenog svedoka KG, koja se nalazi u aneksu Protivtužbe SCG pod brojem 45. Ova izjava je data 27. decembra 1994. istražnom sudiji Osnovnog suda u Zvorniku, gospodinu Vasi Eriću, u skladu sa odredbama krivičnog postupka bivše SFRJ. Svjedok je bila doktorka zaposlena na Pedijatrijskom odjeljenju Medicinskog centra u Zvorniku. Ona je rekla da je Pedijatrijsko odjeljenje imalo dvanaestoro muslimanske djece, koja zbog iznenadnog izbijanja sukoba, nijesu mogla biti vraćena roditeljima. Sva ta djeca su njegovana na profesionalan način. Poslije nekoliko mjeseci, djeca su upućena nazad svojim roditeljima, zahvaljujući naporima Međunarodnog komiteta crvenog krsta. U vrijeme njenog svjedočenja, četvoro djece iz Centra za socijalni rad u Zvorniku, koja su prethodno takođe bila u bolnici, nalazila su se u Rehabilitacionom centru u Igalu, u Republici Crnoj Gori. Njihov boravak u Igalu sponzorisala je ambasada Norveške. Nijedno muslimansko dijete nije umrlo u bolnici. Niko nije maltretirao djecu na Pedijatrijskom odjeljenju.

    (Nastaviće se)

    PiŠe: Oliver PoteŽica
    "… Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj čedo moje, da je to naša država bez obzira na to ko u njoj vlada…“



  2. #2
    Domaćin Serdar Scepan Radojevic (avatar)
    Učlanjen
    19.07.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    ГШ СОВК
    Poruke
    3.578
    Reputaciona moć
    66

    Podrazumevano Re: MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG

    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE
    Neprovjereni i nepotpuni izvještaji
    PiŠe: Oliver PoteŽica

    Primjeri neistinitih i netačnih navoda u pisanim podnescima Bosne i Hercegovine su brojni. U Odgovoru BiH nalazi se, između ostalog, nevjerovatna procjena da je "50 do 60 ljudi umiralo u Trnopolju svakog dana. Trnopolje je bio naziv pritvorskog objekta u opštini Prijedor. Procjena je zasnovana na podatku iz Izvještaja SAD – Biroa za javne poslove Stejt dipartmenta od 12. aprila 1993. Iz aneksa broj 46, priloženog uz drugi dio Tužbe Bosne i Hercegovine, sud može vidjeti da je originalni izvor za ovaj navod opet izjava jednog anonimnog svjedoka. Kad bi ova procjena bila tačna, a uzimajući u obzir da je objekat Trnopolje korišćen oko četiri mjeseca, broj žrtava bi prema ovom izvoru morao biti najmanje 6.000.
    Međutim, presuda haškog tribunala izrečena u slučaju Stakić nalazi da je u Trnopolju ukupno ubijeno 28 ljudi.
    Broj žrtava u ostala dva pritvorska objekta u opštini Prijedor – Keratermu i Omarskoj – takođe je preuveličan. U Odgovoru BiH postoji navod da je "broj pritvorenika ubijenih u Keratermu bio najmanje 10 dnevno, za vrijeme od približno tri mjeseca, koliko je logor bio operativanĆ. Tvrdnja se oslanja na Završni izvještaj Basijunijeve Komisije eksperata. Istovremeno, Odgovor BiH sadrži navod da "procjena broja zatvorenika ubijenih u Omarskoj varira između najmanje 1.000 i 5.000. Izvor je ponovo Završni izvještaj Komisije eksperata UN, kao i knjiga američkog novinara Roja Gatmana Svedok genocida.
    Nijedna presuda MKTJ nije našla dokaze koji bi mogli da potvrde procjene koje je u ovom slučaju iznijela BiH. Šest presuda se dosad bavilo strašnim događajima u Omarskoj i Keratermu, i u njima je definitivno utvrđeno da su zločini, nažalost, izvršeni. Međutim, u svijetlu činjeničnog stanja utvrđenog u ovih šest presuda, možemo reći da su u Prijedoru ubijanja vršena sporadično… Niti su ubijanja izvršena u tako velikim razmjerama, niti tako sistematično, kako Bosna i Hercegovina želi da predstavi, citirajući Završni izvještaj Basijunijeve komisije, kao i druge dokumente, nastale na sličan način.
    Gospođo predsjednice, dopustite mi da sada ukratko izložim zašto SCG smatra da završni izvještaj Basijunijeve Komisije eksperata od 28. decembra 1994. ne može biti uzet kao vjerodostojan izvor dokaza u bilo kom sudskom postupku.
    Komisija eksperata UN imenovana je 26. oktobra 1992. godine, na osnovu rezolucije Savjeta bezbjednosti broj 780, od 6. oktobra 1992. Komisija je počela sa radom novembra 1992. godine, a završila u aprilu 1994. U maju 1994. godine, baza podataka i sve informacije koje je Komisija prikupila proslijeđene su Kancelariji tužioca MKTJ.
    Dokazna vrijednost Završnog izvještaja Basijunijeve komisije zavisi od dokazne vrijednosti originalnih izvora koji su u izvještaj inkorporirani...
    Iako nalaz Komisije pridaje jednaku težinu svim informacijama, bez obzira na izvor iz koga potiču, očigledno je da ti originalni izvori nijesu nastali u skladu sa metodama istrage koje bi garantovale tačnost iznijetih navoda.
    Iz tog razloga, sama Komisija eksperata je zabilježila u paragrafu 6 uvoda u anekse završnog izvještaja da "osim u nekim izuzecima, informacije i navodi koji su ovde sadržani nijesu provjereni.
    Takođe, u paragrafu 11 istog dokumenta, Komisija zaključuje:
    "Nije bila namjera Komisije, niti dio njene odgovornosti, da priprema slučajeve za krivično gonjenje, odnosno da utvrđuje krivicu pojedinaca. To su zadaci tužilaca i sudija, koji će formirati svoje sopstvene stavove nakon temeljne istrage i razmatranja slučaja, u skladu sa pravnim načelima".
    Tužilaštvo haškog tribunala, koji čuva sve materijale Basijunijeve komisije, nikada nije upotrijebilo bilo koji dio završnog izvještaja kao dokaz u postupku pred većima Tribunala. Završni izvještaj zapravo nikada nije ni bio namijenjen da se koristi kao dokaz, u bilo kom postupku. Bio je to više inicijalni pokušaj da se sakupe materijali koji bi ubijedili Savjet bezbjednosti da preduzme snažniju akciju u vezi sa događajima u bivšoj Jugoslaviji…
    Završni izvještaj Basijunijeve komisije ne može biti pouzdaniji, odnosno uvjerljiviji od originalnih izvještaja na kojima je zasnovan. A ti izvještaji su veoma često – po izjavi same Komisije – neprovjereni, neprovjerljivi, neuvjerljivi, netačni i - ili nepotpuni...

    (Nastaviće se)


    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE
    Informacije zasnovane na "pouzdanom kanadskom izvoru"

    Gospođo predsjednice, uvaženi članovi Suda, SCG smatra da uprkos enormnim naporima koje su preduzeli članovi Komisije eksperata UN i njihovi saradnici, Završni izvještaj ne može biti tretiran kao pouzdan izvor dokaza pred ovim sudom.
    Isti princip bi trebalo da bude primijenjen i na sve podneske država, bez obzira da li su isti poslužili kao izvori završnog izvještaja Basijunijeve komisije ili su neposredno citirani u pisanim podnescima države tužioca. Što se tiče podnesaka Sjedinjenih Država i Austrije koji se odnose na navodna ubistva u Zvorniku, njihova nepouzdanost je, uvjeren sam, jasno demonstrirana.
    Sljedeći primjer potiče iz Tužbe BiH. Pozivajući se na izvještaj koji je Ujedinjenim nacijama podnio stalni predstavnik Kanade 10. marta 1993. godine, BiH navodi da je "početkom aprila 1992. godine, više od 1.000 muslimanskih civila bilo ubijeno od strane srpskih paravojnih snaga u Bijeljini. Prema citiranom izveštaju, ova informacija je zasnovana na "pouzdanom kanadskom izvoruĆ.
    Nikakve potvrde ovog navoda nije bilo u posljednjih 13 godina. Tužilac MKTJ optužio je gospodina Slobodana Miloševića za "ubistvo najmanje 48 bosanskih Muslimana i - ili bosanskih Hrvata, muškaraca, žena i djece, u mjestu Bijeljina, 1. i 2. aprila 1992.Ć Druga dvojica optuženih pred MKTJ – gospoda Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik – suočeni su sa identičnim tužbenim navodom. Tako proizlazi da tužilac MKTJ tvrdi da je broj ubistava u Bijeljini dvadeset puta manji nego što je to navedeno u izvoru Bosne i Hercegovine u ovom predmetu, a to je izvještaj kanadske vlade...
    Gospođo predsjednice, nema dokaza da je više od 1.000 civila ubijeno u Bijeljini, baš kao što nema dokaza ni za sljedeći neosnovani navod, da je 5.000 ljudi ubijeno u mjestu Kozarac, u prijedorskoj opštini.
    S tim u vezi, Bosna i Hercegovina navodi:
    "Dana 25. maja 1992. (ili oko tog datuma), srpska artiljerija je otpočela granatiranje mjesta Kozarac, koje je bilo praćeno napadom tenkova i pešadije. Mjesto je praktično uništeno, a od 15.000 stanovnika, procjenjuje se da je oko 5.000 likvidirano od strane srpskih snaga.Ć
    Ovaj navod je zasnovan na izvještaju gospodina Tadeuša Mazovjeckog, Specijalnog izvjestioca Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava, od 17. novembra 1992.
    Međutim, presuda MKTJ u slučaju Brđanin od 1. septembra 2004. nije potvrdila ovaj navod. U paragrafu 403 ove presude stoji da se "Pretresno vijeće uvjerilo da je najmanje 80 civila, bosanskih Muslimana, ubijeno, kada su vojska i policija bosanskih Srba ušle u sela u rejonu KozarcaĆ…
    Pogledajmo sada kako je u presudi MKTJ u slučaju Stakić utvrđena priroda napada srpskih snaga na rejon Kozarca.
    Prvo, sukob u Kozarcu je počeo kada je muslimansko osoblje na kontrolnoj rampi u blizini sela Hambarine otvorilo vatru na vozilo u kojem je bilo 6 vojnika, 4 Srbina i 2 Hrvata, dvojica su ubijena, a četvorica ranjena.
    Drugo, ovaj događaj je bio praćen napadom ekstremista među muslimanskim stanovništvom na vojnu kolonu Vojske Republike Srpske kod sela Jakupovići, blizu Kozarca.
    Treće, u to vrijeme, u oblasti Kozarca je bilo raspoređeno između 1.200 i 1.500 naoružanih pripadnika muslimanske jedinice zvane "Zelene beretkeĆ.
    Četvrto, jedinice Vojske Republike Srpske zatražile su predaju oružja da bi obezbijedile rejon prije nego što započnu potragu za izvršiocima krivičnog djela, ali su muslimanske jedinice odbile da po zahtjevu postupe.
    Peto, u Kozarcu su 25. i 26. maja vođene ozbiljne borbe, pa je prirodno zaključiti da je među žrtvama morao biti i određeni broj muslimanskih boraca.
    Šesto, izvještaj Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske od 27. maja 1992. godine, koji je citiran u paragrafu 147 presude u slučaju Stakić, ukazuje da je pet srpskih vojnika ubijeno, a 20 ranjeno za vrijeme ove operacije.
    Nema sumnje da je Vojska Republike Srpske u ovom događaju prekoračila svoje pravo na samoodbranu. Presuda u slučaju Stakić nalazi da korišćenje oružane sile protiv civilnog stanovništva, kao i njena nesrazmjerna upotreba, čine ovaj napad nelegalnim. Takav nalaz o događajima u Kozarcu još je veoma daleko od inicijalne teze BiH u ovom predmetu, po kojoj su srpske snage namjeravale da unište, u cjelini ili djelimično, grupu Muslimana, kao takvu.

    (NastaviĆe se)

    PiŠe: Oliver PoteŽica
    "… Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj čedo moje, da je to naša država bez obzira na to ko u njoj vlada…“

  3. #3
    Domaćin Serdar Scepan Radojevic (avatar)
    Učlanjen
    19.07.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    ГШ СОВК
    Poruke
    3.578
    Reputaciona moć
    66

    Podrazumevano Re: MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG

    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE
    Neadekvatne istražne metode

    Gospođo predsjednice, pozivajući se na isti izvještaj Specijalnog izvjestioca Komisije UN za ljudska prava, Bosna i Hercegovina tvrdi da je vjerovatno i do 1.000 ljudi ubijeno u napadu srpskih snaga na selo Hambarine u maju 1992.
    Takva tvrdnja je opet netačna. Optužnica protiv gospodina Milomira Stakića pred haškim tribunalom pominje "izvjestan broj ljudi ubijenih u Hambarinama od maja do jula 1992. Imena poznatih žrtava navedena su u aneksu ove optužnice, tako da možemo vidjeti da ukupno ima 11 imena. Tužilac MKTJ dodaje da su "među žrtvama i druge osobe čiji identitet danas ili nije poznat ili ne može biti potvrđenĆ. Četvrta izmijenjena optužnica protiv gospodina Milomira Stakića potpisana je 10. aprila 2002. godine, skoro deset godina pošto se napad na Hambarine dogodio.
    SCG nalazi da je nemoguće da je ukupan broj žrtava u Hambarinama mogao da bude "i do 1.000Ć, u situaciji kada ni poslije dugotrajne istrage koju je vodila Kancelarija tužilaštva MKTJ – uključujući uvid u svu raspoloživu dokumentaciju, kao i ispitivanje brojnih svjedoka i vještaka – nije moglo da bude navedeno više od 11 žrtava.
    Sve ovo, naravno, ukazuje da su izvještaji Specijalnog izvjestioca Komisije UN za ljudska prava, gospodina Tadeuša Mazovjeckog, bazirani na istovjetnim izvorima informacija kao i Završni izvještaj Basijunijeve komisije, zbog čega ne mogu biti tretirani kao pouzdan izvor dokaza…
    Gospođo predsjednice, dosad sam pokazao da razna tijela Ujedinjenih nacija koja su imala zadatak prikupljanja informacija o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, čak i kada su postupala sa najboljim namjerama, nijesu primjenjivala adekvatne istražne metode, zbog čega se rezultati njihovog rada ne mogu smatrati vjerodostojnim. Ovaj nedostatak je još više došao do izražaja u raznim izvještajima i pismima nevladinih organizacija. Dozvolite mi da Vam predstavim jedan jasan primjer.
    U već citiranom Odgovoru iz 1998. godine, Bosna i Hercegovina navodi da su "djeca, od pelena do pet godina, bacana u peći od strane stražara... one majke koje su odbile da daju svoju djecu, ubijene su na licu mjestaĆ.
    Bosna i Hercegovina nije čak rekla ni to gdje i kada je navodni monstruozni zločin izvršen. Još jednom, citiran je Završni izvještaj Basijunijeve komisije. Relevantni navod se nalazi u aneksu VIII, pod nazivom Zatvorski logori, gdje su opisani navodni uslovi u logoru Ciglane. Pošto se pročita taj paragraf izvještaja – kao i fusnota broj 3329, koja je sa istim u vezi – dolazi se do originalnog izvora ovog navoda. U pitanju je izjava anonimnog svjedoka, uvrštena u izvještaj Ad hoc nevladine organizacije pod nazivom Ženska grupa – Trešnjevka, od 28. septembra 1992. Ime tog svjedoka čak je i danas nepoznato. Takve tvrdnje nikada se nijesu pojavile u nekom predmetu Tribunala u Hagu. Saglasno tome, SCG smatra da ovaj navod ostaje nedokazan.
    Slabosti procesa svjedočenja pred nevladinim organizacijama za vrijeme rata jasno su pokazane u predmetu MKTJ protiv gospodina Slobodana Miloševića. Naime, 11. septembra 2003. godine, svjedok – gospodin Isak Gaši, govorio je o svojoj izjavi koju je dao Danskom helsinškom komitetu u Kopenhagenu 7. maja 1993. u vezi sa zločinima koji su izvršeni u Brčkom. Njegovo svjedočenje pred Pretresnim većem MKTJ pokazuje kako je njegova prethodna izjava bila pogrešno interpretirana u izvještaju ove nevladine organizacije i ističe slabosti u procesu prevoda izjave i sastavljanja izvještaja. Tako je gospodin Gaši rekao da je u gradu Brčko vidio 14 do 15 ubijenih ljudi, a nikako da je na gradskom trgu vidio između 300 i 400 likvidiranih lica, kako je to navedeno u izvještaju Danskog helsinškog komiteta, koji je dostavljen Ujedinjenim nacijama u maju 1993. Nadalje, gospodin Gaši je istakao da on nikada nije izjavio da je egzekucije naredio šef policije u Brčkom, uprkos činjenici da se takav navod takođe pojavljuje u izvještaju. Objasnio je da je on samo pomenuo ko je bio komandir policije u to vrijeme, posebno naglašavajući da on nikada nije primio zapisnik sa svojom izjavom, koja je data Komitetu na njegovom maternjem jeziku.

    (NastaviĆe se)



    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE
    Medijski izvještaji bili važan izvor

    Bez obzira na sve to, ovaj izvještaj Danskog helsinškog komiteta uključen je u Završni izvještaj Basijunijeve komisije, koji kaže: "Svjedok takođe obavještava da je vidio između 300 i 400 lica likvidiranih na gradskom trgu, na osnovu naređenja šefa policije i njegovog zamjenika.
    Nema sumnje da je sličan način uzimanja izjave primijenjen i u slučaju tvrdnje iznijete u Završnom izvještaju UN, koja je kasnije ponovljena u Odgovoru BiH – da je između 3.000 i 5.000 ljudi ubijeno u logoru Luka u Brčkom. Ako ovaj podatak uporedimo sa navodom optužnice u predmetu Tužilac protiv Slobodana Miloševića, po kojem je između 30 i 35 zatvorenika, bosanskih Muslimana, likvidirano u kampu Luka, enormna razlika postaje očigledna.
    Kao što je već iznijeto, medijski izvještaji za vrijeme rata bili su veoma važan izvor na kome je zasnovan Završni izvještaj Basijunijeve komisije. Fusnote izvještaja o Sarajevu – Studija o borbi i opsadi Sarajeva – pokazuju da je skoro cjelokupan izvještaj zasnovan na medijskim vijestima.
    Isto tako, izvor informacije o navodnom silovanju 40 žena iz Brezovog Polja bio je Izvještaj Biroa za odnose za javnošću Stejt dipartmenta SAD, koji je u cjelini bio zasnovan na informaciji iz članka u hrvatskom nedjeljniku Globus. Ovaj navod se nikada nije pojavio u nekoj optužnici pred haškim tribunalom.
    Sa druge strane, Bosna i Hercegovina u svojim pisanim podnescima ponekada citira medijske izvještaje kao nezavisne izvore dokaza. Primjer se može naći u dijelu Odgovora koji je posvećen padu Srebrenice u julu 1995.
    "Postoje neoborivi dokazi da je cjelokupna operacija bila vođena od strane komandanta Vojske Jugoslavije generala Momčila Perišića. Mjesec dana nakon pada enklave, američki dnevni list Njuzdej (Nenjsday) donosi sljedeći izvještaj:
    "Obavještajni oficiri iz dvije zapadne države i iz Bosne kažu da se komandant Jugoslovenske armije, general Momčilo Perišić, nalazio na planinskom vrhu s druge strane granice, u Jugoslaviji, odakle je slao instrukcije i savjete generalu Ratku Mladiću, komandantu vojnih snaga bosanskih Srba. Radio konverzacija, prisluškivana od strane obavještajnih službi, odvijala se prije, za vrijeme i poslije bitke za enklavu, koju su Srbi osvojili 11. jula.
    Mladić i Perišić su se stalno savjetovali o strategiji i onome što čine, kaže jedan zapadni zvaničnik, koji, poput svih obavještajnih oficira koji su intervjuisani, traži da ne bude identifikovan...Ć
    Prema izjavi visokog zvaničnika bosanske vlade, koji je takođe govorio pod uslovima anonimnosti, nekoliko stotina pripadnika jugoslovenske pješadije borilo se na strani vojske bosanskih Srba za vrijeme napada na enklavu...Ć
    Nijedna činjenica ne može biti sudski utvrđena samo na osnovu medijskog izvještaja. Medijski izvještaji mogu da posluže jedino da ilustruju neku činjenicu, koja je prethodno utvrđena na osnovu drugih dokaza.
    U slučaju Vojne i paravojne aktivnosti u i protiv Nikaragve (Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država), ovaj sud je uzeo da medijski izvještaji, čak i kada su potpuno objektivni i vjerodostojni, treba da budu tretirani: "Ne kao dokazi iz kojih se mogu utvrditi činjenice, već kao materijal koji dodatno doprinosi, u određenim okolnostima, potkrepljivanju neke činjenice, to jest, kao ilustrativni materijal, pridodat drugim izvorima dokazaĆ.
    U našem slučaju, nema drugih izvora dokaza koji govore da je general Perišić rukovodio operacijama oko Srebrenice u julu 1995. Da su obavještajni oficiri Bosne i Hercegovine zaista imali bilo kakvu prisluškivanu radio konverzaciju između generala Perišića i generala Mladića "prije, za vrijeme i poslije bitkeĆ, Bosna i Hercegovina bi taj materijal sigurno podnijela sudu, kao što je to učinjeno u slučaju navodnog telefonskog ćaskanja gospođe Ljiljane Karadžić, supruge bivšeg predsjednika Republike Srpske. Umjesto takvog dokumenta, ona je podnijela sudu samo izvod iz Tošovićevog dnevnika, u kome možemo naći podatak da je general Perišić navodno imao "brzi ručakĆ sa generalom Mladićem i njegovim oficirima 8. januara 1994. godine, 18 mjeseci prije napada na Srebrenicu.

    (NastaviĆe se)

    PiŠe: Oliver PoteŽica
    "… Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj čedo moje, da je to naša država bez obzira na to ko u njoj vlada…“

  4. #4
    Domaćin Serdar Scepan Radojevic (avatar)
    Učlanjen
    19.07.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    ГШ СОВК
    Poruke
    3.578
    Reputaciona moć
    66

    Podrazumevano Re: MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG


    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE

    Autorska djela bez dokazane vrijednosti

    PiŠe: Oliver PoteŽica

    SCG smatra da članak iz Njuzdeja i slični materijali, bazirani na navodnim izjavama anonimnih osoba, uopšte ne mogu biti tretirani kao objektivni i vjerodostojni izvori, te stoga ne mogu ni da doprinesu potkrepljivanju činjenica u ovom slučaju.
    ... Ali upravo iz tog razloga, SCG ne shvata permanentnu težnju države-tužioca za preuveličanje broja žrtava rata.
    ... Jasno proizlazi da se ne može uzeti kao tačna izjava koju je gospodin Haris Silajdžić, nekadašnji ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine, dao za Njujork tajms 14. novembra 1992. godine, a po kojoj je već tada 100.000 ljudi, uglavnom Muslimana, poginulo usljed srpske agresije.
    Sukob u Bosni i Hercegovini je nastavljen naredne tri godine, odnoseći mnoge živote. Deset godina po okončanju rata, 15. decembra 2005. godine, gospodin Mirsad Tokača, predsjednik Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, izjavio je da je potvrđeni broj ljudskih žrtava u Bosni i Hercegovini 93.837. (među kojima ima 54.190 vojnika). On je procijenio da bi konačan i ukupan broj žrtava rata mogao biti oko 100.000, odnosno isti broj koji je gospodin Silajdžić navodio još u novembru 1992. Naravno, nijesu samo Muslimani bili žrtve: među žrtvama je bio i značajan broj Srba – 24.216. Ko je njih ubio? Možda bi, sa moralne tačke gledišta, Srbi u Bosni i Hercegovini očekivali da im odgovor na ovo pitanje pruži gospodin Van den Bisen, zastupnik Bosne i Hercegovine, koji bi u ovom slučaju trebalo i njih da predstavlja.
    Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva je nezavisno i multietničko udruženje osnovano u martu 2004. Projekat Gubici stanovništva u Bosni i Hercegovini 1992–95. zasnovan je na ispitivanju imena i podataka svih žrtava i kao takav podržan od strane Ministarstva spoljnih poslova Norveške i ambasada nekoliko država, ali ne i od Vlade BiH.
    Ova aktuelna procjena, koja je zasnovana na pouzdanom istraživanju, potpuno poništava vrijednost podataka sadržanih u bosanskoj Tužbi, koje je navodno prikupio Institut za zdravlje Bosne i Hercegovine u februaru 1994. godine, kao i navodni podatak o "četvrt miliona žrtava... uglavnom Muslimana, ali isto tako i HrvataĆ.
    Konačno, moramo se zapitati zašto Bosna i Hercegovina u svojim pisanim podnescima pretjeruje u broju žrtava, pa čak i sada nastavlja da insistira na tim dokumentima koji nijesu mogli biti potvrđeni ni presudama ni optužnicama Međunarodnog krivičnog tribunala. Bez preuveličanja broja žrtava, država-tužilac ne bi mogla da pokaže neophodne elemente genocida, koji su propisani Konvencijom.
    Prije početka usmene rasprave, Bosna i Hercegovina je dostavila sudu 23 video materijala. U tom pogledu iznio bih nekoliko opštih zapažanja. Neki od video dokumenata su dobro poznate emisije o tragičnim događajima u bivšoj Jugoslaviji…
    Bilo kako bilo, lako se može zaključiti da su većina ovih video materijala autorska djela, koja ne mogu imati jasnu dokaznu vrijednost. Oni su često zasnovani na predrasudama o ulozi glavnih učesnika u sukobu. Pored toga, mnogi video materijali su načinjeni tako da probude emocije javnosti. Svaki film sadrži više stavova svog režisera nego svjedočenja osoba koje pričaju o događajima. Riječi koje izgovaraju lica koja su bila neposredni učesnici događaja najčešće su samo fragmenti njihovih izjava.
    Gospođo predsjednice, nezavisno od ovih opštih zapažanja o dokumentarnim filmovima koji su priloženi kao dokazna sredstva, prinuđen sam da kažem nekoliko riječi o video zapisu koji je Bosna i Hercegovina prikazala u ovoj sudnici, a na kome je zabilježeno brutalno pogubljenje šest mladića u Trnovu. Jasno je da je Bosna i Hercegovina te scene prikazala sudu iz emotivnih razloga. Kada bi SCG slijedila isti pristup u iznošenju dokaza, naredni video materijal bi prikazao scene sa tijelima srpskih vojnika, kojima su pripadnici jedinice pod nazivom "El-MudžahidĆ (takođe poznate i kao "Sveti ratniciĆ) odsjekli glave u logoru Kamenica kod Sarajeva. U tom slučaju, SCG bi se, na istovjetan način kako to čini Bosna i Hercegovina, pozvala na optužnicu MKTJ protiv gospodina Rasima Delića. Ipak, Vlada Srbije i Crne Gore neće slijediti put koji je izabrala Bosna i Hercegovina. Umjesto toga, ja želim da potvrdim pred časnim sudom da su izvršioci egzekucije u Trnovu uhapšeni. Prema dokumentaciji koja je dostupna našoj delegaciji, oni nijesu bili pripadnici srpske policije, niti bilo kog drugog organa Srbije i Crne Gore.(Nastaviće se)


    Priznanja ne mogu biti dokaz

    ... Isto tako, SCG ne može prihvatiti da činjenice koje su sadržane u sporazumima o priznanju krivice pred haškim tribunalom mogu predstavljati dokaz pred ovim sudom, baš kao što ne mogu predstavljati dokaz ni u postupku pred MKTJ. To je zato što takozvana činjenična osnova za sporazum o priznanju krivice nije uvijek originalna izjava koju je dao optuženi. Primjera radi, Bosna i Hercegovina je u ovom slučaju često citirala činjeničnu osnovu za sporazum o priznanju krivice u predmetu MKTJ protiv gospođe Biljane Plavšić. Međutim, dobro je poznato da je ta izjava o činjenicama (priznanje) pripremljena od strane kancelarije tužioca MKTJ. Odbrana gospođe Plavšić se složila sa tom izjavom da bi postigla dobru nagodbu. Ali, to priznanje (ili činjenična osnova) nije moglo biti korišćeno kao dokaz na bilo kom drugom suđenju pred MKTJ. Jedino je u postupku protiv Stakića ta činjenična osnova je bila priložena od strane tužioca, ali kako nije postojala procesna mogućnost da Vijeće uzme taj dokument kao pouzdan dokaz bez neposrednog svjedočenja gospođe Plavšić, isti je morao da bude povučen iz dokaznog materijala. Trebalo bi takođe imati u vidu da je gospođa Plavšić, poslije nagodbe o priznanju, osuđena na 11 godina zatvora, dok je gospodin Stakić, koji nije sklopio sporazum o priznanju krivice sa tužiocem MKTJ, osuđen na kaznu doživotnog zatvora.
    "… Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj čedo moje, da je to naša država bez obzira na to ko u njoj vlada…“

  5. #5
    Domaćin Serdar Scepan Radojevic (avatar)
    Učlanjen
    19.07.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    ГШ СОВК
    Poruke
    3.578
    Reputaciona moć
    66

    Podrazumevano Re: MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG


    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE

    Prećutni podaci iskrivljuju sliku

    PiŠe: Oliver PoteŽica

    Gospođo predsjednice, uvaženi članovi Suda. Poslije ove kratke prezentacije netačnih navoda države tužioca, dužnost mi je da zaključim:
    Nije istina da su srpske snage ubijale decu u Zvorničkoj bolnici, baš kao što nije istina da su djeca bilo gdje bacana u peći. Ova vrsta navoda bila je najgori oblik ratne propagande, sa jedinim ciljem da se šokira savjest čovječanstva i predstavi neprijatelja kao krvožednog varvarina.

    B. Nije tačno da je 2.500 Muslimana ubijeno u Zvorniku 9. i 10. aprila, niti da je 5.000 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac, niti da je 1.000 muslimanskih civila ubijeno u Hambarinama, niti da je drugih 1.000 ubijeno u Bijeljini. Zločini su učinjeni, ali je broj žrtava bio na desetine i stotine puta manji nego što je to navedeno u podnescima koje je Vlada Bosne i Hercegovine uputila Međunarodnom sudu pravde.
    C. Nije istina da je 50 do 60 ljudi umiralo u Trnopolju svakoga dana, niti da je deset zatvorenika dnevno ubijano u Keratermu, niti da je 5.000 likvidirano u ozloglašenom logoru Omarska. Nema dokaza da je između 3.000 i 5.000 ljudi ubijeno u logoru Luka u Brčkom.
    D. Prikazao sam samo neke primjere lažnih i netačnih navoda države-tužioca. Ovi neistiniti navodi su mnogobrojni i mogu se pronaći svuda u pisanim podnescima Bosne i Hercegovine. Zajedno sa prećutanim podacima o strašnim zločinima izvršenim protiv srpskih civila i ratnih zarobljenika, oni u značajnoj meri iskrivljuju opštu sliku o bosanskom sukobu…
    U predmetu Tadić, prvom slučaju u kojem je Tribunal donio odluku, sudije su ustanovile da je u Kozarcu ubijeno 800 ljudi. Međutim, u predmetu Brđanin, koji je danas, hronološki gledano, posljednji slučaj u kojem je Tribunal donio odluku i koji se takođe odnosi na oblast Kozarca, sudije su u presudi ustanovile da je broj broj žrtava bosanskih muslimana bio najmanje 80. U presudi je precizirano da ukupan broj ubijenih osoba (bosanskih Muslimana i Hrvata) u Kozarcu i okolini ne prelazi 140 osoba. Svakako, to je strašna cifra, ogromna cifra, ali je ona, ipak, veoma daleko od cifre od 5.000 koju je iznijela država-tužilac.
    Zbunjujuća je činjenica to što ova cifra od 140 ubijenih osoba nije samo daleko niža od cifre koja je izneta u Izveštaju Basijunijeve komisije na koji se država-tužilac poziva, nego je ona, isto tako, daleko niža od one koju je taj isti Tribunal ustanovio u svojoj prvoj presudi koju je donio prije sedam godina. Bilo bi, naime, logično da broj žrtava u kasnijim slučajevima bude veći nego broj žrtava u ranijim slučajevima, jer bi bilo logično da, u početku, sve žrtve nisu bile pobrojane. Dakle, u samim odlukama haškog Tribunala nalazimo obrnuti fenomen – broj žrtava se smanjuje kako vreme prolazi. To jasno pokazuje da emocije i propaganda vode sistematskom preuveličavanju broja žrtava i da se sa vremenom, pošto ispitivanja budu izvedena na profesionalan način, broj žrtava, veliki koliko i jeste, smanjuje u odnosu na one procjene koje su pravljene za vrijeme rata.
    Bosna i Hercegovina navodi, na osnovu jednog izveštaja Komiteta za ljudska prava iz 1993. godine, da je oko 15.000 osoba bilo ubijeno, zatvoreno ili primorano na prisilni rad u oblasti Ključa (Tužba, par. 2.2.2.3). Budući da zatvaranje i prisilni rad ne čine genocid, država-tužilac je morala precizno da naznači broj ubijenih osoba. Kako ona nije učinila, mi ćemo ponovo navesti presudu koju je doneo Tribunal za bivšu Jugoslaviju u predmetu Brđanin, kojom prilikom je utvrdio da u cijeloj oblasti Bosanske Krajine, u kojoj se nalazi opština Ključ, kao i oblast Prijedora, ukupan broj ubijenih osoba u 1992. godini – kada su izvršeni najgori zločini u ovoj oblasti – iznosi 1.669 žrtava. Kada se radi konkretno o opštini Ključ, u presudi se pominju ona sela koja je država-tužilac navela u svojoj Tužbi – naime Velagići, Krasulje, Pudin Han, Gornja Sanica – i zaključuje se da su u njima ubijene 103 osobe, od kojih su barem 98 bili muškarci.
    Kada je riječ o svim opštinama koje je Bosna i Hercegovina pominjala u svojim podnescima i usmenim izlaganjima, te činjenice, te ozbiljne činjenice, te dramatične činjenice ispitivao je Tribunal za bivišu Jugoslaviju prilikom donošenja svojih odluka, ali ih on, ipak, nikada nije okvalifikovao kao genocid, u skladu sa članom 4.2 svoga Statuta.
    General Mekenzi procjenjuje da činjenice koje su iznijete pred haškim Tribunalom ozbiljno stavljaju u sumnju broj od 8.000 ubijenih Muslimana. Prema njegovom članku Stvarna istorijska pozadine Srebrenice, u ovaj broj je uključeno i 5.000 osoba koje se ubrajaju u nestale osobe, kao i žrtve trogodišnjih intenzivnih borbi koje su vođene u toj oblasti. General Mekenzi zaključuje, sasvim logično, da „matematika, jednostavno, ne potvrđuje brojku od 8.000 ubijenihĆ. Još jednom, mi ne poričemo da se dogodio ovaj strašni zločin u Srebrenici, ali u ovom sporu mi se moramo držati činjenica takvih kakve jesu.

    (Nastaviće se)




    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE

    Propaganda i dezinformacija efikasno oružje

    Dolazimo, dakle, do optužbe za Srebrenicu, što je, verovatno, najstrašniji zločin koji je počinjen tokom rata. U predmetu general Krstić, koji je osuđen na kaznu od 35 godina (na nju ćemo se kasnije vratiti), Tribunal je procijenio da je bilo likvidirani 7.000 – 8.000 ljudi, sposobnih za vojsku. Druga suđenja su još u toku da bi potpuno osvijetlila ono što se desilo u ovoj enklavi, koja je bila stavljena pod zaštitu međunarodnih snaga. U tom pogledu, mi opet bilježimo u ovoj morbidnoj aritmetici razilaženje broja žrtava u različitim slučajevima u vezi sa Srebrenicom, koji se vode pred tim Tribunalom. Tako, uobičajeno prihvaćena cifra 7.000 – 8.000 osoba ne odgovara broju žrtava naznačenom u optužnici protiv generala Mladića, koji još uvijek nije bio uhapšen, u kojoj ukupan broj žrtava ubistava u Srebrenici – u toj optužnici, koja i nije optužnica – vrlo precizno ide do 5.390 osoba. Broj od 8.000 nedavno je doveo u pitanje general Mekenzi, prvi komandant UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini. General Mekenzi procjenjuje da činjenice koje su iznijete pred haškim Tribunalom ozbiljno stavljaju u sumnju broj od 8.000 ubijenih Muslimana. Prema njegovom članku Stvarna istorijska pozadine Srebrenice, u ovaj broj je uključeno i 5.000 osoba koje se ubrajaju u nestale osobe, kao i žrtve trogodišnjih intenzivnih borbi koje su vođene u toj oblasti. General Mekenzi zaključuje, sasvim logično, da „matematika, jednostavno, ne potvrđuje brojku od 8.000 ubijenihĆ. Još jednom, mi ne poričemo da se dogodio ovaj strašni zločin u Srebrenici, ali u ovom sporu mi se moramo držati činjenica takvih kakve jesu.
    Konačno, da bismo dali primjer proizvoljnosti navoda Bosne i Hercegovine, možemo da ukažemo na to da se njenoj tužbi mnogo mjesta daje priči Borislava Heraka, bosanskog Srbina koji je ubio jednog čovjeka muslimanske nacionalnosti. Ova priča, koja zauzima toliko mnogo mjesta, potpuno je lažna, zato što Borislav Herak nikada nije ubio nikoga i zato što je ta navodna žrtva živa i danas. Istinu o Herakovoj priči saopštila je 28. februara 1997. Agencija frans pres, isto tako, ona je prenijeta u Njujork tajmsu 1. marta 1997. godine, u Vašington postu 15. marta 1997. i u Gardijanu 26. marta 1997… Cijela ova priča se pokazala lažnom i potpuno izmišljenom.
    Ali afera Herak, na kojoj ću se zadržati na trenutak, zanimljiva je zato što osvjetljava ulogu propagande u ovom sukobu. Svako zna da su u modernom ratu propaganda i dezinformacija isto toliko efikasno oružje za rat kao brojne divizije – a, Bosna i Hercegovina mnogo puta pribjegla propagandi i dezinformacijama da bi sebe međunarodnom javnom mnjenju predstavila kao nevina žrtva. Bosna i Hercegovina je vrlo brzo shvatila koliko je važno prikazati u sukobu sebe kao slabijeg i kao nevinu žrtvu naspram sile, kao i da je od samog početka drame bilo potrebno, ako mogu tako da kažem, da uloge budu podijeljene na dobre i zle. U cilju ostvarivanja toga, Bosna i Hercegovina je angažovala poznatu američku agenciju za odnose sa javnošću "Ruder and Fin", koja je imala za zadatak da ubijedi međunarodno javno mnjenje da su Muslimani Bosne i Hercegovine uistinu bili žrtve genocida. Ali, ovi ljudi iz oblasti odnosa sa javnošću su hvalisavci i kada uspiju u nekom poslu, ne mogu da se uzdrže, a da to ne razglase.
    U jednom intervjuu oktobra 1993. gospodin Džejms Harf, direktor ove agencije, potvrdio je da je agencija "Ruder and Fin" radila za Republiku Hrvatsku, za Bosnu i Hercegovinu i za Kosovo. U tom intervjuu, gospodin Harf je izjavio:
    „Jednim jedinim potezom mi smo bili u stanju da prezentujemo jednostavnu priču o dobrim i lošim momcima, koja je kasnije sama nastavila da se razvija. Pobijedili smo zbog toga što je naša ciljna grupa bila jevrejsko javno mnjenje. Gotovo odmah, pisanje štampe se potpuno promijenilo i počele su da se koriste izrazi visokog emocionalnog naboja, kao što su etničko čišćenje, koncentracioni logori i slični, koji su podsjetili na slike njemačkih nacista i gasne komore Aušvica.Emocionalni naboj bio je toliko moćan da mu se niko nije mogao usprotiviti"

    (Nastaviće se)
    "… Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj čedo moje, da je to naša država bez obzira na to ko u njoj vlada…“

  6. #6
    Domaćin Serdar Scepan Radojevic (avatar)
    Učlanjen
    19.07.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    ГШ СОВК
    Poruke
    3.578
    Reputaciona moć
    66

    Podrazumevano Re: MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG

    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE
    Zaključci zasnovani na približnom proračunu

    I gospodin Harf nastavlja:
    „Naš zadatak nije da provjeravamo informacije. Mi nijesmo za to opremljeni. Naš posao je bio da ubrzamo protok informacija koje je za nas povoljne, da ih usmjerimo ka precizno izabranim ciljevima. Mi nijesmo potvrdili postojanje logora smrti u Bosni, mi smo samo učinili to da bude poznato da je Njuzdej tvrdio… Mi smo profesionalci. Mi smo imali posao koji je trebalo da uradimo i mi smo ga uradili. Mi nijesmo plaćeni da budemo moralni."
    Propaganda koju je koristila Bosna i Hercegovina dala je ploda. Treba priznati da su se u ovoj igri sarajevske vlasti i predsjednik Izetbegović pokazali posebno uspješnim, čak toliko uspješnim da su njihovi sopstveni ratni ciljevi bili vrlo brzo zaboravljeni. Očigledno je da i Zahtjev za pokretanje postupka koji je Bosna i Hercegovina podnijela vašem Sudu, velikim dijelom, spada u tu strategiju. Broj žrtava, opis događaja koji se odnose na aferu Herak – sve su to dokazi te strategije….


    (Iz izlaganja francuskog advokata Nataše Fovo-Ivanović – Zapisnik Suda broj CR 2006-20).
    Država-tužilac je 1993. podnijela vašem sudu Zahtjev za pokretanje postupka u kojem se tvrdi, između ostalih navoda, da je 50.000 muslimanskih žena silovano u Bosni i Hercegovini. Bilo je to u martu 1993. godine, dakle, u prvoj godini rata. Nažalost, rat se u to vreme nastavio.
    Godinu dana kasnije, 1994. godine, kada je država-tužilac podnijela svoju Tužbu, rat je još trajao. Ovog puta, država-tužilac je navela 20.000 žrtava, ili tačnije „barem 20.000 žrtava". Dakle, 50.000 silovanja 1993. postalo je godinu dana kasnije, 1994. godine, 20.000 silovanja.
    Posljednje nedjelje smo čuli da je 12.000 silovanja u Bosni i Hercegovini tokom rata bilo počinjeno12.000 silovanja, koji se, na kraju, završio 1995. Dakle, deset godina poslije rata, koji je trajao od 1992. do 1995. i u kojem je tužilac u početku, 1993. godine, naveo 50.000 silovanja, zatim, 1994. godine, 20.000 silovanja, broj silovanja se sveo na 12.000.
    Dvanaest hiljada silovanja i, vjerovatno, isto toliko silovanih žena. Ako je istinit, taj broj je užasan. Ali, napokon, ako taj broj i nije istinit, realnost, ipak, nije manje užasna, jer silovanja su se zaista dešavala...
    Navodeći brojku od 12.000 silovanja, Bosna i Hercegovina se poziva na izvještaj Tadeuša Mazovjeckog. Država-tužilac ne precizira gdje su ta silovanja počinjena, takođe ne precizira ko su bile žrtve i još manje ko su bili počinioci. Međutim, slušajući navode države-tužioca 2. marta, jedini zaključak koji se nametnuo bio je taj da se tih 12.000 silovanja desilo u Bosni i Hercegovini, da su žrtve tih 12.000 silovanja bile muslimanske žene i da su počinioci silovanja bili Srbi.
    Međutim, činjenice koje su prikazane u izveštaju gospodina Tadeuša Mazovjeckog su veoma različite od navoda države-tužioca.
    Najprije, broj žrtava silovanja, iznesen u izvještaju Tadeuša Mazovjeckog je zasnovan na broju pobačaja, koji su, navodno, bili prouzrokovani silovanjima. Izvještaj precizira:
    „Nemoguće je precizno znati stvarni broj silovanja ili broj trudnoća koje su bile posljedica tih silovanja. Ipak, procjene mogu biti zasnovane na 119 dokumentovanih slučajeva trudnoća koje su bile posljedica silovanja. Medicinske studije sugerišu da na svakih 100 slučajeva silovanja, dolazi jedna trudnoća. Ovo sugeriše da su tih 119 dokumentovanih slučajeva vjerovatno bili posljedica približno 12.000 silovanja.
    Prema tome, riječ je o zaključku zasnovanom na približnom proračunu. Nikakvo svjedočenje ne dokazuje 12.000 silovanja, nikakav materijalni dokaz ne dokazuje 12.000 silovanja – dokazuju ga neke medicinske studije, većinom anonimne i, povrh toga, studije koje nijesu podvrgnute kritičkom preispitivanju, u kojima se pretpostavljaju da je 12.000 silovanja moglo biti počinjeno u Bosni i Hercegovini tokom rata.
    Ali, pretpostavimo samo da je ovaj broj tačan. Država-tužilac podrazumijeva da su 12.000 žrtava bile muslimanske žene i da su počinioci tih 12.000 silovanja bili Srbi.

    (NastaviĆe se)
    "… Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj čedo moje, da je to naša država bez obzira na to ko u njoj vlada…“

  7. #7
    Domaćin Serdar Scepan Radojevic (avatar)
    Učlanjen
    19.07.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    ГШ СОВК
    Poruke
    3.578
    Reputaciona moć
    66

    Podrazumevano Re: MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG


    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE

    Svi su žrtve užasnog sukoba

    Gospođo predsjednice, članovi Suda, u izvještaju gospodina Tadeuša Mazovjeckog se ne tvrdi da su Srbi silovali 12.000 muslimanskih žena. Pažljivo čitanje ovog izvještaja daje potpuno drugačiju sliku ovih činjenica.
    Naravno, Srbi su činili silovanja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Izvještaj gospodina Tadeuša Mazovjeckog govori o događajima koji su počinili Srbi:
    „Lokalne srpske snage, zajedno sa srpskim snagama izvan te oblasti, okupirale bi selo i ograničile bi kretanje lokalnog stanovništva. Često se događalo da su muškarci bili deportovani ili su pobjegli. Žene su tada često silovane u njihovim vlastitim kućama ili su odvođene iz njihovih kuća na neko drugo mjesto i često bi ih silovali susjedi ili njima poznati muškarci."
    Međutim, izvještaj nastavlja: „Izvještaji o sličnim zlostavljanjima dobijeni su od srpske izbjeglice koja je došla iz sjeveroistočne Bosne i Hercegovine…".
    Izvještaj zatim opisuje inerciju vlasti u pogledu silovanja i citira jednu Muslimanku koja je izjavila da ju je „odveo srpski policajac u privatnu kuću, gdje je bila predstavljena rečima „Evo je, komandire. Doveo sam je…". On, „komandir", rekao joj je da ode u njegovu kancelariju, koja je bila njegova spavaća soba, gdje ju je silovao". Međutim, istovjetno ponašanje se može pripisati i Muslimanima i Hrvatima, jer u izvještaju Tadeuša Mazovjeckog možemo pročitati, neposredno poslije gore pomenute izjave, da „srpske žene isto tako izvještavaju da su ih silovali hrvatski i muslimanski policajci i ljudi na vlasti".
    Nemam nikakvu namjeru da pravdam silovanja koja su počinili Srbi silovanjima koja su počinili Hrvati i Muslimani, jedan zločin ne može da se opravda drugim zločinom. Međutim, prinuđena sam da naglasim da su sve strane u ratu u Bosni i Hercegovini vršile silovanja i da broj od 12.000 žrtava, na koji se poziva država-tužilac, obuhvata muslimanske žrtve, hrvatske žrtve, srpske žrtve i žrtve svih drugih nacionalnosti. Ni u kojem slučaju ovaj se broj ne može pripisati Srbima, jer se odnosi kako na silovanja koja su počinili Srbi, tako i na silovanja koja su počinili Hrvati i Muslimani. Ovaj broj uključuje, osim toga, i silovanja koja su počinjena unutar iste zajednice, jer su se takođe i takva silovanja dešavala u Bosni i Hercegovini.
    Izvještaj gospodina Tadeuša Mazovjeckog ne daje nikakvu naznaku o procentu silovanja, čije bi žrtve bile Muslimanke i čiji bi počinioci bili Srbi
    Napisani su, isto tako, i drugi izvještaji o silovanju u Bosni i Hercegovini. Ali, svi ti izvještaji sugerišu da su svi silovali sve. Tako Izvještaj Komisije eksperata UN govori o sistemu ponašanja, ali koji je bio zajednički svim stranama u sukobu. U svom Završnom izveštaju, Aneks IDž, Komisija eksperata UN je istakla: „Postoje dokazi da su sve strane u sukobu koristile silovanje i seksualne napade da premjeste grupu koja je bila cilj, mada ne nužno kao dio opšte politike "etničkog čišćenja"…
    Isto tako jedna misija Savjeta Evrope, koja je bila posebno obrazovana da bi ispitala silovanja Muslimanki, konstatovala je:
    „Misija je bila potpuno svjesna da se njen mandat odnosi na ispitivanje navodnih zlostavljanja Muslimanki u Bosni i Hercegovini. Ipak, misija je smatrala da je važno da zabilježi svoje viđenje da silovanje i seksualno nasilje nijesu bili ograničeni ni na jednu nacionalnost, niti pol… To ne znači da treba zanemariti činjenicu da postoji mnogo uznemirujućih izvještaja o silovanju hrvatskih i srpskih žena i djece, kao i seksualnog zlostavljanja muškaraca u prihvatnim centrima. Misija, stoga, mora da naglasi da svi oni koji su bili žrtve ovog užasnog sukoba moraju biti briga međunarodne zajednice".

    (Nastaviće se)

    PiŠe: Oliver PoteŽica



    MEĐUNARODNI SUD PRAVDE
    Genocid nije počinjen u BiH

    PiŠe: Oliver PoteŽica

    Iz svega proizlazi da su silovanja bila počinjena, ali da ona nijesu sastavni dio genocidnog plana, plana koji su Srbi imali, kako Bosna i Hercegovina hoće da uvjeri. Ona su bila sastavni dieo realnosti rata i posebno građanskog rata.
    (Iz izlaganja francuske advokatice Nataše Fovo-Ivanović – Zapisnik Suda broj CR 2006-42)


    Bosna i Hercegovina se često poziva na etničko čišćenje, koje nije pravni termin. Etničko čišćenje su izmislili novinari i javno mnjenje. Naravno, Generalna skupština UN je koristila taj termin u nekim svojim rezolucijama, ali Generalna skupština je politički organ Ujedinjenih nacija i njene rezolucije sasvim sigurno ne sadrže pravne zaključke ili pravne kvalifikacije. Osim toga, kao što smo to već rekli, te rezolucije su bile zasnovane na pogrešnim činjenicama.
    Genocid je zločin usmjeren na potpuno ili djelimično uništenje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve. Prisilno premještanje stanovništva je izričito isključeno iz Konvencije o genocidu. Srbija i Crna Gora je svjesna da su izvjesna vijeća Tribunala za bivšu Jugoslaviju, u predmetima koji se odnose na Srebrenicu, zasnovala svoje presude na prisilnom premještenju stanovništva. Međutim, ovi pravni zaključci, koji ni u kojem slučaju ne obavezuju ovaj Sud, nijesu u skladu sa Konvencijom o genocidu. Umjesto da se pozivamo na te presude, mi treba da se pozovemo na pripremne radove Šestog komiteta UN, koji je izričito isključio prisilno premještanje iz okvira Konvencije o genocidu… Osim toga, vijeća Tribunala nijesu jednodušna u pravnoj kvalifikaciji premještanja stanovništva. Premda je u predmetu Krstić Tribunal izveo namjeru iz činjenice da se desilo premještanje stanovništva, on je takođe sudio u predmetu Stakić da: „nije dovoljno deportovati grupu ili dio grupe. Jasna razlika mora biti povučena između fizičkog uništenja i pukog rasturanja grupe". Činjenica je da stanovništvo koje je deportovano, premještano, preseljeno nije uništeno stanovništvo. Činjenica je, takođe, da je muslimansko stanovništvo često premještano na nekoliko kilometara od svog uobičajenog mjesta boravišta. Činjenica je da nikakva namjera nije postojala da se uništi, potpuno ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva.
    Sve etničke zajednice u Bosni i Hercegovini težile su da uspostave homogene zajednice i one su u tome uspjele. Država-tužilac je pokazala etnički sastav u nekim opštinama u kojima su bosanski Muslimani prije rata činili većinu i u kojima su poslije rata postali manjina. Mi ne poričemo te činjenice. Međutim, to je bila zajednička politika svih zajednica i svih strana u ovom ratu i ona zasigurno nije bila namijenjena uništenju nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe.
    Raspoložive informacije koje se tiču sastava stanovništva Bosne i Hercegovine pokazuju da su sve strane uspjele da uspostave etnički homogene zajednice. One, takođe, pokazuju da genocid nije počinjen. Mi ne možemo da analiziramo sve opštine, ali treba da pogledamo nekoliko reprezentativnih opština. Tako, možemo da navedemo primjer opštine Sanski Most, jedne od opština u kojoj je, prema tvrdnji države--tužioca, počinjen genocid. Opština se sada nalazi na teritoriji Hrvatsko-muslimanske federacije i organizacija "Amnesti Internešnel" je u svom izvještaju napisala da je „Sanski Most imao prije rata približno 60.000 stanovnika, sa 46 odsto Bošnjaka i približno 42 odsto bosanskih Srba. Lokalne vlasti u Sanskom Mostu su otvoreno pozivali izbjeglice i preseljene ljude, čije predratno boravište nije bio Sanski Most, da se nastane u Sanskom Mostu, bez obzira na činjenicu što je oblast tokom rata nekoliko puta prelazila iz ruku u ruke i što je mnogo kuća bilo porušeno. U decembru 1997. godine, stanovništvo je bilo procijenjeno na približno 45.000 stanovnika i gotovo svi od njih su bili Bošnjaci".
    Opština Sanski Most nije izuzetak. Situacija je identična u opštini Ključ, u kojoj su Srbi bili većinski narod prije rata. Prema informacijama dobijenim popisom stanovništva 1991. godine, opština je imala 35.133 stanovnika, od kojih su 47,58 odsto bili Muslimani i 49,52 odsto su bili Srbi. Godine 2003. opština je imala 16.020 stanovnika, od kojih su bosanski Muslimani činili 97 odsto. U svom izvještaju koji se odnosi na region Sana-Una, koji pripada Hrvatsko-muslimanskoj federaciji i koji čine opštine Bihać, Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac, Buzim, Ključ i Sanski Most, Visoki komesarijat UN za izbjeglice je napisao da se broj sadašnjeg stanovništva procjenjuje na 273.251 lica, od kojih Muslimani čine poraznu većinu od 94 odsto, Srbi čine dva odsto stanovništva, a Hrvati 3,5 odsto.
    Prije rata, Srbi su bili većina u Ključu, bilo ih je više od 40 odsto u Sanskom Mostu i više od 70 odsto u Bosanskom Petrovcu. Danas su u tom regionu oni svedeni na 2 odsto. To je realnost Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj su tri glavna i konstitutivna naroda živjela zajedno već vjekovima. Oni su živjeli zajedno pod otomanskom vlašću, pod austrougarskom monarhijom, u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali su uvijek živjeli jedni pored drugih, nikada jedni sa drugim. Nikada nijesu prihvatili da se miješaju, nikada nijesu prihvatili da stvore naciju Bosne i Hercegovine, oni su ostali bosanski Muslimani, Srbi i Hrvati, i svako od njih je htio vlastitu državu.
    Bosanski Muslimani, kao i Hrvati i Srbi i osobe svake druge nacionalnosti, koji su živjeli u BiH su bili žrtve zločina počinjenih za vrijeme rata. Bili su preseljavani, ali nijesu bili uništeni. Nijedan od ovih naroda nije pokušao da uništi neki od drugih naroda i nijedan ovih naroda nije imao genocidnu namjeru. Gospođo predsednice, uvažene sudije, nikakav plan, nikakav politika namijenjena uništenju nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe nisu postojali. Činjenice koje su predočene tokom ovog postupka ne dopuštaju da se izvede genocidna namjera i ne mogu to ni dopustiti, jer takva namjera nikada nije ni postojala.
    Genocid nije bio počinjen u Bosni i Hercegovini…
    (Kraj)

    http://www.dan.co.me
    "… Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj čedo moje, da je to naša država bez obzira na to ko u njoj vlada…“

  8. #8
    Domaćin Serdar Scepan Radojevic (avatar)
    Učlanjen
    19.07.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    ГШ СОВК
    Poruke
    3.578
    Reputaciona moć
    66

    Podrazumevano Re: MEĐUNARODNI SUD PRAVDE: Tužba BiH protiv SCG

    Kako rece ono Vladika Rade,... "Niko krupno ka Turcin ne laže"
    "… Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj čedo moje, da je to naša država bez obzira na to ko u njoj vlada…“

Slične teme

  1. Tuzba protiv NDH (Hrvatske)
    Autor Torrente Bgd u forumu Politika
    Odgovora: 128
    Poslednja poruka: 30.07.2009., 15:31
  2. Kosovo Metohija spremilo argumente za međunarodni sud pravde
    Autor strawbbery_city u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 12.07.2009., 18:21
  3. Odgovora: 63
    Poslednja poruka: 25.10.2008., 15:16
  4. Odgovora: 37
    Poslednja poruka: 27.09.2008., 18:09
  5. Međunarodni sud pravde; Hrvatska vs. Srbija
    Autor DraGo70 u forumu Politika
    Odgovora: 350
    Poslednja poruka: 30.05.2008., 19:53

Pravila za slanje poruka

  • Ne možete kreirati novu temu
  • Ne možete poslati odgovor
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoju poruku
  •