Nemo_Z
Obećava
- Poruka
- 72
Ova tema mozda vise pripada misterijama nego religiji iz razloga sto se vrlo malo zna o njima. Licno prvi put sam cuo za njih davno ali mislio sam da su bila neka sekta koja je isvodila rituale. Sada posle proucavanja vidim, doduse na prvi pogled, da su stradali nesto nalik na prve Hriscane i bili progonjeni kao apostoli pa i sam Isus. Bili su vegeterijanci, hranili su se vocem, povrcem i zitaricama. Zeleli su slobodu i prezirali nepotreban fizicki rad jer to znaci sticanje vise materijalnog a oni su smatrali to kao nepotrebnim.Zalagali su se za jednakost i bili su iskljucivo zemljoradnici. Nisu se bavaili trgovinom ni politikom jer kao sto znate trgovac da bi bio dobar on mora da laze a politicar jos vise. Moje misljenje je ako ne isto, onda bar vrlo slicno svemu ovome.
Posto su oni odbijali da urade bilo koju vrstu zla, bilo zivotinjama a i ljudima, tako su odbijali da idu u ratove. Moje pitanje je kako bi opstala srpska srednjovekovna drzava ako bi svi posli tim putem koji su oni propovedali? Da li su oni samo odbijali da odlaze u osvajacke ratove ili i one odbrambene kao sto je bio onaj protiv Osmanlija?
Sta tacno znaci naziv bogu-mili? Da li su oni zaista bili bogu mili pa su zato i stradali?
Napomenuo bih da se u novom zavetu spominju stradanja radi Hrista, ali zar stradanja od crkve koja kaze da je Hristova? Da li je carigradski patrijarh bio isto ono sto i rimski papa?
Bogumili su osudjivali stari zavet zbog dosta krvi i surovosti opisanih u njemu, proglasili su ga satanskim. Znaci na neki nacin oni su Isusa videli kao nesto odvojeno od jevreja i njihovog boga Jehove, kao nekog ko je uveo reformu u njihovu religiju u kojoj su se jaganjci zrtvovali radi spiranja grehova. Meni to nikako nije logicno, kako cec zrtvovanjem jaganjeta isprati svoju dusu, zar je tako neces jos vise uprljati?
Posto su oni odbijali da urade bilo koju vrstu zla, bilo zivotinjama a i ljudima, tako su odbijali da idu u ratove. Moje pitanje je kako bi opstala srpska srednjovekovna drzava ako bi svi posli tim putem koji su oni propovedali? Da li su oni samo odbijali da odlaze u osvajacke ratove ili i one odbrambene kao sto je bio onaj protiv Osmanlija?
Sta tacno znaci naziv bogu-mili? Da li su oni zaista bili bogu mili pa su zato i stradali?
Napomenuo bih da se u novom zavetu spominju stradanja radi Hrista, ali zar stradanja od crkve koja kaze da je Hristova? Da li je carigradski patrijarh bio isto ono sto i rimski papa?
Bogumili su osudjivali stari zavet zbog dosta krvi i surovosti opisanih u njemu, proglasili su ga satanskim. Znaci na neki nacin oni su Isusa videli kao nesto odvojeno od jevreja i njihovog boga Jehove, kao nekog ko je uveo reformu u njihovu religiju u kojoj su se jaganjci zrtvovali radi spiranja grehova. Meni to nikako nije logicno, kako cec zrtvovanjem jaganjeta isprati svoju dusu, zar je tako neces jos vise uprljati?
Pored nekoliko odavno poznatih zitija Sv. Save Nemanjica, manjih i vecih, u prosloj deceniji je publikovano sasvim nepoznato i dugo skrivano »Zitije Savino od Bogumila Monaha«, apokrifno-bogumislki spis nastajao krajem 12. i pocetkom 13. vijeka a mozda i nesto kasnije, njegov prepis.
Srpski prevod sa staroslovenskog slucajno je 1986. pronasao poznati novinar NIN-a Dragan Jovanovic, priredio ga za stampu i objavio u Beogradu 1995. godine.
Priredjivac je u svome predgovoru, ukratko, saopstio vrlo zanimljivu pricu o sudbini i originala i prevoda, u ciju se vjerodostojnost, ukoliko se ne radi o kakvom knjizevnom triku, ne bi moglo posumnjati.
Priredjivac »Zitija«, gospodin Dragan Jovanovic je slucajno imao priliku da nakratko vidi original »Zitija Savinog« od Bogumila Monaha u Parizu 1986. godine kao i sto je nesto kasnije slucajno otkrio srpski prevod toga spisa, koji je uradio njegov, tada vec pokojni, djed Vojislav P. Petrovic, arhijerejski namjesnik belopalanacki.
Jovanovic je srednjovjekovni rukopis vidio u stanu ruskog emigranta Lava Remizova, profesora na Kolez de Frans. Ubrzo iza toga, na Uskrs (1986) taj Remizov je ubijen u Jerusalimu, nozem, u po bijela dana, ispred Crkve Isusovog groba. Iz ruku mu je tada oteta torba u kojoj je bilo »Zitije Savino«, koje je bio ponio na ekspertizu kod cuvenog strucnjaka za stare spise dr Adama Singera.
Nije proslo dugo, u julu iste godine nekoliko listova je gotovo istovremeno objavilo da se prodaje »Zitije Savino« od Bogumila Monaha. A na prodaju ga je nudio upravo taj dr Adam Singer.
Iako je htio da rukopis otkupi jugoslovenska vlada, Jovanovic je u tome zakasnio. Navodno, original rukopisa je prodat – i gubi mu se svaki trag.
Ali se radoznalom novinaru ipak posrecilo jer je slucajno, sasvim neocekivano pronasao u divljanskom manastiru Sv. Dimitrija, u podnozju Suve planine, blizu Bele Palanke, srpski prevod »Zitija Savinog od Bogumila Monaha«, koji je uradio njegov »deda« po majci Vojislav Popovic 1936. (a umro je 1964).
I priredjivacev djed je sasvim slucajno otkrio u manastiru, nakon neke poplave, ovo zitije bogumilsko, napisano na staroslovenskom i podosta osteceno. Providjenje ga je u snu upozorilo da ne bi smio da unisti to zitije bogumilsko, iako je jereticko, vec da ga prevede, sto j on i ucinio.
Pred Drugi svjetski rat iznenada se pojavio u manastiru Sergej Remizov, otac Lava Remizova, emigrant, ucen i uman Rus, ekspert za bogumilstvo. Ispostavilo se da je upravo zbog toga spisa i dosao u Belu Palanku. Po njemu, to je prepis iz 14. vijeka. Belopalanacki arh. namjesnik mu je dao “Zitije Savino” na citanje, ali se on ubrzo izgubio nekuda i nikad mu ga nije vratio. Sa njim je “Zitije divljansko” stiglo u Pariz. O tome je on ostavio i “pismo ispovesno”.
Vojislav P. Popovic, arh. namjesnik je, uoci rata, pokusao da svoj prevod objavi. Knjiga je bila odstampana i zabranjena, a tiraz unisten. Sacuvan je jedan primjerak.
Zeleci da poslije osam vjekova “Zitije Savino od Bogumila Monaha” stigne do citalaca, noseci teret odgovornosti, novinar Dragan Jovanovic, a prevodiocev unuk, odlucio je i uspio da objavi srpski prevod ovoga jedinstvenog Zitija.
Priredjivac je, izmedju ostalog, zelio da u delikatnom vremenu, u kome se spis pojavio, da svome narodu otvori oci i spremi ga za katarzu:
“Jer, dok se ne otvori prica o nemanjickim progonima bogumila u Srbiji u 12. veku nista se ne moze objasniti, niti shvatiti sta nam se to, do dan danas, desava na Balkanu. Od Nemanje do ovog tekuceg rata” i dodaje kako se jos niko ne usudjuje da otvori tu “bogumilsku temu”. Ne ulazeci u uzroke koji to ometaju, on sa sjetom konstatuje:
“To ce ostati jedna od najvecih balkanskih tajni”.
Ta mocna nemanjicka ruka jos uvijek drzi za gusu i Crnu Goru i cijeli balkanski prostor, i ne pusta.
Zasto je to tako najbolje svjedoci ovaj spis Bogumila monaha, Savina savremenika, pratioca, vjerskog protivnika a licnog prijatelja, sapatnika. Covjeka sudbine, istinskog sina svoga naroda, junaka svoga doba, teologa, hronicara i mislioca. Zato smo odlucili da u nekoliko nastavaka samo izvode iz ove izuzetne knjige. Iako se radi o odlicnom prevodu, vrijednom i po jezickim i stilskim dometima, za crnogorskog citaoca moze biti mali problem da ga savlada, posto je uradjen u lokalnoj niskoj varijanti srpskog jezika.
Medjutim, izuzetni realizam, objektivnost, dubina misli i ljepota kazivanja Bogumila Monaha otklonice i tu smetnju.