Slomio sam joj srce

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Donuts

Početnik
Poruka
15
Smuvao sam se pre tri meseca sa jednom starijom devojkom. Prelepa devojka, slatka, nezna, potpuno se zaljubila u mene, a meni je bila beskrajno draga. Kad sam sa njom meni je bilo savrseno, nikad me nije smarala, nijedan neprijatan trenutak nismo imali, bilo mi je lepo, i njoj sa mnom. Zaljubio sam se, govorio da je volim (zbog toga sad zalim).
I stvarno sam se tako osecao. Ali, problem nastaje cim izadjemo sa drustvom negde, jer ja uvek krenem da se zajebavam nesto, a ona sedi uglavnom sa strane i bude potpuno tiha, i kad god joj pridjem da vidim jel dobro, ona mi kaze da je sve sjajno i da je nista ne smara, i na svaki nacin zeli da mi ugodi i da meni bude lepo. Meni je to bilo dirljivo jako, ali non stop razmisljam da li je ona ok, jel se smorila, zasto se ne zeza, zasto ne uziva. A ona mi uvek kaze da je savrseno srecna jer joj je drago sto sam je tu. To sve je imalo kontraefekat, jer ja se tada smorim, zato sto shvatim da se ona zbog mene prilagodjava, a to ne bih zeleo od nje uopste. I sve mi bezuslovno daje, i zeli da meni bude lepo, a mene je to zbog nekog razloga odbijalo, jer ne zelim devojku koja ce se odreci svega svoga zarad mene, previse mi je naporno, i opterecujuce, i stalno razmisljam o tome. Hocu da se oboje zezamo i uzivamo i da se nadjemo u nekoj sreci, a ne ovako. Nismo bili jedno za drugo. I na kraju raskinem i slomim joj srce potpuno, a bila je toliko dobra i sve bi mi dala, i upravo to me ubija jer se sad osecam kao neka najgora muska svinja koja je iskoristila njenu dobrotu. I ispada da sam sve vreme bio s njom samo iz nekog sazaljenja i toga sto je tako skromna i fina. I ta pomisao mi se gadi, jer sebe ne vidim tako. Da sam je iskoriscavao ostao bih i dalje sa njom u vezi, jer sam mogao. A to mi nije valjalo, pa sam raskinnuo. I zeleo bih da je zovem da joj se izvinim nekako, ali ne znam sta da joj kazem. I zao mi je sto sam je povredio, i opterecuje me konstantna misao o njoj, kako je sada nesrecna zbog mene, a ni zbog cega nije kriva, samo je zelela da sve bude dobro... I nikako joj ne zelim nesrecu i smor, a pritom je sama na svetu, porodica joj je u haosu, ja sam joj bio mnogo bitan. Ne znam sta da joj kazem, ni kako da postupam... A zajedno smo na faxu i vidjacemo se stalno.... A ni ja ne mogu ovo lepo da sagledam, jer je ipak volim, ali ne mogu imati vezu sa njom... Moze neki savet pliz :s
 
Smuvao sam se pre tri meseca sa jednom starijom devojkom. Prelepa devojka, slatka, nezna, potpuno se zaljubila u mene, a meni je bila beskrajno draga. Kad sam sa njom meni je bilo savrseno, nikad me nije smarala, nijedan neprijatan trenutak nismo imali, bilo mi je lepo, i njoj sa mnom. Zaljubio sam se, govorio da je volim (zbog toga sad zalim).
I stvarno sam se tako osecao. Ali, problem nastaje cim izadjemo sa drustvom negde, jer ja uvek krenem da se zajebavam nesto, a ona sedi uglavnom sa strane i bude potpuno tiha, i kad god joj pridjem da vidim jel dobro, ona mi kaze da je sve sjajno i da je nista ne smara, i na svaki nacin zeli da mi ugodi i da meni bude lepo. Meni je to bilo dirljivo jako, ali non stop razmisljam da li je ona ok, jel se smorila, zasto se ne zeza, zasto ne uziva. A ona mi uvek kaze da je savrseno srecna jer joj je drago sto sam je tu. To sve je imalo kontraefekat, jer ja se tada smorim, zato sto shvatim da se ona zbog mene prilagodjava, a to ne bih zeleo od nje uopste. I sve mi bezuslovno daje, i zeli da meni bude lepo, a mene je to zbog nekog razloga odbijalo, jer ne zelim devojku koja ce se odreci svega svoga zarad mene, previse mi je naporno, i opterecujuce, i stalno razmisljam o tome. Hocu da se oboje zezamo i uzivamo i da se nadjemo u nekoj sreci, a ne ovako. Nismo bili jedno za drugo. I na kraju raskinem i slomim joj srce potpuno, a bila je toliko dobra i sve bi mi dala, i upravo to me ubija jer se sad osecam kao neka najgora muska svinja koja je iskoristila njenu dobrotu. I ispada da sam sve vreme bio s njom samo iz nekog sazaljenja i toga sto je tako skromna i fina. I ta pomisao mi se gadi, jer sebe ne vidim tako. Da sam je iskoriscavao ostao bih i dalje sa njom u vezi, jer sam mogao. A to mi nije valjalo, pa sam raskinnuo. I zeleo bih da je zovem da joj se izvinim nekako, ali ne znam sta da joj kazem. I zao mi je sto sam je povredio, i opterecuje me konstantna misao o njoj, kako je sada nesrecna zbog mene, a ni zbog cega nije kriva, samo je zelela da sve bude dobro... I nikako joj ne zelim nesrecu i smor, a pritom je sama na svetu, porodica joj je u haosu, ja sam joj bio mnogo bitan. Ne znam sta da joj kazem, ni kako da postupam... A zajedno smo na faxu i vidjacemo se stalno.... A ni ja ne mogu ovo lepo da sagledam, jer je ipak volim, ali ne mogu imati vezu sa njom... Moze neki savet pliz :s

moj savet je da je pozoves. da joj kazes ovo sto i nama. da lepo popricate. uradi to neces se pokajati. to je muski i viteski.
 
Smuvao sam se pre tri meseca sa jednom starijom devojkom. Prelepa devojka, slatka, nezna, potpuno se zaljubila u mene, a meni je bila beskrajno draga. Kad sam sa njom meni je bilo savrseno, nikad me nije smarala, nijedan neprijatan trenutak nismo imali, bilo mi je lepo, i njoj sa mnom. Zaljubio sam se, govorio da je volim (zbog toga sad zalim).
I stvarno sam se tako osecao. Ali, problem nastaje cim izadjemo sa drustvom negde, jer ja uvek krenem da se zajebavam nesto, a ona sedi uglavnom sa strane i bude potpuno tiha, i kad god joj pridjem da vidim jel dobro, ona mi kaze da je sve sjajno i da je nista ne smara, i na svaki nacin zeli da mi ugodi i da meni bude lepo. Meni je to bilo dirljivo jako, ali non stop razmisljam da li je ona ok, jel se smorila, zasto se ne zeza, zasto ne uziva. A ona mi uvek kaze da je savrseno srecna jer joj je drago sto sam je tu. To sve je imalo kontraefekat, jer ja se tada smorim, zato sto shvatim da se ona zbog mene prilagodjava, a to ne bih zeleo od nje uopste. I sve mi bezuslovno daje, i zeli da meni bude lepo, a mene je to zbog nekog razloga odbijalo, jer ne zelim devojku koja ce se odreci svega svoga zarad mene, previse mi je naporno, i opterecujuce, i stalno razmisljam o tome. Hocu da se oboje zezamo i uzivamo i da se nadjemo u nekoj sreci, a ne ovako. Nismo bili jedno za drugo. I na kraju raskinem i slomim joj srce potpuno, a bila je toliko dobra i sve bi mi dala, i upravo to me ubija jer se sad osecam kao neka najgora muska svinja koja je iskoristila njenu dobrotu. I ispada da sam sve vreme bio s njom samo iz nekog sazaljenja i toga sto je tako skromna i fina. I ta pomisao mi se gadi, jer sebe ne vidim tako. Da sam je iskoriscavao ostao bih i dalje sa njom u vezi, jer sam mogao. A to mi nije valjalo, pa sam raskinnuo. I zeleo bih da je zovem da joj se izvinim nekako, ali ne znam sta da joj kazem. I zao mi je sto sam je povredio, i opterecuje me konstantna misao o njoj, kako je sada nesrecna zbog mene, a ni zbog cega nije kriva, samo je zelela da sve bude dobro... I nikako joj ne zelim nesrecu i smor, a pritom je sama na svetu, porodica joj je u haosu, ja sam joj bio mnogo bitan. Ne znam sta da joj kazem, ni kako da postupam... A zajedno smo na faxu i vidjacemo se stalno.... A ni ja ne mogu ovo lepo da sagledam, jer je ipak volim, ali ne mogu imati vezu sa njom... Moze neki savet pliz :s
Pokusaj da i njoj kazes sve ovo sto si nama.Zasluzuje da zna istinu.
 
Niko ne treba ni zbog koga da se sutnski menja,da menja svoje bice...Kompromisi jesu bitni,ali svako ima svoje kvalitete i vrednosti....Ja verujem da je tebi sada strasno i da se osecas lose,ali nije resenje ni ostati sa nekim jer ti je samo drag,a ne iz prave ljubavi...Nije mi jasno,zbog cega si onda napisao tamo u zadnjem redu da je volis,a na pocetku da zalis sto si joj to rekao?
 
Zasto je devojka ocajnica ako je bila dobra i samo htela da sve bude ok?Mozda je trebalo da ima malo vise svoje ja i neko dostojanstvo,da se ne utapa toliko u sliku "mi",vec kao sto maticari kazu,da te razlike budu ono sto ih spaja a ne razdvaja?Mozda je ona prosto i takva,samo malo vise povucena,mozda malo vise strpljenja,sta znam..
 
Smuvao sam se pre tri meseca sa jednom starijom devojkom. Prelepa devojka, slatka, nezna, potpuno se zaljubila u mene, a meni je bila beskrajno draga. Kad sam sa njom meni je bilo savrseno, nikad me nije smarala, nijedan neprijatan trenutak nismo imali, bilo mi je lepo, i njoj sa mnom. Zaljubio sam se, govorio da je volim (zbog toga sad zalim).
I stvarno sam se tako osecao. Ali, problem nastaje cim izadjemo sa drustvom negde, jer ja uvek krenem da se zajebavam nesto, a ona sedi uglavnom sa strane i bude potpuno tiha, i kad god joj pridjem da vidim jel dobro, ona mi kaze da je sve sjajno i da je nista ne smara, i na svaki nacin zeli da mi ugodi i da meni bude lepo. Meni je to bilo dirljivo jako, ali non stop razmisljam da li je ona ok, jel se smorila, zasto se ne zeza, zasto ne uziva. A ona mi uvek kaze da je savrseno srecna jer joj je drago sto sam je tu. To sve je imalo kontraefekat, jer ja se tada smorim, zato sto shvatim da se ona zbog mene prilagodjava, a to ne bih zeleo od nje uopste. I sve mi bezuslovno daje, i zeli da meni bude lepo, a mene je to zbog nekog razloga odbijalo, jer ne zelim devojku koja ce se odreci svega svoga zarad mene, previse mi je naporno, i opterecujuce, i stalno razmisljam o tome. Hocu da se oboje zezamo i uzivamo i da se nadjemo u nekoj sreci, a ne ovako. Nismo bili jedno za drugo. I na kraju raskinem i slomim joj srce potpuno, a bila je toliko dobra i sve bi mi dala, i upravo to me ubija jer se sad osecam kao neka najgora muska svinja koja je iskoristila njenu dobrotu. I ispada da sam sve vreme bio s njom samo iz nekog sazaljenja i toga sto je tako skromna i fina. I ta pomisao mi se gadi, jer sebe ne vidim tako. Da sam je iskoriscavao ostao bih i dalje sa njom u vezi, jer sam mogao. A to mi nije valjalo, pa sam raskinnuo. I zeleo bih da je zovem da joj se izvinim nekako, ali ne znam sta da joj kazem. I zao mi je sto sam je povredio, i opterecuje me konstantna misao o njoj, kako je sada nesrecna zbog mene, a ni zbog cega nije kriva, samo je zelela da sve bude dobro... I nikako joj ne zelim nesrecu i smor, a pritom je sama na svetu, porodica joj je u haosu, ja sam joj bio mnogo bitan. Ne znam sta da joj kazem, ni kako da postupam... A zajedno smo na faxu i vidjacemo se stalno.... A ni ja ne mogu ovo lepo da sagledam, jer je ipak volim, ali ne mogu imati vezu sa njom... Moze neki savet pliz :s

Nisi ti jedini na svetu, naci ce takva devojka priliku za sebe, ako je stvarno tako divna. Nemoj da se tripujes. Pricam ti iz licnog iskustva. Isti rad, sve savrseno ali nije to-to.Tako sam i ja za jednog lika kad sam raskinula, potresla sam se i plakala i ubedacila se, a posle mesec dana ja vidim on seta neku likusu. Ja sam bila singl jos godinu dana posle traume od raskida. I to je on kad sam raskidala poceo da mi objasnjava kako ljubav ne postoji, to je samo hemijska reakcija u mozgu, kazem mu ali ja tebe ne volim, a on meni zavoleces me. I sad mi je bedak.
 
Cudna je ta ljubav,nekada nam se na trenutak ucini da je to ono sta trazimo....I naizgled izgledaju tako jedno za drugo...Iz price se meni cini da je ona neka zista divna i draga osoba...I deluje da si i ti ok,jer kada si shvatio da niste jedno za drugo,na vreme ste se razilsi,da svako sebi slicnog trazi...Ono sto je grozno,ja sam imala slicnu situaciju,ja sam nekada bila u bas slicnoj situaciji..Bio je divan,zaista i sve ok..ali mogu tebe donekle da shvatim...jednostavno potpuno isti slucaj..sve da ti ugodi,da sve bude ok..ali nema neku svoju licnost,sve samo hoce da bude ok,kako ja hocu..Ali trazis nekoga ko ce moci da stane rame uz rame sa tobom..da to budu dve individue,a ne da ga ja moram uciniti pricljivim,nasmejanim,drustvenim..i zaista ume da bude jako opterecujuce,jer se taj neko utapa u tu sliku,dvoje,sve iz najbolje namere,ali osecas da taj neko vise nije taj,nego da je spreman da izgubi sebe,zarad tebe.A,ja necu da niko izgubi sebe,zbog mene..Joj,mucna situacija...I kako onda tom nekom objasniti,da je to tesko i reci? I kako god ja rekla,taj se onda oseca lose,a i ja zajedno sa njim...Joj,mucna situacija bila...A,u Boze,i moj je horoskop "sjajan",boli glava,kada su ljubavi u pitanju...Ja zaista verujem da kada sretnemo tog nekoga,ko je bas onako za nas,da se sve kockice poklope..da je to kao pazl,slagalica...
 
Poslednja izmena:
Smuvao sam se pre tri meseca sa jednom starijom devojkom. Prelepa devojka, slatka, nezna, potpuno se zaljubila u mene, a meni je bila beskrajno draga. Kad sam sa njom meni je bilo savrseno, nikad me nije smarala, nijedan neprijatan trenutak nismo imali, bilo mi je lepo, i njoj sa mnom. Zaljubio sam se, govorio da je volim (zbog toga sad zalim).
I stvarno sam se tako osecao. Ali, problem nastaje cim izadjemo sa drustvom negde, jer ja uvek krenem da se zajebavam nesto, a ona sedi uglavnom sa strane i bude potpuno tiha, i kad god joj pridjem da vidim jel dobro, ona mi kaze da je sve sjajno i da je nista ne smara, i na svaki nacin zeli da mi ugodi i da meni bude lepo. Meni je to bilo dirljivo jako, ali non stop razmisljam da li je ona ok, jel se smorila, zasto se ne zeza, zasto ne uziva. A ona mi uvek kaze da je savrseno srecna jer joj je drago sto sam je tu. To sve je imalo kontraefekat, jer ja se tada smorim, zato sto shvatim da se ona zbog mene prilagodjava, a to ne bih zeleo od nje uopste. I sve mi bezuslovno daje, i zeli da meni bude lepo, a mene je to zbog nekog razloga odbijalo, jer ne zelim devojku koja ce se odreci svega svoga zarad mene, previse mi je naporno, i opterecujuce, i stalno razmisljam o tome. Hocu da se oboje zezamo i uzivamo i da se nadjemo u nekoj sreci, a ne ovako. Nismo bili jedno za drugo. I na kraju raskinem i slomim joj srce potpuno, a bila je toliko dobra i sve bi mi dala, i upravo to me ubija jer se sad osecam kao neka najgora muska svinja koja je iskoristila njenu dobrotu. I ispada da sam sve vreme bio s njom samo iz nekog sazaljenja i toga sto je tako skromna i fina. I ta pomisao mi se gadi, jer sebe ne vidim tako. Da sam je iskoriscavao ostao bih i dalje sa njom u vezi, jer sam mogao. A to mi nije valjalo, pa sam raskinnuo. I zeleo bih da je zovem da joj se izvinim nekako, ali ne znam sta da joj kazem. I zao mi je sto sam je povredio, i opterecuje me konstantna misao o njoj, kako je sada nesrecna zbog mene, a ni zbog cega nije kriva, samo je zelela da sve bude dobro... I nikako joj ne zelim nesrecu i smor, a pritom je sama na svetu, porodica joj je u haosu, ja sam joj bio mnogo bitan. Ne znam sta da joj kazem, ni kako da postupam... A zajedno smo na faxu i vidjacemo se stalno.... A ni ja ne mogu ovo lepo da sagledam, jer je ipak volim, ali ne mogu imati vezu sa njom... Moze neki savet pliz :s

je imas ti prijatelje,brata,sestru...?
nasao si gde ces savete da trazis...
 
Smuvao sam se pre tri meseca sa jednom starijom devojkom. Prelepa devojka, slatka, nezna, potpuno se zaljubila u mene, a meni je bila beskrajno draga. Kad sam sa njom meni je bilo savrseno, nikad me nije smarala, nijedan neprijatan trenutak nismo imali, bilo mi je lepo, i njoj sa mnom. Zaljubio sam se, govorio da je volim (zbog toga sad zalim).
I stvarno sam se tako osecao. Ali, problem nastaje cim izadjemo sa drustvom negde, jer ja uvek krenem da se zajebavam nesto, a ona sedi uglavnom sa strane i bude potpuno tiha, i kad god joj pridjem da vidim jel dobro, ona mi kaze da je sve sjajno i da je nista ne smara, i na svaki nacin zeli da mi ugodi i da meni bude lepo. Meni je to bilo dirljivo jako, ali non stop razmisljam da li je ona ok, jel se smorila, zasto se ne zeza, zasto ne uziva. A ona mi uvek kaze da je savrseno srecna jer joj je drago sto sam je tu. To sve je imalo kontraefekat, jer ja se tada smorim, zato sto shvatim da se ona zbog mene prilagodjava, a to ne bih zeleo od nje uopste. I sve mi bezuslovno daje, i zeli da meni bude lepo, a mene je to zbog nekog razloga odbijalo, jer ne zelim devojku koja ce se odreci svega svoga zarad mene, previse mi je naporno, i opterecujuce, i stalno razmisljam o tome. Hocu da se oboje zezamo i uzivamo i da se nadjemo u nekoj sreci, a ne ovako. Nismo bili jedno za drugo. I na kraju raskinem i slomim joj srce potpuno, a bila je toliko dobra i sve bi mi dala, i upravo to me ubija jer se sad osecam kao neka najgora muska svinja koja je iskoristila njenu dobrotu. I ispada da sam sve vreme bio s njom samo iz nekog sazaljenja i toga sto je tako skromna i fina. I ta pomisao mi se gadi, jer sebe ne vidim tako. Da sam je iskoriscavao ostao bih i dalje sa njom u vezi, jer sam mogao. A to mi nije valjalo, pa sam raskinnuo. I zeleo bih da je zovem da joj se izvinim nekako, ali ne znam sta da joj kazem. I zao mi je sto sam je povredio, i opterecuje me konstantna misao o njoj, kako je sada nesrecna zbog mene, a ni zbog cega nije kriva, samo je zelela da sve bude dobro... I nikako joj ne zelim nesrecu i smor, a pritom je sama na svetu, porodica joj je u haosu, ja sam joj bio mnogo bitan. Ne znam sta da joj kazem, ni kako da postupam... A zajedno smo na faxu i vidjacemo se stalno.... A ni ja ne mogu ovo lepo da sagledam, jer je ipak volim, ali ne mogu imati vezu sa njom... Moze neki savet pliz :s

sve bih vas pobila
udjete u nesto
a ne razmisljate sta cete da izazovete
kakav bol nanosite
neka te proganja celoga zivota, samo sto to kod vas muskaraca ne traje
i treba d ate grize savest. zasto joj nisi verovao da se zabavlja na taj nacin, jer da se zabavljala kao ti to bi bio tvoj. zasto ti nije bilo dovoljno to sto je srecna sto je sa tobom? kakav savet, za nemirnu savest?
nema saveta
kome ce ona da pise?
na kom chatu ili forumu ce da trazi utehu?
 
mogao si to da resis. Da pricas s njom o tome i da joj kazes da se opusti u drustvu, da ne mora da ti udovolji na neke njene nacine...

tanak razlog za raskid.

ma da.
a ovamo kuknjave kad nalete na neku rospiju koja im krv pije i jebbe ih u mozak.
a sad, ova dobra, dobra, al on to nadje kao razlog da je ostavi.
pa dobro bre muskarci jel nekad znate da cenite to vredno sto imate? :confused:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top