Kralj Sveta / Agarta

Truman

Elita
Poruka
22.709
Kralj Sveta živi u Agarti. Agarta je podzemni svet negde na tlu centralne Azije ( ulaz se ne zna tačno ). Podzemnim prolazima povezan je sa svim kontinentima. Kralj Sveta direktno komunicira s Bogom, a upravlja i nadzemnim svetom tako što utiče na misli najznačajnijih ljudi. Kralj Sveta ima svoja dva pomoćnika i mnogo slugu koji žive pod zemljom i jednog dana će izaći ( ali pre toga sledi neka masovna svetska katastrofa ). Do sada je na površinu izlazio nekoliko puta i pravio neviđena čuda. O njemu su pisali Osendovski i Genon, kao i neki tip sa francuskim imenom. Ja čitao prva dva.

Šta mislite o ovom mitu? Navodno postoji u narodima širom sveta, ne samo kod Mongola i Hindusa. Šta on simbolički predstavlja? Ostavljate li trunku mogućnosti da tako nešto postoji? Osendovski je navodno video vrata za prolaz u taj svet ( njegov roman je valjda fikšn-fakšn tako da ne znam šta je stvarno ). Pišite, pogotovu ako znate detaljnije o ovoj temi. Nisam zapamtio Njegovo ime i pomoćnika mu, mrzi me sad da gledam po knjizi...

evo sa fejsbuka sam skinuo navodne kapije u Agartu:

THE GATES

-Kentucky Mommoth Cave, in south-central Kentucky, US.
-Mount Shasta, California, US.
-Manaus, Brazil.
-Morona-Santiago in Ecuador, discovered by Juan Moricz.
-Mato Grosso, Brazil - the city of Posid.
-Iguaçú Falls, border or Brazil and Argentina.
-Mount Epomeo, Italy.
-Himalayan Mountains, Tibet.
-Mongolia - border of Mongolia and China.
-Rama, India.
-King Solomon's Mines.
-North and South Poles.
-Rennes le chateau - YES, that's what that mystery is all about...
 
Poslednja izmena:
Ovo je jako interesantno. E sad, za pomenutu legendu do sad nisam čula; ali priče o podzemlju i o čitavom novom svetu u njemu se pominje u mnogim tradicijama... npr kod Hindusa se pominje i teorija da je ispod nivoa zemlje kraljevstvo Naga (ogromnih kosmičkih zmija) koje čuvaju kosmičko blago.. to sam slučajno saznala.. imala sam lucidan san gde sam u plićaku mora našla fantastične dragulje.. i ja počnem da ih skupljam i da im se divim..i odjednom naiđe ogromna zmija.. ja jedva pobegnem :lol: .. posle, kada sam ispričala san jednoj osobi, tad sam saznala da nešto slično stvarno i postoji..kraljevstvo Naga, kosmičkih zmija.
Nije neposredno povezano sa tvojom temom... ali hoću reći, cela ta priča o podzemnim, paralelnim sferama je više nego fascinantna.
 
Mislim da je to sve povezano, tj. da samo različite kulture različito interpretiraju. Slažem se da je fascinantno i da tu ima nečega na ovaj ili onaj način. Pretpostavljam da su stare kulture projektovale sopstvene duhovne potrebe na taj mit, ali jednim delićem imam potrebu da verujem da to zaista postoji :)
 
Da, naravno, uvek ej obojeno projekcijma vlastite tradicije i mitova, ali što da ne, zašto ne bi postojalo?
Setila sam se snimka koji je kružio i na youtube-u, gde su snimali zvukove iz unutrašnojsti zemlje i usnimili nešto što zvuči kao ljudski krik :eek: (pa su to povezali sa pojmom pakla, naravno). E sad, pitanje je šta je to bilo, ali sigurno je da ima još mnogo, mnogo neistraženih sfera.
 
Navodno taj kralj sveta iz Agarte je Humanoidni Reptil poznatiji kao Satana...

tajna drustva koja prave Novi Svetski Poredak da on izadje na povrsinu kada se zavrsi taj projekat...


procitajte sta je izjavio africki shaman plemena zulu na tu temu:

"Jabulon je jedan veoma interesantan “bog”. On je lider Chitauli-ja (Reptoida). Na moje veliko iznenađenje, saznao sam i to da postoji puno bijelaca koji i dan danas obožavaju ovog “boga”. Mi crnci znamo o Jabulonu već vjekovima. Ali sam iznenađen time što ga obožavaju i ljudi, za koje inače tvrde da su odgovorni za mnoge manipulacije čovječanstva, tu grupu možemo nazvati njihovim pravim imenom – Masoni.

Jabulon je takođe poznat i pod imenom - Umbaba-Samahongo “kralj vladar-veliki otac sa užasnim očima”.

Kažu da tamo ispod Mjesečeve Planine postoji i dan danas njegov grad, sa mnogo blještavih zgrada napravljenih od bakra, i da je Umbaba ili Jabulon, još uvijek tamo. On navodno tamo čeka dok se ljudska bića zbrišu sa lica zemlje, pa da izađe onda napolje sa svojim narodom.

Jedan dan, dok sam živjeo u Sowietu, imao sam neočekivanu posjetu i od strane tibetanskih sveštenika. Posjetio me je jedan od njihovih najviših sveštenika, koji trenutno živi u Engleskoj, on se zove Akyong Rinpochce.

Pitao me je da li znam nešto o “gradu od bakra”, negdje u Africi. Ja sam mu odgovorio da je to ustvari Umbabin grad, grad nevidljivog boga koji se skriva duboko pod zemljom. Pitao sam ga kako on zna za to? On se inače dugo već bavio istraživanjem ovih fenomena i rekao mi je kako je jedan Veliki Lama zajedno sa grupom sveštenika otišao u Afriku da potraži ovaj grad, i kako se više nikada nisu vratili nazad.

Ja sam, gospodine, već prije bio čuo priču o grupi malih žutih ljudi koji su stigli u Afriku da potraže taj Umbabin grad, grad iz kojeg čovjek ne može živ da izađe.

http://www.galaksija.com/credomutwa.htm
 
Boga kome se klanjaju ljudi s tog prostora - budisti...
tesko da se oni klanjaju silama koje su uticale na Hitlera da pocini zlocine. To sto su komsije je druga stvar...


Hitler nije imao formalno obrazovanje, ali je kao svaki autodidakt, ponekad na granici fanatizma, postao ekspert za nemacku srednjevekovnu istoriju, poeziju i ezoteriju. Ezoterija je bila centralna tema njegovog života i politickog rada, a nacizam je prevashodno ezoterijski koncept proizašao iz jednog posednutog uma (zapravo više takvih posednutih umova). Prvi veliki uticaj na njega izvršila je Helena Blavacka, osnivac Teozofskog društva (1875. godine u Njujorku, sa pukovnikom Henrijem Olkotom), koja je, sem što je imala ogroman uticaj na ezoteriju XIX i XX veka, bila i clan mnogih tajnih društava. Istraživaci njenog života otkrili su da je održavala veze sa Karbonarima, tajnim, revolucionarnim društvom iz Italije, koji su imali bliske veze sa Crnim plemstvom, a bila je clan "egipatskog" društva Bratstvo Luksora, koje je kasnije napustila zbog okrenutosti društva ka "sebicnosti, novcu i nemoralu". U svojim knjigama, "Razotkrivena Izis" iz 1877. i "Tajna doktrina" iz 1888. godine, tvrdila je da je u telepatskoj vezi sa Skrivenim gospodarima ili Nadljudima koji žive u Centralnoj Aziji, na Tibetu, i sa kojima se može stupiti u vezu mentalnim putem, ako ste upuceni u tajne ezoterije i naucite odredene magijske rituale. Verovanje u Gospodare i Veliko belo bratstvo koje promovišu ljudi kao što je bila Alis Bejli, teozofska vidovnjakinja iz perioda posle Blavacke, je tema koja danas cini suštinu pokreta Novog doba (New Age) i ere Vodolije. Bejlijeva je tvrdila da "kanališe" poruke entiteta po imenu "Tibetanac" i na osnovu toga napisala brojne knjige, od kojih su najpoznatije "Hijerarhija gospodara" i "Nova svetska religija". Iz njenog "teorijskog rada" nikle su dve organizacije, Lucis Trast (imenovana po donosiocu svetlosti ) i Dobra volja sveta, koje su, interesantno, veliki obožavaoci i uporni promoteri Ujedinjenih nacija, kljucne organizacije Novog svetskog poretka u obmanjivanju covecanstva od kako postoji "pravda" u svetu. Drugi veliki uticaj na Hitlera imala je knjiga "Dolazeca rasa" lorda Edvarda Bulver-Litona (Komitet 300), britanskog ministra kolonija, kljucne licnosti za izvoz opijuma u Kinu. Bio je blizak ljudima iz Engleskog rozenkrojcerskog društva, s kojima je delio strasnu ljubav prema ezoterijskoj magiji. U svojoj knjizi opisao je mocnu civilizaciju koja živi unutar naše planete. Ta civilizacija bila je u posedu sile po imenu "Vril", psihicke sile kojom su mogli da cine neverovatne stvari. Ovi podzemni supermeni ce jednog dana izaci na površinu zemlje i preuzeti vlast nad svetom.


"..Bez ikakve sumnje, Hitler je bio posednut od sila izvan njega - skoro demonskih sila za koje je pojedinac po imenu Hitler bio privremeni nosilac. Mešavina banalnog i natprirodnog stvorila je nepodnošljiv dualitet cega ste bili svesni u njegovom prisustvu... Bilo je to kao da gledate u bizarno lice ciji izraz kao da odražava neuravnoteženo stanje uma, praceno uznemirujucim utiskom skrivene moci."
 
Kralj Sveta živi u Agarti. Agarta je podzemni svet negde na tlu centralne Azije ( ulaz se ne zna tačno ). Podzemnim prolazima povezan je sa svim kontinentima. Kralj Sveta direktno komunicira s Bogom, a upravlja i nadzemnim svetom tako što utiče na misli najznačajnijih ljudi. Kralj Sveta ima svoja dva pomoćnika i mnogo slugu koji žive pod zemljom i jednog dana će izaći ( ali pre toga sledi neka masovna svetska katastrofa ). Do sada je na površinu izlazio nekoliko puta i pravio neviđena čuda. O njemu su pisali Osendovski i Genon, kao i neki tip sa francuskim imenom. Ja čitao prva dva.

Šta mislite o ovom mitu? Navodno postoji u narodima širom sveta, ne samo kod Mongola i Hindusa. Šta on simbolički predstavlja? Ostavljate li trunku mogućnosti da tako nešto postoji? Osendovski je navodno video vrata za prolaz u taj svet ( njegov roman je valjda fikšn-fakšn tako da ne znam šta je stvarno ). Pišite, pogotovu ako znate detaljnije o ovoj temi. Nisam zapamtio Njegovo ime i pomoćnika mu, mrzi me sad da gledam po knjizi.
Ako tako glasi prica - onda je prilicno besmislena.
Da neko cuci negde i ceka da celo covecanstvo nestane?
Pa sta onda ima da vidi na povrsini?
Pustu, zatrovanu planetu?
Kome takva treba?

Svaka legenda ima u sebi zrno istine, pa i ova.
Ali to zrno istine je realna prica, bez prvenstva komunikacije sa Bogom (ma sta pod tim neko podrazumevao), bez cuda od strane cudesnih pojedinaca....
 
Ok cuj sad ovo>Grčki filozof Platon je još u četvrtom veku pre Hrista pričao o bajkovitoj zemlji po imanu Hiperboreja, koja je, po njemu, bila stvarna domovina boga Apolona. Takođe je govorio da je Leta, Apolonova majka, rođena na jednom ostrvu u Arktičkom okeanu 'sa one strane severnog vetra'. Reč hyperboreas znači severni vetar. A u raznim leksikonima o mitovima stare Grčke stoji da je Hiperboreja ime vrlo srećnog i bogatog naroda na severu Zemaljske kugle - iza severnog vetra - u čijoj službi stoji i Apolon.
Tako su 1829. godine dvojica Skandinavaca, Jan i Olaf Jansen, otac i sin, pošli u ribarenje malim jedrenjakom i odjedrili su put Severnog mora iza 83. stepena severne širine. Prošavši kroz neke uske prolaze između ledenih santi, zaplovili su po otvorenom moru predivne tople klime, bujne vegetacije i jarko crvenog sunca.
Posle dužeg putovanja, stigli su do jednog velikog fjorda, široke reke Hidekel, i zaplovili su njome ne znajući kuda ih vodi taj put.
Usput ih je sustigao mamutski brod pun ljudi i žene visokog rasta, čak preko tri metra. Obojica su bili podignuti na nepoznati brod i sa njim su stigli u unutrašnjost Zemlje. Došli su do grada Jehu, gde su proveli godinu dana učeći jezik domorodaca, koji je bio sličan sanskritu.
Posle godinu dana njihov učitelj Galdea poveo ih je u prestonicu ovog podzemnog carstva da bi ih primio najviši sveštenik. Taj glavni grad se zove Eden. Leži na visokom platou unutarnjeg kontinenta, nekoliko hiljada metara iznad mora. Opkoljen je velikim vrtom punim voćaka, drveća i bilja. Tu izviru četiri reke: Eufrat, Pizon, Gihon i Hedekel. Zvali su ga 'pupkom sveta', ili 'kolevkom čovečanstva'.
Po dolasku u Eden bili su odmah primljeni na razgovor kod najvišeg sveštenika i vladara ovog podzemnog carstva. Na njegov poziv odlučili su da ostanu još godinu dana da bi razgledali i ostale krajeve podzemlja, pa da se tek onda vrate u Štokholm.
Saznali su da tu ljudi žive 800-900 godina, da u školu polaze sa 20 godina i da se žene posle navršene stote godine. Tu se uči muzika, jer je narod vrlo muzikalan, a pored toga agrokultura, hortikultura, stočarstvo, tehnika i medicina.
S obzirom da su ljudi visoki preko tri metra, sve je za naše pojmove predimenzionirano. Zrno grožđa je veličine naranže, a jabuka veličine glave.
Pošto su u razgledanju unutrašnjosti Zemlje proveli više od godinu dana, odlučili su da se vrate kući. Pred polazak dobili su dobre mape unutrašnjih površina kopna i mora, reka i gradova. Najpre su pošli put severa rekom Hedekel, ali, kako je na moru besnela oluja, odlučili su da se vrate, prođu pored Delfa rekom Gihon i izađu na Južni pol. Putovali su veoma dugo. Izašavši, opet su se provlačili kroz ledena brda i u jednoj jakoj oluji jedrenjak je bio razbijen i uvučen u vrtlog jednog velikog monolita od leda. Tom prilikom je poginuo otac Jan, a sina Olafa Jansena opauio je škotski brod 'Arlington' i spasao ga. Kada je kapetanu broda ispričao da dolazi iz unutrašnjosti Zemlje, ovaj je pomislio da je poludeo i zatvorili su fa u jednu kajitu.
Kada je stigao u Štokholm i kada je ispričao vlastima sve o očevom i svom utovanju u unutrašnjost Zemlje, bacili su ga u tamnicu da nikome to ne bi preneo. Tamo je ležao 28 godina. Kada je prevalio 50 godina, izašao je iz tamnice. Bavio se opet ribolovom, kupio neki brod i prešao u Ameriku. Pred smrt u 95. godini, otkrio je svoju tajnu Džordžu Emersonu i predao mu karte i crteže ka bi to ovaj mogao da objavi.
Emerson je napisao knjigu pod nazivom 'Dimni Bog'. Tako je spoljni svet naše planete saznao nešto više o unutrašnjem svetu Zemlju.



ZAPANJUJUĆE ČINJENICE


Kada je ova priča o tajnom podzemnom svetu došla u javnost, ljudi onog doba počeli su da se sve više interesuju za Severni pol, Grenland i zemlju Eskima. Svi istraživači koji su plovili put severa, posle prelaska 82. paralele susretali su se sa čudnim fenomenima, to jest, pojavama crvenog sunca, tople klime, ptica, insekata, životinja... Tako je novinar Karl Hol, koji je pokušao da stigne do Severnog pola, pisao: 'Sve je toplije nego što se može očekivati. Nema ni snega, ni leda. Kopno je puno života: divlje patke, zečevi, vukovi, lisice, medvedi, pingvini i mnogo drugih vrsta'.
Hol je zapisao da je sa jednog visokog brda gledao u daljinu i da je zapazio gustu maglu, što je bio znak da je tamo voda. Amerikanac, Ken, koji je otkrio Humboltov glečer i koji je istraživao Severnu polarnu oblast u periodu između 1833. i 1855. godine, pisao je pre vek i po sledeće: 'Neke okolnosti pokazuju da tu postoji otvoreno Severno more i da često ima gustih magli, koje smo videli tokom zime'.
Norveški istraživač Nansen u svom dnevniku je takođe zapisao da je, prošavši kroz ledene bregove, isplovio na otvoreno more uprkos isčekivanju Severnog pola na kopnu. Mada je bio kraj septembra, to more nije bilo zamrznuto.
Nansen je trećeg avgusta 1894. godine zapisao u dnevniku: 'Danas smo videli tragove lisica na kopnu. Klima je vrlo blaga, gorovo da je suviše toplo za spavanje. Osećamo se kao kod kuće'.
Ovaj isti istraživač pisao je o fenomenu sunca, ako i o obojenom snegu. Posle ispitivanja bilo je utvrđeno da crna boja potiče od vulkanskog kamenja a druge boje od biljaka. Poznato je takođe da je u Sibiru otkriveno mnogo zamrznutih kostiju mamuta, naročito na obalama Lene. Otkrivene su i kosti drugih životinja koje su naseljavale tople krajeve - lavova, hijena, nilskih konja...
Naučnici su ova otkrića objašnjavali pretpostavkom da je tu nekada sigurno vladala suptropska klima i da je izmenom polova došlo do promene klime, odnosno stradanja biljnog i životinjskog sveta.
Ali, najveći fenomen još niko nije objasnio, a to je: otkud tamo sneg? Odakle dolaze ledeni bregovi i na Severnom i na Južnom polu? Nema odgovora ni u pogledu sledećih fenomena:

■ Otvoreno more posle 83 paralele
■ Slatka voda na površini mora
■ Crvenkasto sunce, pogotovo posle prelaska 90. paralele
■ Nigde nema ledene kape kao znaka Severnog pola. Klima se menja i postaje
sve toplije.
■ Čuveno severno svetlo 'Aurora borealis', do sada neobjašnjeno
■ Mnoštvo ptica leti u pravcu severa, a i mnoge životinje kreću se kopnom u
severne predele.
■ Usput se vide nanosi drveća i bilja i nalaze se ostaci mamuta i drugih životinja
■ Severni ni Južni pol još niko nije stvarno preleteo avionom, jer već pri preletu 75.
paralele kompas prestaje da radi, a mašine otkazuju rad

Međutim, desilo se čudo kada je američki admiral Ričard Berd 19. februara 1947. pošao da preleti Severni pol. Kada se približio već poznatoj magnetskoj granici u pravcu polarnog mora, počeli su da luduju svi instrumenti. Takođe je i veza sa bazom bila prekinuta.
Tada je admiral preleteo brdski masiv koji nikada do tada nije video. Zatim je izronila dolina po kojoj se - video je - kretala neka životinja. On je uzeo dvogled i video da je to - mamut!?
U čudnom svetu admiral Berd je leteo dalje sa čudnim osećanjem da ga nešto vuče da leti i prolazi kroz neki otvor u unutrašnjost Zemlje. Naravno, instrumenti u avionu nisu radili. Osećao je kao da ga neko prati i prizemljuje. Onda se uključio radio, sam od sebe, i začuo se glas koji je na ne baš dobrom engleskom jeziku rekao: 'Dobro došli u našu oblast. Vi ćete tačno za sedam minuta da aterirate. Opustite se, vi ste u dobrim rukama'.
U svom dnevniku admiral Berd je sve ovo opisao rečima: 'Avion je bio pod tuđom kontrolom i kretao se sam od sebe. Počeli smo sa spuštanjem. Avion je lagano zadrhtao i utonuo u tle kao da se nalazi u nekom nevidljivom vazduhu. Skoro lebdimo i kada smo tle stvarno dodirnuli, bio je to lagani udar.
U tom trenutku približava se nekoliko ljudi našem avionu. Oni su visoki i plavokosi. U daljini se vidi svetleći grad, koji pulsira u svim duginim bojama. Jedan glas zove me, po imenu i naređuje mi da otvorim vrata aviona. Ja sledim tu zapovest.
Od ovog momenta prestajem da vodim dnevnik direktno. Kasnije sve unosim iz svog sećanja. Sve liči na nešto čudnovato i neverovatno. Moj radio telegrafista i ja izlazimo iz aviona. Dočekuju nas vrlo prijateljski i prevoze nas malim transportnim uređajem - nekom vrstom platforme bez točkova. Velikom brzinom krećemo se prama gradu koji blešti. Kako se približavamo, grad nam izgleda kao da je načinjen od neke kristalne mase.
Uskoro stojimo pred zgradom čija mi je arhitektura potpuno nepoznata. Sve kao da je iz naučno fantastičnih filmova. U toj zgradi su nam dali toplo piće koje izvrsno prija. Zatim dolaze po mene i vode me. Penjemo se liftom, a potom idemo hodnicima osvetljenim roze svetlom. Svetlost dolazi iz samih zidova. Stiženo do jednih vrata koja se automatski otvaraju. Čujem glas koji mi govori: 'Ne bojte se, admirale, vi idete u audijenciju kod našeg Majstora...'
Admiralu Berdu je nakon razgovora objašnjeno kako da se vrati u svoj svet, gde je ubrzo i došao sa ovim neverovatnim doživljajem.
 
UNUTRAŠNJE SUNCE



U Južnoj Americi, posebno u Brazilu, postoje knjige i predanja o životu u utrobi Zemlje, i o jednom suncu u njenom središtu. Takođe im je poznato da ljudi tamo dugo žive bez ikakvih bolesti i da se hrane biljnim plodovima. Predanja govore da je taj podzemni svet povezan tunelima sa spoljnim, a i jedan od tunela završava u mestu St.Katarina u Brazilu.
Priča o bajkovitim podzemnim svetovima ima svuda na Zemlji. Tako i skandinavski ep 'Eda' govori o rajskom svetu 'Asar', koji se nalazi ispod Zemlje. U 'Knjizi mrtvih' Egipćani govore o zemlji 'Amenti'.
Jevreji pominju 'Grad sedam kraljeva Edoma'. Asteci taj veličanstveni podzemni grad zovu 'Maja - pen'. A neki ga zovu 'Šambalom'.
To sve nagoveštava da je zemljina kora puna prolaza i tunela. Jedan od tunela je i 'Put Inka'. U Tibetu su takođe poznati prolazi koje najbolje koristi neuhvatljivi Jeti. O tome piše lama Lobsang Rampa u svojim delima. On u svojoj knjizi 'Treće oko' piše o tajnom prolazu ispod same Potale: 'Povedoše me tajnim stepenicama koje se nalaze ispod Potale. Dugo smo silazili, Najzad stigosno do kraja jednog prolaza koji je zatvarala stena. Tu se jedan veliki blok otvori pred nama i nađosmo se, ponovo u nekom drugom prolazu, mračnom i uzanom, koji je mirisao na ustajalo, na začine i tamjan. Nekoliko metara dalje, zaustavismo se pred teškim pozlaćenim vratima. Ona se najzad polako otvoriše, uz škripu čiji se odjeci izgubiše u daljini. Lampe na maslac zameniše buktinje. Kretali smo se po nekom hramu iskopanom pod zemljom, i to mnogo vekova ranije, u kamenoj masi nastaloj od vulkanskih previranja.
Približavali smo se zidu na kome je naslikan Točak Života visok pet metara. Pod treperavom svetlošću, izgledalo je kao da se okreće, tako da nas skoro uhvati vrtoglavica. Nastavismo da koračamo dalje, ali sveštenik koji je išao preda mnom, odjednom nestade: ono što se meni činilo senkom, bila su u stvari dobro sakrivena vrata.
Ta vrata su vodila u jedan prolaz koji se neprestano spuštao, uzan prolaz, veoma vijugav i nagnut, u kome je slaba svetlost lampi činila pomračinu još gušćom. Kretali smo se nesigurnim korakom, posrtali i klizali se. Vazduh je bio težak i pritiskao na s je kao da se Zemlja svom težinom spustila na naša pleća. Imao sam utisak kao da upadam u samo srce sveta. Najzad, pošto je hodnik savio, pred nama se otvori pećina u kojoj je sve blistalo od zlata.
U sredini te ogromne prostorije nalazila se crna kuća, ali tako blistava da mi se činilo da je izgrađena od ebonosa. Čudni znaci i dijagrami, nalik na one koje sam video na bočnim stranama podzemnog jezgra, prekrivali su zidove. Unutra videh tri crna kamena kovčega ukrašena gravurama i čudnim natpisima. Nisu bili zatvoreni.
'Gledaj, sine' - reče mi starešina sveštenika. 'Živeli su kao bogovi u našoj zemlji u ono vreme kad još nije bilo planina. Hodali su našom zemljom dok je još more udaralo o naše obale, dok su zvezde sjale na našem nebu. Gledaj dobro, jer samo Posvećeni su ih videli'.
To su bila tri naga tela, presvučena zlatom, i ležali su opruženo preda mnom. Dva muškarca i jedna žena. Svaka njihova crta bila je verno izražena u zlatu. Ali, bili su ogromni. Žena je bila viša od tri metra, a najviši muškarac nije bio manji od šest metara. Imali su velike glave, malo zasvođene pri vrhu, uzane vilice, mala usta i tanke usne. Nos je bio dug i tanak, oči prave i duboko upale. Nije moglo biti da su mrtvi, izgledalo je kao da su zaspali. Koračali smo na vrhovima prstiju i govorili tiho, ako da se bojimo da ih ne probudimo. Osmotrih poklopac jednog od kovčega - tu je bila ucrtana nebeska karta sa nekim čudnim zvezdama. Uz astrološka izučavanja bio mi je poznat položaj zvezda, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo'.



PODZEMNA VOZILA



U drugoj knjizi, 'Beše tako', lama Lobsang rampa takođe govori o tom prolazu u središte Zemlje u koji ga vodi njegov učitelj lama Mingyar Donduf. Pošto su stigli u dvoranu skulptura koje su predstavljale ljude obučene u čudna odela, njegov učitelj mu je rekao 'Lobsang, ovo je sasvim čudan predeo. Pre više hiljada godina živela je na ovoj Zemlji jedna moćna civilizacija, poznata pod imenom Atlantida, i ovo je dokaz da je ona postojala. Na ovoj Zemlji ima mnogo stvari koje ljudi ne razumeju. A u njenoj unutrašnjosti su stvari, o kojima ljudi ništa ne znaju, jer Zemlja je - nasuprot opštem shvatanju - stvarno šuplja. U njenoj unutrašnjosti živi jedna druga ljudska rasa. Ona je postigla viši stepen razvoja od nas i dešava se da oni svojim posebnim vozilima iz unutrašnjosti Zemlje dolaze na njenu površinu. Ova vozila dolaze iz Zemlje i lete svuda oko nje da bi osmatrali šta ljudi ovde rade i nameravaju, da im ne bi ugrozili bezbednost i sigurnost. Lobsang, unutrašnjost Zemlje nije tamna - oni takođe imaju jedno sunce, slično našem, ali ono je manje i jače. Stanovnici su inteligentniji od nas. Uskoro će ljudi na Zemlji mnogo više čuti o njima'.
Tada su se upitili jednim tunelom dalje. Išli su vrlo sporo i ubrzo su stali, na znak učitelja. Bio je jako uzbuđen jer se čuo takav šum sličan onom kada se pomeraju stene, ili - zatvaraju neka vrata. Učitelj mu je rukom pokazao zid od stene. Ovde je ležao kraj tunela, a glatka površina zida je stajala kao da vatra izbija iz nje.
'Ovo ovde je tvrdo kao dijamant, Lobsang. Nekoliko naših sveštenika su pre više godina pokušali da probiju ovu površinu dijamantom. međutim, ništa im nije pošlo za rukom, samo je dijamant bio oštećen. Pretpostavljam da su stanovnici podzemnog sveta zapečatili ova vrata - ovaj prolaz da bi se zaštitili od potopa. A mi lame višeg ranga smo više puta dolazili dovde i telepatskim putem smo pokušavali da dođemo u kontakt sa njima. Oni su naše poruke primali, ali nisu hteli da stupe u pravi kontakt sa nama. Samo su nam dali do znanja da mi volimo rat i da kao deca ništa ne znamo, ali da nas oni zbog toga drže pod nadzorom da bi u slučaju potrebe mogli da intervenišu'.
Dalje nismo mogli da idemo, tu je bio kraj - granica između dva sveta, gornjeg i donjeg'.



ZAŠTO JE ISTINA SAKRIVENA



Prema starim spisima i mitovima, postojala je i još uvek postoji stalna veza između oba sveta. Upućeni u ove tajne uvek su imali kontakt sa ljudima iz Podzemnog sveta. Ti upućeni, ili prosvetljeni, mahom su bili sveštenici i mudraci i oni su svoja znanja i iskustva, kao i znanja drevnih naroda, krili od gomile isto onako kao što to danas čine naučnici u odnosu na celo čovečanstvo.
U spisima iz predhrišćanskog perioda govorilo se o titanima u Grčkoj, džinovima na Cejlonu ili Božijim ljudima u Egiptu, koji su bili duhovno i intelektualno razvijeni, a i fizički viši od ljudi toga doba. A Olaf Jansen opisuje na početku ovog teksta da je u dubini Zemlje sreo ljude koji su bili viši od tri metra. Možda je to objašnjenje zašto je Apolonov hram u Delfima bio ogroman, jer je bog Apolon iz Hiperboreje bio visok četiri metra, ili zašto se u podzemnoj dvorani ispod Potale na Tibetu nalaze otvoreni kovčezi sa ljudima-džinovima iz drevnog vremena.
Nećemo se više pitati da li je Zemlja šuplja, jer snimci NASSA satelita (slika levo) načinjeni 1968. pokazuju da je ona otvorena na Južnom i Severnom polu i da su ti otvori široki oko 2.250 kilometara, već ćemo postaviti pitanje: zašto su ti snimci tako dugo skrivani od ljudi? Zašto se krije da je Zemlja šuplja?
Poznato je da je Raul Amudsen 1911. prvi stigao do Južnog pola, a zatim je Skot 1912. postavio zastavu svoje zemlje. Pa gde su oni to zaboli nacionalne zastave? Na glečerskoj ravni - zaleđenoj površini. A šta je ispod toga?
Takođe je znano da piloti registruju ludovanje kompasa čim se pređe 70-75 paralela. Oni koji lete na linijama preko Severnog pola, oupšte ne lete preko njega, jer im instrumenti ne rade, kao ni kompas, čija se igla jednostavno lepi za staklo. Avioni su uglavnom automatski vođeni i lete ivicom tog otvora na 83-85 paraleli.
Kada je admiral Berd ušao u unutrašnjost Zemlje njemu su ljudi iz podzemnog carstva 'Agarta' dozvolili da i dalje leti i sleti, praćen njihovim letećim objektima.

Ozonska rupa nastala je upravo na polovima i to bi trebalo da znači da je snimanje lakše izvodljivo. Međutim, ko traži te snimke, dobija uvek fotografije sa puno oblaka na polovima ili sa nekom sivom mrljom. Ipak je verovatno da polovi počinju negde na 83 stepenu širine, gde se površina naginje prema unutrašnjosti i gde zapravo postoji prolaz - veza sa unutrašnjim delom naše planete. Novije mape su, dakle, pogrešno urađene, ali one starije, iz dopa Pirija Rejsa, iz XII ili XIII veka bile su tačne. Kako? Ko ih je uradio?
 

Prilozi

  • suplja_zemlja_4.jpg
    suplja_zemlja_4.jpg
    84,7 KB · Pregleda: 25
  • suplja_zemlja_2.jpg
    suplja_zemlja_2.jpg
    7,7 KB · Pregleda: 22
  • suplja_zemlja_3.jpg
    suplja_zemlja_3.jpg
    4,6 KB · Pregleda: 23
  • aurora_borealis_1.jpg
    aurora_borealis_1.jpg
    3,5 KB · Pregleda: 75
  • suplja_zemlja_6.jpg
    suplja_zemlja_6.jpg
    20,3 KB · Pregleda: 23
Ok cuj sad ovo>Grčki filozof Platon je još u četvrtom veku pre Hrista pričao o bajkovitoj zemlji po imanu Hiperboreja, koja je, po njemu, bila stvarna domovina boga Apolona. Takođe je govorio da je Leta, Apolonova majka, rođena na jednom ostrvu u Arktičkom okeanu 'sa one strane severnog vetra'. Reč hyperboreas znači severni vetar. A u raznim leksikonima o mitovima stare Grčke stoji da je Hiperboreja ime vrlo srećnog i bogatog naroda na severu Zemaljske kugle - iza severnog vetra - u čijoj službi stoji i Apolon.
Tako su 1829. godine dvojica Skandinavaca, Jan i Olaf Jansen, otac i sin, pošli u ribarenje malim jedrenjakom i odjedrili su put Severnog mora iza 83. stepena severne širine. Prošavši kroz neke uske prolaze između ledenih santi, zaplovili su po otvorenom moru predivne tople klime, bujne vegetacije i jarko crvenog sunca.
Posle dužeg putovanja, stigli su do jednog velikog fjorda, široke reke Hidekel, i zaplovili su njome ne znajući kuda ih vodi taj put.
Usput ih je sustigao mamutski brod pun ljudi i žene visokog rasta, čak preko tri metra. Obojica su bili podignuti na nepoznati brod i sa njim su stigli u unutrašnjost Zemlje. Došli su do grada Jehu, gde su proveli godinu dana učeći jezik domorodaca, koji je bio sličan sanskritu.
Posle godinu dana njihov učitelj Galdea poveo ih je u prestonicu ovog podzemnog carstva da bi ih primio najviši sveštenik. Taj glavni grad se zove Eden. Leži na visokom platou unutarnjeg kontinenta, nekoliko hiljada metara iznad mora. Opkoljen je velikim vrtom punim voćaka, drveća i bilja. Tu izviru četiri reke: Eufrat, Pizon, Gihon i Hedekel. Zvali su ga 'pupkom sveta', ili 'kolevkom čovečanstva'.
Po dolasku u Eden bili su odmah primljeni na razgovor kod najvišeg sveštenika i vladara ovog podzemnog carstva. Na njegov poziv odlučili su da ostanu još godinu dana da bi razgledali i ostale krajeve podzemlja, pa da se tek onda vrate u Štokholm.
Saznali su da tu ljudi žive 800-900 godina, da u školu polaze sa 20 godina i da se žene posle navršene stote godine. Tu se uči muzika, jer je narod vrlo muzikalan, a pored toga agrokultura, hortikultura, stočarstvo, tehnika i medicina.
S obzirom da su ljudi visoki preko tri metra, sve je za naše pojmove predimenzionirano. Zrno grožđa je veličine naranže, a jabuka veličine glave.
Pošto su u razgledanju unutrašnjosti Zemlje proveli više od godinu dana, odlučili su da se vrate kući. Pred polazak dobili su dobre mape unutrašnjih površina kopna i mora, reka i gradova. Najpre su pošli put severa rekom Hedekel, ali, kako je na moru besnela oluja, odlučili su da se vrate, prođu pored Delfa rekom Gihon i izađu na Južni pol. Putovali su veoma dugo. Izašavši, opet su se provlačili kroz ledena brda i u jednoj jakoj oluji jedrenjak je bio razbijen i uvučen u vrtlog jednog velikog monolita od leda. Tom prilikom je poginuo otac Jan, a sina Olafa Jansena opauio je škotski brod 'Arlington' i spasao ga. Kada je kapetanu broda ispričao da dolazi iz unutrašnjosti Zemlje, ovaj je pomislio da je poludeo i zatvorili su fa u jednu kajitu.
Kada je stigao u Štokholm i kada je ispričao vlastima sve o očevom i svom utovanju u unutrašnjost Zemlje, bacili su ga u tamnicu da nikome to ne bi preneo. Tamo je ležao 28 godina. Kada je prevalio 50 godina, izašao je iz tamnice. Bavio se opet ribolovom, kupio neki brod i prešao u Ameriku. Pred smrt u 95. godini, otkrio je svoju tajnu Džordžu Emersonu i predao mu karte i crteže ka bi to ovaj mogao da objavi.
Emerson je napisao knjigu pod nazivom 'Dimni Bog'. Tako je spoljni svet naše planete saznao nešto više o unutrašnjem svetu Zemlju.



ZAPANJUJUĆE ČINJENICE


Kada je ova priča o tajnom podzemnom svetu došla u javnost, ljudi onog doba počeli su da se sve više interesuju za Severni pol, Grenland i zemlju Eskima. Svi istraživači koji su plovili put severa, posle prelaska 82. paralele susretali su se sa čudnim fenomenima, to jest, pojavama crvenog sunca, tople klime, ptica, insekata, životinja... Tako je novinar Karl Hol, koji je pokušao da stigne do Severnog pola, pisao: 'Sve je toplije nego što se može očekivati. Nema ni snega, ni leda. Kopno je puno života: divlje patke, zečevi, vukovi, lisice, medvedi, pingvini i mnogo drugih vrsta'.
Hol je zapisao da je sa jednog visokog brda gledao u daljinu i da je zapazio gustu maglu, što je bio znak da je tamo voda. Amerikanac, Ken, koji je otkrio Humboltov glečer i koji je istraživao Severnu polarnu oblast u periodu između 1833. i 1855. godine, pisao je pre vek i po sledeće: 'Neke okolnosti pokazuju da tu postoji otvoreno Severno more i da često ima gustih magli, koje smo videli tokom zime'.
Norveški istraživač Nansen u svom dnevniku je takođe zapisao da je, prošavši kroz ledene bregove, isplovio na otvoreno more uprkos isčekivanju Severnog pola na kopnu. Mada je bio kraj septembra, to more nije bilo zamrznuto.
Nansen je trećeg avgusta 1894. godine zapisao u dnevniku: 'Danas smo videli tragove lisica na kopnu. Klima je vrlo blaga, gorovo da je suviše toplo za spavanje. Osećamo se kao kod kuće'.
Ovaj isti istraživač pisao je o fenomenu sunca, ako i o obojenom snegu. Posle ispitivanja bilo je utvrđeno da crna boja potiče od vulkanskog kamenja a druge boje od biljaka. Poznato je takođe da je u Sibiru otkriveno mnogo zamrznutih kostiju mamuta, naročito na obalama Lene. Otkrivene su i kosti drugih životinja koje su naseljavale tople krajeve - lavova, hijena, nilskih konja...
Naučnici su ova otkrića objašnjavali pretpostavkom da je tu nekada sigurno vladala suptropska klima i da je izmenom polova došlo do promene klime, odnosno stradanja biljnog i životinjskog sveta.
Ali, najveći fenomen još niko nije objasnio, a to je: otkud tamo sneg? Odakle dolaze ledeni bregovi i na Severnom i na Južnom polu? Nema odgovora ni u pogledu sledećih fenomena:

■ Otvoreno more posle 83 paralele
■ Slatka voda na površini mora
■ Crvenkasto sunce, pogotovo posle prelaska 90. paralele
■ Nigde nema ledene kape kao znaka Severnog pola. Klima se menja i postaje
sve toplije.
■ Čuveno severno svetlo 'Aurora borealis', do sada neobjašnjeno
■ Mnoštvo ptica leti u pravcu severa, a i mnoge životinje kreću se kopnom u
severne predele.
■ Usput se vide nanosi drveća i bilja i nalaze se ostaci mamuta i drugih životinja
■ Severni ni Južni pol još niko nije stvarno preleteo avionom, jer već pri preletu 75.
paralele kompas prestaje da radi, a mašine otkazuju rad

Međutim, desilo se čudo kada je američki admiral Ričard Berd 19. februara 1947. pošao da preleti Severni pol. Kada se približio već poznatoj magnetskoj granici u pravcu polarnog mora, počeli su da luduju svi instrumenti. Takođe je i veza sa bazom bila prekinuta.
Tada je admiral preleteo brdski masiv koji nikada do tada nije video. Zatim je izronila dolina po kojoj se - video je - kretala neka životinja. On je uzeo dvogled i video da je to - mamut!?
U čudnom svetu admiral Berd je leteo dalje sa čudnim osećanjem da ga nešto vuče da leti i prolazi kroz neki otvor u unutrašnjost Zemlje. Naravno, instrumenti u avionu nisu radili. Osećao je kao da ga neko prati i prizemljuje. Onda se uključio radio, sam od sebe, i začuo se glas koji je na ne baš dobrom engleskom jeziku rekao: 'Dobro došli u našu oblast. Vi ćete tačno za sedam minuta da aterirate. Opustite se, vi ste u dobrim rukama'.
U svom dnevniku admiral Berd je sve ovo opisao rečima: 'Avion je bio pod tuđom kontrolom i kretao se sam od sebe. Počeli smo sa spuštanjem. Avion je lagano zadrhtao i utonuo u tle kao da se nalazi u nekom nevidljivom vazduhu. Skoro lebdimo i kada smo tle stvarno dodirnuli, bio je to lagani udar.
U tom trenutku približava se nekoliko ljudi našem avionu. Oni su visoki i plavokosi. U daljini se vidi svetleći grad, koji pulsira u svim duginim bojama. Jedan glas zove me, po imenu i naređuje mi da otvorim vrata aviona. Ja sledim tu zapovest.
Od ovog momenta prestajem da vodim dnevnik direktno. Kasnije sve unosim iz svog sećanja. Sve liči na nešto čudnovato i neverovatno. Moj radio telegrafista i ja izlazimo iz aviona. Dočekuju nas vrlo prijateljski i prevoze nas malim transportnim uređajem - nekom vrstom platforme bez točkova. Velikom brzinom krećemo se prama gradu koji blešti. Kako se približavamo, grad nam izgleda kao da je načinjen od neke kristalne mase.
Uskoro stojimo pred zgradom čija mi je arhitektura potpuno nepoznata. Sve kao da je iz naučno fantastičnih filmova. U toj zgradi su nam dali toplo piće koje izvrsno prija. Zatim dolaze po mene i vode me. Penjemo se liftom, a potom idemo hodnicima osvetljenim roze svetlom. Svetlost dolazi iz samih zidova. Stiženo do jednih vrata koja se automatski otvaraju. Čujem glas koji mi govori: 'Ne bojte se, admirale, vi idete u audijenciju kod našeg Majstora...'
Admiralu Berdu je nakon razgovora objašnjeno kako da se vrati u svoj svet, gde je ubrzo i došao sa ovim neverovatnim doživljajem.


Ova planeta je pretrpela veci broj kataklizmickih poremecaja prilikom kojih se drasticno menjao njen izgled (izgled kopna).
Dolazilo je i do "proklizavanja" zemljine kore, prilikom cega su tropski predeli za kratko vreme pomerani na sever sto je imalo katastrofalne posledice za zivi svet i ljudske naseobine.
Neke od tih prica govore o tome.
Od zadnje katastrofe, prica o Agarti se vezuje uglavnom za podrucje Himalaja - s pravom.
 

Back
Top