Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
Titov govor u Karadjordjevu 1979.
Drugovi,
Prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Cestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije.
No, drugovi ja vas nisam pozvao da bi slavili Dan armije, pozvao sam vas da s vama, mojim vojnim komandantima, raspravim neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije. Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće godine, navršiti 88. godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš Vrhovni komandant, s vama, mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu. Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora sa mojim predratnim i ratnim saradnicima, koji su sada u penziji i od njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim da danas i sutra o njima zajedno raspravimo, da zauzmemo jedinstven stav što činiti da o takvim informacijama ne raspravlja ulica, inostrana, a i naša štampa. Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado i Lazo u ime Predsjedništva partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca NORa. Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvima je da ja, kao vaš Vrhovni komandant, budem informiran o stanju u JNA. Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu pismenu informaciju, koju mi je dao general Ljubičić, a potpisali su je i svi komandanti armijskih oblasti, kao i komandant JRM i JRV. Citajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao da su i među republički odnosi naših republika pali na tako niske grane. Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi, koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH. Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji „pate" što su pokrajine dobile, po novom Ustavu, državnički status. To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude nositelj jedinstva u Zemlji. Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su se i zbog pojedinaca stavljale „pod tepih".
No, idemo nekim redom. Rekao sam vec da je političko i sigurnosna situacija na Kosovu svakim danom sve lošija. Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova srpske i albanske nacionalnosti. Kadrovi Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine dobili veća prava, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo republike Srbije, a i Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom. Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije profesore da na fakultetima i školama predavaju historiju po albanskom programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom. Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi, ona ubire „danak" za školovanje Albanaca za komandire koji će komandirati za često najavljivani „narodni ustanak" na Kosovu. Imam podatak da njihovi obavještajci i viši oficiri iz „Sigurimija" predaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju „privatnu" obavještajnu službu na području ne samo Srbije, već i u drugih republika, a posebno zbog šverca droge preko albanskih luka. Naime, javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge. Sve se to dešavalo na Kosovu pa su, poslije IV brionskog plenuma i pada Rankovića, Službu bezbjednosti razbili i sada „caruje" ne samo „Sigurimi", vec i „privatne" obavještajne službe u toj pokrajini. Zamislite svi ti koji sada viču: „Kosovo republika" i koji rukovode takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koje ljude iz Službe bezbjednosti na Kosovu treba maknuti. Obavještajna služba iz Tirane „Sigurimi", po našim podacima, ima u toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje centre i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene. Posebno me
zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih rukovodećih
ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj. Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom „siju vjetar, a žnjet će buru". Od ranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava pokrajine, a posebno na Kosovu, igraju se veliko državne politike. Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu ,,državnici" kažu: „Mi nemamo zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa Srbijom". A, čije su one pokrajine, nego republike Srbije? S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti. Evo, da ne ponavljam na Kosovu su „uvozili" profesore iz Tirane, koji su napravili historijski ,,lom" u Prištini, a u vanjskoj politici tvrde: Mi smo pokrajina koja ima pravo ratificirati međudržavne ugovore. Tu „privilegiju" drugovi nema niti jedna republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su se bi uzeli i to pravo koje ima samo Federacija.
Sjećam se, drugovi, zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene demonstracije albanskih nacionalista, mnogi pa i osuđeni pobjegli su na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a neki su dobili i odgovorna mjesta. Pokrajinsko rukovodstvo albanske nacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog „makedonskih šovinista" i da im treba pomoći. Pa i u Zagrebu i Ljubljani bilo je takvih razmišljanja. S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su jugoslovensko državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog terora. Tko im je to omogućio? Mi drugovi! Nitko drugi. Sto smo posijali to ćemo i žnjati. A evo, poslije IV plenuma i pada Marka iz Kosova sve do sada iselilo se preko deset hiljada Srba i Crnogoraca. Kuće su im otkupili Albanci za „zelene" dolare i to po povoljnim uvjetima.
Drugovi,
Prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Cestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije.
No, drugovi ja vas nisam pozvao da bi slavili Dan armije, pozvao sam vas da s vama, mojim vojnim komandantima, raspravim neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije. Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće godine, navršiti 88. godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš Vrhovni komandant, s vama, mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu. Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora sa mojim predratnim i ratnim saradnicima, koji su sada u penziji i od njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim da danas i sutra o njima zajedno raspravimo, da zauzmemo jedinstven stav što činiti da o takvim informacijama ne raspravlja ulica, inostrana, a i naša štampa. Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado i Lazo u ime Predsjedništva partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca NORa. Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvima je da ja, kao vaš Vrhovni komandant, budem informiran o stanju u JNA. Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu pismenu informaciju, koju mi je dao general Ljubičić, a potpisali su je i svi komandanti armijskih oblasti, kao i komandant JRM i JRV. Citajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao da su i među republički odnosi naših republika pali na tako niske grane. Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi, koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH. Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji „pate" što su pokrajine dobile, po novom Ustavu, državnički status. To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude nositelj jedinstva u Zemlji. Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su se i zbog pojedinaca stavljale „pod tepih".
No, idemo nekim redom. Rekao sam vec da je političko i sigurnosna situacija na Kosovu svakim danom sve lošija. Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova srpske i albanske nacionalnosti. Kadrovi Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine dobili veća prava, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo republike Srbije, a i Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom. Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije profesore da na fakultetima i školama predavaju historiju po albanskom programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom. Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi, ona ubire „danak" za školovanje Albanaca za komandire koji će komandirati za često najavljivani „narodni ustanak" na Kosovu. Imam podatak da njihovi obavještajci i viši oficiri iz „Sigurimija" predaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju „privatnu" obavještajnu službu na području ne samo Srbije, već i u drugih republika, a posebno zbog šverca droge preko albanskih luka. Naime, javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge. Sve se to dešavalo na Kosovu pa su, poslije IV brionskog plenuma i pada Rankovića, Službu bezbjednosti razbili i sada „caruje" ne samo „Sigurimi", vec i „privatne" obavještajne službe u toj pokrajini. Zamislite svi ti koji sada viču: „Kosovo republika" i koji rukovode takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koje ljude iz Službe bezbjednosti na Kosovu treba maknuti. Obavještajna služba iz Tirane „Sigurimi", po našim podacima, ima u toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje centre i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene. Posebno me
zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih rukovodećih
ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj. Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom „siju vjetar, a žnjet će buru". Od ranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava pokrajine, a posebno na Kosovu, igraju se veliko državne politike. Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu ,,državnici" kažu: „Mi nemamo zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa Srbijom". A, čije su one pokrajine, nego republike Srbije? S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti. Evo, da ne ponavljam na Kosovu su „uvozili" profesore iz Tirane, koji su napravili historijski ,,lom" u Prištini, a u vanjskoj politici tvrde: Mi smo pokrajina koja ima pravo ratificirati međudržavne ugovore. Tu „privilegiju" drugovi nema niti jedna republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su se bi uzeli i to pravo koje ima samo Federacija.
Sjećam se, drugovi, zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene demonstracije albanskih nacionalista, mnogi pa i osuđeni pobjegli su na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a neki su dobili i odgovorna mjesta. Pokrajinsko rukovodstvo albanske nacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog „makedonskih šovinista" i da im treba pomoći. Pa i u Zagrebu i Ljubljani bilo je takvih razmišljanja. S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su jugoslovensko državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog terora. Tko im je to omogućio? Mi drugovi! Nitko drugi. Sto smo posijali to ćemo i žnjati. A evo, poslije IV plenuma i pada Marka iz Kosova sve do sada iselilo se preko deset hiljada Srba i Crnogoraca. Kuće su im otkupili Albanci za „zelene" dolare i to po povoljnim uvjetima.