D U K Lj A N I N
Ističe se
- Poruka
- 2.960
Politika - Subota, 20. mart 2010. godine
INTERVJU POBJEDE: DR ŽARKO KORAĆ, PROFESOR PSIHOLOGIJE
Ovo je vrhunac kampanje protiv Crne Gore
Potpredsjednik vlade Zorana Đinđića govori o tome zašto Srbija pokušava da politički organizovanom medijskom kampanjom prebaci Crnoj Gori „slučaj Šarić“, o političkoj pozadini „afere Nacional“, saradnji Nebojše Medojevića sa „Identitetom“, o tome zašto Srbiji ne odgovara Crna Gora u NATO-u, o odnosima Mila Đukanovića i Zorana Đinđića, o tome zašto Srbija ponovo klizi u samoizolaciju i o tome zašto je Đukanović uvijek iz duela sa srpskom elitom izlazio kao pobjednik
Dr Žarko Korać je danas profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Na tom fakultetu je i završio studije, magistrirao i doktorirao 1983. godine. Politički angažman počinje u beogradskom odboru Saveza reformskih snaga. Neko vrijeme politikom se bavio u okviru Građanskog saveza Srbije, gdje je bio potpredsjednik, a ovu stranku napušta 1996. godine, kada osniva Socijaldemokratsku uniju, čiji je predsjednik. Poslanik u Skupštini Srbije bio je od 1993. do 1997. godine, a zatim ponovo od 2003. godine sve do danas. Bio je jedan od najbližih saradnika pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića i potpredsjednik Vlade Srbije u periodu od 2001. do 2004. godine.
Za „Pobjedu“ govori o medijskoj harangi koja se danas u Srbiji vodi protiv Crne Gore, dimnim zavjesama u slučaju „Balkanski ratnik“, aferi sa Pukanićevim „Nacionalom“, Koštuničinim akcijama protiv crnogorske nezavisnosti, upotrebi ljudi iz Crne Gore u blaćenju vlastite države ...
POBJEDA: Kako komentarišete ovo medijsko „usijanje“ u Srbiji kada je u pitanju Crna Gora?
KORAĆ: Čini mi se da je sve ovo urađeno da bi se napravila magla oko „slučaja Šarić“. Ti ljudi, poput Medojevića došli su možda da ostvare neke svoje političke ambicije, ali ovdje je motiv sasvim drugačiji. Motiv je, zapravo, da se prikaže kako je „slučaj Šarić“ izvorno crnogorski, a ne ono što je očita činjenica da je taj Šarić kupio ogromne površine u Srbiji, da je ovdje stekao enormno bogatstvo. Još ne znamo šta sve posjeduje, ali pored ostalog, evo, ima kafić na Terazijama, što simbolično pokazuje kako je ušao u samo srce Beograda. Dobio je i državljanstvo Srbije.
Napravljen je, dakle, nekakav spoj interesa da se dovode ljudi koji govore najgore o Crnoj Gori, samo da bi se „slučaj Šarić“ pripisao toj „kriminalnoj državi“.
POBJEDA: Šta mislite o tom slučaju „Balkanskog ratnika“?
KORAĆ: Grozim se trgovaca drogom, jer kao klinički psiholog dobro znam šta droga može čovjeku da uradi. Svakome ko se bavi tim poslom želim hiljadu godina robije. Utoliko prije smatram da je sve trebalo ranije istražiti i eventualno spriječiti. Ali šta se dešava kod nas u Srbiji? Ta priča se nastoji preseliti u Crnu Goru, zato što su neki ljudi koji kontrolišu medije, neki ljudi koji su moćni u privrednom životu imali aranžmane i poslovne odnose sa Šarićem. Oni imaju ogroman iteres da se taj slučaj izmjesti iz Srbije.
Zato je napravljen ogroman dim da se ne bi razaznala istina. To se radi potpuno sistematski i neko očajnički tu priču razvlači na razne strane - od Crne Gore do Švajcarske, samo da ne dođe do istrage o tome ko je ovdje omogućio jednom od kraljeva droge u Evropi da nesmetano radi godinama. I ko je radio s njim.
POBJEDA: Ali sada u prvi plan izbijaju i neke druge potencijalne afere u Srbiji?
KORAĆ: Naravno, jer takve stvari lako izmaknu kontroli, kao što se desilo sa posljednjim gostovanjem Medojevića na B92. Tada je praktično otvorena tema međusobnih odnosa svih tih tajkuna. Šta je tu istina, ja ne znam. Tužilac je najavio neke istrage i daj bože da mi konačno utvrdimo šta je tu tačno, a šta nije. Ali u tom slučaju, bojim se da ćemo se mi ovdje u Beogradu baviti elitom srpske privrede i ljudima koji su praktično vlasnici Srbije.
POBJEDA: Godinama se piše o švercu cigareta u Crnoj Gori, a to nikako da dobije neki sudski ili drugi epilog. Kako to komentarišete?
KORAĆ: To je jedan fenomen. Neprekidno se priča o švercu cigareta u Crnoj Gori. I neka se priča. Ali zašto se nikako ne priča o švercu cigareta u Srbiji? Crna Gora je osam puta manja po broju stanovnika od Srbije, i to upućuje na logičan zaključak da je makar toliko puta bio veći šverc cigareta u Srbiji.To znači da je isto toliko puta na švercu zarađeno više para u Srbiji.
Znam da je jedan od tih švercera bio Marko Milošević, sin pokojnog predsjednika Miloševića, ali ništa se o tom Marku Miloševiću ne priča i ne piše u Srbiji, a on je zaradio milione i sad živi negdje u Moskvi ili Šangaju. Ne možete takođe kod nas pročitati da su u vrijeme sankcija cigarete u Srbiji prodavale ugledne kompanije kao što je bila, na primjer, „Politika“ ili firme čiji je vlasnik Mišković.
Zato je stvarno čudno da se šverc cigareta, kada je Crna Gora u pitanju, neprekidno pominje i ponavlja. Čini mi se da je najčuvenija ličnost u novijoj srpskoj istoriji taj tužilac iz Barija Šelzi. Ako bi se izbrojalo koliko je puta pomenut u srpskim medijima, to bi bilo fascinantno.
POBJEDA: Bez obzira na ove „slučajeve“, kakav je danas generalni stav Srbije prema Crnoj Gori?
KORAĆ: U nauci se to pitanje tretira kao pitanje socijalne i etničke distance. Prema nekim posljednjim istraživanjima, pojavljuje se mnogo veća distanca građana Srbije prema Crnoj Gori nakon njenog osamostaljivanja. Ali ako bi čovjek sudio o Crnoj Gori prema tome kako pišu vodeći mediji u Srbiji, a pri tom bih rekao da neki od njih ne pripadaju onoj najgoroj vrsti koja je ideološki do kraja obojena, onda je ta slika mnogo gora. Mi ovdje smo, slobodno mogu reći, sada na vrhuncu kampanje protiv Crne Gore kao države i protiv crnogorskog naroda u cjelini. To sve je formalno zaodjenuto ovim slučajem policijski kodovanim kao „Balkanski ratnik“, gdje se bez ikakvog zazora iznosi teza kako je Crna Gora kriminalizovana država, da je njeno rukovodstvo, bez ostatka, takođe kriminalizovano, ali ono što više brine su monstruozne optužbe na račun crnogorskog karaktera u cjelini.
POBJEDA: Da li su mediji u takvu kampanju ušli spontano ili neko ipak iza svega toga stoji?
KORAĆ: Po njenom intenzitetu rekao bih da je ona negdje ipak politički organizovana. Logično je da je dirigovana iz nekih centara, ali tu danas treba biti oprezan. Prošlo je vrijeme da to rade centralni komiteti ili ideološke komisije, ali danas su mediji dirigovani na specifičan način. Svaki od njih ima velike materijalne probleme i zavise od tajkuna koji su oglašivači. Neki tajkuni kod nas su i vlasnici medija. Tu se zatvara jedan krug, pa onda mediji izlaze u susret „očekivanjima“ onih koji imaju moć i vlast u Srbiji.
Zbog svega imam tešku nelagodnost prije svega što se tako piše o narodu koji nam je vrlo blizak, ali i zato što me sve podsjeća na medijski mrak s kraja osamdesetih godina.
POBJEDA: Ima li u Srbiji i onih koji drugačije misle?
KORAĆ: U Srbiji postoji relativno mali broj intelektualne političke elite koja od početka nije bila neprijateljski raspoložena prema pravu Crne Gore da sama odlučuje o svojoj sudbini. Na tom referendumu, koji je gledao cijeli svijet, a sa posebnom pažnjom Evropa, Crna Gora je donijela odluku i to treba poštovati. Taj dio intelektualca i dalje je naklonjen Crnoj Gori.
Postoji i dio građana Srbije koji nijesu posebno zainteresovani za crnogorske teme, ali osuđuju to što Srbija ne vodi vodi realističnu politiku, već se njena politika još zasniva na nekim mitovima i nacionalnim frustracijama.
Zanimljivo je da je jedan dio izrazitih nacionalista u Srbiji takođe indiferentan kada je u pitanju Crna Gora, jer su zadovoljni time što je Srbija napokon postala samostalna država.
POBJEDA: Koliko te grupe mogu uticati na eventualnu promjenu politike Beograda prema Crnoj Gori?
KORAĆ: Dio Srbije koji kritikuje taj nedostatak realizma u politici svakako nije mali, ali se njihov stav danas nedovoljno artikuliše u javnosti. Ponekad mislim da je u odnosu na samostalnost Crne Gore, ta zadrta srpska politička elita gora nego narod Srbije. Moj je utisak da prosječan građanin Srbije ne doživljava samostalnost Crne Gore kao neku veliku tragediju ili otkidanje od srpskog nacionalnog tkiva. Mislim da je tu više problem tih čuvenih „terazijskih“ Crnogoraca i srpske nacionalističke elite, koja je Crnu Goru uvijek vidjela u „prirodnoj ekspanziji“ srpskih nacionalnih interesa. Na tako nešto mi liči i ova aktuelna ideja da Srbija kupi Luku Bar.
Ipak se mora priznati da intelektualna i politička elita koja je danas na sceni u Srbiji određuje glavne pravce državne politike, a upravo ta grupacija je ekstremno netolerantna prema nezavisnosti Crne Gore.
POBJEDA: Taj odnos prema Crnoj Gori se mijenjao tokom godina...
KORAĆ: Mislim da je Đinđićeva politika bila prvi ozbiljan pokušaj da se profiliše politika koja bi bila u potpunosti proevropska. Primjer odnosa prema Crnoj Gori upravo to najbolje pokazuje. Svako zna da je Đinđić crnogorsko rukovodstvo tretirao na partnerskim osnovama. Komunikacija je bila odlična i imali smo prijateljske odnose. Đinđić i Đukanović su se odlično razumjeli i imali su nešto zajedničko – obojica su mogli da vide dalje kako će se stvari razvijati. I ranije smo, kao demokratska opozicija, imali sigurno utočište u Crnoj Gori.
INTERVJU POBJEDE: DR ŽARKO KORAĆ, PROFESOR PSIHOLOGIJE
Ovo je vrhunac kampanje protiv Crne Gore
Dr Žarko Korać je danas profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Na tom fakultetu je i završio studije, magistrirao i doktorirao 1983. godine. Politički angažman počinje u beogradskom odboru Saveza reformskih snaga. Neko vrijeme politikom se bavio u okviru Građanskog saveza Srbije, gdje je bio potpredsjednik, a ovu stranku napušta 1996. godine, kada osniva Socijaldemokratsku uniju, čiji je predsjednik. Poslanik u Skupštini Srbije bio je od 1993. do 1997. godine, a zatim ponovo od 2003. godine sve do danas. Bio je jedan od najbližih saradnika pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića i potpredsjednik Vlade Srbije u periodu od 2001. do 2004. godine.
Za „Pobjedu“ govori o medijskoj harangi koja se danas u Srbiji vodi protiv Crne Gore, dimnim zavjesama u slučaju „Balkanski ratnik“, aferi sa Pukanićevim „Nacionalom“, Koštuničinim akcijama protiv crnogorske nezavisnosti, upotrebi ljudi iz Crne Gore u blaćenju vlastite države ...
POBJEDA: Kako komentarišete ovo medijsko „usijanje“ u Srbiji kada je u pitanju Crna Gora?
KORAĆ: Čini mi se da je sve ovo urađeno da bi se napravila magla oko „slučaja Šarić“. Ti ljudi, poput Medojevića došli su možda da ostvare neke svoje političke ambicije, ali ovdje je motiv sasvim drugačiji. Motiv je, zapravo, da se prikaže kako je „slučaj Šarić“ izvorno crnogorski, a ne ono što je očita činjenica da je taj Šarić kupio ogromne površine u Srbiji, da je ovdje stekao enormno bogatstvo. Još ne znamo šta sve posjeduje, ali pored ostalog, evo, ima kafić na Terazijama, što simbolično pokazuje kako je ušao u samo srce Beograda. Dobio je i državljanstvo Srbije.
Napravljen je, dakle, nekakav spoj interesa da se dovode ljudi koji govore najgore o Crnoj Gori, samo da bi se „slučaj Šarić“ pripisao toj „kriminalnoj državi“.
POBJEDA: Šta mislite o tom slučaju „Balkanskog ratnika“?
KORAĆ: Grozim se trgovaca drogom, jer kao klinički psiholog dobro znam šta droga može čovjeku da uradi. Svakome ko se bavi tim poslom želim hiljadu godina robije. Utoliko prije smatram da je sve trebalo ranije istražiti i eventualno spriječiti. Ali šta se dešava kod nas u Srbiji? Ta priča se nastoji preseliti u Crnu Goru, zato što su neki ljudi koji kontrolišu medije, neki ljudi koji su moćni u privrednom životu imali aranžmane i poslovne odnose sa Šarićem. Oni imaju ogroman iteres da se taj slučaj izmjesti iz Srbije.
Zato je napravljen ogroman dim da se ne bi razaznala istina. To se radi potpuno sistematski i neko očajnički tu priču razvlači na razne strane - od Crne Gore do Švajcarske, samo da ne dođe do istrage o tome ko je ovdje omogućio jednom od kraljeva droge u Evropi da nesmetano radi godinama. I ko je radio s njim.
POBJEDA: Ali sada u prvi plan izbijaju i neke druge potencijalne afere u Srbiji?
KORAĆ: Naravno, jer takve stvari lako izmaknu kontroli, kao što se desilo sa posljednjim gostovanjem Medojevića na B92. Tada je praktično otvorena tema međusobnih odnosa svih tih tajkuna. Šta je tu istina, ja ne znam. Tužilac je najavio neke istrage i daj bože da mi konačno utvrdimo šta je tu tačno, a šta nije. Ali u tom slučaju, bojim se da ćemo se mi ovdje u Beogradu baviti elitom srpske privrede i ljudima koji su praktično vlasnici Srbije.
POBJEDA: Godinama se piše o švercu cigareta u Crnoj Gori, a to nikako da dobije neki sudski ili drugi epilog. Kako to komentarišete?
KORAĆ: To je jedan fenomen. Neprekidno se priča o švercu cigareta u Crnoj Gori. I neka se priča. Ali zašto se nikako ne priča o švercu cigareta u Srbiji? Crna Gora je osam puta manja po broju stanovnika od Srbije, i to upućuje na logičan zaključak da je makar toliko puta bio veći šverc cigareta u Srbiji.To znači da je isto toliko puta na švercu zarađeno više para u Srbiji.
Znam da je jedan od tih švercera bio Marko Milošević, sin pokojnog predsjednika Miloševića, ali ništa se o tom Marku Miloševiću ne priča i ne piše u Srbiji, a on je zaradio milione i sad živi negdje u Moskvi ili Šangaju. Ne možete takođe kod nas pročitati da su u vrijeme sankcija cigarete u Srbiji prodavale ugledne kompanije kao što je bila, na primjer, „Politika“ ili firme čiji je vlasnik Mišković.
Zato je stvarno čudno da se šverc cigareta, kada je Crna Gora u pitanju, neprekidno pominje i ponavlja. Čini mi se da je najčuvenija ličnost u novijoj srpskoj istoriji taj tužilac iz Barija Šelzi. Ako bi se izbrojalo koliko je puta pomenut u srpskim medijima, to bi bilo fascinantno.
POBJEDA: Bez obzira na ove „slučajeve“, kakav je danas generalni stav Srbije prema Crnoj Gori?
KORAĆ: U nauci se to pitanje tretira kao pitanje socijalne i etničke distance. Prema nekim posljednjim istraživanjima, pojavljuje se mnogo veća distanca građana Srbije prema Crnoj Gori nakon njenog osamostaljivanja. Ali ako bi čovjek sudio o Crnoj Gori prema tome kako pišu vodeći mediji u Srbiji, a pri tom bih rekao da neki od njih ne pripadaju onoj najgoroj vrsti koja je ideološki do kraja obojena, onda je ta slika mnogo gora. Mi ovdje smo, slobodno mogu reći, sada na vrhuncu kampanje protiv Crne Gore kao države i protiv crnogorskog naroda u cjelini. To sve je formalno zaodjenuto ovim slučajem policijski kodovanim kao „Balkanski ratnik“, gdje se bez ikakvog zazora iznosi teza kako je Crna Gora kriminalizovana država, da je njeno rukovodstvo, bez ostatka, takođe kriminalizovano, ali ono što više brine su monstruozne optužbe na račun crnogorskog karaktera u cjelini.
POBJEDA: Da li su mediji u takvu kampanju ušli spontano ili neko ipak iza svega toga stoji?
KORAĆ: Po njenom intenzitetu rekao bih da je ona negdje ipak politički organizovana. Logično je da je dirigovana iz nekih centara, ali tu danas treba biti oprezan. Prošlo je vrijeme da to rade centralni komiteti ili ideološke komisije, ali danas su mediji dirigovani na specifičan način. Svaki od njih ima velike materijalne probleme i zavise od tajkuna koji su oglašivači. Neki tajkuni kod nas su i vlasnici medija. Tu se zatvara jedan krug, pa onda mediji izlaze u susret „očekivanjima“ onih koji imaju moć i vlast u Srbiji.
Zbog svega imam tešku nelagodnost prije svega što se tako piše o narodu koji nam je vrlo blizak, ali i zato što me sve podsjeća na medijski mrak s kraja osamdesetih godina.
POBJEDA: Ima li u Srbiji i onih koji drugačije misle?
KORAĆ: U Srbiji postoji relativno mali broj intelektualne političke elite koja od početka nije bila neprijateljski raspoložena prema pravu Crne Gore da sama odlučuje o svojoj sudbini. Na tom referendumu, koji je gledao cijeli svijet, a sa posebnom pažnjom Evropa, Crna Gora je donijela odluku i to treba poštovati. Taj dio intelektualca i dalje je naklonjen Crnoj Gori.
Postoji i dio građana Srbije koji nijesu posebno zainteresovani za crnogorske teme, ali osuđuju to što Srbija ne vodi vodi realističnu politiku, već se njena politika još zasniva na nekim mitovima i nacionalnim frustracijama.
Zanimljivo je da je jedan dio izrazitih nacionalista u Srbiji takođe indiferentan kada je u pitanju Crna Gora, jer su zadovoljni time što je Srbija napokon postala samostalna država.
POBJEDA: Koliko te grupe mogu uticati na eventualnu promjenu politike Beograda prema Crnoj Gori?
KORAĆ: Dio Srbije koji kritikuje taj nedostatak realizma u politici svakako nije mali, ali se njihov stav danas nedovoljno artikuliše u javnosti. Ponekad mislim da je u odnosu na samostalnost Crne Gore, ta zadrta srpska politička elita gora nego narod Srbije. Moj je utisak da prosječan građanin Srbije ne doživljava samostalnost Crne Gore kao neku veliku tragediju ili otkidanje od srpskog nacionalnog tkiva. Mislim da je tu više problem tih čuvenih „terazijskih“ Crnogoraca i srpske nacionalističke elite, koja je Crnu Goru uvijek vidjela u „prirodnoj ekspanziji“ srpskih nacionalnih interesa. Na tako nešto mi liči i ova aktuelna ideja da Srbija kupi Luku Bar.
Ipak se mora priznati da intelektualna i politička elita koja je danas na sceni u Srbiji određuje glavne pravce državne politike, a upravo ta grupacija je ekstremno netolerantna prema nezavisnosti Crne Gore.
POBJEDA: Taj odnos prema Crnoj Gori se mijenjao tokom godina...
KORAĆ: Mislim da je Đinđićeva politika bila prvi ozbiljan pokušaj da se profiliše politika koja bi bila u potpunosti proevropska. Primjer odnosa prema Crnoj Gori upravo to najbolje pokazuje. Svako zna da je Đinđić crnogorsko rukovodstvo tretirao na partnerskim osnovama. Komunikacija je bila odlična i imali smo prijateljske odnose. Đinđić i Đukanović su se odlično razumjeli i imali su nešto zajedničko – obojica su mogli da vide dalje kako će se stvari razvijati. I ranije smo, kao demokratska opozicija, imali sigurno utočište u Crnoj Gori.
