Evo jednog literarnog prikaza odnosa progonitelj - žrtva:
Matriks omogućava raznim čudacima da nesmetano vršljaju po komentarima, analiziraju napisane misli, love slabosti i onda – ukoliko im se dozvoli – njima manipulišu. Svaki početnik uleće u kožu virtuelnog gladijatora i, ukoliko se ne snađe u tom čvoru spletki i podmetačina, jedina opcija je – exit. Tada nikog nije briga; štaviše, progon od strane frikova je atrakcija, zanimacija posmatrača sa strane koji žive isključivo forumskim životom. Nema empatije, nema ničeg ... osim smajlija gladnih hijena, punih buke i besa.
Mesec dana pošto je pristupila forumu, Anđeli se javio Sartorijus. Bila je neiskusna, naivna, otvorena, i u njemu, ‘starom’ forumašu, našla mentora. Slao joj je opširne, detaljne poruke sa instrukcijama kako treba da se ponaša, kakav stav da zauzme, sugerisao joj sitne ispravke u komentarima, postepeno je upoznavao sa forumskim karakterima. Bila mu je zahvalna, i uvek se prema njemu ophodila sa strahopoštovanjem. Iako joj nije saopštio svoje ime i godište, zamišljala ga je kao mnogo starijeg od sebe. Iz nekog razloga, imala je u glavi viziju čoveka sa licem umornog pesnika ili profesora, malo pogurenog, i dubokog, smirujućeg glasa. Doduše, Sartorijus je imao svoje bubice: njegove simpatije prema drugim korisnicima – vrlo često ispoljene kroz laskave komentare – bile su kao i odvratnost ili, čak, mržnja, prevrtljive, podložne vremenskim promenama, otapanju leti i smrzavanju zimi, odlasku s jakim vetrom. No, Anđelu je obasipao toplinom stalno istog intenziteta.
Onda je jednog dana jednostavno nestao. Nije ga bilo nekoliko nedelja, u toku kojih se iskreno brinula šta mu se dogodilo. Nedostajalo joj je Sartorijusovo ljubazno, toplo prisustvo, njegovo strpljivo podučavanje i pokroviteljstvo. Kada se vratio i javio joj se pozdravnom porukom, obradovala mu se kao što bi se obradovala starom prijatelju. „Zašto nisi dolazio tako dugo?“ – pitala je. „Bio sam na putu“, šturo je odgovorio, ne dajući nikakva dodatna objašnjenja. „Jesi li se snašla u mom odsustvu?“ „Oh, da ... Sve je bilo u redu“, kazala je ponosno, očekujući da će joj Sartorijus na tome odati priznanje. Ali, nešto se promenilo. Počelo je tako što su njegove privatne poruke učestale; čim bi se ulogovala na Sputnjik, zatekle bi je tri-četiri, a do kraja dana bi ih se nakupilo još petnaestak, što je Anđelu dekoncentrisalo u čitanju i komentarisanju njoj zanimljivih tema. Poruke su se katkad sastojale iz jedne jedine rečenice („kako si?“, „dobro jutro“), a češće iz niza nepovezanih, nerazumljivih, koje kao da su bile sled njegovih iznenada zbrkanih misli, neki Sartorijusov unutrašnji monolog – isuviše ličan i komplikovan da bi ga mogla pratiti. Sartorijus više nije ličio na čoveka s kojim je ranije pričala. Postajao je sve naporniji pa mu je odgovarala samo na poruke koje je razumela, i to više iz kurtoazije i zahvalnosti koju je gajila prema njemu nego iz potrebe. Vremenom se broj njegovih poruka popeo na tridesetak dnevno, a broj njenih odgovora sveo na dva ili tri. A onda je Anđelu jednog jutra u poštanskom sandučetu zateklo kratko i uznemiravajuće Satrorijusovo pismo: „Gadiš mi se. Takvi, kao što si ti, skrnave ovaj svet.“
Sačekala je nekoliko minuta da dođe k sebi od šoka, razmišljajući usput o mogućnosti kako je Sartorijusova poruka greškom poslata njoj umesto nekom drugom. Pre nego što je stigla da mu odgovori, dobila je novu: „gospođice lara... ali ne neću te zvati gospođicom jer si ništa, izbljuvak, ptičije *****. ko si, ko si, ko si ti? mogu se kladiti da se nikad nisi zapitala. dosta je bilo smeća, trgove su usrali leteći pacovi, dosta je bilo, dostaaaaa je bilo. Pevaj crna leptirice dok te ne pokljucaju. (tri smajlija).“
Dvoumila se: prijaviti njegovu poruku dežurnom moderatoru ili ne, ignorisati je ili mu odgovoriti? Bilo joj je jasno da sa njim nešto nije u redu. Međutim, povrh toga još uvek je volela Sartorijusa – ljubavlju kakva se gaji prema dragom i na smrt bolesnom guruu, ljubavlju prema nekadašnjem autoritetu koji je zaslužio da se, u ime starih dobrih vremena, preko nečeg i pređe.
Odlučila se za ćutanje. No, kada je tog dana primila još tri Sartorijusova pisma – svako besmislenije i jezivije od prethodnog – rešila je da ih ipak prijavi.
„Mogu ga kazniti isključenjem ali ti znaš da to nije nikakvo rešenje. Vratiće se pod istim nadimkom, ili nekim drugim, a tada će biti osvetoljubiv i, verovatno, još gori. Reci šta želiš da učinim“, napisao joj je moderator.
„Ništa“, odgovorila je posle kraćeg razmišljanja.
„Jesi li mu dala nekog povoda za ovakvo ponašanje?“
Pitanje je Anđelu zgranulo – zašto bi iko video krivca u njoj, šta je ona učinila da zasluži toliki prezir, kakav povod bi opravdao bolesnu mržnju koja je izbijala iz reči nekadašnjeg prijatelja?
Virtuelni svet bio je surov koliko i realni; njime su carovale predrasude i zablude, muški snovi o posedovanju i kupovini žene, šovinizam, diskriminacija svake vrste; njime su suvereno vladali muškarci – još uvek u lovu na mamute – i njihova predstava o ženi kao plenu, lutki, pevaljki koja će im na izvol’te dati svoj dekolte samo ako joj ponude dovoljno krupnu novčanicu, striptizeti što iz džinovske kartonske torte izleće sa zekinim repićem i mašnicom oko vrata, ženi kao objektu, poklonćiću i ekstra kolačiću, spremnom na sve i svašta. Žena je uvek bila krivac, zato što je izazivala ono najgore u muškarcu ako se njemu takav tip žene nije dopadao; zato što je žensko smejanje – ako je tog jutra njen sagovornik ustao na levu nogu, bio mamuran, ili namćorast jer su ga kaznili zbog pogrešnog parkiranja – bivalo protumačeno kao podsmevanje; žena je bila toy a muškarac homo ludens koji je, kad bi se zasitio igranja, svoju igračku pretvarao u žrtvu.
Sartorijus joj je danima uporno slao poruke a ona ih je brisala i pre nego što bi ih pročitala. Njena tuga, bol i razočaranje mešali su se u osećanje koje ih je, svako pojedinačno, slabilo, stvarajući nekakav čudan hibrid, čudovište. To čudovište, poluoblikovano, teško, nemo i bezimeno, ležalo je u njoj, odbijajući da se rodi, odbijajući da umre. Bilo je naporno kontrolisati ga. Ulagala je sve svoje mentalne snage da zaboravi Sartorijusa. Vreme je bilo lekovito; kako je proticalo, tako se sve manje uzbuđivala pri jutarnjem pogledu u svoje poštansko sanduče. Nije ni uočila tačan trenutak prestanka njegovog javljanja; za nju je bio virtuelno mrtav još kada je, na pitanje moderatora šta da učini, rekla jedno ništa. Pošto je napokon postala ravnodušna na sve što ju je zadesilo sa Sartorijusom i spremna na rizik da se dogodi nešto slično, sa nekim drugim kome će pokloniti poverenje, bilo joj je jasno – Sartorijusa je odavno prežalila, ali se dugo borila sa strahom od ponovnog buđenja čudovišta u sebi.