ZDENKO TOMANOVIĆ: Kako je usmrćen Slobodan Milošević

Poruka
3.617
ZDENKO TOMANOVIĆ Kako je usmrćen Slobodan Milošević

tomanovic-zdenko-123.jpg


Razgovarao Milorad Vučelić

Slobodan Milošević uvek je ukazivao na dva važna elementa koja utiču na njegovo zdravlje. Najpre, na nesavladivu količinu raznih dokumenata koja su mu dostavljena od strane tužilaštva, i na nastojanje da se kompromituje i vulgarizuje njegovo zdravstveno stanje

Prestižni američki Univerzitet Indijana (Maurer School of law) u Blumingtonu organizovao je od 18. do 21. februara naučni skup koji je imao ambiciju da odgovori na niz tema u vezi sa prošlošću i budućnošću Srbije. Na samom skupu raspravljalo se i o suđenju Slobodanu Miloševiću i međunarodnoj krivičnoj pravdi, kao i o političkim i istorijskim aspektima događaja na Balkanu, te posledicama i efektima suočavanja sa prošlošću. Učesnici su imali ambiciju i da razmotre validnost haških dokaza o krivici Srbije, odnosno njihov istorijski i politički značaj…
Skup, organizovanog kao konferencija podeljena na nekoliko panela, okupio je brojne goste, profesore sa Jejla, Kolumbije i drugih uglednih univerziteta, eksperte haškog tribunala i haškog tužilaštva, analitičare i istoričare; među učesnicima nalazili su se i dva novinara iz Srbije i advokat Zdenko Tomanović.
Bio je to povod da razgovaramo sa jednim od branilaca Slobodana Miloševića, koji je ekskluzivno za naš list pristao da, između ostalog, obelodani i dosada nedovoljno poznate činjenice u vezi sa usmrćivanjem bivšeg predsednika SRJ u Hagu.

Vi ste se odazvali pozivu i prisustvovali toj konferenciji?
Da. Još ranije sam dostavio svoj rad i pravnu analizu. Taj rad je dostavljen svim učesnicima konferencije, tako da je povodom njega vođena živa diskusija. Naravno, učesnici su raspravljali i o radovima ostalih učesnika koji su ranije dostavili svoje analize.

Da li možete da nam ukratko izložite suštinu vašeg rada.

Moj rad nije bio ni teorijski ni naučni. Reč je o tekstu pisanom jezikom prava. U njemu sam izložio kako je izgledala praktična primena pojedinih zagarantovanih prava u sudnici haškog Tribunala. Kada sam došao na Univerzitet Indijana u Blumingtonu, prisutni su iznosili kritike na moj rad, tako da sam u direktnoj raspravi morao da branim svoje teze, odgovaram na brojna pitanja, komentare i primedbe, nastojeći da argumentovano afirmišem svoj stav.

A kakav je bio vaš stav?
Prvi je bio generalni i ticao se suđenja za ratne zločine. Tvrdio sam da danas u svetu uopšte nije moguće fer suđenje za ratni zločin, ako se na njemu primenjuje formula „državni zločin, ali individualna krivica“.
Moj drugi stav odnosio se na samo suđenje Slobodanu Miloševiću. Tu sam istakao nekoliko bitnih momenata:
- da su prava koja su zagarantovana svakom pojedincu, u potpunosti izgubila svoja istinita značenja prilikom suđenja Slobodanu Miloševiću u Hagu;
- da je tužilaštvo uporno pokušavalo da nametne stav po kome je istorijska katastrofa i veličina zločina koji su počinjeni u ime srpskog naroda toliko velika, a Milošević toliko kriv, samo zato što je bio lider srpskog naroda, te da njegova krivica višestruko nadilazi pojam pravde. Zbog takvog pokušaja su i stvoreni neželjeni efekti i neželjeni rezultati;
- da je Hag najpre prihvatio to što je Srbija ilegalno i nezakonito izručila svog bivšeg predsednika, a potom je nastojao da preko Miloševića uđe i u pitanje kolektivne i političke odgovornosti, i da u sudnici razreši sva sporna pitanja rata u bivšoj Jugoslaviji – i politička, i moralna, i pravna, i istorijska.
- da pokušaj da se na Miloševiću primene radikalno proširene potencijalne individualne krivične odgovornosti, do njenog svođenja na državnu odgovornost – jednostavno nije uspeo.

milosevic-slobodan-1-150x150.jpg

Mislim da se radi o pokušaju ubistva, zapisao je Slobodan Milošević u pismu koje je predao svom braniocu Zdenku Tomanoviću

Zašto tako mislite? Da li je Milošević imao priliku da se izbori za svoja prava?
To su me pitali i na konferenciji, a ja sam i tamo, ali i u samom radu navodio brojne razloge. Najpre, suđenje u Hagu odvijalo se u ambijentu amnestiranog krivca za rat, jer sud nije imao mandat da sudi za zločine protiv mira na teritoriji bivše Jugoslavije. Dakle, nisu se bavili najvećim zločinom, zločinom protiv mira. Nisu se bavili pitanjem – ko je kriv za rat, i zašto je uopšte došlo do oružanih sukoba. Nije pravedno baviti se humanizacijom najnehumanije stvari na svetu, ratom.
A što se tiče drugog dela vašeg pitanja, na njega sam već ranije odgovorio jednim retorskim pitanjem: „kakve su šanse zeca da ubedi lovca da ima pravo na život?“.

Da li Vi mislite da je Srbija položila ispit kada su u pitanju ratni zločini?
Naravno da nije. Ni sa aspekta prava ni sa aspekta morala, pa ni sa političkog aspekta. Odgovor na svaki rat, i na zločine, pre svega leži u domenu politike, zatim u domenu morala, pa tek na kraju u domenu prava. A šta smo mi uradili? Najpre smo ilegalno i nezakonito izručili bivšeg predsednika, a onda pomislili da nas niko više nikada neće pitati ni za jedan leš. Niti smo imali pravedan i moralan odnos prema žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnost, niti prema vremenu i uzrocima rata, niti prema tradiciji i istoriji, a posebno ne prema pravu i budućnosti.
Čak i ukoliko se čitava ova stvar posmatra i iz ugla poštovalaca Haga i haške pravde, mora se zaključiti da nijedan razlog zbog kojeg je Milošević nezakonito izručen Hagu nije ispunjen. Niti je Hag ubedio Srbe (ili region) da se suoče sa prošlošću, niti nas je ubedio da je međunarodna krivična pravda osnov budućnosti međunarodnog krivičnog prava, niti je ubedio generacije pravnika da tako izgledaju fer i brza suđenja, niti je doprineo pomirenju u regionu, niti su žrtve dobile pravnu satisfakciju.

Ipak, čini se da je u Srbiji suočavanje sa prošlošću postalo svojevrsni „trend“.
Ne, nije to trend, već istinska potreba, ali suočavanje sa prošlošću trebalo je da se odvija u Srbiji a ne u inostranstvu.

Želite reći da u sudnici nema mesta politici?
Sud je institucija prava, i uvek kada želite u sudnici da nametnete teret političkih i istorijskih pitanja, dobićete kontraefekat, a najmanje anuliranje i političke, i istorijske odgovornosti. Jer sud ne može da nosi na sebi i teret politike i istorije; što je taj teret veći, to je sud dalji od prava.

Da se vratimo Slobodanu Miloševiću. Postoje brojne tvrdnje da je on sam odgovoran što je suđenje dugo trajalo. Da li ta tvrdnja, da je Milošević doprineo da suđenje traje duže nego što je trebalo, stoji?
Naravno da to nije tačno. Pogledajte koliko se čeka u Tribunalu na konačnu presudu od dana hapšenja. I na ovoj konferenciji naveo sam trideset slučajeva u Hagu, gde optuženi čekaju na konačnu odluku više od pet godina od dana hapšenja, a postoje i primeri gde je prošlo i više od osam godina od dana hapšenja. Od 1717 dana, koliko je Milošević boravio u Hagu, do svoje smrti, izgubljeno je svega 66 dana rada zbog samog Miloševića, ali i tada su u pitanju bile zdravstvene tegobe, grip, srčana oboljenja, pritisak… Bilo je zakazano 476 suđenja, a samo 17 puta suđenje je odloženo, i to isključivo zbog zdravlja Miloševića. Time je proces produžen za svega tri procenata.
Razlog za dugo trajanje suđenja nije, dakle, Slobodan Milošević. Uzmimo čak da dužina suđenja ne leži – a leži – u megalomaniji tužilaštva, da problem nije nastao u već ustaljenoj proceduri glomaznih i dugotrajnih postupaka, u količini dokumenata koja su dostavljena Miloševiću (a jeste); uzmimo čak da je dužina suđenja u direktnoj vezi sa pogoršanjem zdravlja Slobodana Miloševića (a nije) – čak i da je tako izvan svake sumnje je da je njegovo pogoršanje zdravlja bilo isključivo u direktnoj vezi sa navedenim okolnostima.

Međutim, bilo je i mnogo rasprava o tome da je sve to što ste navodili posledica Miloševićeve odluke da se brani sam.
Ako se da nekome da koristi to pravo da se brani sam, onda mu se ne mogu uskraćivati ostala zagarantovana prava, kao kazna za to što koristi pravo koje mu je dato. Prema srpskom zakonodavstvu nije dozvoljeno da optuženi nema advokata, ako su u pitanju najteža krivična dela. Međutim, najvažniji pravni akti Tribunala predviđaju i priznaju pravo optuženog da se brani sam. Ta okolnost morala je da bude dovoljna da na početku suđenja prestane svaka rasprava o granicama prava da se optuženi brani sam, o tome da li je to dobro ili ne, o praksi u drugim zemljama. Iskren da budem, ni ja nisam očekivao da će to pravo biti dozvoljeno Miloševiću – to me je prijatno iznenadilo. Uostalom, Slobodan Milošević nikada nije imao dilemu, on je čvrsto odlučio da bude sam u sudnici. I dobro je odlučio.

milosevic-slobodan-hag-1.jpg

„Obraćam vam se u očekivanju da mi pomognete u zaštiti od kriminalne aktivnosti u instituciji koja radi pod znakom Ujedinjenih Nacija“: Milošević u pismu upućenom Ruskoj Federaciji 10. marta, dan pred smrt
 
Ipak, njemu su ubrzo dodeljeni tzv. „prijatelji suda“, a kasnije mu je jedan od njih nametnut kao advokat. Kako je on to dozvoljavao, i da li se takva odluka haškog Tribunala može posmatrati u kontekstu fer suđenja?
Slobodan Milošević je smatrao da pojava „prijatelja suda“ (amicusa) u sudnici ima više poruka. Najpre da vizuelnom porukom sugeriše javnosti da Milošević ima advokata u sudnici, zatim da se relativizuju njegovi stavovi, ali i da se fingira briga sudskog veća za primenu garantovanih prava optuženog. Put od navodnog priznavanja prava da se optuženi brani sam, do nametanja advokata protivno želji Miloševića, nije doprineo ni bržem suđenju, niti ispunjavanju međunarodnih standarda koji su potrebni da bi suđenje bilo fer. Slobodan Milošević je samo tražio minimum, a to je da ono što je važilo za vreme slučaja tužilaštva, važi i za vreme slučaja odbrane – da se brani sam. Svi formalni i navodni razlozi zbog kojih su mu nametnuli advokata, imali su negativan efekat. Milošević je trpeo ogromnu količinu stresa i trošio veliku količinu energije (jer on je živeo za trenutak da može da vodi svoj slučaj odbrane, i da nesmetano u Hagu iznese sve sam, i to bez ograničavanja) – što je narušilo njegovo zdravlje. Pored toga, suđenje je izgubilo na tempu, odloženo je da bi nametnuti advokat obezbedio svedoke, a dinamika obezbeđivana svedoka odbrane je bila poremećena – što je samo usporilo proces.

Da li je na konferenciji u Blumingtonu bilo poređenja haškog procesa sa Nirnberškim?
Neko je i to pomenuo, a ja sam tvrdio da su ta poređenja bila apsolutno neprimerena. Najpre, niko od optuženih iz Nirnberga nije se sastajao tokom rata sa Čerčilom, Ruzveltom, Staljinom ili drugim predsednicima pobedničkih sila, a Milošević je imao bezbroj sastanaka sa predsednicima najvažnijih zemalja, kao i sa najuticajnijim ličnostima sveta, i u zemlji i u inostranstvu. Pa upravo su oni Miloševića nazivali, i pre Dejtona, a posebno posle Dejtona, tvorcem mira na Balkanu.
Dalje, svedoci na Nirnberškom procesu nisu bili iz redova ljudi koji su u Hagu pristali da svedoče, svedočili, ili bi trebalo da svedoče u narednom periodu. A u pitanju su bili predsednici država, dobitnici Nobelovih nagrada, domaći i strani crkveni velikodostojnici, književnici i umetnici, političari, predsednici vlada, ministri, vojnici, policajci, žrtve, civili…

Pominjali ste i generala Veslija Klarka.
Samo njegovo svedočenje. Priložio sam delove sudske rasprave između Miloševića i sudskog veća u kojem se vidi da su bitna, važeća pravila unakrsnog ispitivanja odjednom nestala, i to upravo u trenutku kada je Milošević trebao da ispituje generala Veslija Klarka. Uostalom, u svojoj knjizi, na stranici 70, Karla Del Ponte je napisala: „Kada je Milošević počeo da ispituje Veslija Klarka o bombardovanju, osetila sam jedini put tokom celog procesa da sam na njegovoj strani. Sudija Ričard Mej, koji je vodio suđenje, odmah je zabranio Miloševiću da nastavi tu liniju ispitivanja. Bila sam razočarana“.
Razlog što je Milošević insistirao na Klarku i ostalim liderima NATO-a između ostalog nalazi se i u jednoj od teza odbrane da je optužnica za Kosovo pokušaj prikrivanja nelegalnosti NATO bombardovanja, prikrivanja činjenice da je NATO bio strana u sukobu koja je imala koordinirane akcije sa oružanim formacijama OVK na Kosovu, i da su iseljavanja posledice koordinirane akcije bombardovanja i prisiljavanja od strane OVK, uz odgovarajuću medijsku obradu. Milošević je bio optužen za proterivanja samo na onim delovima Kosova na kojima je bilo masovnog bombardovanja NATO avijacije. O tome je Milošević dostavio detaljne mape bombardovanja i izveštaje nadležnih državnih organa.

Da li ste obezbedili sve dokaze u vezi sa problematikom koju pominjete?
Mnogo toga jesmo. Na žalost, ne sve. Pokušali smo da obezbedimo u Srbiji zvanični dokument o prisluškivanim razgovorima između pilota NATO-a i baze u Avijanu tokom bombardovanja, koje su prisluškivali oficiri Vojske Jugoslavije. Lično sam čitao te razgovore sa Miloševićem u Hagu, a razgovori su potvrđivali da je bilo saradnje između NATO-a i OVK na terenu.
Međutim, od nadležnih u Srbiji, dobio sam odgovor da taj dokument nisu u mogućnosti da mi dostave zbog bezbednosti naše zemlje.

Da li je u to vreme bilo teško dobiti dokumenta u Srbiji, u vezi sa ovim događajima ili svedocima koje je trebalo pozvati ili ispitivati?
To je duga i uglavnom jadna priča. O tome ćemo nekom drugom prilikom. Ali evo za sada samo jednog detalja. U pripremama za unakrsno ispitivanje hrvatskog predsednika Stipe Mesića, podneo sam Vrhovnom štabu Vojske Jugoslavije zahtev da nam dostavi 36 kaseta koje su snimali radnici bezbednosti vojske Jugoslavije, a koji prikazuju razne Mesićeve susrete i govore, tajne i javne. I pri tome sam naveo tačno gde se nalazi koja kaseta ili prisluškivani razgovor. Međutim, iz tadašnjeg generalštaba obavešten sam da mogu da dobijem samo osam kaseta, ali samo pod uslovom da kupim u prodavnici 8 novih praznih kaseta i predam ih. Tek onda bih mogao da dobijem osam snimljenih kaseta, a sve to zbog finansijskog razduženja i zaduženja. A dan pre toga, bezbroj kaseta, dokumentacije i slično, u haškom tužilaštvu prosleđeno je bez finansijskog razduženja i zaduženja. Naravno, pitao sam tadašnje generale da li su tražili od Karle Del Ponte da im kupi nove kasete da bi joj presnimili sa starih; slegli su ramenima.
 
Da se vratimo Blumingtonu. Šta je bilo interesantno čuti na toj konferenciji kada je u pitanju Srbija i odnos prošlost-sadašnjost-budućnost?
Mnogo toga. Najpre, neki su smatrali da je značajno, i za istoriju, i za budućnost, dokazivati da bi sudsko veće osudilo Miloševića, da ima dovoljno dokaza o njegovoj krivici, ali i o krivici Srbije. A kao početni argument uzimana je takozvanu „Odluka o ekvitalu i upoređivanje sa odlukama u drugim slučajevima“. Naime, ta odluka o ekvitalu (o donošenju oslobađajuće odluke) donosi se na sredini suđenja, i to posle završenog slučaja tužilaštva. Tada sudsko veće odlučuje o zahtevu odbrane da se ne sudi dalje, jer tužilaštvo nije podnelo dovoljno dokaza. U Miloševićevom slučaju veće je odbilo takav predlog nametnutih advokata, i nastavilo suđenje uz obrazloženje da je tužilaštvo dalo dovoljno dokaza, i da ima uslova za nastavak suđenja. Međutim, ja sam smatrao da takve rasprave ne priliče pravničkim analizama. Mnoga dokazivanja o tome kakva bi bila presuda Miloševiću da je ostao živ, pre priliče nekim drugim stručnjacima, a ne pravnicima, advokatima ili sudijama.
Najpre, najveći broj krivičnih slučajeva u celom svetu, posle samo završenog tužilačkog slučaja, izgledaju slično – prednost je na strani tužilaštva. Situacija uvek izgleda drugačije kada se dođe do kraja suđenja. Dalje, zahtev za ekvital nije podneo Milošević, nego nametnuti advokati bez konsultacija sa Miloševićem, i bez sagledavanja i znanja Miloševićeve strategije i suštine njegove odbrane.
Pogledajte samo slučaj Račak. Čak i u toj odluci o ekvitalu, koje je donelo sudsko veće, Račak se ni ne spominje, jer je tada on navodno bio nesporan čak i za nametnutog advokata. Najveći broj svedoka tužilaštva saslušano je za Račak; najveći broj ekspertskih radova tužilaštva predato je o Račku; najveći broj ekperata saslušavan je u vezi sa Račka. Najveći broj javnih presuda i osuda bilo je u vezi sa Račkom. Bombardovali su nas, može se reći – zbog Račka. A onda, posle Miloševićeve smrti, nikome nikada nigde nije stavljen na teret Račak. Ni od strane bilo kog tužilaštva, pa ni od haškog tužilaštva. Čak ni onim policajcima, ni onim pripadnicima Vojske Jugoslavije, za čije je postupanje u Račku Milošević bio optužen i javno osuđen. U slučaju Miloševićevih generala vojske i policije u Hagu iz optužnice izbačen je Račak.
Ili, recimo, pogledajte slučaj Milutinović. Sud je odbio zahtev za ekevital, i suprotno navedenoj logici o značenju odluke o ekvitalu, na kraju je Milutinović oslobođen.

milosevic-slobodan-hag-23-150x150.jpg

Najveći broj svedoka tužilaštva saslušano je za Račak; najveći broj ekspertskih radova tužilaštva predato je o Račku; najveći broj javnih presuda i osuda bilo je u vezi sa Račkom. Bombardovali su nas, može se reći – zbog Račka. A onda, posle Miloševićeve smrti, nikome nikada nigde nije stavljen na teret Račak

Da li su se na konferenciji mogla čuti i suprotna stanovišta o navodnoj odgovornosti Slobodana Miloševića za događaje iz devedesetih?
Sada sam mogao čuti i pročitati nešto blaži, a ponekad i bitno drugačiji ton o Miloševićevoj odgovornosti za sve i svašta. I to baš od onih koji su, ili bili učesnici u haškoj pravdi na strani tužilaštva, ili su bili poštovaoci Haga, ili su snažno podržavali haško viđenje istorijskih i političkih događaja. Na primer, moglo se od tih ljudi čuti:
- da Milošević nije baš imao takvu kontrolu nad srpskim snagama u BiH i Hrvatskoj kako se verovalo;
- da je srpsko rukovodstvo u BiH ipak bilo samostalnije nego što se verovalo;
- da je srpsko rukovodstvo u Hrvatskoj ipak bilo samostalnije nego što se verovalo;
- da je bilo dosta grešaka u Hagu;
- da je teza o ideji Velike Srbije bila greška;
- da je dostavljanje velike dokumentacije bila greška;
- da je u samom haškom tužilaštvu, kako je suđenje Miloševiću odmicalo, bilo sve više kritika i neslaganja u vezi sa osnovnim i polaznim tezama tužilaštva kako je Milošević glavni arhitekta svih ratova;
- da je suđenje na samom početku ušlo u grešku, da istina o Miloševiću nije onakva kako je to tužilaštvo prikazivalo;
- da je bilo teško uočiti za šta Milošević treba da odgovara u vezi sa zločinima u BiH i Hrvatskoj;
- da priča tužilaštva o ratu nije bila uvek istinita.


To je prilično veliki obrt…
Mnogo toga je rečeno, i ozbiljnog i neozbiljnog, i istinitog i lažnog. Ja sam, naravno, nastojao da o svemu razgovaram isključivo kao advokat i pravnik, i ne kao političar, novinar ili neka vrsta kvazianalitičara. Uostalom, dekan fakulteta priprema objavljivanje knjige sa svim radovima, uključujući i kritike.
Ljiljana Smajlović priložila je jedan odličan rad, i veoma srčano i ubedljivo ga branila. I Obrad Kesić bio je jedan od diskutanata koji se veoma ozbiljno i argumentovano suprotstavljao improvizaciji i podmetanju, logici da istina mora da se nametne, i da kolektivno sećanje mora da bude u skladu sa nametnutom istinom.
 
Da li u vašem radu pominjete i Miloševićevo zdravstveno stanje za vreme haškog procesa?
Da, u okviru zagarantovanih prava, prava na adekvatnu lekarsku negu. Miloševićev izgled jasno je odavao sliku čoveka kojem je svaki dan sve lošije i lošije. I to je bila direktna posledica uslova koji su mu nametnuti već pomenutom haškom megalomanijom. Slobodan Milošević uvek je ukazivao na dva važna elementa koja utiču na njegovo zdravlje. Najpre, na nesavladivu količinu raznih dokumenata koja su mu dostavljena od strane tužilaštva, i na nastojanje da se kompromituje i vulgarizuje njegovo zdravstveno stanje.

A kako je ta, kako ste se izrazili, kompromitacija njegovog zdravlja, izgledala u praksi?
Da, ja sam taj izraz upotrebljavao i na ovoj konferenciji, ali ga je koristio i Milošević u Hagu. O tim stvarima je najbolje, najobjektivnije i najodgovornije govoriti ako se pusti da sami dokumenti govore za sebe. A evo šta kažu dokumenti.
a)
Nekoliko meseci nakon početka suđenja, u maju 2002. godine, dozvoljeno je da Miloševića pregleda njegov doktor. Doktor je dao nalaz u kojem je jasno navedeno kakvo je Miloševićevo stanje zdravlja, i ukazano je na potrebe pažljive kontrole i redukcije rada.
Onda je sud odredio da to provere holandski lekari, i oni su posle nekoliko nedelja proveravanja dali sličan zaključak; izvršena je redukcija rasporeda radnih dana.
Međutim, u međuvremenu se ništa nije promenilo u tempu dostavljanja dokumentacije tužilaštva. Vreme za odmor Slobodan Milošević morao je da pretvori u vreme za rad.
b)
Zatim je Milošević dobio novih 115.000 stranica, i tražio da mu se dozvoli više vremena za pripremu odbrane za predstojeće suđenje za Bosnu i Hercegovinu i za Hrvatsku, koje je trebalo da počne posle leta 2002. godine. Milošević se pozvao na izveštaj njegovog lekara i na potrebu redukcije rada.
Onda je sud odredio da to provere holandski lekari, i oni su posle proveravanja dali sličan zaključak.
U međuvremenu ništa se nije promenilo u tempu dostavljanja dokumentacije tužilaštva. Milošević je dobio za pripremu dve nedelje, uz objašnjenje da se mora imati u vidu da je imao četiri nedelje letnjeg odmora. Vreme za odmor Slobodan Milošević morao je da pretvori u vreme za rad.
v)
Posle toga je Miloševića pregledala i mešovita međunarodna lekarska komisija, rusko-srpska ekipa doktora. Dr Bokerija, dr Gluhova i dr Mihajlović 2004. godine dali su zajednički zaključak. U tom zaključku jasno je stajalo da postoji visok rizik od infarkta miokarda, naprasne srčane smrti, i od moždanog udara. Milošević je uzeo primerak nalaza i obavestio o tome zatvorskog lekara i upravu zatvora.
U međuvremenu se ništa nije promenilo u dostavljanju dokumentacije tužilaštva. Vreme za odmor moralo je da bude pretvoreno u vreme za rad.
g)
Potom je Komisija lekara iz Francuske, Rusije i Srbije pregledala Miloševića 2005. godine, i tražila prekid od minimum šest nedelja odmora, kao i prekid suđenja. Ruski lekar je, pored toga, tražio i hitno prebacivanje u specijalizovanu bolnicu. Akademik Bokerija pisao je pismo predsedniku suda Pokaru i tražio lečenje.
Onda je sud odredio da to provere holandski lekari.
U međuvremenu ništa se nije promenilo u tempu dostavljanja dokumentacije tužilaštva.
Vreme za odmor Slobodan Milošević morao je da pretvori u vreme za rad. Suđenje je, ipak, trajalo.
d)
Zatim su nametnuti advokati tražili od suda da se dozvoli odlazak Miloševića na lečenje, i priložili su nalaze lekara.
Onda je sud odredio da to provere holandski lekari.
U međuvremenu ništa se nije promenilo u tempu dostavljanja dokumentacije tužilaštva.
Vreme za odmor Slobodan Milošević morao je da pretvori u vreme za rad. Suđenje je, ipak, trajalo .
f)
A onda je ruska vlada dala potrebne garancije za Miloševića, kako bi lečenje mogao da nastavi u Ruskoj Federaciji.
Međutim, tada se pojavila poverljiva prepiska između lekara, uprave zatvora, i sudskog veća. Veće je donelo odluku da se obelodani poverljiva prepiska između lekara i zatvora i suda. Pitanje koje se nije postavljalo, jeste ono koje se ticalo odnosa lekara i klijenta. To pitanje je bilo veoma važno, budući da je postojala poverljiva prepiska u vezi sa lekarskim nalazima i kontaktima sa pacijentom.
Ipak, i šef pritvora i pritvorski doktor napisali su da postoji sumnja da Milošević ne koristi propisane lekove, da su testovi pokazali nedovoljnu koncentraciju prisustva lekova u njegovoj krvi, što, po njima, ukazuje na to da Milošević nalazi načina da ne koristi lekove.
Ali Slobodan Milošević uvek je uzimao lekove u prisustvu osoblja zatvora. To nije bila njegova želja, već odluka suda. I ta odluka je sprovođena.
Sudsko veće odbilo je puštanje na slobodu.
đ)
Ali u tom izveštaju koji je dostavljen sudu nedostajalo je nešto što nije bilo sporno. Slobodan Milošević je, naime, tražio da mu se lekovi daju u prisustvu lekara, i da se odmah posle toga izvrši kontrola prisustva koncentracije toga leka u njegovoj krvi. Isti lekar je prihvatio da se izvrši takva proba. Miloševiću su dati isti medikamenti u prisustvu doktora, koji je bio prisutan čekajući da prođe dovoljno vremena da bi se moglo izvršiti ispitivanje krvi. Tada je utvrđeno, u novom ispitivanju krvi, da je identična koncentracija, odnosno da nije dovoljan nivo koncentracije leka u krvi koja je trebalo da bude. To je priznao taj isti lekar i nametnutom advokatu.
Mislim da je bilo nedopustivo da se dve godine od Miloševića krije činjenica da mu je manja koncentracija leka u krvi, a da se pri tome to objašnjava pretpostavkom da on ne koristi lekove, umesto da se ispita zašto mu je manja koncentracija lekova u krvi.
h)
Imajući u vidu i navedeni nedostatak u izveštaju, nametnuti advokat uložio je žalbu i zahtevao da se Miloševiću omogući lečenje u Rusiji.
A onda se pojavio novi Izveštaj istog zatvorskog lekara. Taj izveštaj (od 7. marta 2006. godine) Miloševića je najviše zabrinuo. Meni lično Milošević je čitao taj izveštaj i naglasio da je u njemu konstatovano da je prilikom ispitivanja 12. januara iste godine utvrđeno u njegovoj krvi prisustvo antibiotika Rihampicin. Lek Rihampicin koristi se za lečenje od lepre i tuberkuloze.
Bilo je neverovatno da se takav izveštaj obelodanjuje posle dva meseca, i pokazuje upravo onda kada bi trebalo da se odlučuje o žalbi koju su podneli nametnuti advokati, tražeći da mu se dozvoli lečenje u Moskvi. Milošević je rekao da je to najbolji dokaz da ga u Hagu truju.
Prilikom našeg tadašnjeg susreta, napisao je: Mislim da se radi o pokušaju ubistva.
Ubeđivao sam Miloševića da se obrati sudskom veću, i to prvi put pismeno, i da objasni svoju sumnju da nadležni lekari ne prikazuju njegovo zdravlje u pravom svetlu, te da ponovo insistira kod sudskog veća da mu se omogući hitan dolazak lekara i toksikologa iz Rusije, i da zatraži od njih da utvrde da li se radi o nekoj greški u postupku ispitivanja krvi, ili je zaista reč o nečem nedozvoljenom. Milošević je tada prvi put pozvao telefonom Džil Higins, jednog od nametnutih advokata, ukazujući joj da je ponižavanje to što se radi, da oni izmišljaju kako on koristi razne lekove samo da bi sprečili njegov odlazak u Rusiju na lečenje.

Posle toga Vam je predao pismo koje ste nosili u rusku ambasadu u Beogradu.
Da, u petak 10. marta ujutro, pozvao me je oko 8-9 časova i zamolio me da dođem što pre mogu kod njega. Tada mi je predao pismo, rukom napisano, zamolio me da to pismo niko ne vidi, te da ja moram hitno da ga odnesem u rusku ambasadu, kako bi odatle bilo prosleđeno Ministarstvu inostranih poslova RF. Još mi je napomenuo da insistiram da to urade odmah. Takođe me je zamolio da uradim kopiju pisma u Ruskoj ambasadi, i nigde drugde.
Milošević je u pismu tražio pomoć od Ruske Federacije. Tvrdio je da je razlog zašto mu se uskraćuje lečenje u Rusiji, motivisano strahom da bi pravilnom i stručnom analizom bili otkriveni namerni postupci u narušavanju njegovog zdravlja. Kao primer je upravo naveo pomenuti izveštaj. Tom prilikom Milošević je, u pismu, između ostalog, zapisao: „Obraćam vam se u očekivanju da mi pomognete u zaštiti od kriminalne aktivnosti u instituciji koja radi pod znakom Ujedinjenih Nacija.“
Toga dana lično sam odneo pismo u Rusku ambasadu, vratio se u zatvor. Nastavili smo sa pripremom svedoka Momira Bulatovića. Bulatović i ja bili smo sa Miloševićem do 17 sati. Čuli smo se te večeri oko osam, telefonom. Sutradan 11. marta Milošević je pronađen mrtav u svojoj ćeliji.
O tome me je prvi obavestio jedan novinar. Posle mnogo ubeđivanja i pismenih i usmenih zahteva, dozvolili su mi da vidim njegovo telo.

http://www.pecat.co.rs/2010/03/zdenko-tomanovic-kako-je-usmrcen-slobodan-milosevic/
 
Ubise ga NATO agresori...

....уз помоћ изрода из Србије!
Никада не би могли да тако ураде да им нису помагали издајници,
ситне и зле људске наказе!!!


*********************************************************************************************

Био је један,....после њега ретко ко!!!
.
6.jpg
 

Back
Top