Tango

da poljubim da prodje? srce?

nego kakav tango de je tu moravac, chochek i to!!!!!?

Ulična svetiljka baca svetlost u krug
dok crni leptiri lete pravo na nju;
ali ne znaju da tu je kraj
da ih ubija njene svetlosti sjaj.

Nekad sam leteo, leptir bio i ja;
svetlost me mamila, krila mi spržila.
Crni leptiru, beži u noć -
jutro sačekaj, svetlost će doć'!

maliPrinc:

Lukavo se sunjam
dok ne ukradem miris grada
iz srca I ociju azdaje,
izmisljene da bi joj se grad klanjao
I slao lepe devojke za rucak.

Kliknite za proširenje...

Dok umorni cistaci razgrcu sneg sa trotoara, ostavljam stopu za stopom i okrecem se iza sebe. Moje su tragove vec prekrili neciji drugi...
Ukrstili su nam se koraci u razlicitom vremenu i u prolazu susrecem mastanja na licima ljudi prepunog trolejbusa. Promrzli golubovi zavrsavaju neciji dorucak. Sirene nervoznih vozaca podsvesno pale zeleno svetlo na semaforu. Rasirila sam dlanove i skupljam pahulje i skupljam svoj grad u zenice. Ne dam da mi ga ukradu iz pogleda. :wink:

Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega‚se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo da te u radu zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjenice, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prsto u parčad.

Ivo Andrić
(1891-1976)

Dođi, da pokušamo.
Ja znam da ću opet stajati negde, daleko izvan nas,
naslonjena na zid u najudaljenijem kutu sobe na
četvrtom spratu.
Gledaću velikim očima,
sa jako ucrtanim ponorima na svom licu,
sa dosta ironije
možda,
i sa nešto malo sažaljenja:
šta rade ovi ljudi?
Svejedno.
Ja sam najzad razumela da ono
što je u jorgovanu nije nimalo važno.
Za sanjanje nisu postelje potrebne.
Pitanje je sasvim drukčije postavljeno:
da li će mo zatreperiti zajedno
kao one dve žice na Rilkeovoj violini,
iz kojih gudalo mami isti zvuk.
Ali ni on nije znao
na kakvom smo ludom instrumentu strune mi
i ko je majstor, koji nas drži u ruci.
Svejedno.
Nije mi potreban čovek da bih mogla sebe da lažem.
I suviše volim samoću, a da bih mogla ostati sama.
I suviše mi smeta galama, a da bih mogla ostati
sama.
Lutala sam već dovoljno.
Lutaću još dovoljno na svom putu između dva
drveta
na svom putu od kolevke do mrtvačkog sanduka,
od jednog ležišta do drugog
Pa zašto onda ne bi došao ipak ti,
iako znam da ne postojiš?
Bio bi mi kao voda.
Ništa ne volim kao vodu,
hladan mlaz kroz grkljan,
nikad mi nije dosadila,
nikad je dovoljno nije bilo.
Onaj bokal vode što za svakim obedom popijem
sasvim sama
neka ti bude dokaz
da bi mi bio dovoljan jedan čovek,
samo da te nađem.
Ko zna pre koliko vremena su
nemilosrdni bogovi zavidljivo rasekli mene na dve
polovine
i sad tražim onu drugu.
Nadam se da si to ti, iako znam da ne postojiš.
Svejedno.
Ja nemam svoje trenutke kome da dam
i zato te zovem.
Dani se lako ispunjavaju satima i minutima,
u mesecu je broj dana tačno određen
i svaka godina ima dvanaest izbrojanih meseci.
Godine, meseci, nedelje, dani, sati,
horizontalne i vertikalne linije na tačnoj tabeli,
ispunjeni kvadrati sa crvenim, crnim i plavim
sadržajem.
Dođi.
Da pokušamo.
Možda se s tobom neću osećati kao uvek u tuđem
oku,
kao tužna, nespokojna avet među mirnim
mrtvacima.
Stajaću.
Gledaću na žalost i opet i izdaleka.
Ko zna,
možda smo jedno drugom tečnost, koja ispunjava
vrč do vrha.
Da li da te blagoslovim,
da li da te proklinjem, što ne postojiš?

Put pod nogama
suze i smeh u grudima
glad za usnama
kazna il' greh
tera me da lutam
danima i nocima
sanjam o tudjim ocima
jer ja danas sam tu
a sutra ko zna gde
Ne pitaj me za sudbinu...
jer danas sam tvoj
a sutra ko zna gde
zaboravi sve i idi
Jos trazim svoj dom
tanak je led pod prstima
a znam vec postajem trom
sve veci je red
Na putu za nju
u dugim danima i nocima
ja budim se u tudjim ocima
Rec ispod kolena
a ona ko strast uzima me
Znam, duga je noc
kratak je vek
uzalud sve.

Imagine there's no heaven,
It's easy if you try,
No hell below us,
Above us only sky,
Imagine all the people
living for today...

Imagine there's no countries,
It isnt hard to do,
Nothing to kill or die for,
No religion too,
Imagine all the people
living life in peace...

Imagine no possesions,
I wonder if you can,
No need for greed or hunger,
A brotherhood of man,
Imagine all the people
Sharing all the world...

You may say I'm a dreamer,
but I'm not the only one,
I hope some day you'll join us,
And the world will live as one.

Lennon

Malena sings the tango like no one
and in every single verse she pours her heart..
Like a slum weed her voice exudes.
Malena has the broken heart of a bandoneon.
Perhaps back in her childhood her lark’s voice
acquired the dark intonation of a back alley,
or maybe it is the romance she only names
when she gets sad by the alcohol.
Malena sings the tango with a somber voice;
Malena has the broken heart of a bandoneon.
Your song
has the cold of a last encounter,
your song
embitters with a salty remembrance.
I don’t know
if your voice is the bloom of a broken heart;
all I know's that thru the mutter of your tangos, Malena, I sense you are better,
better than me.

Your eyes are dark like the oblivion,
your lips pressed tight in a grimace of rancor
your hands, two doves that endure the cold,
your veins have blood of bandoneon.
Your tangos are forsaken creatures
that walk across the mud of a back alley,
when all the doors are locked
and howling are the spirits of the song.
Malena sings the tango with a choking voice,
Malena has the broken heart of a bandoneon.

Music by: Lucio Demare
Lyrics by: Homero Manzi
Translated by: Alberto Paz

Hvala ti....NAJ NAJ prijateljice!